Povežite se sa nama

FOKUS

SPOJENI SUDOVI NASILJA U PARLAMENTU: Dalje nećeš moći

Objavljeno prije

na

Politički motivisano nasilje u Crnoj Gori nije novina, ali je novo što se argumentacija sile  sa ulice, preselila u plenarne skupštinske sale i direktne TV prenose. Nudeći javnosti uzbuđenje rijalitija

 

 

Krajem prošle nedjelje, u zgradi SO Budva, svjedočili smo¸novoj u nizu demonstracija fizičko-političkog nasilja u Crnoj Gori (vidjeti boks). Zavrtanje ruke oponentima, u doslovnom smislu, sve češće i intenzivnije postaje dominantan oblik odbrane i(li) nametanja vlastitih političkih stavova.

Politički motivisano nasilje u Crnoj Gori nije novina, ali je novo to što se argumentacija sile  sa ulice, preselila u plenarne skupštinske sale i direktne TV prenose. Nudeći javnosti uzbuđenje rijalitija

“Sram vas bilo muške kukavice, ulizice kriminalnih klanova”, obratila se političkim protivnicima Dragana Kažanegra Stanišić, odbornica novog saziva SO Budva, potpredsjednica Demokrata i, možda najbitnije u aktuelnom kontekstu, sekretarka u Ministarstvu unutrašnjih poslova. “Takve kao vi otresem pogledom kao prašinu sa cipela”.

Teško je pronaći dvije rečenice koje ljepše i preciznije odslikavaju aktuelni duh tolerancije, privrženost demokratskim standardima i nepokolebljivu odanost principima vladavine prava među predstavnicima ovdašnje političke elite.

U oštru  konkurenciju manifestacija duha nasija treba uvrstiti i ovonedjeljno obraćanje poslanika DPS Nikole Rakočevića. On je, u ime parlamentarne opozicije, najavio: “Sprječavamo redovan politički život u parlamentu, dok se ne počne poštovati Ustav koji je zgažen od parlamentarna većine. Samim tim nema ni usvajanja budžeta na sjednici parlamenta koja je zakazana za 21. januar“. Da se izbjegnu nedoumice, Rakočević precizira da nije riječ o bojkotu, već o naumu da se  spriječi održavanje sjednica Skupštine Crne Gore.  “Do kraja ovog mandata, dok god on trajao, crnogorska opozicija neće bojkotovati Skupštinu, jer je bojkotom prepuštamo parlamentarnoj većini koja je pokazala svoju neodgovornost u odnosu na građane. Same ih nećemo ostaviti u parlamentu.“

Ništa nije samoniklo. Opozicija je na demonstraciju nezadovoljstva silom  krenula  prije nepun mjesec, kada se parlamentarna većina odlučila da, suprotno proceduri i sopstvenoj praksi, skrati mandat jednoj sutkinji Ustavnog suda zaključujući da je ona ispunila uslov za odlazak u penziju. Dok je javnost pokušavala odgonetnuti motive te odluke, u pomoć je sa objašnjenjem priskočio Milan Knežević. “Da je protivno zakonu Dragana Đuranović ostala na funkciji sudije Ustavnog suda, jutros bi Zoran Lazović i Milivoje Katnić bili pušteni da se brane sa slobode”, kazao je predsjednik DNP, nakon što je u Ustavnom sudu izostao neophodni, četvrti, glas za usvajanje žalbe advokata dvojice uhapšenih , nekadašnjih visokih funkcionera tužilaštva i policije.  Istu argumentaciju kasnije smo našli i u saopštenjima Demokrata.

Uglavnom parlamentarna većina je, po sopstvenom priznanju, skratila mandat  sutkinji Ustavnog suda zato što su procijenili da će, u suprotnom, taj sud izglasati  odluku koja njima nije po volji. Iako se, suštinski, bavi pitanjem (odluka o produženju pritvora) koje nije u nadležnosti izvršne i zakonodavne vlasti. Ključna riječ ovdje su – motivi.  Šta ako je to najava prakse po kojoj će političari, koristeći pravno sumnjive mehanizme, svoje odluke (i želje) pred Ustavnim sudom braniti tako što će smjenjivati/penzionisati sudije, za koje predpostavljaju da mogu donijeti njima neprihvatljive  odluke?  A, sjutra, i tužioce, direktore regulatornih agencija, visokopozicionirane policajce, oficire Vojske CG…?  Nešto  od toga već imamo na sceni. Sjetite se aktuelne priče o penzionisanju načelnika Generalštaba VCG.

Dugo je crnogorska društvena scena, pozornica spleta raznih vrsta nasilja, u bici za moć. Nasilje u parlamentu, je neka vrsta završnice. Opasan znak  da negdje duboko u svojoj dubini, crnogorsko društvo –tone.

Počelo je ovako. . Pred prve višepartijske izbore u Crnoj Gori pristalice tadašnjeg jedinstvenog DPS-a  (danas su to DPS, SNP, Demokrate i DNP) spriječile su, uz asistenciju policije, poslednjeg premijera SFRJ Anta Markovića da uđe u Virpazar, gdje je imao zakazan ručak. Marković je u Crnu Goru došao kao lider Reformskih snaga koje su  slovile kao glavni oponent (pokazaće se nedovoljno jak)  ondašnjeg Miloševiću odanog Saveza komunista Crne Gore koji su predvodili Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović. „Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam”, objašnjavao je Đukanović.  RTCG i Pobjeda su kiptjeli nadahnuti patriotskim gnijevom.

Kampanju pred druge višestranačke izbore u Crnoj Gori (kraj 1992.) obilježile su barikade na Slijepač mostu kod Mojkovca. Tamo su, združeno, policajci i srpski paravojnici, i jedni i drugi naoružani dugim cijevima, u dva navrata spriječili rukovodstvo i simpatizere Liberalnog saveza CG da dođu do Bijelog Polja i održe predizborni skup (14. i 18. novembra). Zvanično, vlast je za sve što se dešavalo okrivila opozicione pristalice. Ne može se, poručili su, protiv narodne volje.

U januaru 1998. suočili smo se sa, do tada, najopasnijom demonstracijom odbrane volje naroda u Crnoj Gori. Nakon što je izgubio predsjedničke izbore od Đukanovića, Momir Bulatović je najavio da neće predati dužnost do skora najbližem saradniku već će mandat, kako je rekao, “vratiti narodu”. Njegov SNP i Srpska narodna stranka (ćerka partija Narodne stranke, od koje se odijelila nakon formiranja Narodne sloge, a “majka stranka” današnjih Nove srpske demokratije i Ujedinjenje Crne Gore) organizovali višednevne proteste pred Skupštinom, koji su se izrodili u velike incidente nakon što je Bulatović pristalice pozvao da prošetaju do tadašnjeg sjedišta Vlade.  Epilog: povrijeđena su 44 policajca i četiri civila, eksplodirala je makar jedna ručna bomba, Podgorica bila okupana suzavcem.…

Odazak DPS sa vlasti, nakon izbora 2020. godine, nije donio obećavano jačanje institucija i prekid prakse posezanja za politički inspirisanim nasiljem, u raznim formama. .

Nakon što je u parlamentu izglasano nepovjerenje vladi Zdravka Krivokapića, a nakon smjene Alekse Bečiča sa mjesta predsjednika Skupštine, njegov nasljednik (najstariji potpredsjednik) Strahinja Bulajić odbijao je duže od dva mjeseca da zakaže sjednicu. Sa naumom, kako je kazao, da spriječi formiranje nove skupštinske većine koja je “suprotna iskazanoj izbornoj volji građana iz 2020. godine”.

“Nažalost, u tome nijesam uspio”, požalio se Bulajić nakon što je u aprilu 2022. podnio ostavku. “Ovdje se radi o jakom i veoma naglašenom stranom uticaju” , primijetio je.

Onda je došla vlada Dritana Abazovića.  URA i DPS su  u jeku predizborne kampanje, Zetu izmjestili iz sastava Opštine Podgorica, da bi u Glavnom gradu umanjili uticaj njima nenaklonjenih birača. Potom su aktivisti Demokratskog fronta krenuli u višemjesečnu kampanju opstrukcije lokalnih izbora u Šavniku. Zbog čega niko nije odgovarao. Izbori  do danas nijesu završeni.

Na red je došla Andrijevica u kojoj je grupa građana mjesecima sprječavala održavanje sjednice lokalnog parlamenta. Policija je ostala slijepa i gluva, dok se nijesu stekli uslovi da Vlada uvede privremene mjere i raspiše nove izbore. U međuvremenu smo dobili još jedne nezavršene izbore – one u Kotoru

Dešavanja na crnogorskoj političkoj sceni,  sve više podsjećaju na kupovinu fordovog automobila prije stotinjak godina, u SAD. Na primjedbe da kupci nemaju pravo da izaberu boju svog budućeg vozila, osnivač i vlasnik kompanije Henri Ford čak se i naljutio. “To je apsolutno netačno”, ustvrdio je., naši kupci mogu da izaberu boju koju god hoće. Samo da je crna”. Istrajne su te  nijanse crne.

 Zoran RADULOVIĆ

 

Budva: Verifikovani mandati ali ne i predsjednik SO

U petak 10. januara održana je prva sjednica Skupštine opštine Budva nakon lokalnih izbora 17. novembra prošle godine, na kojoj su verifikovani mandati odbornicima. Sjednicu je zakazala Vlada jer opština Budva nije izabrala predsjednika parlamenta nakon majskih izbora, koji bi to učinio. Vlada je raspustila budvanski parlament u martu 2024, od kada najveća turistička opština radi bez zakonodavne vlasti.

Očekivalo se da će se na prvoj sjednici biti izabran i predsjednik parlamenta, ali do toga nije došlo. (Ne)očekivana  dešavanja tokom zasijedanja dodatno su zaoštrila političku krizu.

Sjednicom je predsjedavao najstariji odbornik Savo Medigović, sa liste Budva naš grad, koju predvodi aktuelni potpredsjednik opštine, Nikola Jovanović. Nakon verifikacije mandata, Medigović je podnio ostavku na mjesto odbornika, jer nije želio da podrži najavljeni izbor Petra Odžića (SDP) lidera Evropskog saveza (SDP,SD,LP) za predsjednika Skupštine opštine. Odžića su kao jedinog kandidata za tu funkciju, predložila jedanaestorica odbornika – osam Jovanovićeve grupe građana Budva naš grad, dva odbornika Evropskog saveza (ES) i jedan odbornik URA. Uz dogovorenu podršku 7 odbornika Demokratske partije socijalista (DPS).

Nakon što je podnio ostavku, Medigović je napustio skupštinsku salu i otišao za Petrovac.  Pošto su Jovanović i njegovi novi politički saveznici shvatili da mjesto predsjedavajućeg, po proceduri, može preuzeti odbornik Krsto Rađenović (SNP) sa protivničke liste Za budućnost Budve lidera Mladena Mikielja, nastao je pravi skupštinski igrokaz. Medigović je pozvan da se hitno vrati i povuče ostavku, što je  i učinio. Zbog čega je promijenio mišljenje, nije poznato. Pokušao je da nastavi sa vođenjem sjednice, što mu odbornici suprostavljene grupacije nisu dozvolili. Uz obrazloženje da od momenta podnošenja ostavke na mjesto odbornika, on više ne može voditi sjednicu parlamenta.

Jovanović je na konstitutivnu sjednicu došao sa predstavnicima svoje administracije koji nisu imali poziv Vlade, pošto je on upućen samo odbornicima. To je bio povod da odbornici Demokrate – PES i Za budućnost Budve, tvrde, omoguće  ulazak svojih simpatizera u skupštinsku salu, uz obrazloženje da neće dozvoliti održavanje sjednice zbog grube zloupotrebe procedure.

U kasnim popodnevnim satima aktivisti isimpatizeri suprostavljenih strana ispunili su prostorije opštinske zgrade. Pristalice Demokrate-PES i liste Za budućnost Budve zauzele su salu, dok su prostorije kabineta predsjednika na spratu zaposjeli Jovanovićevi ljudi. Vodeći finansijeri  grupe Budva naš grad i najveći investitori u Budvi, čiji se poslovi sa opštinom mjere milionima eura, ulazili su u zgradu opštine i okupljali se u Jovanovićevom kabinetu. Među njima viđeni su članovi porodice pritvorenog predsjednika opštine Mila Božovića.

U žestokoj verbalnoj raspravi Mladen Mikielj je izjavio da se u prostorije na spratu opštinske zgrade okupljaju naoružana lica. Sa druge strane, Jovanović je pozivao policiju da reaguje jer su se u sali skupštine nalazile takozvane BIL osobe.

U javnost su iz Budve opet poslati mučni prizori – naguravanje izabranih predstavnika građana u zgradi opštine, uvrede i teške optužbe za kriminal sa obje zaraćene strane.

Dva dana kasnije, budvanska policija podnijela je Sudu za prekršaje prekršajne prijave protiv Mladena Mikielja, gradske menadžerke Marijane Božović i člana opštinskog obezbjeđenja Gorana Tmušića, kojima se stavljaju na teret prekršajne radnje napravljene tokom guranja odbornika i partijskih aktivista  ispred ulaza u skupštinsku salu, gdje umalo nije došlo do fizičkog obračuna između Mikielja i Jovanovića.

Mikielj se tereti da je fizički napao menadžerku Božović, što on negira, dok je ona dobila prekršajnu prijavu zbog vrijeđanja lidera ZBB.

Bezbjednjak Tmušić fizički je napao odbornicu Za budućnost Budve, Bojanu Pićan, koja je dobila vidljive povrede na jednoj ruci.

Situacija se, par dana kasnije, naoko smiruje. U medijima se plasiraju ponude o pomirenju “radi interesa građana Budve”.

U otvorenom pismu Mijelji je pozvao Jovanovića da zajedno rade na izgradnji Budve koja će biti slobodna od korupcije, zloupotreba i ličnih interesa. On je poručio da organizovana kriminalna grupa DPS i SDP želi da vrati građane Budve u prošlost, što se ne smije dopustiti.

Jovanović se oglasio u dnevnom listu Dan pomirljivom retorikom. Najavio je mogućnost pomirenja, ali nije precizirao detalje. Kazao je kako je vrijeme za dugoročno i iskreno pomirenje koje je u interesu svih građana Budve. Na Jovanovića su navodno vršeni pritisci iz baze, da ne pravi postizbornu koaliciju sa DPS-om koju je, po tvrdnjama mnogih ,već dogovorio.

Navodno bi za početak DPS  prema dogovoru preuzeo Turističku organizaciju, najbogatiju “firmu” u gradu,  pozorišni festival Grad teatar, JU Muzeji i galerije… U kasnijoj raspodjeli DPS bi učestvovao i u izvršnoj vlasti u skladu sa svojom političkom težinom. Dogovorena je, navodno, podrška DPS-a izboru Jovanovića za predsjednika opštine, uz prethodno podnošenje ostavke Mila Božovića na tu funkciju.

Novi termin za održavanje nastavka sjednice na kojoj bi se birao šef parlamenta odrediće Ministarstvo javne uprave, nakon utvrđivanja statusa prekinute sjednice, odnosno pravne nedoumice da li je ona završena ili se može nastaviti. Formalni uslov  da MJU zatraži od Vlade da sazove narednu sjednicu Skupštine bio je da Opština Budva dostavi izvještaj o dosadašnjim aktivnostima u parlamentu.

Rok za izbor predsjednika Skupštine ističe 12.  februara. Zakon o lokalnoj samoupravi propisuje da se skupština smatra konstituisanom izborom predsjednika.

Ako se skupština ne konstituiše u roku od 60 dana od dana objavljivanja konačnih rezultata izbora, što u budvanskom slučaju pada 12. februara, Predsjednik Crne Gore dužan je da raspiše nove lokalne izbore. Takođe, ukoliko se u propisanom roku ne izabere predsjednik opštine, na predlog Vlade ili jedne trećine odbornika, skupština donosi odluku o skraćenju svog mandata.

Branka PLAMENAC

Komentari

FOKUS

POŽARI KAO GLOBALNA PRIJETNJA: Crna Gora i dalje nespremna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane

 

 

Požari koji su buknuli u avgustu opet su otvorili pitanje o sposobnosti države da se nosi sa ovim stalnim rizikom i prijetnjom sa kojom se suočavamo svakog ljeta.

Zbog velikog požara koji je buktio između Baošića i Bijele, preventivno je evakuisano nekoliko desetina mještana i turista. Ova dva naselja su ostala bez struje i vode, a vatrena stihija je ugrožavala i kuće koje su odbranjene zahvaljujući požrtvovanosti vatrogasaca. U višednevnom gašenju požara učestvovale su kompletne vazduhoplovne snage Crne Gore (avioni MUP-a i helikopteri Vojske), lokalne službe zaštite, brojna dobrovoljna vatrogasna društva iz Boke, ekipe iz Podgorice, Nikšića i Bara, kao i vatrogasci koji su došli u pomoć iz Trebinja.

Stihiju su političari i funkcioneri Demokrata iskoristili i da se promotivno slikaju, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je poljupcem u ruku mitropolita Joanikija koji je došao da pruži „duhovnu pomoć“, izazvao raspravu o sekularnosti države.

Zvanični stav vlasti je da je Crna Gora ušla u požarnu sezonu spremnija nego ikada ranije. Zaista, za razliku od proteklih godina, MUP je uspio da osposobi sva tri protipožarna aviona tipa Air Tractor. Vlada je za ovu požarnu sezonu uspjela da obezbijedi zakup aviona Antonov, čime su ukupni kapaciteti za gašenje iz vazduha podignuti na 17 tona vode u jednom naletu, što je četiri puta više nego prošle godine.

Ipak, uprkos boljoj pripremi, podaci Evropskog sistema za informisanje o šumskim požarima (EFFIS) pokazuju da je do avgusta u Crnoj Gori vatrom već progutano blizu 10.000 hektara zemljišta. A glavni požarni udar krenuo je ovog mjeseca.

Podsjetimo da je premijer Crne Gore Milojko Spajić u avgustu 2024. godine najavio da će vlada pronaći sredstva za kupovinu makar jednog kanadera, procijenjenog na oko 50 miliona eura, kako bi se riješio višedecenijski problem sa požarima. Ta sredstva još uvijek nijesu nađena, pa se Vlada ove godine opredijelila za privremenu mjeru – zakup vazduhoplova tokom tri mjeseca. Zakup aviona Antonov traje do kraja avgusta.

O strateškom promišljanju govori i podatak da je Vlada informaciju o potrebi nabavke dva višenamjenska aviona i dva višenamjenska helikoptera usvojila tek u junu, kada je ljetnja sezona već počela.
U tom dokumentu se potreba za novim vazduhoplovima obrazlaže, između ostalog, sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, učestalijim i intenzivnijim požarnim sezonama i potrebom da Crna Gora poveća sposobnost reagovanja u vanrednim situacijama.

Da je povećanje sposobnosti neophodno govore nam i iskustva iz regiona. Tako su Hrvatska i Srbija, koje su tokom prošle godine pomagale Crnoj Gori u gašenju požara, ove godine pogođene požarima velikih razmjera.

Najteža situacija zadesila je Dalmaciju, posebno turističko mjesto Omiš, gdje je u velikom požaru jedna osoba izgubila život, a 14 ljudi je hospitalizovano (od kojih 10 na intenzivnoj njezi). Izgorjelo je preko 70 kuća, preko 100 vozila i 50 plovila, a oko 2.000 ljudi je preventivno evakuisano. Apokaliptične slike iz Omiša prikazivale su ljude koji su spas od vatre tražili u moru, odakle su ih kasnije izvlačili mještani barkama.

„Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa“, analiziraju odgovor na požare hrvatski mediji.

U Srbiji je samo u jednom avgustovskom danu zabilježeno 178 požara. U tri opštine je proglašena vanredna situacija, a borba sa vatrenom stihijom se danima vodi u Delibarskoj pješćari.

Slično je i u ostatku Evrope, u kojoj se pejzaž, nakon nekoliko uzastopnih toplotnih talasa, pretvorio u ¥lako zapaljivo gorivo“, konstatuju stručnjaci. Najteže pogođena zemlja u EU je Španija, gdje je u gašenju požara život izgubio jedan vojnik. Dvoje ljudi je poginulo u požarima na grčkim ostrvima, na Halkidikiju stotine turista je evakuisaniso čamcima direktno sa plaža. Francuska bilježi najgoru godinu od 2012. godine. Megapožari su uništili stotine kuća i natjerali preko 200.000 stanovnika i turista na evakuaciju. Belgija se danima bori sa najvećim šumskim požarom u posljednjih sto godina u jednom od svojih prirodnih rezervata.

Najveće žarište na planeti je Afrika u kojoj je ove godine zabilježeno preko 50 odsto svih spaljenih površina na Zemlji. Kanada i SAD se suočavaju sa dugotrajnom sušom i „vatrenim olujama“, a službe za zaštitu sa nedostatkom ljudstva i vatrogasaca na terenu za gašenje megapožara.

A da će svake godine biti još gore upozorio je nedavno austrijski meteorolog i stručnjak za klimatske promjene Andreas Jager. Njegovu analizu, koja je šokirala austrijsku i evropsku javnost, brzo su prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji. Njegova procjena da preživljavamo vjerovatno najhladnije ljeto u naredna tri vijeka zvuči nevjerovatno na prvi pogled, ali prema riječima ovog stručnjaka, to je surova fizička realnost koja nas tek čeka u decenijama pred nama. Pozivajući se na  naučna fakta, Jager je poručio zabrinutoj javnosti: „Klimatske promjene nisu nikakva izmišljotina, niti politička platforma, već čista, tvrdokorna fizika!“

Jagerovoj procjeni naruku ide statistika: podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFFIS) pokazuju da je od početka ove godine do 13. avgusta u Evropskoj uniji izgorjelo 568.415 hektara, što je površina veća od Luksemburga.

Vjerovali ili ne u efekat staklene bašte i zagrijavanje planete, svake godine svjedočimo toplotnim talasima koji su ljeti sve duži, snijega je na planinama zimi sve manje, sniježni period tokom godine skraćen je za čak 22 dana u Evropi, vodostaji su niži a požari redovni.

Pariski sporazum imao je za cilj da emisiju CO2 smanji tako da srednja globalna temperatura do kraja 21. vijeka ne poraste za više od 1,5 stepeni u odnosu na predindustrijski period. Aktuelni podaci govore da je srednja globalna temperatura površine Zemlje već porasla između 1,2 i 1,3 stepena, dok su se kopnene vode zagrijale znatno više. U Evropi se ove godine bilježe rekordno niski vodostaji velikih rijeka i jezera.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO), ekstremno topli periodi koji su se prije industrijske revolucije događali jednom u 50 godina, danas su pet puta češći. Podaci Američke agencije za zaštitu životne sredine (EPA) pokazuju da su gradovi tokom 60-ih godina 20. vijeka bilježili prosječno dva toplotna talasa godišnje, dok taj prosjek danas iznosi više od šest talasa godišnje. Sezona visokih temperatura produžena je više od 40 dana u odnosu na ranije decenije. U Južnoj Evropi tako temperature sve češće prelaze 40 stepeni. Dosadašnji evropski rekord zabilježen je na Siciliji 2021. godine sa temperaturom 48,8 stepeni. U djelovima Sjeverne Amerike, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ljetnje temperature prelaze 50 podiok.

Istraživanja govore da toplotni talasi u Evropi godišnje uzorkuju preko 50.000 smrtnih slučajeva. Samo tokom 2022. godine materijalna šteta povezana sa toplotnim talasima i sušom u Evropi procijenjena je na preko 40 milijardi eura. Ekstremni vremenski i klimatski događaji prouzrokovali su u EU ekonomske gubitke procijenjene na 822 milijarde eura između 1980. i 2024. godine, prema podacima Evropske agencije za životnu sredinu, pri čemu je četvrtina te štete nastala samo u posljednje četiri godine.

U Briselu se zbog toga razmišlja u pravcu redovnih rashoda zbog katastrofa, u odnosu na dosadašnji stav da su prirodne nepogode skupi jednokratni udari na budžet. Portparol Evropske komisije rekao je da izvršna vlast EU razmatra načine za rješavanje problema nedovoljne osiguravajuće zaštite od klimatskih rizika, u okviru paketa mjera koji bi trebalo da bude usvojen do kraja ove godine.

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni uspostavljeni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara u Crnoj Goru, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane.

„Izgradnja održivog sistema zasniva se na prevenciji, tj. sprečavanju nastanka novih rizika od požara, a na šta odgovor treba da daju svi subjekti sistema zaštite i spasavanja, koji su prepoznati u zakonu, kako bi se smanjila izloženost stanovništva i infrastrukture. Zato se u Crnoj Gori prava politika upravljanja rizikom od požara mora voditi tokom svih dvanaest mjeseci, a ne samo tokom tzv. požarne sezone. Izazivanja požara treba sankcionisati strože i efikasnije”, izjavila je za Dan dr Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene. Ona potencira potrebu jačanja savremenih sistema ranog otkrivanja rizika i ranog upozoravanja (npr. termo i optičke kamere koje rade na principu vještačke inteligencije, satelitsko praćenje i dronovi), obučene i dobro opremljene službe, mnogo preciznije lokalne prognoze vremena, naročito kretanja vjetra u rizičnim danima.

Tokom požara u Baošićima, Pokret za Herceg Novi „Idemooo!“ tražio je sazivanje vanredne sjednice Skupštine opštine. Istakli su da je neophodno razmotriti šta je tokom požara funkcionisalo dobro, gdje su se pokazali problemi, kakvo je stanje opreme i ljudstva, protivpožarnih puteva, hidrantske mreže i dostupnosti vode, kako je funkcionisala koordinacija službi i šta je potrebno hitno uraditi da grad narednu sličnu opasnost dočeka spremniji. Ovo je dobra polazna osnova i za druge opštine.

A šta svaki pojedinac može uraditi. Prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), procjenjuje se da je između 80 i 95 odsto svih šumskih požara na planeti direktno ili indirektno izazvano ljudskim aktivnostima. Tokom ljeta dovoljna je mala nepažnja kao što je bacanje opuška kroz prozor automobila, paljenje na otvorenom, roštilj, da se na plus 40 vatra očas razbukti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

RAZVRSTAVANJE CRNOGORSKIH SRBA: Svoji ili Vučićevi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na obilježavanju 150 godina bitke na Fundini predsjednik Skupštine i lider NSD Andrija Mandić je u Kučima formalno obznanio odavno vidljiv razlaz za zvaničnim Beogradom i režimom braće Vučić. Mnogi posmatrači se slažu da su nedavne proslave dvije velike crnogorske pobjede nad osmanskom vojskom, osim razlaza NSD-a sa braćom Vučić, obznanile i politički razlaz Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) sa centralom u Beogradu. Dok se Mandiću prijeti iz Beograda da će „da plati” za obračun sa Mitropolijom i Joanikijem, Beograd ima više institucionalnih poluga

 

Prošlog petka povodom 150 godina bitke na Fundini predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić je u Kučima formalno obznanio odavno vidljiv razlaz za zvaničnim Beogradom i režimom braće Vučić. „Srpski nacionalni i kulturni identitet nije i ne može biti ekskluzivno pravo jedne države, jednog centra ili jedne političke garniture”, rekao je šef Skupštine. „Niko nema pravo da ovdašnjim Srbima mjeri srpstvo, da ga ovjerava ili poništava… Mi smo slobodan narod i slobodni građani Crne Gore. Ljubav prema svome rodu mjeri se bratskim dogovorom… Sa svakom bratskom adresom ćemo razgovarati bratski, sa ljubavlju i poštovanjem. Ali ćemo odluke o budućnosti Crne Gore donositi ovdje, kao što su se uvijek donosile”, istakao je Mandić.

Svečanosti je prisustvovao i mitropolit crnogorsko primorski Joanikije Mićović. Drugi vladika u Crnoj Gori Metodije Ostojić je bio vidno odsutan iako je Joanikije samo devet dana ranije prisustvovao proslavi 150 godina bitke kod Vučjeg dola u Metodijevoj jurisdikciji Eparhije budimljansko-nikčićke (EBN). Metodiju je na proslavu došao i patrijarh Porfirije Perić. Mnogi posmatrači se slažu da su nedavne proslave dvije velike crnogorske pobjede nad osmanskom vojskom, osim razlaza NSD-a sa braćom Vučić, obznanile i politički razlaz Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) sa centralom u Beogradu.

Iduće jutro režimski Srpski Telegraf je objavio na naslovnici Prljavi plan – Ruše SPC da bi srušili državu (Srbiju) i Propao prvi udar na crkvu – sledi drugi još žešći. Sve sa slikama Vučića, i njemu lojalnih arhijereja Porfirija, Metodija i Sergija Karanovića (Bihaćko-petrovački). Tekst implicitno poručuje kako crnogorski mitropolit i drugi izdajnici „sa vrlo opasnim namerama” ciljaju na Vučića, koji je za njih preveliki zalogaj, pa zbog toga indirektno pokušavaju rušiti SPC da bi srušili Srbiju. Urednik Telegrafa Borislav Kašanski se istog jutra pojavio u studiju žute vučićevske TV Pink kod Jovane Jeremić zajedno sa, već čuvenim po vulgarnostima, urednikom Politike Vladimirom Vukovićem. Jeremička vidno zabrinuta za svekoliko srpstvo navodi kako je Mandićev govor „udarna tema na društvenim mrežama” i postavlja pitanje da li su to u pitanju „potezi vučeni iz Zagreba” i da li su Srbi u Crnoj Gori postali kolateralna šteta. Na Jeremićkinu konstataciju da je „Vučić nametnuo temu o fragmentaciji srpstva” Vuković je autocenzurno zavriskao „ne, ne, nije Vučić nametnuo” pa su se Jeremićka i Kašanski trenutačno samoispravili sa „Vučić upozorava”.

Na pitanje Jeremićke da li je Mandićev govor „poruka Vučiću” Vuković je potvrdio da jeste „jedna bezobrazna poruka”. Potom je krenuo sa salvom ličnih uvreda na račun Andrije Mandića. Njegovo obraćanje je nazvao „govor ovog naplaćenog Srbina koji ispred sebe ima neke zamlaćene Srbe koji napadaju nas napaćene Srbe”. Mandić je „razbijač svega srpskog u Crnoj Gori” koji je doveo „bulumentu” u Kuče i održao „klasični  zelenaški, komitski govor, kome bi pozavidjeli i Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević”. Onda se obrušio na Mitropoliju rekavši da je „žalosno što tome prisustvuje i daje legitimitet Mitropolija crnogorsko-primorska… ali ona to radi iz nekih svojih razloga koji ce svima biti vrlo jasni širom vaseljene”. Mandić je, po Vukoviću, „kmezo bezobrazni… miš koji se obračunava šrafcigerima… lažov…     idiot… tranja… najgori Srbin, kum Mila Đukanovića, zmija…”. Jeremićka  ushićeno  kliknula: „Ti si karakter”.

Da srbijanska vlast i Patrijaršija odobravaju i podstiču uličarski vokabular potvrdilo se polovinom jula kad je Vukoviću u Patrijaršijskom dvoru uručena medalja Svetog velikomučenika i pobedonosca Georgija prvog stepena. Medalju je uručio Metodije u prisustvu Sinoda (crkvene vlade) i Patrijarha za „pokazanu ljubav prema Svetoj Majci SPC-u… i svedočenje Istine”. Vuković se ranije isticao po omalovažavanju i vrijađanju pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića. Opisivao ga je kao „nebivalu crkvenorušiteljsku diverziju”, separatistu, autonomaša, DPS-ovca, Udbaša, prodavca cetinjskih magli, vlastoljubivog šizofrenika itd. Joanikije je za Vukovića „licemjer” i zajedno s Amfilohijem „produžena ruka Mila Đukanovića i njegovog DPS-a na terenu… i posle UDBE UDBA… za par koferčića sa eurima iz Vlade Crne Gore”.

U MPC-u su razumjeli i davanje medalje i poruku koja im je time poslata od braće Vučić. Nedavno saopštenje MCP-a kojim je kritikovano Vučićevo tumačenje litija i miješanje u crkvene poslove nije preneseno na portalu SPC-a. Saopštenje Metodijeve eparhije kojim se veliča Vučić preneseno  je integralno. Vučić lično se u audio-snimku koji je nedavno objavila kosovska RTV Dukadjini vulgarno izražavao o kosovskom episkopu Teodosiju i igumanu Savi Janjiću i svima koje on smatra izdajnicima. Njegovi tabloidi su o Amfilohiju dok je bio živ objavili veliki broj pljuvačkih tekstova.

Dok se Mandiću prijeti iz Beograda da će „da plati” i da će „cijena ovoga što radi biti veoma skupa”, za obračun sa Mitropolijom i Joanikijem Beograd ima više institucionalnih poluga. Još prije smjene episkopa žičkog Justina (de facto zbog podrške srpskim studentima) u maju ove godine na arhijerejskom saboru na osnovu nikad dokazanih optužbi, uveliko se licitiralo u državnim i crkvenim krugovima kako se riješiti neposlušnog Joanikija. Jedna varijanta je bila suspenzija i smjena Joanikija na osnovu izmišljenih optužbi kao kod Justina. Druga varijanta je novo sakaćenje MCP-a i formiranje Eparhije bokokotorske koja bi obuhvatala i primorje sve do Bara. Time bi srbijanska Prva familija i njeno okruženje došli u posjed velike imovine ogromne vrijednosti uz morsku obalu. Navodno ova ideja ima sve veći broj pristalica biznis krugova bliskih braći Vučić zbog valorizacije krupnog plijena, pogotovo u Buljarici i Kotorskom zalivu.

Temeljni ugovor (TU) koji su 3. avgusta 2022. godine potpisali tadašnji premijer Dritan Abazović i patrijarh Porfirije, vrhu SPC-a (a i time i sekularnoj vlasti) su date odriješene ruke da radi šta god hoće u Crnoj Gori a da se zauzvrat SPC nije maltene ni na ništa obavezala. Član 6 TU-a izričito navodi da „Аrhijerejski Sabоr SPC-a je kaо najviša crkvena vlast isključivо nadležan za izbоr, hirоtоniju i pоstavljenje arhijereja u eparhijama u Crnоj Gоri, kaо i za оsnivanje, mijenjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravоslavnim kanоnskim pravоm i Ustavоm SPC”. Dalje se navodi da „nadležne crkvene vlasti imaju pravо da u skladu sa pravоslavnim kanоnskim pоretkоm i оdgоvarajućim crkvenim prоpisima dоnоse оdluke … bez ikakvоg uplitanja državne vlasti”. Beograd može ukinuti i MCP.

Šta god da je u pozadini ovakve odluke Abazovića i njegovog ministra pravde Marka Kovača (iz SNP-a, koga je kasnije Vučić odlikovao) – neznanje ili nešto mnogo gore – sada može doći na naplatu.

TU je priznao i nepostojeći kontinuitet SPC-a u Crnoj Gori od 1219. godine i Svetog Save. SPC kao nezavisna i kanonska crkva datira tek od 1920.  Stvaranju SPC-a je prethodilo stvaranje Jugoslavije, što je bio osnov za stvaranje SPC-a jer po drevnim hrišćanskim kanonima granice eparhija i crkvi moraju pratiti državne granice. Kada je ukidana crnogorska pravoslavna mitropolija opravdanje je bilo da je stvorena nova država. Međutim, kada se raspala Jugoslavija, zvanični Beograd i njemu podređena Patrijaršija su prestali primjenjivati drevno kanonsko pravo i zadržali jurisdikcije u novostvorenim državama kao politički oportune, osim nedavno u Makedoniji. Dok bi se moglo razumjeti što nije došlo do stvaranja hrvatske, kosovske i bosanske pravoslavne crkve jer su pravoslavci u tim državama manjina, u Crnoj Gori je, kao i Makedonji, pravoslavno stanovništvo većinsko.

Srbija je još po aneksiji Crne Gore 1918, izuzela dio Bijelog Polja i Pljevalja od crnogorske Mitropolije i dala te teritorije drugim eparhijama. Kada je nakon rata 1999. postalo izvjesno da se Crna Gora kreće ka samostalnosti, srpska vlast i Patrijaršija su odlučile pocijepati MCP i na većem dijelu njene teritorije formirati (ili kako su tada rekli „obnoviti”) Eparhiju nikšićko-budimljansku koja je pokrivala 10 opština i 52 odsto teritorije Crne Gore. Tadašnji premijer bio je prozapadni i reformski Zoran Đinđić, koji se nije odrekao velikosrpskih pretenzija. Đinđić i tadašnji Sinod su odluku ozvaničili u maju 2001. Amfilohije je jedini otpor pružio planovima da MCP-u da otmu Manastir Ostrog kao glavni izvor prihoda. Uspio je izdejstvovati i da prvi episkop EBN-a bude njegov tadašnji vikarni episkop Joanikije. Kasnije su od Mitropolije otrgnuti i Igalo i Sutorina i dati Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji tako da je Crna Gora državnu samostalnost dočekala eklesijalno rascjepkana voljom Beograda. Amfilohijev Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori je njegovom smrću ukinut.

Nezvanično Monitor saznaje da su predstavnici crnogorske vlasti održali nekoliko sastanaka sa MCP i da postoji konzensus da se ne dozvoli Vučiću i njegovim službama i Sinodu da radi što i kako hoće. Ukoliko bi Beograd suspendovao Joanikija postoji opcija da se Crna Gora obrati Vaseljenskom patrijarhu Vartolomeju za pomoć i intervenciju. Navodno Beogradu ne odgovara internacionalizacija crkvenog pitanja.

Po nedavnoj reakciji premijera Milojka Spajića, Mandića i Demokrata, reklo bi se da zvanična Crna Gora više neće ćutati na pomame iz Beograda. Vidjećemo.

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORFIRIJE U NAŠEM SOKAKU: Srpstvo svuda i uvijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Obilježavanje 150. godišnjice bitke na Vučjem dolu poslužilo je, pod komandom Porfirija Perića, za još jedan atak na Crnu Goru, Crnogorce i sve one koji svoju prošlost, sadašnjost i budućnost ne vide u srpskom svetu

 

 

Sto pedeseta godišnjica bitke na Vučjem dolu (28. jul 1876) dala je povoda za ponovnu demonstraciju velikosprskog hegemonizma. Očekivano, na čelu parade našali su se Srpska pravoslavna crkva i njen Patrijarh Porfirije Parić. Dok su se civilni promoteri projekta srpskog sveta, sa funkcijama i bez njih, trudili da pomognu, kako i koliko umiju.

A sve ne bi li, svi oni skupa, sačuvali plamen projekta velike Srbije i sprali gorak ukus poraza nakon 21. maja i 13. jula, odnosno, proslava Dana nezavisnosti i Dana državnosti Crne Gore. Tokom kojih su mnogoborojni građani pokazali privrženost svojoj zemlji i sposobnost da prepoznaju i razdvoje laž i istinu, mržnju od ljubavi. Svrstavajući se na stranu koja nudi zajedničku, evropsku budućnost građanima, bez obzira na njihove nacionalne i vjerske razlike, te politička ili bilo koja druga opredjeljenja.

Obilježavanje jubilarne godišnjice bitke počelo je saopštenjem SPC prema kome je „pobjeda na Vučjem dolu u istoriji srpskog naroda ostala zapisana zlatnim slovima kao jedan od najsvetlijih primjera zajedništva i odanosti…”.

Predsjednik Jakov Milatović je na Vučji do došao sa bitno drugačijim porukama.  „Danas odajemo počast junacima koji su prije 150 godina izvojevali jednu od najvećih pobjeda u crnogorskoj istoriji”, poručio je dok je, u društvu ministra odbrane Dragana Krapovića, polagao vijenac na spomen obilježju nekadašnjeg poprišta. Predsjednik je podsjetio kako je ta pobjeda snažno odjeknula Evropom i učvrstila put Crne Gore ka međunarodnom priznanju. Milatović je poručio da nasljeđe junaka sa Vučjeg dola obavezuje današnje generacije da Crnu Goru čuvaju u slozi, odgovorno je uređuju i vode putem razvoja i evropske budućnosti.

Onda je krenula druga vrsta interpretacija istog događaja od prije 150 godina. U kojoj, izgledalo je, Vučji do sa svojim junacima i žrtvama, suštinski nevažan ukoliko se ne može dovesti u poželjan ideološki koncept retuširane prošlosti i svesrpske budućnosti.

Počelo je, odmah po dolasku Porfirija i svite u Crnu Goru. „Mi pokazujemo i potvrđujemo da prevazilazimo svaku vrstu podjela, svaku granicu i datu biološku, ali i onu koja je stvorena našom pogrešnom voljom i našim pogrešnim izborima”, nije izdržao Porfirije Perić da građanima Crne Gore još jednom ne zamjeri za odluku da, nakon raspada SFR Jugoslavije, svoju sudbinu preuzmu u vlastite ruke.

To je bio uvod. „Povodom godišnjice slavne Bitke, njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je danas, na praznik Svetog Atinogena, Svetom liturgijom u hramu posvećenom tom sveštenomučeniku i velikom ugodniku Božjem na mjestu gdje su prije tačno 150 godina srpski junaci izvojevali veliku pobjedu nad mnogobrojnijom turskom vojskom”, otkriva provučićesvski portal borba.me svima koji su do skora vjerovali kako su se na Vučjem dolu sukobile snage Otomanskog carstva sa vojskom Knjaževine Crne Gore, potpomognutom ustaničkim odredima iz Hercegovine. A prema brojnim istorijskim izvorima, i dobrovoljcima iz Boke Kotorske, Dalmacije, Rusije, Italije…

Porfirije Perić ide još dalje od borba.me, pa veli kako je svih, otprilike, 14.000 boraca sa pobjedničke strane, nosilo isto ime. Rastko Nemanjić. Pošto su, eto, svi bili Srbi.

„I pravoslavni Srbin u Americi, i pravoslavni Srbin bilo gdje u Evropi, i bilo gdje da se nalazi, svuda ima jedno te isto ime i prezime. Označen krstom Hristovim i znakom Njegovim, ime i prezime svakoga od nas jeste Sveti Sava, jeste Rastko Nemanjić”, besjedio je svoju istinu čovjek nedavno, u Sloveniji, drugostepeno osuđen zbog kažnjavanja podređenog sveštenika koji je odbio naređenje da lažno svjedoči u finansijskom sporu.

Ono što je započeo srdeći se zbog postojanja Crne Gore, Porfirije Perić je završio još jednom negirajući crnogorsku naciju. „Na tom mjestu našli su se, rame uz rame, Srbi iz različitih plemena i bratstava – Crnogorci, Brđani i Hercegovci, djeca iste svetosavske vjere i nasljednici svetolazarevskog predanja…”.

Svašta basta promoterima srpskog sveta. Pa i to da jedan narod i državu (pre)poznate, pored ostalog, po viševjekovnoj plemenskoj organizaciji društvenog života, svedu na – komšijsko pleme. To nije neznanje, već svjesno nasilje nad činjenicama, Vučićevog ministra velikosrpskih poslova u svešteničkoj odori. Koji, za negiranje crnogorskog identitea koristi istorijske momente koji su nepobitan dokaz crnogorske osobitosti i samostalnosti.

Na čitaocu/slušaocu je da se opredijeli: da li je na Vučjem dolu 1876. Vojska Knjaževine Crne Gore, zahvaljujući svojoj hrabrosti i vojnoj strategiji tadašnjeg knjaza a budućeg kralja Nikole Petrovića, izvojevala jednu od najvećih ratnih pobjeda, ili su Svetosavci vodili vjerski rat protiv demonskih sila, sveteći Kosovski boj. I najavljujući poraz DPS na izborima 2020. godine.

S Porfirijem glas je udvojio istoričar dr Aleksandar Stamatović, profesor Univerziteta Crne Gore. „Bitka na Vučjem dolu nije bila samo jedna od najvećih pobjeda nad Osmanskim carstvom, već bitka srpskog integralizma, u kojoj su Crnogorci, Hercegovci i Brđani nastupali kao dijelovi jednog naroda i jedne vojske”, poručio je Stamatović a prenijela beogradska Politika sa akademije pred hramom u Nikšiću.

„Boj na Vučjem dolu bio je nesumnjivo osveta Kosova”, nastavio je Stamatović uz simboličan poziv Jovici Zirojeviću, alaj-barjaktaru hercegovačkih ustanika u vrijeme bitke na Vučjem dolu, da vidi kako se i koliko u savremenoj Crnoj Gori „radi i priča protiv Srbije i protiv svega onoga što je srpsko”. Za kraj svog izlaganja, on se obratio prisutnim Hercegovcima koji su došli na svečanost, poručujući im da u Nikšiću nijesu došli ni na tuđu zemlju ni u susjedstvo. „Potomci vučedolskih ratnika, ovo je zemlja hercega Šćepana do manastira Ostroga. Ovo nije zemlja Dukljanija”. Povodom iznijetih tvrdnji nijesu se oglašavali sa Univerziteta Crne Gore. Ni iz Tužilaštva.

Samo je Opština Nikšić, u reagovanju upućenom Politici, precizirala: “Institucionalno, Opština Nikšić je u potpunosti stajala uz Eparhiju i bila joj na usluzi u pripremi samog događaja, a predstavnici Opštine su apsolutno poštovali protokol organizatora, ne tražeći bilo kakve izmjene. Jedino što smo tražili jeste da protokol dobijemo unaprijed. S tim u vezi, moramo naglasiti da je jedini segment koji se nije nalazio u protokolu (čiju smo konačnu verziju dobili sat vremena prije početka) bio govor profesora Aleksandra Stamatovića.”

Tezu po kojoj je bitka na Vučjem dolu bila početak borbe protiv Mila Đukanovića i njegovog DPS-a elaborirao je predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

„I 2020. godine srpski narod u Crnoj Gori i vjernici Srpske pravoslavne crkve imali su preobraženi Vučji do koji je bio duhovnog tipa i gdje smo opet odnijeli veličanstvenu pobjedu“, kazao je Kovačević naglašavajući kako prisustvo patrijarha SPC Porfirija pokazuje kako „naš narod još uvijek stoji pod istom kapom“.

Priču je zaokružio Milorad Dodik, nekadašnji predsjednik BiH entiteta Republike Srpske. Svojatajući i on Vučedolsku bitku kao dio istorije srpskog naroda, Dodik je ceremoniji dao jasan politički kontekst: „Mi smo se uporno borili za našu slobodu i danas se borimo za našu nezavisnost. Mi smo jedan nacionalni duhovni prostor i ne može niko to oteti. Želimo da se integrišemo što je moguće više…“

Sve to je davna, prepoznata i i, očigledno, nezavršena priča. Zlokobna i opasna.

„Onda kad više ne može da osvaja teritorije, velikodržavni projekat osvaja sjećanje. Kad ostane bez tenkova, oblači mantiju. Kada izgubi ratove, seli se u hramove, akademije, školske programe, spomenike i državne institucije”, piše režiser Danilo Marunović. „Nekada kiklopski i destruktivan, velikosrpski projekat danas jeste vojno i politički poražen. Ali nije ideološki razoružan. Njegovi posljednji trzaji zato nijesu bezopasni. Naprotiv, poražene ideologije često postaju najagresivnije upravo onda kada pokušavaju da izbjegnu konačno suočavanje sa posljedicama svojih djela.”

Red je tu još nešto primijetiti. Za razliku od svog partijskog sljedbenika Marka Kovačevića, Andrija Mandić je izbjegao mogućnost da uzme direktno učešće u ovom talasu posrbljavanja istorije Crne Gore. Doduše, Kovačević je imao obavezu više, pošto je nikšićki ogranak NSD neki dan odbio da se izjašnjava o putujućoj inicijativi Milana Kneževića za otpriznavanje Kosova.

To se nekima nije dopalo. Naprotiv, ojačalo je sumnje da Mandić i njegova partija imaju rezervni plan, koji ne podrazumijeva da će na svaki mig vlasti iz Beograda destabilizovati Crnu Goru. To je u srpskom svetu ravno najvećoj izdaji.

Milan Knežević je svoju bitku nastavio u parlamentu. U fokusu njegovog gnjeva su – susjedi. „Dogovorili smo se sa Hrvatima oko broda Jadran. Naravno, niko od vas to ne zna ali znate da sam bio predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu i da imam vrlo pouzdane informacije. A te su informacije od ove suprotne strane, susjedne, koja mi ne dozvoljava da uđem. Dogovor je sledeći: mi Hrvatima vraćamo brod Jadran. Brod Jadran će ploviti pod hrvatskom zastavom i biće u luci u Splitu. Povremeno, moći ćemo mi da ga koristimo kao trenažni brod. Ne znam šta to znači, možda će da nam ga pozajmljuju da švercujemo drogu, ali onda da promijenimo zastavu da ne napravimo problem Hrvatima“, naveo je Knežević. Uz konstataciju: “Suštinski, Crna Gora postaje protektorat Hrvatske”.

Iz Vlade su demantovali Kneževićeve tvrdnje o dogovoru u vezi broda Jadran. No sve veći politički rascjep u nekadašnjem DF-u teško je prikirti. I ovog puta linija razdvajanja je pitanje šta je kome bliže: Crna Gora ili Porfirijev i Vučićev svesrpski svet. Zato ovonedjeljni politički performansi između Nikšića i Bileće ima i jasan ovovremeni politički kontekst. U međusobnom razračunavanju Mandiću i Kneževiću trebaće saveznici. Ko će ih gdje tražiti (naći), moglo bi odrediti i konačan ishod. A nije svejedno.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo