Čuvena Jesenjinova Pjesma o keruši: Jutros u košari, gdje sja, šuška/Niz rogoza žućkastih i krutih/Sedmoro je oštenila kučka/Sedmoro je oštenila žutih… objavljena je 21. decembra 1915. godine. Mladi Sergej objavio je ovu pjesmu, potresen do ,,…samog svog korijena, do korijena svijeta, a to znači, do korijena ljubavi”. Kada je napisao ove stihove, pjesnik je bio toliko otvoren svijetu, tako izložen svemu čime nas svijet može povrijediti, da ga je i zrnce prašine moglo smrtno ozlijediti. To najdragocjenije stanje duše, koje svi upoznaju, poneki za cijeli život upamte, a gotovo ga niko ne sačuva, ipak još opstaje. Čak i u ovom i ovakvom svijetu.
Tanke su žilice ovog korijena, a opet ih ništa i niko ne može iskorijeniti. Krajem prošle 2012. godine, 21. decembra, prvi put sam u ski centru P.Š. na Šar Planini ugledao Garu i Žila. Među petnaestak krupnih pasa koji su poklonili svoje potpuno i bezuslovno povjerenje ljudima, svojom ljepotom, snagom i vitalnošću odskakali su Gara i Žil, prekrasni izvorni šarplaninci. Njihova otvorenost prema svim ljudima, gostima hotela u ovom velikom centru, jednako se odnosila i na one koje bi, prvi i posljednji put viđali, kao i na one koje su već dobro poznavali.
Sredinom januara ove godine, u onaj korijen svijeta zvani ljubav, udario je pravi grom. Jedan psihopata, sa prozora svoje vikendice je poubijao gotovo sve pse. Dozivao bi ih u sumrak, ili u svanuće, i kada bi pas, umiljato mašući repom, prišao, pucao je iz svoje moćne malokalibarske puške, obično gađajući ih u glavu. Ostali su samo Gara i Žil. Desilo se da je, umjesto u glavu, metak pogodio Žila u kičmu. Oštro lajući pritrčala je Gara i pokušala podići na noge Žila, koji se, sav u krvi vukao po snijegu samo prednjim nogama. Nekoliko djevojaka i momaka odmah su pritekli u pomoć. Psihopata je prijavljen za ugrožavanje sigurnosti ljudi na javnom mjestu.
Malo zatim, oštenila se Gara. Kada se zlobni snajperista vratio, prateći dvogledom kretanje Gare, otkrio je mjesto gdje se oštenila, i pokupio svu štenad. Istog dana popodne, zaustavio je svoj džip pred terasom hotela na kojoj su sjedili djevojke i momci koji su spasili Garu i Žila.
– Pokupio sam svu štenad onoj kučki i pogušio ih u snijegu! Bilo ih je petoro, sada nema ni jedno! – i pod punim gasom, uz trijumfalno oglašavanje sirenom, odjurio kući, u grad T.
Sezona je već bila pri kraju. Žileta su, paralisanog, hranili, a on se junački borio da opet stane na noge, trpeći svakodnevne masaže kičme i zadnjih nogu. Garu su viđali uglavnom izdaleka. Prilazila je samo onoj grupi mladih koji su u sebi sačuvali netaknutu jesenjinovsku dušu. Oni su preuzeli na sebe obavezu da je, u smjenama od po tri dana, posjećuju i donose joj hranu. Kada je većina hotela završila sezonu, i gotovo niko više nije dolazio na P.Š. – Gara je sačekala dvije djevojke koje je prihvatala i dalje kao prave prijatelje, i odvela ih do jedne nedovršene kamene vikendice. Duboko u podrumu, skriveno kartonskim kutijama, u slami je bilo jedno dvomjesečno štene, indigo kopija svog oca Žila! Nepunu nedjelju kasnije, odvela ih je na sasvim drugi kraj vikend naselja, i iz jednog skrivenog zaklona, na njeno tiho oglašavanje, izišlo je još jedno štene; skenirana kopija Gare!
Pokazalo se da je onaj manijak pogriješio vjerujući da je pokupio svu štenad. Kao i Jesenjinova keruša, sedmoro je oštenila i Gara. Ali ne žutih. I nije dozvolila da ih čovjek bez onog bitnog korijena, sve pobaca u snijeg. Žil polako, kao čudom, zastaje na noge. Gara je juče, prvi put, u isto sklonište smjestila oba preživjela šteneta. Šta će biti s njima? Šta je najbolje za njih? Obilaziti ih još i donositi im hranu? Ili ih odvesti u sigurnost nekog dvorišta? Šta god da se desi, družina ,,Gara, Žil & Prijatelji” je, gotovo ravno 100 godina poslije Jesenjinove pjesme, još jednom tako učvrstila onaj korijen svijeta, da ga više niko ne može iščupati.
Ferid MUHIĆ