Povežite se sa nama

MONITORING

Medenica tuži, Medenica sudi

Objavljeno prije

na

medenica

Prvostepeni postupak u predmetu deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore, pred Specijalnim vijećem Višeg suda u Podgorici, ušao je u finiš. Nakon što je tužiteljka Lidija Vukčević dala završnu riječ, odbrana, usljed kraja radnog vremena, 22. februara nije u potpunosti uspjela da se izjasni, pa je naredno ročište zakazano za 1. mart. No, već sada se tvrdi da će proces možda biti obnovljen, makar zato što neki optuženici sjede u beogradskom ekstradicionom pritvoru još od kraja oktobra prošle godine. Pošto im se sudi u odsustvu, shodno Krivičnom zakoniku, imaju pravo na obnovljeni postupak – kada i ako budu dovedeni u Zavod za izvršenje krivičnih sankcija.

O takvoj se mogućnosti preko medija već izjasnio zastupnik optuženog Boška Bojovića. Prema optužnici, Bojović i Milisav Mića Marković, navodni su vrh zločinačkog komandnog lanca deportacija. Bili su pomoćnici, za tajnu službu (SDB), odnosno za uniformisanu policiju (SJB) pokojnog Pavla Bulatovića, 1989-1992. ministra unutrašnjih poslova, koji je, piše u optužnici, izdao depešu da se hapse i vlastima samoproglašene Republike Srpske (RS) izručuju bosanskohercegovački građani – Srbi zbog „vojne obaveze”, Bošnjaci „radi razmjene”.

Dvojica drugih bliskih saradnika ministra policije iz tog perioda, njegov zamjenik Nikola Pejaković i pomoćnik za opšte i pravne poslove Maksim Korać, nijesu se ni našli na optužnici. Pejaković je, u svojstvu svjedoka, dao iskaz u istrazi. Ljetos je pozvan da svjedoči, ali se nije odazvao, da bi jesenas, nakon svjedočenja Momira Bulatovića, pisano zatražio da ga saslušaju u procesu pred Višim sudom. Prijedlog je odbila sutkinja Milenka Žižić, kao i prijedloge odbrane da svjedoče i drugi visoki funkcioneri iz crnogorske vlasti: Milo Đukanović, ondašnji premijer i faktički nadređeni šef MUP-a, kao i Svetozar Marović, 1990-1992. član Predsjedništva Crne Gore (na čijem je čelu bio Momir Bulatović), premda su davali 2008. iskaze u istrazi. Odbijen je i zahtjev odbrane da svjedoči Milica Pejanović-Đurišić, takođe članica Predsjedništva, kao i Zoran Žižić, tadašnji potpredsjednik Vlade.

U optužnici se navodi da su policajci počinili „ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije”. Optuženi se terete samo za „protivpravno preseljenje”, dok za druga krivična djela, takođe opisana čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ – „uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje”, itd – još niko nije pozvan na odgovornost.

U završnoj riječi, za razliku od tvrdnji iz izvorne optužnice, tužiteljka Lidija Vukčević tvrdi da je „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”!

Šta su činjenice, a šta istorijski revizionizam tužiteljke? Države članice Evropske zajednice (sadašnje EU) su priznale nezavisnost BiH 6. aprila, SAD 7. aprila. Punopravna članica Ujedinjenih nacija BiH je postala 19. maja 1992. U međuvremenu, 27. aprila 1992, proglašena je od Srbije i Crne Gore nova država – Savezna Republika Jugoslavija. Savjet bezbjednosti UN Rezolucijom 752 je 15. maja 1992. od SRJ, takođe i Hrvatske, zatražio da „preduzmu brze akcije” kako bi se „ispoštovao teritorijalni integritet BiH”.

Upravo je 15. maja 1992. bio navodno drugi dan opsežne akcije crnogorske policije u kojoj su hapšeni civili, muškarci iz BiH i potom izručivani RS, tvorevini koja ni onda ni danas nije međunarodno priznata država. Tadašnja SRJ nije ispoštovala zahtjev Savjeta bezbjednosti UN iz Rezolucije 752, pa je 30. maja donesena nova, Rezolucija 757, kojom su SRJ uvedene ekonomske, kulturne i sportske sankcije. Rezolucije Savjeta bezbjednosti su dokument iz međunarodnog prava, u kojima piše da je 1992. u BiH bilo „međunarodnog sukoba” i da su iz crnogorske vlasti aktivno učestvovali u njemu; sada se ispostavlja makar i kroz deportacije građana BiH, Srba „vojnih obveznika” i Bošnjaka „radi razmjene”.

Sve u svemu, tužiteljka Vukčević tvrdi da su funkcioneri i službenici MUP-a, potpuno samostalno, na svoju ruku, bez znanja i odobrenja bilo koje ustavom i zakonom nadređene državne instance kojoj su podređeni – u prvom redu tadašnjeg premijera – najmanje dvije neđelje maja 1992. izručivali strane državljane po osnovu naloga MUP-a RS; tužiteljka pominje samo depešu iz Foče, koja nikad nije ni bila sjedište MUP-a RS. Tvrdi i da u BiH, uprkos svim vjerodostojnim međunarodnim dokumentima, tada nije bilo „međunarodnog sukoba”.

U osvrtu na svjedočenje Momira Bulatovića – koji je 12. novembra prošle godine kazao da su deportacije „državna greška, a ne pojedinačna” – tužiteljka Vukčević je kazala da je „uopšteno, nejasno i protivrječno”. Od svih spornih stvari, potencirala je „netačno svjedočenje Bulatovića” da su tokom deportacija „obavljane konsultacije sa državnim tužilaštvom”.

Zašto je baš to sporno tužiteljki Vukčević? Maja 1992. vrhovni državni tužilac je bio Vladimir Šušović, koji je sada član Tužilačkog savjeta, pa kadrovska sudbina tužiteljke Vukčević, nolens-volens, zavisi i od glasa Šušovića.

Na zahtjev odbrane optuženih policajaca, Šušović je trebalo da svjedoči na procesu, no takvu mogućnost opet je odbila sutkinja Milenka Žižić – iako je bivši šef tužilaštva, poput Đukanovića i Marovića, takođe davao iskaz u istrazi.

Zbog čega je bitno (ne)rasvijetliti ulogu Šušovića u deportacijama? Ukoliko su se čelnici MUP-a maja 1992. zbilja „konsultovali” sa Šušovićem, onda otpada tvrdnja optužnice da su samo neznaveni policajci akteri gnusnog ratnog zločina deportacija. O tome da je Šušović „konsultovan” o deportacijama, svjedočio je upravo Momir Bulatović. Kazao je da je Šušović „bio non-stop u kontaktu sa policijom”. A za jednog od glavnih tadašnjih policajaca, šefa SDB-a Boška Bojovića, Bulatović je kazao da je „gotovo dnevno bio u kontaktu sa Milom Đukanovićem; svaki put su zajedno dolazili kod mene”.

No, „konsultacije” vrha policije i Šušovića maja 1992. nijesu samo Bulatovićeva zlobna tvrdnja, već je isto napisano u službenim dokumentima (vidi faksimile), potpisao Nikola Pejaković – kojem je, simptomatično, takođe uskraćeno da svjedoči.

U dokumentu Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH (akt Br. 05-129, 24. novembra 1992) Pejaković, u svojstvu ministra unutrašnjih poslova, piše potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću, da su deportovali ljude u skladu sa „stavom nadležnog tužilaštva u RCG”. A u odgovoru na poslaničko pitanje (aktom Br. 278/2, 8. aprila 1993), opet potvrđuje da su deportacije počele „uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom”.

Specijalna tužiteljka Lidija Vukčević je u optužnici navela da postoji odgovornost za hapšenja i deportacije samo za tri grada – Herceg Novi, Bar, Ulcinj – premda postoje jasni dokazi i svjedoci da su izbjeglice hapšene i u drugim crnogorskim gradovima. Tu je još jedan službeni navod ondašnjeg ministra unutrašnjih poslova. U Informaciji o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH (na str. 6) Pejaković piše da je na području CB Pljevlja „devet lica po zahtjevu policijskih organa Foče i Čajniča lišeno slobode i na graničnom prelazu Metaljka predato”. Navodi i neka od njihovih imena.

To nas dovodi do sljedećeg „revizionizma” tužiteljke Lidije Vukčević; opet u samom finišu procesa. Preformulisala je navode izvorne optužnice tako da je smanjila prvobitnu brojku iz optužnice sa 83 na 38 „oštećenih lica”.

Pogledajmo, šta je na tu temu u svojim službenim aktima, kao ministar unutrašnjih poslova Vlade Mila Đukanovića, onomad izvještavao Nikola Pejaković, nesuđeni svjedok. U Informaciji o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH Pejaković poimenično nabraja 69 „lica muslimanske nacionalnosti” koja su predata vlastima RS. U citiranom odgovoru na poslaničko pitanje Pejaković navodi 48 „deportovanih lica muslimanske nacionalnosti”, sa urednim datumima i mjestima isporučivanja vlastima RS!

Sve te dokaze tužiteljka Vukčević je ignorisala, pa je nastavila tamo gdje je zastala Vesna Medenica, sadašnja predsjednica Vrhovnog suda. Medenica je, kao vrhovna državna tužiteljka, tek oktobra 2005. pod pritiskom javnosti, podnijela zahtjev za sprovođenje istrage, svega dva dana prije održavanja prvih ročišta po parničnim tužbama članova porodica pobijenih izbjeglica koje je Crna Gora deportovala – a sve radi zahtjeva za prekid parnica do okončanja krivičnog postupka.

Krug osumnjičenih, sada optuženih (prvo njih šestorica, sada devetorica), inicirala je još 2005. upravo Medenica – za „državni zločin, a ne pojedinačni” (M.Bulatović) odgovaraju samo policajci, niko od njima nadređenih državnika.

Kao vrhovna državna tužiteljka, Medenica je zastupala državu u svim parnicama protiv oštećenih porodica, pa se tako našla u nepojmljivoj blamaži – na jednoj je strani sprovodila krivičnu istragu u slučaju deportacija, dok je istovremeno branila državu od tužbi po istom zločinu!

Tako je Medenica, preko svoga zamjenika, ukazivala 2007. na parnici po zločinu deportacija na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru” – iako je, istovremeno, upravo Medenica, inicirala gonjenje zbog istog zločina.

Vesna Medenica sada, kao predsjednica Sudskog savjeta, nadređena Milenki Žižić, postupajućoj sutkinji u procesu deportacija – može pokrenuti proceduru i njene „deportacije”, kroz suspenziju ili razrješenje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Branka PLAMENAC
foto: verige65
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo