Povežite se sa nama

MONITORING

Medenica tuži, Medenica sudi

Objavljeno prije

na

Prvostepeni postupak u predmetu deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore, pred Specijalnim vijećem Višeg suda u Podgorici, ušao je u finiš. Nakon što je tužiteljka Lidija Vukčević dala završnu riječ, odbrana, usljed kraja radnog vremena, 22. februara nije u potpunosti uspjela da se izjasni, pa je naredno ročište zakazano za 1. mart. No, već sada se tvrdi da će proces možda biti obnovljen, makar zato što neki optuženici sjede u beogradskom ekstradicionom pritvoru još od kraja oktobra prošle godine. Pošto im se sudi u odsustvu, shodno Krivičnom zakoniku, imaju pravo na obnovljeni postupak – kada i ako budu dovedeni u Zavod za izvršenje krivičnih sankcija.

O takvoj se mogućnosti preko medija već izjasnio zastupnik optuženog Boška Bojovića. Prema optužnici, Bojović i Milisav Mića Marković, navodni su vrh zločinačkog komandnog lanca deportacija. Bili su pomoćnici, za tajnu službu (SDB), odnosno za uniformisanu policiju (SJB) pokojnog Pavla Bulatovića, 1989-1992. ministra unutrašnjih poslova, koji je, piše u optužnici, izdao depešu da se hapse i vlastima samoproglašene Republike Srpske (RS) izručuju bosanskohercegovački građani – Srbi zbog „vojne obaveze”, Bošnjaci „radi razmjene”.

Dvojica drugih bliskih saradnika ministra policije iz tog perioda, njegov zamjenik Nikola Pejaković i pomoćnik za opšte i pravne poslove Maksim Korać, nijesu se ni našli na optužnici. Pejaković je, u svojstvu svjedoka, dao iskaz u istrazi. Ljetos je pozvan da svjedoči, ali se nije odazvao, da bi jesenas, nakon svjedočenja Momira Bulatovića, pisano zatražio da ga saslušaju u procesu pred Višim sudom. Prijedlog je odbila sutkinja Milenka Žižić, kao i prijedloge odbrane da svjedoče i drugi visoki funkcioneri iz crnogorske vlasti: Milo Đukanović, ondašnji premijer i faktički nadređeni šef MUP-a, kao i Svetozar Marović, 1990-1992. član Predsjedništva Crne Gore (na čijem je čelu bio Momir Bulatović), premda su davali 2008. iskaze u istrazi. Odbijen je i zahtjev odbrane da svjedoči Milica Pejanović-Đurišić, takođe članica Predsjedništva, kao i Zoran Žižić, tadašnji potpredsjednik Vlade.

U optužnici se navodi da su policajci počinili „ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije”. Optuženi se terete samo za „protivpravno preseljenje”, dok za druga krivična djela, takođe opisana čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ – „uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje”, itd – još niko nije pozvan na odgovornost.

U završnoj riječi, za razliku od tvrdnji iz izvorne optužnice, tužiteljka Lidija Vukčević tvrdi da je „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”!

Šta su činjenice, a šta istorijski revizionizam tužiteljke? Države članice Evropske zajednice (sadašnje EU) su priznale nezavisnost BiH 6. aprila, SAD 7. aprila. Punopravna članica Ujedinjenih nacija BiH je postala 19. maja 1992. U međuvremenu, 27. aprila 1992, proglašena je od Srbije i Crne Gore nova država – Savezna Republika Jugoslavija. Savjet bezbjednosti UN Rezolucijom 752 je 15. maja 1992. od SRJ, takođe i Hrvatske, zatražio da „preduzmu brze akcije” kako bi se „ispoštovao teritorijalni integritet BiH”.

Upravo je 15. maja 1992. bio navodno drugi dan opsežne akcije crnogorske policije u kojoj su hapšeni civili, muškarci iz BiH i potom izručivani RS, tvorevini koja ni onda ni danas nije međunarodno priznata država. Tadašnja SRJ nije ispoštovala zahtjev Savjeta bezbjednosti UN iz Rezolucije 752, pa je 30. maja donesena nova, Rezolucija 757, kojom su SRJ uvedene ekonomske, kulturne i sportske sankcije. Rezolucije Savjeta bezbjednosti su dokument iz međunarodnog prava, u kojima piše da je 1992. u BiH bilo „međunarodnog sukoba” i da su iz crnogorske vlasti aktivno učestvovali u njemu; sada se ispostavlja makar i kroz deportacije građana BiH, Srba „vojnih obveznika” i Bošnjaka „radi razmjene”.

Sve u svemu, tužiteljka Vukčević tvrdi da su funkcioneri i službenici MUP-a, potpuno samostalno, na svoju ruku, bez znanja i odobrenja bilo koje ustavom i zakonom nadređene državne instance kojoj su podređeni – u prvom redu tadašnjeg premijera – najmanje dvije neđelje maja 1992. izručivali strane državljane po osnovu naloga MUP-a RS; tužiteljka pominje samo depešu iz Foče, koja nikad nije ni bila sjedište MUP-a RS. Tvrdi i da u BiH, uprkos svim vjerodostojnim međunarodnim dokumentima, tada nije bilo „međunarodnog sukoba”.

U osvrtu na svjedočenje Momira Bulatovića – koji je 12. novembra prošle godine kazao da su deportacije „državna greška, a ne pojedinačna” – tužiteljka Vukčević je kazala da je „uopšteno, nejasno i protivrječno”. Od svih spornih stvari, potencirala je „netačno svjedočenje Bulatovića” da su tokom deportacija „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”.

Zašto je baš to sporno tužiteljki Vukčević? Maja 1992. vrhovni državni tužilac je bio Vladimir Šušović, koji je sada član Tužilačkog savjeta, pa kadrovska sudbina tužiteljke Vukčević, nolens-volens, zavisi i od glasa Šušovića.

Na zahtjev odbrane optuženih policajaca, Šušović je trebalo da svjedoči na procesu, no takvu mogućnost opet je odbila sutkinja Milenka Žižić – iako je bivši šef tužilaštva, poput Đukanovića i Marovića, takođe davao iskaz u istrazi.

Zbog čega je bitno (ne)rasvijetliti ulogu Šušovića u deportacijama? Ukoliko su se čelnici MUP-a maja 1992. zbilja „konsultovali” sa Šušovićem, onda otpada tvrdnja optužnice da su samo neznaveni policajci akteri gnusnog ratnog zločina deportacija. O tome da je Šušović „konsultovan” o deportacijama, svjedočio je upravo Momir Bulatović. Kazao je da je Šušović „bio non-stop u kontaktu sa policijom”. A za jednog od glavnih tadašnjih policajaca, šefa SDB-a Boška Bojovića, Bulatović je kazao da je „gotovo dnevno bio u kontaktu sa Milom Đukanovićem; svaki put su zajedno dolazili kod mene”.

No, „konsultacije” vrha policije i Šušovića maja 1992. nijesu samo Bulatovićeva zlobna tvrdnja, već je isto napisano u službenim dokumentima (vidi faksimile), potpisao Nikola Pejaković – kojem je, simptomatično, takođe uskraćeno da svjedoči.

U dokumentu Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH (akt Br. 05-129, 24. novembra 1992) Pejaković, u svojstvu ministra unutrašnjih poslova, piše potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću, da su deportovali ljude u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”. A u odgovoru na poslaničko pitanje (aktom Br. 278/2, 8. aprila 1993), opet potvrđuje da su deportacije počele „uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom”.

Specijalna tužiteljka Lidija Vukčević je u optužnici navela da postoji odgovornost za hapšenja i deportacije samo za tri grada – Herceg Novi, Bar, Ulcinj – premda postoje jasni dokazi i svjedoci da su izbjeglice hapšene i u drugim crnogorskim gradovima. Tu je još jedan službeni navod ondašnjeg ministra unutrašnjih poslova. U Informaciji o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH (na str. 6) Pejaković piše da je na području CB Pljevlja „devet lica po zahtjevu policijskih organa Foče i Čajniča lišeno slobode i na graničnom prelazu Metaljka predato”. Navodi i neka od njihovih imena.

To nas dovodi do sljedećeg „revizionizma” tužiteljke Lidije Vukčević; opet u samom finišu procesa. Preformulisala je navode izvorne optužnice tako da je smanjila prvobitnu brojku iz optužnice sa 83 na 38 „oštećenih lica”.

Pogledajmo, šta je na tu temu u svojim službenim aktima, kao ministar unutrašnjih poslova Vlade Mila Đukanovića, onomad izvještavao Nikola Pejaković, nesuđeni svjedok. U Informaciji o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH Pejaković poimenično nabraja 69 „lica muslimanske nacionalnosti” koja su predata vlastima RS. U citiranom odgovoru na poslaničko pitanje Pejaković navodi 48 „deportovanih lica muslimanske nacionalnosti”, sa urednim datumima i mjestima isporučivanja vlastima RS!

Sve te dokaze tužiteljka Vukčević je ignorisala, pa je nastavila tamo gdje je zastala Vesna Medenica, sadašnja predsjednica Vrhovnog suda. Medenica je, kao vrhovna državna tužiteljka, tek oktobra 2005. pod pritiskom javnosti, podnijela zahtjev za sprovođenje istrage, svega dva dana prije održavanja prvih ročišta po parničnim tužbama članova porodica pobijenih izbjeglica koje je Crna Gora deportovala – a sve radi zahtjeva za prekid parnica do okončanja krivičnog postupka.

Krug osumnjičenih, sada optuženih (prvo njih šestorica, sada devetorica), inicirala je još 2005. upravo Medenica – za „državni zločin, a ne pojedinačni” (M.Bulatović) odgovaraju samo policajci, niko od njima nadređenih državnika.

Kao vrhovna državna tužiteljka, Medenica je zastupala državu u svim parnicama protiv oštećenih porodica, pa se tako našla u nepojmljivoj blamaži – na jednoj je strani sprovodila krivičnu istragu u slučaju deportacija, dok je istovremeno branila državu od tužbi po istom zločinu!

Tako je Medenica, preko svoga zamjenika, ukazivala 2007. na parnici po zločinu deportacija na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru” – iako je, istovremeno, upravo Medenica, inicirala gonjenje zbog istog zločina.

Vesna Medenica sada, kao predsjednica Sudskog savjeta, nadređena Milenki Žižić, postupajućoj sutkinji u procesu deportacija – može pokrenuti proceduru i njene „deportacije”, kroz suspenziju ili razrješenje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ PREDLOŽIO ŽUGIĆA ZA TREĆI MANDAT GUVERNERA: Da je vječan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev cilj nastavka kontrole bankarskog sektora je jasan, nepoznanica je da li će se u parlamentu sastaviti većina spremna da mu pomogne da taj cilj i ostvari.  Po cijenu još jednog moćnika u trećem mandatu

 

,,Dr Radoje Žugić, ministar finansija, na sjednici od 25. februara 2015, informisao je Vladu, da u ovom trenutku nije moguće obezbjediti ponudu koja će sadržati povoljnije uslove kreditiranja poljoprivrede u odnosu na ponudu Abu Dabi fonda za razvoj”, navodi se u dokumentu, koji Monitor prvi put objavljuje, a koji je Vlada uputila Investiciono razvojnom fondu (IRF) u martu 2015. Tu se citira i Žugićev stav o usaglašenom mišljenju dva ministarstva i IRF-a u vezi sa dva najozbiljnija  pitanja koja se tiču ovog ugovora – troškova valutnog rizika i rizika odobrenja, odnosno procedure kreditnog rizika.

Strah je, pokazalo se, bio  opravdan, pa je nakon četiri godine, u aprilu 2019, Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo izviđaj koji se odnosi na radnje prilikom raspodjele i trošenja 23 miliona dolara kredita iz ovog fonda. Prethodni ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović je po dolasku na čelo tog resora dokumentovao da je novac u državu ušao mimo računa državnog trezora, i da u dokumentaciji nema garancije od 50 miliona koju  je država dala za taj kredit, u okviru Zakona o budžetu za 2015. godinu.

Javnost je tada saznala da je novac išao preko posebnog računa koji je nazvan ,,specijalnim” i koji je u Prvoj banci otvorio tadašnji ministar poljoiprivrede i aktuelni poslanik DPS-a Petar Ivanović. Skupština je na  zahtjev SDT-a Ivanoviću ukinula poslanički imunitet. U sklopu istrage saslušani su i bivši direktor fonda Zoran Vukčević, nekadašnji ministar poljoprivrede u prelaznoj Vladi 2016. godine i aktuleni državni sekretar u tom resoru Budimir Mugoša i procjenitelj Milan Adžić. Na saslušanju u SDT-u bili su i korisnici Abu Dabi kredita, među kojima i vlasnik kompanije Vektra Dragan Brković. Jedini koji nije saslušan je Žugić.

Specijalno tužilaštvo je tokom 2018. ispitivalo minuli rad guvernera CBCG povodom prijave o zloupotrebama novca za udruženja penzionera i naplaćivanja članarina u periodu od 2004. do 2010. kada je bio direktor Fonda PIO. Dok je bio na ovoj poziciji državni fond je učestvovao u transakcijama kojim je Prva banka, familije Đukanović, vraćala kredit Vladi Crne Gore. Ocjena da su transakcije između Prve banke u Vlade sumnjive bile su povod za sukob tadašnjeg guvernera CBCG Ljubiše Krgovića sa Milom Đukanovićem i njegovom DPS većinom. Ubrzo je spremljen novi Zakon o CBCG, Krgović je smijenjen, a zamijenio ga je Žugić.

On je prije toga ispekao zanat kao predsjednik Upravnog odbora Prve banke, i 2008. godine pomogao da se od Ministarstva finansija dobije zajam od 44 miliona evra za spas banke, nakon godina nezakonitih i neregularnih finansijskih aranžmana koji su obilježili njeno poslovanje od kada je Aco Đukanović postao njen najveći akcionar (vlasnik).

I tada je je reagovalo tužilaštvo pa je 2012. vođena  istraga protiv Žugića i ministra finansija Igora Lukšića zbog zloupotrebe ovlašćenja u vezi sa slučajem Prve banke. Kao i u ostalim slučajevima koji se tiču Đukanovića i njegove najbliže okoline, sve prijave su odbačene. Ili arhivirane, pod šifrom „istraga je u toku“.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ POLITIČKE KRIZE: Država na pauzi  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se razriješiti duboka politička kriza u kojoj se nalazi zemlja, niko ne zna. Institucije su ili u blokadi, ili na pauzi. Jedino predano rade političke partije, u susret lokalnim izborima 23. oktobra

 

Nakon burne prethodne sedmice, u kojoj se, makar u medijima, masovno razrješavalo s funkcija i tumačio Ustav – zatišje. I parlament, pred kojim je u narednom periodu glasanje o nekoliko inicijativa, od one za razrešenje predsjednika države, preko „zaboravljene“ inicijative za razrešenje predsjednice Skupštine, do zahtjeva Đukanovića za skraćenje mandata Skupštini – pauzira.

Predsjednica Skupštine Danijela Đurović rekla je da će se sjednica, na čijem je dnevnom redu njeno razrješenje, nastaviti nakon što to zatraže poslanici koji su tražili pauzu, i podsjetila da je potpredsjednica  Skupštine Branka Bošnjak dala pauzu na zahtjev Poslaničkog kluba Demokratskog fronta. Pauza, kako su izračunali neki od poslanika, traje duže od 624 sata.

Istovremeno, predsjednica Đurović je za kraj sedmice, petak 30. septembar,  zakazala vanrednu sjednicu na kojoj bi trebalo da se glasa o Đukanovićevom predlogu za skraćenje mandata Skupštini. Ukoliko bi taj predlog prošao, raspisali bi se vanredni parlamentarni izbori. Malo je vjerovatno, procjenjuju mediji i analitičari, da će u petak, kada ovaj broj Monitora bude na trafikama, parlament imati većinu za raspravu i glasanje o skraćenju mandata Skupštini, na zahtjev predsjednika države. Prema nezvaničnim informacijama, avgustovski pobjednici u parlamentu neće podržati dnevni red sjednice koju je inicirao predsjednik države.

Đukanović je 23. septembra predložio skraćenje mandata sadašnjeg skupštinskog saziva, nakon što je odbio predlog avgustovskih pobjednika da bude formirana nova vlada na čelu sa Miodragom Lekićem. „Glasaćemo i protiv dnevnog reda i protiv skraćenja mandata ako bude usvojen”, saopštile su Demokrate i ocijenile da bi ukoliko bi neko iz „stare nove većine” odlučio da glasa suprotno, potvrdio da je  u „dilu sa DPS i  Đukanovićem”.

Tim povodom oglasio se i premijer tehničke vlade Dritan Abazović, tokom  višednevne posjete SAD, u koju je pošao neposredno pred posljednji rok da se Đukanoviću dostavi ponuda o novoj vladi, nakon čega su potpisi URA na dogovor avgustovskih pobjednika stavljeni sa zakašnjenjem.

Za Glas Amerike Abazović je kazao da „misli da bi trebalo da u Skupštini izglasamo inicijativu o razrešenju predsjednika Mila Đukanovića, jer se time šalje važna politička poruka, a pitanje je za pravnike da li to može da se operacionalizuje zbog situacije sa Ustavnim sudom”.  Abazović je dodao da bi, i u slučaju da ne dođe do deblokade Ustavnog suda, koji je neophodan u proceduri razrešenja predsjednika, to bila „važna politička poruka”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAŠTO ODLAZE STRANI INVESTITORI: Neispunjena obećanja DPS vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane? Ili su problem neispunjena obećanja DPS ministara koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom

 

Nakon promjene vlasti u Crnoj Gori u avgustu 2020., pojedini strani investitori odustaju od ranije ugovorenih projekata i značajnih investicionih ulaganja na području Crnogorskog primorja.

Prvi je to učinio zakupac elitnog turističkog kompleksa Sveti Stefan-Miločer, kompanija Adriatic properties i njen vlasnik, grčki biznismen Petros Statis. On je krajem maja 2021. godine objelodanio kako će hotelski operater Aman Resorts zatvoriti hotele Sveti Stefan i Miločer i pokrenuti arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa odštetnim zahtjevom od 100 miliona eura. Odlučili su se na takav korak zbog odluke lokalne zajednice da ukloni barijere u vidu gvozdenih ograda i kapija na prilazu maloj, Kraljičinoj plaži. Zahtjevi mještana da se oslobode prilazi plažama doveli su Aman u situaciju da ne može svojim gostima da obezbijedi mir i privatnost.

Arbitražom prijeti i drugi investitor, Konzorcijum kompanija Nortstar d.o.o iz Podgorice i of-šor kompanije Eqest Capital Ltd, registrovane na britanskom ostrvu Jersey, koji je planirao gradnju turističkog kompleksa na hercegnovskoj rivijeri, pod nazivom Montrose.

Početkom septembra ove godine Ministarstvu finansija stigao je dopis kompanije Nortstar o raskidu ugovora o zakupu zemljišta, lokacije na kojoj je planirana izgradnja više hotela, naselja sa luksuznim vilama, apartmanima, pristaništima, marinama i mnogobrojnim pratećim objektima. Vrijednost investicije procjenjivana je na 250 miliona eura.

Realizacija oba navedena projekta umnogome je zavisila od dobrih relacija investitora sa istaknutim političarima iz redova DPS-a, sa ministrima ključnih resora koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom za te dvije lokacije. Što je tokom investicione euforije od 2006. godine bila uobičajena praksa.

Visok nivo korupcije obilježio je sektor građevinarstva i stranih investicija, u kome su državni funkcioneri ucjenjivali investitore. Sve njihove potrebe i želje  ispunjavali su donošenjem niza urbanističkih planova na štetu prirodnih resursa  priobalnog područja. Povlastice su se, nerijetko, odnosile i na finansijske ustupke u pogledu plaćanja raznih državnih taksi i poreza ili naknade za zakupljeni prostor kopna i mora, koji se mjerio stotinama hiljada ili milionima kvadrata.

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane?

„Ugovor stoljeća“ iz  2007. kojim su pod višegodišnji zakup dati hoteli Miločer i Sveti Stefan, doživio je potpuni krah, koji se poklopio sa promjenom vlasti u Crnoj Gori. Biser turističke ponude Crne Gore pod ključem je već drugo ljeto zaredom, isključen iz turističkog prometa, vidno oronuo i zapušten. Za to vrijeme u Londonu teku dva arbitražna postupka oko Svetog Stefana. Prvi je podnio zakupac, kompanija Adriatic properties protiv tri državne firme, HG Budvanska rivijera, HTP Miločer i Sveti Stefan Hoteli, kao i  protiv Ministarstva ekonomije i turizma. Vlasnik Svetog Stefana i Hotela Miločer, kompanija Sveti Stefan Hoteli, vodi istovremeno arbitražni postupak protiv zakupca.

Na primjeru Svetog Stefana vidljivo je kakvu je privilegije zakupac uživao tokom prethodnih 13 godina najma. Ugovor o zakupu drastično je izmijenjen na štetu države. Prethodno ugovoren iznos godišnje naknade od 1,9 miliona eura smanjen je za 30 odsto dok je rok zakupa produžen sa 30 na 45 godina.

Kruna ustupaka koje su Vlada i Skupština Crne Gore ovom zakupcu napravile, bila je dozvola za gradnju stanova za tržište na najatraktivnijem dijelu Crnogorskog primorja, u samom Miločerskom parku, na nekadašnjem imanju  dinastije Karađorđević.

Miločer je trenutno građevinsko ruglo bivše vlasti i zakupca. Neshvatljiva devastacija vrijednog prostora Miločerskog parka sa betonskim višespratnicama u njemu, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Gradilište je napušteno a prema izjavama Petrosa Statisa, zakupac neće nastaviti tu investiciju.

Grad hotel Sveti Stefan je zatvoren „jer ljudi mogu da plivaju zajedno sa gostima hotela, a to nikada nije bio dio plana. U polu-privatni rizort ne bi nijedan investitor uložio, pa ni Aman“, naveo je između ostalog  Statis.

Projekat Montrose je druga priča  ali sa istim akterima iz tadašnje Vlade. Vlada je 2009. godine sa navedene dvije kompanije, Nortstar i Eqest Capital, zaključila ugovor o zakupu 510.927 m2  zemljišta u zoni morskog dobra u naselju Rose, na hercegnovskom dijelu poluostrva Luštica, na 90 godina. Iza navedenih kompanija, prema izjavama odbjeglog biznismena Duška Kneževića, stoji njegov kum, Branislav Gvozdenović, višegodišnji ministar i visoki funkcioner DPS-a. Vlada je Konzorcijumu dala ekskluzivna prava u pogledu korišćenja zemljišta i dijela morske obale.

Posebno je zanimljiv ugovor koji je Konzorcijum zaključio sa JP Morsko dobro, 2019. godine. Prema tom ugovoru investitoru je dat dio obale na lokalitetu Rt Dobrič u dužini od 1.500 metara, sa akva prostorom površine 62.445 m2, na rok od 90 godina. Zakupac je oslobođen plaćanja zakupnine morskog dobra tokom izgradnje turističkog kompleksa. Konzorcijumu je bilo dozvoljeno „modeliranje“ obale, povećanje površine nasipanjem mora radi izgradnje plaža, privezišta i pristaništa… Ugovorom je dato i ekskluzivno pravo svojine nad izgrađenim objektima kao i pravo da djelove zakupljenog morskog dobra proglase privatnim posjedom. Sva prava JP Morsko dobro, na ovom dijelu obale, prelaze na Nortstar i partnere. Skrivene i zvanične.

Predlog ugovora po kojem je investitor oslobođen plaćanja naknade za morsko dobro stigao je u direkciju JPMD iz Ministartva održivog razvoja i turizma i Ministarstva finansija.

Protokol o pravosnažnosti ugovora potpisan je 2013. od kada traju obaveze investitora da u prvoj fazi gradnje, u prvih pet godina, investira oko 140 miliona eura. Taj iznos je kasnije smanjen na 80 miliona, sa novim rokovima. Potpisivani su aneksi ugovora, prema jednom od njih Opština Herecg Novi preuzela je obavezu izgradnje infrastrukture do lokacije za Monterose.  Za proteklih deset godina niti su izgrađeni putevi, ni vodovod, a za najavljeni luksuzni rizort nije ugrađena nijedna cigla. Ali je investitor platio naknadu za zemljište, unaprijed za 10 godina, do 26. avgusta 2023., u iznosu od 3,9 miliona eura.

Trinaest godina kasnije, potpisnici ugovora svaljuju krivicu jedni na druge, da bi u konačnom kompanija Nordstar obavijestila Vladu da napušta projekat na Luštici.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović rekao je da želi sastanak sa pravim vlasnicima projekta i da je Ministarstvo spremno učiniti sve kako bi zaštitilo interese Crne Gore, da se u direktnoj komunikaciji otklone problemi i da se investicija realizuje transparentno. Do sastanka nije došlo jer su predstavnici investitora zahtijevali susret izvan Crne Gore. Kao krajnji rok za razgovor između Vlade i vlasnika, određen je 23. septembar.

Međutim, premijer Dritan Abazović bio je konkretniji.

„U ovom projektu nisu ispunjene obaveze koje su morale da se ispune. Investitori odlaze jer je neko prethodno loše radio ugovore sa njima. Svaka stvar se završavala na mufte. Nefer odnos prema investitorima treba tražiti kod Vlada od broja 40 do 42“, kazao je Abazović.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo