Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Sporazum

Objavljeno prije

na

Opet smo gledali snimke policijske torture. Ovoga puta crnogorski policajci u ulcinjskim lokalima ponižavaju i tuku goste. ,,Je…u ti mater, zapamtićeš me dobro”, ,,Pi..o jedna, sad ćeš da vidiš kako policija bije”, samo su neke od umilnih rečenica ovdašnjih organa reda dok šamaraju mladiće koji kleče, šutiraju ih nogama, hvataju za kosu…

 

Snimci su napravljeni tokom više policijskih racija u Ulcinju prošlog ljeta, a medijima ih je dostavio građanski pokret URA. Još strašnije od nasilnih scena je, međutim, to što su trojica policajaca koji su u Ulcinju vršili torturu – Vladimir Baković, Radovan Milićević i Zoran Pejović, sa crnogorskim tužilaštvom napravili – sporazum! Kažnjeni su na uslovne kazne od tri do 19 mjeseci, a kazne se ne bi izvršile ukoliko za to vrijeme ne naprave novo krivično djelo. Do tada je planirano da neometano službuju, uz amin tužilaštva. I da se nadaju da ih tokom novog ućerivanja reda neće snimiti kamere. U sporazumu sa tužilaštvom stoji i da se priznanje okrivljenih ne može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku i da će svi spisi predmeta biti uništeni.

Sporazum nasilnika u uniformama i ulcinjskog tužilaštva je, prema informacijama pokreta URA, poništio ulcinjski Osnovni sud. Iz Uprave policije su, nakon objavljivanja snimka, obavijestili javnost da će postupiti u skladu sa odlukama suda. Odlično. Jest da se u pravnim državama to nije stvar odluke već se podrazumijeva, ali šta sad. Nije prvi put da se loše pravimo da smo zemlja od zakona.

Nije prvi put ni da tužilaštvo i vrh policije štite siledžije u uniformama. Tačno je tri godine otkako je tridesetak nasilnika u uniformama SAJ-a brutalno pretuklo Mija Martinovića, i skupa sa drugim kolegama terorisalo brojne građane koji su se u oktobru 2015. godine našli na građanskim protestima. Još ne znamo ko su nasilnici u uniformama, a opravdanja vrha policije da je to nemoguće utvrditi jer su bili maskirani samo je jedna u nizu uvreda zdrave pameti. Uz sve, na sudu je jasno utvrđeno da su vrh policije i tužilaštvo pomogli da njihovi identiteti ostanu tajna.

Ustavni sud Crne Gore je tako krajem prošle godine usvojio ustavne žalbe Branimira Vukčevića i Momčića Baranina, koji su bili žrtve plicijske torture u oktobru 2015. godine, i potvrdio da tužilaštvo nije djelotvorno istražilo policijsku torturu nad njima, kao i da Uprava policije nije sarađivala u identifikaciji odgovornih državnih službenika. Istu ocjenu Ustavni sud je donio i u slučaju Mija Martinovića. No, ono što je taj sud propustio da učini je da obaveže Vladu da ispravi ove propuste tužilaštava i policije, i natjera ih da izvrše presude Ustavnog suda. Predlog sudije Miodraga Iličkovića da se to učini, nije prošao jer ga je prihvatilo samo dvoje njegovih kolega – Mevlida Muratović i Milorad Gogić.

U završnici, nasilnici su ostali zaštićeni i u službi, a zbog toga nije odgovarao niko. Ni šefovi policije, ni tužioci, ni ministri. Osim ako se u kaznu ne računa to što je komandant SAJ-a Radosav Lješković bio u zatvoru onoliko mjeseci koliko mu je po zakonu trebalo da ne ostane bez posla i vrati se na čelo SAJ-a.

Zato, policijska tortura u Ulcinju nije incident. To je sporazum policijskih nasilnika sa vrhom policije, tužilaštvom, sa vrhom vlasti. Da su naši životi u njihovim rukama. Da se za kriminal i nasilje ne odgovara ako ste lojalni i njihovi. Naprotiv, da se nagrađuje. Pa i funkcijama u samom vrhu policije ili tužilaštva.

Zato je u krajnjem i sporazum tužilaštva sa Svetozarem Marovićem, oda korumpiranoj vlasti. Zbog toga Marović, kako je to ove sedmice saopštio njegov ovdašnji branilac, može da upadne u još veću depresiju i to navede kao razlog zbog kog ne može nikako da dođe iz Beograda da odsluži kaznu. I pored Interpolove potjernice. Zato se Miomir Mugoša nada sličnom sporazumu. Ili povoljnijem. Zbog toga se Đukanović ne brine. Jer je njegov sporazum sa tužilaštvom očigledan.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Satiranje nade  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vremena partijskih znački na reveru kao ulaznice u raj,  nijesu prošla.  Sad su tu, duboko,  obje polovine, rastavljene 1997. A Crna Gora daleko  od  promjena koje je neka manjina sanjala, od devedestih do današnjeg dana

 

Je li se nešto promijenilo? Partijska podjela plijena, partijska knjižica kao uslov za posao, ali i odgovarajuća identitetska pripadnost, prošlost koja i dalje vapi da se sa njom suočimo. Ministri koji živi ne daju da im pogledaš u bankovni račun, supruge i rođaci na spisku za državne funkcije, zakoni koji se donose bez javnih rasprava, diskriminisanje vjerskih zajednica, istorija koja se piše po volji pobjednika. Sporazumi koji ostaju slovo na papiru. Kritike koje se dočekuju etiketom „izdajnika“.  Kao da pričaš o bivšoj vlasti. A priča je u stvari o urušavanju nade nakon 30. avgusta, i velike prilike da ova zemlja konačno postane  pristojno mjesto za život. Ili bar to pokuša.

,,Ali ono što možemo da uradimo jeste da ponekad, ako je potrebno, i progledamo kroz prste”, savjetovao nas je ove sedmice potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, dok je glumio portparola premijeru Krivokapiću, nakon njegove ,,privatne čestitke” za neustavni Dan RS.

Abazović se postupno navikava na progledavanje. Pristajanje  na hitno izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i  ćutnja na  sastanke zvaničnika Vlade i parlamenta sa ,,tradicionalnim vjerskim zajednicama” i odbijanje nove vlasti da razgovara sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom,  jer, su presudili da ona nije   ,,tradicionalna”, bili su to tek uvod u učešće u partijskoj raspodjeli vodećih funkcija u državnim preduzećima i agencijama „po dubini“, pa i onih koje predviđaju konkurs. A i šta bi lider URA mogao reći. Upravo je ta partija  otvorila  ventil za najnovija partijska zapošljavanja , kad su njeni kadrovi prvi raspoređeni na neke od važnih državnih pozicija.  Nakon što je Abazović  samom sebi  „progledao kroz prste“  i  ušao u  ekspertsku Vladu.

Ima još nešto o čemu se u Crnoj Gori glasno ćuti. Mnogi od onih  koji su se decenijama borili za promjenje, protestvovali zbog brojnih afera koje je proizvodio Đukanovićev režim, tražili demontažu   sistema monopola, zaustavljanje progona neistomišljenika,  sučavanje sa prošlošču i zločinima i kažanjavanje zločina počinjeniih u naše ime, suprotstavljali se diskriminaciji onih koji su na  referendumu o državnom statusu 2006. godine  glasali drugačije, danas se osjećaju iznevjereno.

Na drugoj strani, neki se trude da pokažu kako se osjećaju pobjednički. To su oni koji učešće na litijama doživljavaju kao  učešće u ovovremenoj bici na Sutjesci. Oni ljepe murale i slike pokojnog mitrpolita Amfilohija po zgradama. Uz prigodne vatromete.  Zadovoljni što je ućutkana, sistemski diskriminisana Crnogorska paravoslavna crkva, miropolita Amfillohija promovišu u Đeda nacije. Ne smeta im ni dubina kad su u njoj njihovi. Oni  ne traže suočavanje s prošlošću, jer su aktivno u njoj učestvovali  ili je pasivno aminovali. Njima je dovoljno privođenje Branislava Brana Mićunovića jer je „komita“. Za ostala njegova viteštva ima vremena.

Premijer Krivokapić je, komentarišući zaustavljanje novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti od strane Đukanovića, znakovito kazao da su „litije bile referendum“, i da predsjednik treba da „poštuje volju građana“. Čudan odabir riječi.  Ili pak nije?

Poslije referenduma 2006, DPS je administraciju popunio svojima. Suprugama, partijskim poslušnicima, sa odgovarajućim značkama na reveru. Izgleda, slijedi isto.

Vremena znački na reveru nijesu prošla. Iste su to značke. Dvije polovine, rastavljene 1997. godine  su još tu. Duboko.  Crna Gora za sve, koju je sve ove decenije sanjala ona manjina nepokorenih, još je daleko. I sve je dalja.

U  cijeloj našoj drami, ima jedna dobra vijest.  Ovaj 30. avgust  nas je makar naučio da ničija sila nije vječna. Opet je vrijeme za odupiranje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Tradicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lanjsko usvajanje Zakona o vjerskim slobodama i ovogodišnje izmjena tog Zakona u iste noćne sate, jednako bez javne  rasprave, svjedoči da je u Crnoj Gori najžilavija tradicija – diskriminacije

 

Iako je nazvana godinom promjena, 2020. se završila baš kao što je i počela – u gluho doba noći, u polupustom parlamentu, izglasan je Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Odnosno njegove izmjene. Usvajanje  su pratili protesti onih koji njegovo donošenje vide kao udar na svetinje. Baš kao i lani. Opet – gotovo polovina parlamenta oštro se protivila njegovom donošenju. I prigovori identični kao u decembru 2019 – Zakon se donosi na brzinu, bez javne rasprave, diskriminatorski. Razlikuju se tek predznaci. Glavni su akteri zamijenili uloge. Oni koji su lani u ponoć digli ruke za Zakon, i kojima tada nije smetalo što se on donosi u tenzičnoj atmosferi i u po noći, sada su opozicija, i tome prigovaraju. Oni koji su protiv toga prošle godine ustali – sada čine isto. Sa istim opravdanjima za hitnost. Ono: radi pomirenja, multikulturanosti, pravne države, evropske budućnosti.

Mučno je gledati kako bivši premijer Duško Marković i depees kompanija dižu dva prsta ispred Skupštine i glume liberale. Dovoljno je sjetiti se kako je DPS progonio pristalice crnogorske nezavisnosti. Ili tri decenije tokom koje su rasprodali i uništili zemlju čijom se zastavom ogrću. Jasno je i da su akcijom Državne izborne komisije koja nije htjela da verifikuje mandat poslanici URA-e, pokušali da nezakonito spriječe donošenje izmjena Zakona. Od DPS-a nijesmo navikli ništa drugo osim pravnog nasilja i manipulacija. Zato su i građani u avgustu izglasali promjene. Zato je podjednako mučno gledati nove vlasti kad se ne ponašaju drugačije.

Ministar pravde Vladimir Leposavić je na prigovore da su izmjene Zakona donešene bez javne rasprave kazao  da je „javna rasprava trajala 365 dana“, pa onda da je trajala – kratko. Nije objasnio zašto je onda Vlada u pratećoj dokumentaciji upućenoj Skupštini dodala i dokument – Obrazloženje razloga zašto nije bilo javne rasprave. Ministar je kazao i da su prije donošenja izmjena razgovarali sa „predstavnicima svih vjerskih zajednica“. Dok potpredsjednik Vlade Dritan Abazović uvjerava javnost da je Zakon evopski i jednako tretira sve vjerske zajednice, od SPC do CPC, ispostavilo se da Leposavić u sve vjerske zajednice ne računa Crnogorsku pravoslavnu crkvu. S njima Vlada nije razgovarala. CPC ne postoji ni za predsjednika parlamentarnog odbora Jovana Vučurovića, koji im nije odobrio prisutsvo na sjednici odbora, već samo „tradicionalnim crkvama“. Onim istim sa kojima je Leposavić razgovarao. Mučno je bilo gledati i da zbog toga ustaje samo DPS.

Premijer Krivokapić je uveo u javni prostor „tradicionalne crkve“.  Komentarišući izmjene Zakona, kazao je da su „razgovarali sa svim predstavnicima tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica“. Dodao je da je njegov stav prema CPC „ostao isti“. Ispada da „pomirenje“ znači da će biti mirno jer se ovi drugi neće ni moći čuti. Crnogorska tradicija se nastavlja. Samo izbrišeš dio tradicije koja ti se ne dopada. U ovom slučaju to da je CPC 1905. upisana i u Ustav knjaza Nikole, recimo.

Ne stoji ni argument Vlade da javna rasprava nije ni bila potrebna jer to nije novi zakon. Novi tekst, osim brisanja četiri sporna člana prethodnog Zakona zbog kojih je protestovala Mitropolija uvodi i nove termine – evidentirane i registrovane vjerske zajednice. U pojašnjenju Vlade evidentirane su one koje postoje, a registrovane novoformirane. Šta to  znači, Vlada nije objašnjavala. Zašto se pravi razlika među vjerskim zajednicama po datumu upisa, kad su sve zajednice „jednake“? Ili su jednake samo one koje vlast uvrsti u tradicionalne? Zvuči diskriminatorski, ali sud o tome od onih koji treba da ocijene da li je Zakon ustavan, nijesmo čuli. Da Zakon „ima spornost u ustavnosti“, saopštili su i iz URA, i utješno dodali da će nakon njegovog izglasavanja tražiti provjeru ustavnosti. Uglavnom, identitetska pitanja su i pred kraj ove prednovogodišnje noći kao i lanjske bila preča od procedure.

Jasno je tek da je SPC novim zakonom izbjegla registraciju, što je bio njen problem sa prethodnom verzijom Zakona. I da je ona sada evidentirana. I očito zadovoljna novom Vladom. I njenim pogledima na tradiciju. Vjernicima CPC će ostati tradicija devedesetih – po kojoj mogu, registrovani, da lože badnjak na pločnicima i livadama. Kome se ne kisne, moći će kao i obično da uđe u SPC. I ćuti. Ponavlja se i praksa devedesetih po kojoj su oni koji misle drugačije, pa nijesu za hitno izglasavanje Zakona – izdajnici. Neprijatelji napretka.

To predano njegujemo tradiciju  – diskriminacije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Bože pomiluj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je pokazala da je spremna da čuje kritike, ali i da nije spremna samo jedno – da zabrani vjerska okupljanja, odnosno, da se ne lažemo, ona koja organizuje Mitropolija, i tako ispoštuje Ustav tamo gdje piše da smo svi jednaki. Pa ni zarad zdravlja i života

 

Loša ili dobra vijest? Da krenemo ipak od loše. Vlada nastavlja da diskriminiše. Mjerama kojima se u susret novogodišnjim praznicima pokušalo zaustaviti širenje epidemije i zaštititi javno zdravlje, zabranjeno je bilo sve živo sem vjerskih okupljanja. Uz sve, ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, ubjeđivala je javnost da to nije diskriminacija. Samo, kako je rekla, pokušaj da se „ispoštuju ustavom zagarantovana vjerska prava“. Ma da. Vlada je, valjda, ustavna prava, poput prava na kretanje, ograničila da bi zaštitila pravo na život. Koje, po ministarki, eto, imaju pravo da drugima ugrožavaju samo – vjernici. U stvari, da se ne lažemo: vjernici Mitropolije crnogorsko primorske. Ostali: maska, kuća, distanca. Dobra vijest je da nova Vlada reaguje na kritike. Nakon mnoštva negodovanja, mjere su izmijenjene. Sad su diskriminisani samo oni koji vjeruju u druženje u kafani. Vlada je tako pokazala da je spremna da čuje kritike, ali i da nije spremna samo jedno – da zabrani SPC okupljanja i tako ispoštuje Ustav tamo gdje piše da smo svi jednaki.  Pa ni zarad zdravlja i života.

Neki su  pošli  korak dalje. Gradonačelnik Budve Marko Bato Carević ukinuo je – Deda Mraza. U tom gradu djecu će od sada uveseljavati Božić Bata, njegova pravoslavna verzija. Ko u pravoslavlje ne vjeruje, valjda, opet: kuća, maska, distanca. I da se nada da Deda Mraz ipak postoji. I ulazi u kuće kroz dimnjak.

Sreća pa je na čelu Odbora za ljudska prava Jovan Vučurović, poslanik Demokratskog fronta, da reaguje na diskriminaciju.  Ah, da, Vučurović je negirao genocid u Srebrenici, ustajao protiv LGBT prava, izjavljivao da Crnogorci ne postoje. Doduše, najavio je da će od sad svi građani biti jednaki. Moguće da je mislio samo na one koji postoje. Ostali, poput  Batovog Deda Mraza – ko u njih vjeruje, nek vjeruje po kućama.

Ima i onih koji ne spore zločine, ali ih upotrebljavaju u političke svrhe. Bošnjačka stranka predala je ove sedmice Skupštini Inicijativu za usvajanje rezolucije o priznavanju genocida u Srebrenici. To bi bilo savim u redu da ista partija nije provela u vlasti godine i godine junački ćuteći o onome što im sada smeta – što se u Deklaraciji o Srebrenici, koju je Skupština  usvojila 2009. godine, ne pominje da se tamo desio genocid.

Stigla je još jedna blaga vijest. Poslanica Demokratskog fronta Marina Jočić, izabrana je u Upravni odbor Nacionalnih parkova. Sreća pa borovi i smrče nemaju nacionalni identitet i vjeroispovjest, inače bi pala sječa. Marinu Jočić pamtimo, recimo, po izjavi kojom je komentarisala prelazak svog bivšeg kolege Nikole Rovčanina u Demokrate: „Ako je Nikola zaista onakav kakvog sam ga ja doživljavala prilikom naših susreta, on neće moći da stavi kravatu, neće moći da mu kao Srbinu potpredsjednik partije bude musliman, niti predsjednik političkog Savjeta Albanac. I neće moći da pristane da bude u stranci koju finansiraju antisrpske ambasade i organizacije”. Ili onoj kad je kao prva predsjednica Kola srpskih sestara ratnih devedesetih govorila: „Za krst časni i slobodu zlatnu daćemo sve. Makar to bili naši životi, životi naše braće i naše djece”. Današnja čuvarka nacionalnih parkova najdalje je dogurala kad je devedesetih za Monitor izjavila da je za grance srpstva na potezu Karlobag, Karlovac Virovitica spremna da žrtvuje i brata.

Neki su spremni da se žrtvuju zarad krsta i srbstva, a neki zarad vječne fotelje. Milutin Simović se tako lavovski borio da zadrži novogodišnji bazar i klizalište u Nikšiću, uprkos epidemiji i nalogu stručnjaka da se okupljanja zabrane. Organizovao je i fejzbuk referendum, na kom su građani Nikšića trebali da se izjasne za ili protiv bazara i klizališta. Kad je konačno stigao negativni glas naroda, Simović je objasnio da su to u stvari stanovnici Ljiga, Aleksinca, Beograda, Novog sada, Niša i Trebinja nadglasali Nikšićane.  Ne znaš dal je teže vjerovati u Božić Batu ili DPS pojašnjenja.

Sve je teže vjerovati i u obećanja nove vlasti da će se ponašati drugačije od one prethodne i raditi na stvaranju Crne Gore u kojoj su svi jednaki.  Bože pomiluj.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo