,,Neće uvijek biti ljeto! Gradite skloništa svoja!” Te riječi je djed Hamza ponavljao od ranog jutra. A kada je septembarsko sunce već klonilo iza kamenitog vrha, nadnesenog nad bačilom, njegov glas je zamukao. Čulo se samo njegovo ubrzano, teško disanje, prekidano napadima kašlja. Kočiško Bačilo je ime i jedne doline, skrivene visoko u planini Stogovo, i poslednjeg bačila na kom su još samo Kadrijevci napasali svoje veliko stado od kraja mjeseca maja, do prvih dana mjeseca oktobra. Činili su to najviše zbog djeda Hamze, glave kuće, koji je cijeli život proveo sa ovcama; zimi u rodnom selu, ljeti po svim okolnim planinama. Njegov praunuk, desetogodišnji Sadrija, znao je iz priča svog pradjeda Hamze, i skrivene izvore sa čudotvornom vodom koja je vraćala vid slijepima, i mjesta gdje vile noću kolo vode; upamtio je kako izgledaju sitne majske gljive koje ucrtavaju liniju zvanu Vilino kolo po kojoj igraju vile, naučio je kako da prepozna onu prvu gljivicu, od koje linija počinje, često skrivenu u gustoj planinskoj travi, da ne bi slučajno stao na nju, jer, to se zna, onaj ko stupi na početak vilinog kola, te godine će i umrijeti. Imena svih čuvenih šarplaninaca, (Sadrija je na bačilu imao ,,svog” šarplaninca Bigora, praunuka čuvenog resteličkog Bigora), sudbine i jatake svih kačaka, znao je tačnije nego bilo koji živi čovjek na potezu od sela Bela Supra (Gornja Belica), nadvijenog iznad Struge, do velikog sela Žura, na prilazu Prizrenu!
Sada je iz Debra došao Sadrijin amidža sa lijekom za njegovog pradjeda Hamzu. Došao je kroz pravu sniježnu oluju, koja u ovim planinama zna udariti i usred ljeta. Ali već je uveliko ovladao mrak. Sadrija je čuo da se odrasli u kući dogovaraju da u prvu zoru pođu na Kočiška Bačila i odnesu lijek.
– Da ne bude kasno? – zabrinuto je pitao njegov babo.
– Ko zna, stanje mu je teško. Ali sada, noću, po ovoj mećavi, svakako ne možemo krenuti do bačila, – othuknuo je Sadrijin amidža. Kada su se pogasila svjetla, i sve se utišalo, mali Sadrija je na prstima ustao, obukao se, iz ladice u kojoj su uvijek držali kućnu apoteku napipao plastičnu kesicu sa neotpakovanim lijekom, osvijetlivši, za svaki slučaj, malom baterijom sa babinog upaljača ostavljenog na stolu uz kutiju cigareta, ime lijeka koje je spomenuo njegov amidža i tiho se iskrao iz kuće.
Oluja je bjesnila punom snagom. Sadrija je već dva puta bio na tom bačilu, udaljenom dobra tri sata hoda po danu i lijepom vremenu od sela. U džepu je nosio onaj babin upaljač. Trčao je kao bez duše, pamteći uputstvo pradjeda Hamze, da se do Kočiškog Bačila najlakše stiže tako što se najprije popneš visoko iznad sela, gotovo do samog grebena Stogova, a onda ravnim grebenom okreneš desno dok ti se ne ukaže skrivena dolina sa bačilom. ,,Ja to mogu naći i vezanih očiju. Treba samo da izbrojiš sedam trapova i na sedmom da se spustiš pravo na bačilo!”
Sadrija se sjetio tih riječi i pokušao brojati te duboke uvale u bokovima planine koje su mještani zvali trapovi. Snijeg je postajao sve dublji, vihor je već potpuno zagospodario planinom. I vuk i medvjed, ris i lisica, sve se zavuklo u skloništa. ,,I za životinje je prestalo ljeto. I one su potražile skloništa svoja!” Gotovo već sasvim bez daha, preznojen, mali Sadrija se spomenu i ovih omiljenih riječi svog pradjeda. Snaga ga je već sasvim izdala. Broj onih trapova je sasvim pobrkao. Znao je da ne smije ni sjesti u snijeg, ni zastati, ali više nije mogao učiniti ni koraka. Usred divlje oluje, zavika iz sve snage: ,,Biiigooor! Biiigooor!” Učini mu se da kroz fijuk vjetra začu daleki lavež svog Bigora. Drhtave dječje noge otkazaše i Sadrija sjede u snijeg. Prenu ga vreli dah Bigora koji ga je gurao njuškom i gromko lajao. Sadrija ga zagrli, pridiže se. Kroz mrak i sniježnu vijavicu, trepkalo je svjetlo sa male baterije babinog upaljača, dok su se ljudi sa bačila približavali Sadriji i Bigoru, i lijeku za pradjeda Hamzu!
Ferid Muhić
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice