HORIZONTI
SPORAZUM BEOGRADA I PRIŠTINE U OHRIDU: Sve (ne)dogovoreno i nepotpisano

Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor online
Sporazum koji je predložila EU već krajem februara prihvaćen u Briselu od strane oba lidera. Dogovorena je implementacija Sporazuma o normalizaciji odnosa. Novina u implementaciji Sporazuma je to što su i Sporazum i Aneks za implementaciju postali sastavni djelovi procesa pridruživanja Evropskoj uniji i za Kosovo i za Srbiju, i da njihovo kršenje može imati direktne negativne posljedice
Prošle subote je nakon 12 sati pregovora u Ohridu konačno došlo do dogovora između srbijanskog lidera Aleksandra Vučića i premijera Kosova Albina Kurtija uz snažno posredovanje Evropske unije i Sjedinjenih Država. Dogovorena je implementacija Sporazuma o normalizaciji odnosa između dvije zemlje u posebnom Aneksu dok je sami Sporazum koji je predložila EU već krajem februara prihvaćen u Briselu od strane oba lidera.
Novina u implementaciji Sporazuma je to što su i Sporazum i Aneks za implementaciju postali sastavni djelovi procesa pridruživanja Evropskoj uniji i za Kosovo i za Srbiju, i da njihovo kršenje može imati direktne negativne posljedice. Obje strane su se takođe obavezale da će se svi članovi Sporazuma sprovoditi nezavisno jedan od drugoga zbog ranijih izbjegavanja preuzetih obaveza pod izgovorom da suprotne strane nisu ispunjavale svoj dio po redosljedu. Obje strane su takođe dužne da hitno prihvate Deklaraciju o nestalim licima kako je dogovoreno u okviru Dijaloga uz posredovanje EU. Naime, srbijanska i albanska strana i dalje potražuju ukupno 1639 nestalih osoba i to je jedna od stvari na kojoj i EU i Savjet Evrope odavno insistiraju, kao i porodice nestalih.
Dio Aneksa kojim se predsjednik Vučić posebno diči je „uspostavljanje specifičnih aranžmana i garancija za obezbjeđivanje odgovarajućeg nivoa samoupravljanja za srpsku zajednicu na Kosovu, u skladu sa relevantnim prethodnim sporazumima“. Ranije su srpske vlasti upozoravale da je formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) preduslov za normalizaciju odnosa sa Prištinom i nastavak svih drugih razgovora. Kosovski Ustavni sud je rekao da Ustav Republike Kosovo ne predviđa asocijaciju opština po etničkoj liniji dok su se prištinske vlasti pozivale da Srbija nije ispunjavala svoje obaveze još od Briselskog sporazuma 2013. godine pa po tome ni Kosovo nije dužno ispunjavati svoj dio.
Oko tehnikalija dogovora o primjeni, najupečatljivije je to što Aneks kao ni Sporazum zapravo uopšte nisu potpisani. Na nepotpisivanju je posebno insistirao predsjednik Vučić čiji odlazak za Ohrid su ispratile demonstracije desničarskih organizacija uz uobičajene optužbe da predsjednik „samo što nije počinio izdaju Srbije“. Upozorenjima se takođe pridružila i Srpska crkva (SPC). Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je dan nakon Ohrida u izjavi za Radio Svetogori rekao da „ako je tekst Sporazuma definisan kao okvir za dalje pregovore, a u njemu se Kosovo tretira kao nezavisna država, onda je on u potpunosti neprihvatljiv”.
Vučić je nakon maratonskog sastanka izjavio da „nije potpisao… jer je Republika Srbija međunarodno pravno priznata, dok Kosovo nije“ dodavši da ne želi praviti „međunarodno-pravne sporazume sa tzv. Republikom Kosovo“. Dodao je i da su njegove izjave kao predsjednika „obavezujuće, i zato pažljivo biram reči“. Da je sporazum i te kako živ potvrdio je i šef evropske diplomatije Žozep Borelj rekavši da će se dogovori implementirati i da „nema mjesta biranju (šta se kome sviđa)“.
Na kraju dana, svi se pitaju šta je zapravo donio dogovor u Ohridu i kako će ga strane i posrednici zapravo tumačiti? To što su Sporazum i Aneks postali i zvanično dio pristupnog procesa za članstvo u EU faktički ne znači puno. Srbija je odavno na putu evrointegracija i uspjela je za gotovo 10 godina pregovora privremeno zatvoriti samo dva poglavlja od ukupno 35 po novoj metodologiji. Stanovnici Srbije se na anketama od jeseni prošle godine ionako većinski protive članstvu u EU, pogotovo ako je uslov za to priznanje Kosova.
Kosovo je tek na početku pristupnog procesa samo sa potpisanim Sporazumom o stabilizaciji i asocijaciji i predatom aplikacijom za članstvo krajem prošle godine. Sem toga Kosovo i dalje ne priznaje 5 država članica EU a dobar dio ostalih članica je ionako umorno od politike proširenja na Zapadni Balkan.
Srbija nije i neće diplomatski priznati Kosovo kroz Sporazum jer bi to bilo direktno kršenje Ustava iz 2006. Tekst zakletve srbijanskog predsjednika po Ustavu pominje Kosovo kao dio Srbije tako da bi svaki potpis Vučića na bilo kakav de iure vid priznanja Kosova bio i direktno kršenje Ustava uz mogući uvod u nestabilnost. Međutim, Srbija se obavezala Sporazumom da ne pokušava predstavljati Kosovo na međunarodnom planu što mnogi tumače kao de facto priznanje da je to zasebna zemlja, a ne privremeno izgubljena pokrajina.
Nakon sastanka oba lidera su dala kontradiktorne izjave o sadržini dogovora. Kurti se pohvalio da je dobio faktičko priznanje za Kosovo, a Vučić je rekao da je Kosovo pokleknulo i pristalo na asocijaciju opština sa srbijanskom većinom.
Reakcije u Prištini nakon povratka delegacija iz Ohrida su bile mlake ili praćene razočaravajućim tonovima jer nije isposlovano međusobno priznanje dok se Kosovo obavezalo na ZSO. Opoziciona Socijaldemokratska partija je najavila proteste za 25. mart protiv dogovorenog. Kurti je ranije, kao opozicionar, napadao prethodne kosovske vlade zbog previše ustupaka Beogradu, sada se vjerovatno mora suočiti sa stvaranjem asocijacije opština. Zauzvrat Srbija ne mora ništa značajno dati niti je dužna formirati zajednicu albanskih opština na jugu Srbije na čemu su insistirali neki kosovski političari prije pregovora.
Juče je Kurti u kosovskom parlamentu izjavio da se ne mogu izbjeći sporazumi koje su prethodne Vlade postigle sa Srbijom ali je zato insistirao na riječi „samomenadžiranje“ iz člana 7 Sporazuma za normalizaciju odnosa sa Srbijom umjesto riječi ,,samoupravljanje”. Od opozicije u Skupštini je zatražio da ne koriste „ekstremne pojmove“ kao i da će se on pobrinuti da se na Kosovu sa asocijacijom ne formira i treći nivo vlasti. Predsjednica Kosova Vjosa Osmani je nakon Ohrida izjavila da nema nikakva očekivanja od Srbije i da će „Srbija nastaviti sa kršenjima Sporazuma kao što je činila i zadnjih 12 godina“.
Suzana Grubješić iz Centra za spoljnu politiku u Beogradu je u razgovoru za dnevnik Danas ocijenila da se Zapad prema Srbiji odnosi sa posebnim senzitivitetom jer od početka ruske agresije na Ukrajinu je „vidljivo nastojanje EU i SAD-a da rešavanje kosovskog pitanja vezuju za smanjenje ruskog uticaja u Srbiji“. Takođe Grubješić je uočila da se na formalnom izjašnjavanju Srbije o sankcijama prema Rusiji ne insistira kao na početku rata, ali se ne prelazi preko toga jer su evropske integracije Srbije u praksi zaustavljene. Sa Grubješičkom se slaže i većina zapadnih posmatrača koji smatraju da bi pretjerani pritisak na Vučića samo doprinio jačanju proruskih snaga u Srbiji i dodatno komplicirao situaciju u nesposrednom susjedstvu Srbije, prije svega u BiH gdje Milorad Dodik pokazuje neskrivene ambicije za odvajanjem. Takođe se napominje da iako Savezna Republika Njemačka nikada nije priznala sovjetsku Demokratsku Republiku Njemačku to nije smetalo da 1972. godine potpišu sporazum o međusobnim odnosima.
Osim dogovorenog i nepotpisanog, u Ohridu je ostalo otvoreno pitanje održavanja lokalnih izbora u četiri većinski srpske opštine na sjeveru Kosova. Naime, predstavnici Srba su izašli iz kosovskih institucija u novembru prošle godine zbog spora oko tablica za motorna vozila koje je Vlada Kosova pokušala nametnuti sjevernim opštinama. Predstavnici krupnog biznisa bliskog Beogradu koji zastupaju srpsku zajednicu su nakon bojkota uslovili izlazak na izbore sa formiranjem ZSO.
Takođe ostaje i nejasno tumačenje člana 4 Sporazuma iz Brisela po kojem „Srbija neće prigovoriti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji“. Vučić i beogradske vlasti su nekoliko puta ponovile da se to ne odnosi na članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama (UN) i da se ti djelovi Sporazuma neće primjenjivati. Nezvanično se govori da je dogovoreno da Kosovo neće tražiti prijem u UN prije eskplicitne saglasnosti svih pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN-a, Kine, Francuske, Velike Britanije, Amerike i Rusije što je malo vjerovatno u trenutnom geopolitičkom kontekstu.
Američki državni sekretar Entoni Blinken je izjavio u Kongresu da „misli“ da će Sporazum i njegova primjena „pokrenuti (preostalih pet zemalja Evropske unije) prema priznanju (nezavisnosti Kosova)“. Koliko je to realno ostaje da se vidi. Juče je Španija objavila da neće dopustiti dolazak kosovskih karatista i njihov nastup pod nacionalnom zastovom na Evropsko prvenstvo čiji je domaćin.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
HORIZONTI
VIDOVDANSKI BOJ ZA TRON SRBIJE: Vučić ne da zemaljsko carstvo

Objavljeno prije
5 danana
5 Jula, 2025
Dva dana nakon završetka skupa na Slaviji i početka fizičkog obračuna sa studentima u blokadi i građanima, nekoliko bivših i sadašnjih oficira i podoficira policije uputili su javni apel kolegama da odbijaju nezakonita naređenja pretpostavljenih. Do sada se MUP kojim rukovodi Ivica Dačić nije oglasio povodom ovog apela, ali je rekao da se prati situacija i da su studenti ti koji napadaju policajce. Sredinom marta ove godine Aleksandar Vučić je uputio javno upozorenje policajcima i tužiocima koji “ne brane državu” i da će zbog toga snositi posledice
Na Vidovdan su se studenti i građani okupili u Beogradu na velikom protestu na Slaviji uprskos blokadama i opstrukcijama vlasti da se onemogući dolazak iz unutrašnjosti. Arhiv javnih skupova (AJS) je dao procjenu da se okupilo oko 140 hiljada ljudi na Slaviji i okolnim ulicama na osnovu softverskog racunanja broja prisutnih na snimcima dronova. Policija je dala standardno umanjenu brojku od 36 hiljada okupljenih, uz napomenu da ih je bilo tri puta manje nego tokom protesta 15. marta. Tada je policija upotrijebila zvučni top u trenutku odavanja pošte za 16 poginulih građana u padu nadstrešnice u Novom Sadu 1. novembra prošle godine. Pad nadstrešnice na željezničkoj stanici je bio okidač za sada najveće i najduže proteste protiv državne oligarhije.
Vlasti su danima sistematski najavljivale nasilje tokom protesta i pojačavale vokabular pogrdnih imena za studente. Osim stranih plaćenika, izdajnika i srpskih ustaša, dodat im je i epitet nacista i crnokošuljaša. Na kraju će se u crnom pojaviti pripradnici policije, žandarmerije i, prema navodima opozicije i nezavisnih medija, kriminalci obučeni u uniforme radi obračuna s neprijateljima režima. Većina policije nosi maske preko lica kao i oznake bez prezimena i broja policijske identifikacije što je suprotno zakonu. Mnogim osobama u policijskim i žandarmerijskim uniformama se ispod rukava naziru brojne tetovaže kakve nose pripadnici narko klanova što dodatno hrani uvjerenje da je vlast regrutirala i podzemlje u borbi sa neistomišljenicima. Osvanuli su i snimci gdje studente privode lica u civilu koje ne pokazuju nikakve službene legitimacije i koja uhapšene odvode u auta sa civilnim oznakama.
Neki kriminalci se uopšte nijesu krili u društvu glavnih ljudi režima. Formalni lider vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) i donedavni premijer Miloš Vučević je skupu istoga dana objavio fotografiju s ratnim veteranima na kojoj iza njega stoji Zoran Popović, bivši pripadnik zloglasnih Crvenih beretki, elitne jedinice Miloševićevog Resora državne bezbednosti (RDB). Popović i njegov pokojni brat Goran su davno uhapšeni zbog otmice podgoričkog biznismena Dušana Krstovića. Onda su 2004. pobjegli iz zatvora u Sremskoj Mitrovici. Kasnije su ih hrvatski i srpski mediji pominjali u kontekstu šverca oružja i narko biznisa. Goran je 2014. ubijen u Kolumbiji. List Politika ga je povezivala sa klanom Šarić. Zoran i njegova porodica su negirali da ubistvo ima veze s drogom.
Inače predsjednik SNS-a Vučević se rado slika sa osuđivanim kriminalcima čije usluge je koristio još kao gradonačelnik Novog Sada u službi vladajuće porodice i za šta ga je opozicija žestoko napadala. Radio Slobodna Evropa (RSE) je, koristeći softver za prepoznavanje lica, među režimskim vidovdanskim slavljenicima identificirala i Vladimira Vučetića iz Kosovske Mitrovica čije ime se nalazi na optužnici kosovskog specijalnog tužilaštva za teroristički napad na Banjsku krajem septembra 2023. Napad je predvodio još jedan narko bos (i srpski “patriota”) u službi režima. Oružje za teroristički napad je, prema serijskim brojevima objavljenim od kosovske policije i nezavisnih medija, trebovano iz magacina Ministarstva odbrane čiji je Vučetić tada bio ministar. Vladimir Vučetić je snimljen kako patrolira sa još dvojicom u tamno maslinastim košuljama tik uz policiju ispred zgrade predsjedništva s unutrašnje strane zaštitne ograde. Za njim je preko UNMIK-a raspisana Interpolova potjernica. Kosovski mediji i opozicioni političar Đorđe Miketić navode da su u društvu režimskih “patriota” tog dana bile još najmanje tri osobe koje su učestvovale u terorističkom upadu u Banjskoj.
Dva dana nakon završetka na Slaviji i početka fizičkog obračuna sa studentima u blokadi i građanima koji ih podržavaju oglasilo se nekoliko bivših i sadašnjih oficira i podoficira policije koji su uputili javni apel svojim kolegama da odbijaju nezakonita naređenja pretpostavljenih. Među 24 potpisnika su nedavno penzionisani policijski general Bogoljub Živković, major Katarina Petrović i nekadašnji inspektor SBPOK-a (Sektor za borbu protiv organizovanog kriminala) major Predrag Simonović. Potpisnici su javno izrazili zabrinutost dosadašnjim dešavanjima i naveli da studentski i građanski protesti “predstavljaju kulminaciju višegodišnje zloupotrebe policije u svrhe politike, organizovanog kriminala i korupcije”. Do sada se MUP kojim rukovodi Ivica Dačić nije oglasio povodom ovog apela ali je rekao da se prati situacija i da su zapravo studenti ti koji napadaju policajce.
Sredinom marta ove godine predsjednik države Aleksandar Vučić je uputio javno upozorenje policajcima i tužiocima koji “ne brane državu” i da će zbog toga “snositi posledice”. Po ustavu Srbije, presjednik ima strogo ceremonijalnu funkciju i nema ovlaštenja da upravlja policijom i vodi unutrašnju i spoljnu politiku. Iz objavljenih SKY transkripata se vidi da njegov brat Andrej i poslovni prijatelji iz organizovanog kriminala slobodno kadriraju u policiji, ostalim državnim službama i čak u podzemlju. Akteri prepiski navode da je naklonost Prvog brata Srbije najsigurniji put ka uspjehu i brzom bogaćenju. Braća Vučić su sve to negirala dok je Andrej nedavno svjedočio protiv Vijesti u tužbi pred Osnovnim sudom u Podgorici jer su prenijeli SKY prepisku u kojima se on pominje kao slavljenik prve “zarađene” milijarde 2021. godine. SKY transkripte je Francuska putem međunarodne pravne pomoći uputila Crnoj Gori.
Istog dana dok su mase građana na Slaviji protestvovale protiv organizovane državne korupcije i kriminala, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u Palati Srbija podijelio vidovdansko ordenje “zaslužnim pojedincima i institucijama”. Ceremonija je počela intoniranjem srbijanske monarhističke himne paradoksalnog naziva – Bože pravde. Prvi je orden primio premijer BiH entiteta Republika Srbska Radovan Višković “za učvršćivanje miroljubive saradnje prijateljskih odnosa između Srbije i RS-a”. Za Viškovićem je Sud BiH raspisao nacionalnu potjernicu zbog rušenja ustavnog poretka kroz zabranu rada dijelu BiH institucija u tom entitetu. Akter je brojnih afera u RS-u i sljedbenik braće Vučić. Nakon Viškovića je pred Vučića stao Andrija Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije (NSD). Za razliku od ostalih koji su se okitili ordenjem, Mandić je samo dobio zahvalnicu “za izuzetan doprinos jačanju prijateljstva CG i Srbije i posvećenost očuvanju srpskog identiteta kulture i tradicije u CG”. Njegova lojalnost porodici Vučić je za sada neupitna. Orden Karađorđeve Zvezde prvog stepena dobio je sudija Ustavnog suda Vladan Petrov poznat kao partijski aktivista SNS-a. Odlikovane su i dvije novinarke ekstremno žutog vučićevskog tabloida Informer . Iz Crne Gore posthumno je odlikovan potporučnik Vojske Jugoslavije Predrag Leovac Zlatnom medaljom za hrabrost Miloš Obilić. U obrazloženju se kaže da se Leovac “tri dana bez hrane i vode borio sa albanskim teroristima u rejonu karaule Košare”.
Vidovdan je proslavljen i u Crnoj Gori. Tobože pravoslavno paracrkveno desničarsko bratstvo Miholjski zbor je na “najveći srpski zavjetni praznik” u manastiru Podlastva u Grblju dodijelio Zlatnu medalju Svetog Arhangela Mihaila Aleksandru Đurđevu, predsjedniku Srpske lige. To visoko priznanje je uručeno od moralno kontroverznog sveštenika i velikosrpskog militanta Miajla Backovića za “svjedočenje i očuvanje svetosavske duhovnosti, nacionalnog dostojanstva i srpske istine i slobode”. Đurđev je ekstremni desničar, akter nekoliko afera u Vojvodini i lojalista Prve familije. On je 2021. godine sa svojim Institutom za političko umrežavanje pokrenuo “Peticiju za odlučnu odbranu ugleda i institucije predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića od medijskog rata koji protiv njega vode političke i interesne grupe u zemlji i okruženju i medijima pod njihovom kontrolom“. Povod su bili iskazi klana Veljka Belivuka da su radili prljave poslove za vlast i samog Vučića. Rad Belivuka za Vučićev režim je dobro dokumentiran preko SKY prepiski i kroz suđenje Belivuku i Marku Miljkoviću za ubistvo karatiste Vlastimira Miloševića u sred bijela dana u Beogradu. Belivuk i Miljković su na kraju, preko raznih akrobacija sa svjedocima i nestancima dokaza, pravosnažno oslobođeni 2017. godine. Suđenje je mnoge podsjetilo na slično suđenje Branislavu Mićunoviću za ubistvo u Podgorici u kome ga je sudstvo Mila Đukanovića pravosnažno oslobodilo uz asistencija sada pritvorenog Milivoja Katnića.
Srpska državna bezbjednost privela je crnogorskog reditelja Danila Marunovića u Beogradu gdje je došao na izvedbu svoje predstave Gospoda Glembajevi u Narodnom pozorištu. Na svom Facebook profilu Marunović je napisao da je nakon gotovo 12 sati ispitivanja protjeran iz Srbije uz rješenje o hitnom protjerivanju. Navodno, povod je bila njegova kolumna uoči Vidovdana
Vidovdan i Kosovo ostaju u fokusu i narednih dana. Vidovdanski boj za tron Srbije je još jednom pokazao: Vučić je u borbi za zemaljsko carstvo spreman da upotrijebi sva sredstva.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
OČUVANJE VLASTI KAO DRŽAVNA POLITIKA: Malo na Zapad, malo na Istok

Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Juna, 2025
U ponedjeljak je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao da su zaustavili sav izvoz municije. Nezavisni domaći i strani analitičari smatraju da se radi o pokušaju očuvanja apsolutističke vlasti kroz pažljivo balansiranje između Istoka i Zapada. U tom ga balansiranju prati i predsjednik crnogorske Skupštine i lider vučićevske Nove srpske demokratije Andrija Mandić
Istog dana kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio da Srbija više ne izvozi municiju u inostranstvo, javno se oglasila ruska Vanjska obavještajna služba (SVR) sa suprotnim tvrdnjama. Press služba SVR-a je prošlog ponedjeljka navela da je „ukrajinska vojska veoma zahvalna srpskim proizvođačima oružja i municije za njihov doprinos održavanju borbene sposobnosti“.
SVR se poziva na izvore u Kijevu po kojima “srpska preduzeća vojno-industrijskog kompleksa, uprkos sve većem pritisku Moskve na Beograd, povećavaju izvoz vojnih proizvoda u zoni sukoba između „’kolektivnog Zapada’ i Rusije”. Ruska obavještajna služba tvrdi da Srbija dotura oružje Ukrajini „zahvaljujući korištenju indirektnih shema snabdijevanja“ preko NATO zemalja. Šalje se municija velikog kalibra veoma deficitarna u Ukrajini. Navodi se da je nedavno fabrika Krušik Valjevo prodala nekoliko velikih serija kompleta za sklapanje rakete od 122mm za višecjevne bacače rakete (VBR) Grad češkoj firmi Poličske Strojarni. Eling iz Loznice je poslao komplet istih raketa bugarske firme EMKO, kao i mine od 120mm. SVR tvrdi da su „u Srbiji dobro svjesni stvarnih korisnika“ i da će „njihove rakete i granate ubijati ruske vojnike i stanovnike ruskih naselja“. Ruska obavještajna služba zaključuje da je „žalosno što sada tradicije prijateljstva i međusobne pomoći ustupaju mjesto žeđi za profitom i kukavičkim multivektorizmom“.
Ovo je drugo saopštenje kojim Rusija opominje Srbiju zbog slanja municije Ukrajini. SVR je 29. maja prvi put, direktno i otvoreno, optužio Srbiju da šalje „stotine hiljada granata za VBR-ove i haubice, kao i milione metaka za pješadijsko oružje“. U poslu su najveće državne kompanije Jugoimport SDPR, Krušik, Sloboda, Prvi Partizan ali i privatne firme Zenitprom , Sofag, Reyer DTI, itd. „Njihovi pokrovitelji“, saopštava SVR, vjerovatno aludirajući na porodicu Vučić, „ žele da se obogate na krvi bratskih slovenskih naroda“.
Zenitprom i Sofag su, prema pisanju BIRN-a i N1, firme povezane sa Slobodanom Tešićem , poznatim trgovcem oružja na američkoj crnoj listi i finansijerom Vučićeve SNS. BIRN je ranije pisao da je Zenitprom, čiji je formalni vlasnik Goran Tukić (bivši funkcioner državnog Jugoimport SDPR-a), korišten za zaobilaženje američkih sankcija Tešiću. Sofag je vlasništvo Tešićeve ćerke.
Vučić je na prve optužbe izjavio da neke stvari u saopštenju SVR nisu istinite ali da će on naložiti stopiranje ugovora o prodaji oružja i municije kod kojih postoji sumnja o zloupotrebi i slanju na ukrajinsko ratište. Rekao je i da je o tome razgovarao s predsjednikom Vladimirom Putinom tokom posjete Moskvi za Dan pobjede, te da je Srbija s Rusijom ustanovila radnu grupu „kako bi ustanovili sve činjenice“.
Ranije su i formalno Vlada Srbije i Ivica Dačić u svojstvu ministra inostranih poslova negirali izvoz oružja za Ukrajinu, uprkos snimcima srbijanskih granata sa serijskim brojevima prikazanih s obje strane u Donbasu. Srbijanska vlast je dobijala i kritike zbog izvoza municije u Izrael zbog ratnog stanja i teških razaranja u pojasu Gaze. Zbog deficita artiljerijskih granata od 155 mm prijeko potrebnih Ukrajini, čije potrebe vojna industrija NATO-a ne može zadovoljiti, američka administracija je povlačila nedostajuće količine sa zaliha u Izraelu i Južnoj Koreji. Američke zalihe u Izraelu su naknadno popunjavane poružbinama iz Srbije uz sve druge vidove vojne saradnje između Srbije i Izraela. Teroristički napad Hamasa iz Gaze na Izrael 7. oktobra prošle godine i ulazak Hezbolaha (južni Liban) u sukob je pokazao nužnost držanja velikih zaliha municije.
U ponedjeljak je predsjednik Srbije na sjednici proširenog kolegija načelnika Generalštaba rekao da su zaustavili sav izvoz municije i da za dalje trebaju „specijalne odluke ako će nešto da ide, municija ide u naše kasarne i naše stokove“. Naglasio je da od tog izvoza u Srbiji direktno živi 24 hiljade ljudi, a indirektno oko 150 hiljada. Predsjednik „da ih ostavi bez hleba neće“. Britanski Fajnenšal tajms objavio je 23. juna prošle godine procjene da je Srbija preko drugih zemalja, od početka ruske agresije, u Ukrajinu izvezla municiju vrijednu oko 800 miliona eura.
Nezavisni domaći i strani analitičari smatraju da se ne radi o Vučićevoj brizi da 150 hiljada usta ne ostane bez hleba, već o očuvanju apsolutističke vlasti kroz pažljivo balansiranje između Istoka i Zapada. Srbija je okružena NATO zemljama i većina robne razmjene otpada na države članice EU i NATO. Nedavno zaključenje dila za nabavku francuskih borbenih aviona Rafal i raniji dilovi o eksploataciji litujuma u dolini Jadra govore o tome da Prva familija Srbije nastoji osigurati svoju vlast od eventualnih akcija rušenja sa strane Zapada.
Istovremeno, Srbija ima duboke istorijske i ideološki srodne veze sa Rusijom koja pod Putinom doživljava uskrsnuće staljinističkog terora nad neistomišljenicima. Nesporna je i privrženost znatnog dijela srbijanskog naroda i crkve (SPC) „majci Rusiji“. Patrijarh Porfirije je nedavno pohodio Kremlj gdje ga je Putin smjestio u sobičak (po kremaljskim mjerilima) pokriven kamerama. Snimci sa patrijarhovim izjavama lojalnosti KGB-ovskom sistemu vrijednosti su kasnije pušteni u javnost. Srbija je jedina zemlja kandidat za EU koja nije uvela sankcije Rusiji nakon agresije na Ukrajinu. Narativ medija pod kontrolom braće Vučić je ekstremno proruski.
Ono o čemu se malo ili ni malo ne priča, čak i u opozicionim medijima, je slanje topovskog mesa, ne malog broja dobrovoljaca proruski nastrojenih da ratuju za paravojne ili regularne ruske formacije protiv Ukrajine. Početkom prošle godine je došlo do pobune srpskih vojnika 119. strjeljačkog puka sa sjedištem u Rjazanu zbog konstantnog ponižavanja i maltretiranja, o čemu je pričao Dejan Berić na svom Youtube kanalu. Berić je kao posrednik doveo ne mali broj dobrovoljaca koji su potpisivali ugovore sa Ministarstvom odbrane. Jedan sagovornik Monitora, koji je želio ostati anoniman zbog bezbjednosti, uspio je da se vrati u naš region. Kaže da je ratovao za rusku vojsku i bio svjedok pogibija brojnih srpskih vojnika koji su nakon pobune početkom 2024. godine slani u tzv. šturm (jurišne) odrede. Oni su, po njegovim riječima, gurani u samoubilačke napade zajedno sa pripadnicima manjinskih naroda Rusije i oslobođenim zatvorenicima kako bi Ukrajinci istrošili što više svoje deficitarne municije i otkrili položaje. Preko 80 odsto „šturmovaca“ pogine u prvih mjesec dana na frontu.
Kaže da BIA zna da je ratovao za Rusiju ali ni njega ni druge ne diraju iako je odlazak na ratišta krivično djelo u Srbiji. U zamjenu, BIA traži da ne učestvuju u opozicionim ili studentskim protestima u Srbiji i da se nigdje javno ne eksponiraju. Navodno, Rusija za svakog poginulog vojnika plaća 125 hiljada eura, dok članovi porodice poginulog imaju pravo na rusko državljanstvo i orden. Porodica jednog poginulog srpskog vojnika koja živi u Crnoj Gori (identitet poznat redakciji) je do sada neuspješno pokušavala preko ruske ambasade u Beogradu da dobije njegovo tijelo i finansijsku kompenzaciju.
Da se i u Crnoj Gori neki političari uspješno prilagođavaju potrebama međunarodnog balansiranja i slijeđenja politike Srbije govori primjer predsjednika Skupštine i lidera vučićevske Nove srpske demokratije (NSD) Andrije Mandića. U autorskom tekstu za američki mjesečnik Nešenal intrest Mandić piše da u „eri rastućih globalnih tenzija i redefinicije međunarodnih saveza, Crna Gora vidi strateško partnerstvo sa SAD-om kao svoj glavni prioritet“. Nudi Americi „pouzdano savezništvo“ u „skladu sa smjerom vanjske politike koji su signalizirali predsjednik Donald Trump i njegov tim“. Dalje se navodi da „predsjednik Trump uživa veliku popularnost u Crnoj Gori, a javna podrška jačim vezama sa SAD-om je konstantno pozitivna“.
U tekstu, Mandić čak naziva Crnu Goru „svojom matičnom zemljom“ (home country) i crnogorsku vojsku svojom. Piše da se zemlja maltene u nebo vinula s novim reformama nakon smjene „korumpiranog i autokratskog režima Mila Đukanovića“. Osim ovakvog ciljanog teksta, Mandić se vrlo mudro postavio u odnosu na Izrael i izraelsku politiku. Dok su crnogorske diplomate u UN-u pod premijerom Dritanom Abazovićem i Milojkom Spajićem maltene redovno glasale za rezolucije osuda Izraela (što nije čak ni Srbija uradila) dotle je Mandić, kako saznajemo iz neformalnih diplomatskih izvora, redovno slao poruke izraelskoj ambasadi da se on ne slaže sa tim.
Prilikom posjete Izraelu Mandića je primio uz protokolarne počasti i predsjednik Izraela Isak Hercog. Predsjednik Skupštine je takođe posjetio i memorijal žrtava Holokausta Jad Vašem i zapisao svoj „bol zbog miliona nedužnih žrtava“ krajem februara ove godine. To mu neće kasnije smetati da nedavno ode u Sloveniju i pokloni se sjenama velikosrpskih naci-kvislinga koji su hvatali Jevreje i isporučivali ih nacistima i o čijim „djelima“ postoje svjedočanstva u Jad Vašemu.
Vlast i privilegije su iznad svake ideologije.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
BOSNA I HERCEGOVINA I CRNA GORA 30 GODINA OD DEJTONA: Od Republike Srpske prave državu, od Crne Gore Republiku Srpsku

Objavljeno prije
1 mjesecna
31 Maja, 2025
Predsjednik RS, Milorad Dodik poziva na stvaranje saveza srpskih zemalja u koji bi ušla i Crna Gora. Posebno je rado viđen gost šefa parlamenta Andrije Mandića. Blok vučićevskih partija zagovara ideju da se u Crnoj Gori, kao i u BiH, uvede u maltene svim odlučivanjima nacionalni ključ čime bi paralisali državnu upravu. U tome imaju podršku dvojice arhijereja SPC koji otvoreno promovišu ideje srpskog sveta. Ne postoji institucija u zemlji ni partija u vlasti koja se smije javno se usprotiviti SPC projektu srbizacije orkestriranom od Vučića
Američki grad Dejton i obližnja vazdušna baza Rajt Paterson su prošlog vikenda bili domaćini parlamentarcima zemalja NATO pakta. Parlamentarna skupština NATO-a se sastala u Dejtonu povodom obilježavanja 30 godina od dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini (BiH). Karakter toga rata je ponovo bio predmet rasprava nakon govora crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića koji je otišao na poziv šefa američke delegacije pri NATO Parlamentarnoj skupštini – kongresmena Majkla Tarnera.
Milatović je u govoru naglasio zahvalnost Americi za njenu odlučujuću ulogu u postizanju mira u BiH i regionu. Ocijenio je da je ta uloga dovela do kraja “razarajućeg građanskog rata u Bosni i Hercegovini”. BiH mediji su odmah reagovali ukazujući da se konstatacijom o građanskom ratu negira agresiju i svoje države koja je tada bila satrap Miloševićeve Srbije u sklopu SRJ. U naknadnoj pameti, kabinet Milatovića je na zvaničnoj stranici prenio njegov govor uz izostavljanje riječi “građanski” pored riječi “rat”. Ostali djelovi govora su bili u skladu sa strateškim opredjeljenjima Crne Gore kao članice NATO pakta i prvog kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Milatović je naglasio i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Kod kuće je reagovao Suljo Mustafić, predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori. “Milatović ne bi trebalo da relativizira činjenice i u istu ravan dovodi odgovornost aktera sukoba…i trebao bi znati da rat u BiH nije bio građanski rat već brutalna agresija na međunarodno priznatu državu”, poručio je Mustafić. Tokom agresije na BiH se desio i genocid u Srebrenici, podsjetio je Mustafić.
Paradoksalno, između ostalih reakcija, stigla je i ona iz najjače opozicione stranke – Demokratske partije socijalista (DPS). DPS se oglasila s ocjenom da je Milatovićeva fraza “relativizacija ratnih zločina i pokušaj istorijskog revizionizma” i “grubo izvrtanje istorijskih činjenica” uz ruganje žrtvama sistematskih zločina i genocida. DPS je pozvao Milatovića da povuče revizionističku izjavu uz izvinjenje žrtvama rata i njihovim porodicama. Ovakav poziv bi možda imao smisla da su DPS i njen lider Milo Đukanović to isto učinili kada su napustili politiku služenja velikosrpskom projektu jer su uvidjeli da njihov dotadašnji gazda Slobodan Milošević gubi rat. Upravo se Đukanović hvalisao na predizbornim skupovima da je pomagao “braću” bosanske Srbe krišom od Miloševića koji im je nametnuo blokadu zbog neposlušnosti. Bivši ratni ministar Republike Srpske (RS) Momčilo Mandić je javno pohvalio Đukanovićevu pomoć u gorivu i municiji koji su omogućili osvajanje Srebrenice. Šta se poslije desilo je opšte poznato. Đukanović nikad nije pozvan u tužilaštvo da objasni uloge Miloševićevog satelita u agresiji na Hrvatsku, BiH i pogotovo deportacije bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore vlastima RS-a od kojih je ogromna većina kasnije brutalno pobijena.
U utorak je Milatović u posebnom reagovanju pojasnio da je od početka mandata nekoliko puta isticao da u potpunosti prihvata i poštuje odluke međunarodnih sudova, koji su nesporno utvrdili da je sukob u BiH imao i karakter međunarodnog oružanog sukoba. Pokušaj da se predsjednik predstavi kao neprijatelj BiH i nepoštovalac žrtava “predstavlja političku manipulaciju DPS-a koja je bila aktivni učesnik ratnih dešavanja 90-ih, i koja iz prve ruke zna sve o karakteru tog rata, kome je doprinijela svojim politikama”, navodi se u reagovanju. Međunarodni sud pravde (ICJ) je u presudi iz 2007. u predmetu „BiH protiv Srbije i Crne Gore“ u paragrafu 401 naglasio da je bosanski “sukob suštinski bio unutrašnji po karakteru iako je bilo učešća sa strane”.
Da se rat u djelovima BiH odvijao još 1991. napadom Jugoslavenske narodne armije (JNA) pod kontrolom Beograda (čiji privezak je bila i Crna Gora) još tokom Dubrovačke operacije je svima poznato u Crnoj Gori. Veliki broj crnogorskih rezervista je upućen i u Hercegovinu da bi presjekli Dubrovnik i Pelješac s leđa i time pomogli srbijanskim trupama koje su zapele u Slavoniji. Bahatost, nasilje i pljačke crnogorskih rezervista su isprovocirale i sukob u Mostaru i djelovima Hercegovine nastanjenje hrvatskim stanovništvom. U jesen 1991. godine se dogodio i čuveni sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu u kome je, po svjedočenjima upućenih, dogovorena podjela BiH.
Kada je BiH na proljeće 1992. god. na referendumu izglasala nezavisnost i postala međunarodno priznata država, Milošević je bio spreman i granicu je ponovo prešao Užički i Podgorički korpus. Ono na što velikosrpski planeri nijesu računali je da će Sarajlije svih nacionalnosti uspjeti organizovati kakvu takvu odbranu i odbaciti JNA koja je prodrla u centar grada sve do gradske vijećnice. Nakon toga novoformirana Vojska Republike Srpske (VRS) je podvrgla Sarajevo trogodišnjoj opsadi i teškim razaranjima. U jednom trenutku Beograd i VRS su držali pod kontrolom 70 odsto teritorije BiH. Beograd je osvojio i etnički očistio sav pojas uz Drinu osim Goražda. U dogovoru sa Zagrebom i Beograd je preuzeo i čitavu bosansku Posavinu sa velikim udjelom hrvatskog stanovništva, osim uskog pojasa oko Orašja. Stvoren je i tzv. Koridor kod Brčkog koji će povezati istočne i zapadne teritorije RS-a. Kasnije će Srbija kompenzirati Hrvatskoj Posavinu sa predajom Zapadne Slavonije i tzv. Srpske Krajine. U rat protiv BiH se 1993., po očiglednom dogovoru sa Beogradom, uključila i Hrvatska sa regularnom vojskom i jedinicama bosansko-hercegovačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Armija BiH je ovoga puta iznenadila velikohrvatske planere koji su mislili da će nožem u leđa natjerati BiH u kolaps. HVO je do nogu potučen u centralnoj Bosni.
Kako je rat odmicao došlo je do sve veće radikalizacije sve tri strane uključujući i većinsku bošnjačku. Sukob sve više poprimao etnički i vjerski karakter. Rat je završen na jesen 1995. god. zahvaljujući odlučnom američkom angažmanu. Prvo je administracija Bila Klintona natjerala Hrvate da sklope primirje sa BiH vojskom. Nakon toga su uslijedili vazdušni udari na pozicije VRS-a i onda zajednička ofanziva HVO-a i BiH Armije u zapadnoj Bosni. Beograd je tada poslao elitne jedinice da podrže demoraliziranu VRS i raspadajuće linije fronta. U trenutku kada se Republika Srpska našla pred vojničkim slomom i kada su hrvatske i bosanske jedinice došle na 30 km od Banja Luke Amerika se opet umiješala. Naredila je Zagrebu i Sarajevu da ne ulaze u Banja Luku i obustave ofanzivu. I dan danas američki političari iz tog vremena raspravljaju da li je učinjena greška što je RS ostavljena u životu i što je Beograd praktično nagrađen polovinom BiH teritorije. Alternativa je bila ogromna humanitarna katastrofa i više od pola miliona izbjeglica koje bi preplavile Srbiju mimo 200 hiljada hrvatskih Srba koji su pobjegli iz tzv. Krajine.
Na koncu, mirovni sporazum koji su potpisali Milošević, Tuđman i Izetbegović u Dejtonu je donio prestanak rata i ujedno opstanak i priznanje Republike Srpske koja je zvanično postala entitet BiH.
Većina Bosanaca i Hercegovaca ukazuje da je Dejtonski sporazum prekinuo rat ali nije donio stabilnost i prosperitet BiH kao državi. Politčko donošenjo odluka u zemlji je uvijek skopčano sa teškim nalaženjem kompromisa sve tri strane, često uz međunarodne pritiske. Rukovodstvo RS-a predvođeno predsjednikom Miloradom Dodikom (koji je došao na vlast zahvaljujući američkoj podršci) je od prošle godine pokrenulo niz protivustavnih poteza i donijelo zakone kojima se suspenduje i/ili zabranjuje rad pojedinih BiH državnih institucija na teritoriji RS-a. Počelo se sa zabranom primjenjivanja odluka Ustavnog suda BiH, pa zabranom rada BiH sudova i tužilaštva i Agencije za državnu istragu i zaštitu (SIPA). Dodik je nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i raspisana je nacionalna potjernica za njim. EU I SAD su osudile poteze RS-a i poslale vojna pojačanja u BiH tako da je vrhuška oko Dodika na kraju odustala od najekstremnije opcije.
Dodik istovremeno poziva na stvaranje saveza srpskih zemalja u koji bi ušla i Crna Gora. Rado je viđen gost kod političara vučićevskog bloka partija u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP) i posebno šefa parlamenta Andrije Mandića koji tokom posjete Dodika nije htio istaći zastavu BiH. Blok vučićevskih partija zagovara ideju da se u Crnoj Gori, kao i u BiH, uvede u maltene svim odlučivanjima nacionalni ključ ili konsenzus etničkih grupa čime bi paralisali državnu upravu. U tome imaju nedvojbenu podršku i dvojice arhijereja Srpske crkve (SPC) koji otvoreno podržavaju ideje srpskog sveta sakriveni iza episkopskih mantija i pozlaćenih krstova. Za sada ne postoji niti jedna institucija u zemlji ili partija koja koalira u vlasti koja se smije javno usprotiviti SPC projektu srbizacije orkestriranog od Aleksandra Vučića. Govor Milatovića od 26. maja iz Dejtona je naslovljen “Zapadni Balkan na istorijskoj prekretnici”.
Opet i iznova…
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
Izdvojeno5 dana
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja