Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo