Povežite se sa nama

HORIZONTI

SRPSKI SVET U PERMANENTNOJ OFANZIVI: Crna Gora i BiH kao meke mete

Objavljeno prije

na

Komemoraciji u Srebrenici je prethodio novi nalet velikosrpske nacionalističke histerije vidno orkestriran sa jednog mjesta. Rukovodstvo Srbije kroz projekat Srpskog sveta ima fokusiran pristup. Za razliku od Miloševića koji se oslanjao na veliku vojnu silu i išao gotovo  protiv svih u bivšoj Jugoslaviji, sadašnji Beograd shvata da je velikorpska ideja strateški poražena u Hrvatskoj i na Kosovu i da tamo nema šta tražiti. Osim RS-a, težište ostaje  Crna Gora

 

 

U Srebrenici je bila brojna crnogorska delegacija na obilježavanju 29. godišnjice genocida nad Bošnjacima. Osim delegacija koje je poslao predsjednik Jakov Milatović, Vlada (sa tri ministrice) otišla je i brojna delegacija parlamenta – 13 poslanika predvođenih potpredsjednicom Zdenkom Popović (Demokrate). Međutim u skupštinskoj delegaciji nije bilo nijednog predstavnika provučićevskog bloka (NSD, DNP i SNP). Njihovi predstavnici su ranije nekoliko puta rekli da se u Srebrenici desio zločin ali nije genocid. Pri tome su ove partije najgrlatije podržale skupštinsku rezoluciju o Jasenovcu u kojem su tokom četiri godine trajanja logora stradala 44 Crnogorca. Istovremeno oni ne žele rezoluciju o mirnodopskom pokolju u Šahovićima kod Bijelog Polja u kojima je u jednom danu masakrirano najmanje 350 Bošnjaka ili da osude četnički genocid 1943. u kome su, po izvještaju samih komandanata zločinaca, pobili osam hiljada žena, djece i staraca u Sandžaku.

Komemoraciji u Srebrenici je prethodio novi nalet velikosrpske nacionalističke histerije vidno orkestriran sa jednog mjesta. Rukovodstvo Srbije kroz projekat Srpskog sveta ima pragmatičniji i pristup sa smanjenim fokusom. Za razliku od Miloševića koji se oslanjao na ogromnu vojnu silu i išao protiv gotovo  svih u SFR, sadašnji Beograd shvata da je velikorpska ideja strateški poražena u Hrvatskoj i na Kosovu i da tamo nema šta tražiti. Situacija je relativno čista i u Sjevernoj Makedoniji gdje većinsko pravoslavno stanovništvo ne želi biti ni srpsko niti pod srbijanskim patrijarhom. Osim RS-a, težište ostaje  Crna Gora, gdje iako nije većinski, postoji jak osjećaj pripadništva ili makar bliskosti, sa idejom pansrpstva.

Uz to, većinsko pravoslavno stanovništvo je pod jurisdikcijom srbijanskog patrijarha i njegovih episkopa, a oni pod defakto jurisdikcijom svjetovnog vladara Srbije i njegovih tajnih službi. Otuda preko crnogorskih vazala idu i akcije omasovljavanja Srpskog sveta i mračnih ideologija poraženih 1945. godine. Podizanje spomenika obavijenog srbijanskom zastavom u Pljevljima poručniku Vojske Jugoslavije (VJ) koji je poginuo na Košarama braneći Miloševićeve imperijalne ideje se predstavlja kao herojstvo u odbrani otadžbine. Gradonačelnici Pljevalja i Nikšića iz redova Nove srpske demokratije (NSD) odavno propagiraju četničku ideologiju uz (vjerovatno prljav) novac iz Beograda. Opština Zeta čiji gradonačelnik dolazi iz Demokratske narodne partije (DNP) je nedavno uradila nacrt novog opštinskog grba koji neodoljivo podsjeća na srbijansku državnu zastavu. Lider DNP-a Milan Knežević se utrkuje sa Miloradom Dodikom i drugima u dijeljenju komplimenata predsjedniku Srbije, koga oni očigledno smatraju svojim šefom.  Dodika je proljetos ugostio i predsjednik Skupštine (i NSD-a) Andrija Mandić bez zastave BiH i samo sa srpskim obilježjima.

Vlada Crne Gore, koja zavisi od podrške NSD-a i DNP-a, ćuti na sve „kulturne manifestacije“ Srpskog sveta i šovinističku retoriku Beograda i domaćih vazala. Nedavno je stiglo i upozorenje Stejt Dipartmenta da će sve kompanije koje posluju sa firmama Milorada Dodika i njegove porodice i koje su na američkoj listi sankcija takođe doći pod udar američkih vlasti. Radio slobodna Evropa (RSE) je izvijestila da ugovore sa firmama sa “crne liste” imaju Solar gradnja, jedna od kompanija Elektroprivrede Crne Gore i Crnogorski elektrodistributivni sistem (CEDIS).

Prije komemoracije u Srebrenici održan je parastos na groblju u Bratuncu kod centralnog spomen-krsta. Služio je patrijarh Porfirije Perić za nastradale Srbe u Podrinju. Uz regionalni put Bratunac-Potočari- Srebrenica postavljene su fotografije više od 600 ubijenih Srba iz srednjeg Podrinja koje su postavili potomci nastradalih i Organizacije porodica poginulih. Crkvenom obredu su prisustvovali i formalni premijer Srbije Miloš Vučević sa nekoliko ministara i kompletan vrh Republike Srpske (RS) predvođen predsjednikom Dodikom. Patrijarh je istakao da su Srbi srednjeg Podrinja i Birča „narod mučenički postradao pre 32 godine“ i da su „postradali samo zato što su bili pravoslavni Srbi“. Patrijarh je dodao da bolu srpskih majki nije potrebna ničija potvrda ili glasanja, aludirajući na UN-ovu nedavnu rezoluciju o Srebrenici koju je i Srpska crkva (SPC) osudila, dodavši da se „ni jednom žrtvom ne sme manipulisati”.

Međutim, manipulacija je cilj čitave kampanje iza koje stoji ideja Srpskog sveta. Na komemoraciji u Bratuncu su ponovljene brojke o navodnih 3.267 masakriranih Srba od strane Nasera Orića i njegovih boraca. Podaci institucija RS-a kao i cjelokupni popis svih žrtava rata u BiH koji je uradio sarajevski Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) Mirsada Tokače pokazuju da je ta brojka spin srbijanskog i RS-ovog političkog rukovodstva. Odjeljenje za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije RS je popisalo sve žrtve na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići – ukupno 2.385 Srba tokom čitavog rata (1992-1995). Žrtve su određene prema mjestu stradanja. Od 2.385 stvarno poginulih iz tih opština 1.974 su bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“. Do broja 3.267 se stiglo dodavanjem stradalih i umrlih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi predali nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama – njih 882 koji su onda dodati broju 2,835.

Srpski političari kontinuirano proglašavaju gotovo sve pale srpske vojnike u borbi nevinim civilnim žrtvama, dok su vojne operacije Armije BiH protiv daleko nadmoćnije Vojske Republike Srpske (VRS) pomognute jedinicama iz Srbije predstavljene kao masakri srpske nejači. Da je stradanja srpskih civila bilo niko ne osporava.

Vučević je rekao da se, kada je riječ o Podrinju „radilo o kontinuiranoj, genocidnoj politici prema Srbima“ i da su „mnogi civili na najstrašniji način masakrirani, Bratunac, Kravice, Skelani… gotovo sva podrinjska sela“. Treba se podsjetiti da je pred početak agresije na BiH 1992. godine, u Bratuncu  živjelo 64 odsto Bošnjaka. Oni su činili apsolutnu većinu u skoro svim opštinama Podrinja. Samo tokom 1992. u samom Bratuncu ih je ubijeno preko hiljadu (uključujući i 102 djece) dok su ostali protjerani, mnogi nakon teških prebijanja i silovanja. U Višegradu je na dvije lokacije juna 1992. živo zapaljeno preko 140 civila, među njima i mnogo djece od kojih je najmlađa bila beba od dva dana.

Glavna zvijezda bratunačke komemoracije od 6. jula je opet bio Dodik iza kojeg je na velikom ekranu pisalo Muslimanski zločini nad Srbima u Podrinju 1992-1995. Dodik je objasnio da su zločine u prethodnim ratovima nad Srbima činile „muslimanske komšije…u skladu sa mržnjom utisnutom u njihov genetski kod – a sva da se Srbi istrijebe“. Dodik je rekao i brutalnu neistinu da ni „Jugoslavija i Titov režim nisu priznali srpske žrtve, ni one u Jasenovcu…ni bilo gdje“. Zato je i Jugoslavija propala, po Dodiku, a „da Bog da propala i ova koja ne priznaje srpske žrtve i koja se zove Bosna i Hercegovina“ uz iskazano uvjerenje da će se i tako desiti. Dodik je takođe ponovo negirao genocid u Srebrenici lažno citirajući izjavu iz 2017.god. Marka Rutea (bivšeg holandskog premijera i sadašnjeg genseka NATO-a) da je Srebrenica „najveća prevara u istoriji“. Tada je Rute odgovarao na optužbe iz Turske oko ponašanja holandskog kontigenta pod UN-om u Srebrenici. Rute nikada nije negirao genocid.

Toga dana su u Bratuncu defilirali i kadeti Vojne i policijske akademije iz Beograda. Dan poslije su bili u Prijedoru radi obilježavanja 82 godine od bitke na Kozari (1942 god.) Kadeti su, nakon marša kroz Prijedor (koji je nakon Srebrenice bio najjezivije mjesto zločina prema Bošnjacima i Hrvatima) nastavili prema Kozari. Njihov ulazak u BiH je izazvao burne aplauze u RS-u i želju da oni jednoga dana budu i njihova zvanična vojska. Srpska strana je, nakon burnih reakcija iz Sarajeva, rekla da se radi o studentima bez oružja koji nisu vojna formacija te da su i ranije dolazili na obilježavanje događaja u RS-u.

Bitka na Kozari je, u sklopu opšte srpske revizije istorije Drugog svjetskog rata, predstavljena kao stradanje Srba samo zato što su bili Srbi. Dodik je rekao da je 70 hiljada ljudi odvedeno sa Kozare u Jasenovac 1942. i da su svi pobijeni. Zaboravio je svoju raniju televizijsku izjavu iz novembra 2019. kada je rekao da su u borbi protiv partizana na Kozari učestvovali i četnici zajedno sa Njemcima i ustašama te da su četnici ustašama predali dio zarobljenog naroda koji je onda poklan. Zaboravio je i ranije izjave da se u Srebrenici desio genocid.

„Zato je Svesrpski sabor prekretnica kome se treba vječito vraćati“ objasnio je predsjednik RS-a. Dodik je na komemoraciji, pri pomenu vladara Srbije i  svog gospodara, prešao na ekavicu rekavši da „nije bilo jednog čoveka ništa se ne bi desilo na tom planu… a to je predsednik Srbije Aleksandar Vučić“. Pomen gospodara je praćen dirigiranim aplauzom kao i svako naredno pominjanje „čovjeka kome treba vjerovati“, „čovjeka mira i istine“ zaogrnutog srbijanskom zastavom u „sramnom UN-u“.  Na kraju je pozvao „Srbe i u Srbiji i u RS-u i svagdje da se okupimo oko Srbije, pod vođstvom Aleksandra Vučića“. Nema sumnje da će se NSD, DNP i SNP rado odazivati.

Na potezu je Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate da djelima pokažu je li Crnoj Gori mjesto pod evropskim suncem ili pod slikama Čiča Draže i gospodara Vučića.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

OČUVANJE VLASTI KAO DRŽAVNA POLITIKA: Malo na Zapad, malo na Istok

Objavljeno prije

na

Objavio:

U ponedjeljak je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao da su zaustavili sav izvoz municije. Nezavisni domaći i strani analitičari smatraju da se radi o pokušaju očuvanja apsolutističke vlasti kroz pažljivo balansiranje između Istoka i Zapada. U tom ga balansiranju prati i predsjednik crnogorske Skupštine i lider vučićevske Nove srpske demokratije  Andrija Mandić

 

 

Istog dana kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio da Srbija više ne izvozi municiju u inostranstvo, javno se oglasila ruska Vanjska obavještajna služba (SVR) sa suprotnim tvrdnjama. Press služba SVR-a je prošlog ponedjeljka navela da je „ukrajinska vojska veoma zahvalna srpskim proizvođačima oružja i municije za njihov doprinos održavanju borbene sposobnosti“.

SVR se poziva na izvore u Kijevu po kojima “srpska preduzeća vojno-industrijskog kompleksa, uprkos  sve većem pritisku Moskve na Beograd, povećavaju izvoz vojnih proizvoda u zoni sukoba između „’kolektivnog Zapada’ i Rusije”. Ruska obavještajna služba tvrdi da Srbija dotura oružje Ukrajini „zahvaljujući korištenju indirektnih shema snabdijevanja“ preko NATO zemalja. Šalje se municija velikog kalibra veoma deficitarna u Ukrajini. Navodi se da je nedavno fabrika Krušik Valjevo prodala nekoliko velikih serija kompleta za sklapanje rakete od 122mm za višecjevne bacače rakete (VBR) Grad češkoj firmi Poličske Strojarni. Eling iz Loznice je poslao komplet istih raketa bugarske firme EMKO, kao i mine od 120mm. SVR tvrdi da su „u Srbiji dobro svjesni stvarnih korisnika“ i da će „njihove rakete i granate ubijati ruske vojnike i stanovnike ruskih naselja“. Ruska obavještajna služba zaključuje da je „žalosno što sada tradicije prijateljstva i međusobne pomoći ustupaju mjesto žeđi za profitom i kukavičkim multivektorizmom“.

Ovo je drugo saopštenje kojim Rusija opominje Srbiju zbog slanja municije Ukrajini. SVR je 29. maja prvi put, direktno i otvoreno, optužio Srbiju da šalje „stotine hiljada  granata za VBR-ove i haubice, kao i milione metaka za pješadijsko oružje“. U poslu su najveće državne kompanije Jugoimport SDPR, Krušik, Sloboda, Prvi Partizan ali i privatne firme Zenitprom , Sofag, Reyer DTI, itd. „Njihovi pokrovitelji“, saopštava SVR, vjerovatno aludirajući na porodicu Vučić, „ žele da se obogate na krvi bratskih slovenskih naroda“.

Zenitprom i Sofag su,  prema pisanju BIRN-a i N1,  firme povezane sa Slobodanom Tešićem , poznatim trgovcem oružja na američkoj crnoj listi i finansijerom Vučićeve SNS. BIRN je ranije pisao da je Zenitprom, čiji je formalni vlasnik Goran Tukić (bivši funkcioner državnog Jugoimport SDPR-a), korišten za zaobilaženje američkih sankcija Tešiću. Sofag je vlasništvo Tešićeve ćerke.

Vučić je na prve optužbe izjavio da neke stvari u saopštenju SVR nisu istinite ali da će on naložiti stopiranje ugovora o prodaji oružja i municije  kod kojih postoji sumnja o zloupotrebi i slanju na ukrajinsko ratište. Rekao je i da je o tome razgovarao s predsjednikom Vladimirom Putinom tokom posjete Moskvi za Dan pobjede, te da je Srbija s Rusijom ustanovila radnu grupu „kako bi ustanovili sve činjenice“.

Ranije su i formalno Vlada Srbije i Ivica Dačić u svojstvu ministra inostranih poslova negirali izvoz oružja za Ukrajinu, uprkos snimcima srbijanskih granata sa serijskim brojevima prikazanih s obje strane u Donbasu. Srbijanska vlast je dobijala i kritike zbog izvoza municije u Izrael zbog ratnog stanja i teških razaranja u pojasu Gaze. Zbog deficita artiljerijskih granata od 155 mm prijeko potrebnih Ukrajini, čije potrebe vojna industrija NATO-a ne može zadovoljiti, američka administracija je povlačila nedostajuće količine sa zaliha u Izraelu i Južnoj Koreji. Američke zalihe u Izraelu su naknadno popunjavane poružbinama iz Srbije uz sve druge vidove vojne saradnje između Srbije i Izraela. Teroristički napad Hamasa iz Gaze na Izrael 7. oktobra prošle godine i ulazak Hezbolaha (južni Liban) u sukob je pokazao nužnost držanja velikih zaliha municije.

U ponedjeljak je predsjednik Srbije na sjednici proširenog kolegija načelnika Generalštaba rekao da su zaustavili sav izvoz municije i da za dalje trebaju „specijalne odluke ako će nešto da ide, municija ide u naše kasarne i naše stokove“. Naglasio je da od tog izvoza u Srbiji direktno živi 24 hiljade ljudi, a indirektno oko 150 hiljada. Predsjednik „da ih ostavi bez hleba neće“. Britanski Fajnenšal tajms objavio je 23. juna prošle godine procjene da je Srbija preko drugih zemalja, od početka ruske agresije, u Ukrajinu izvezla municiju vrijednu oko 800 miliona eura.

Nezavisni domaći i strani analitičari smatraju da se ne radi o Vučićevoj brizi da 150 hiljada usta ne ostane bez hleba, već o očuvanju apsolutističke vlasti kroz pažljivo balansiranje između Istoka i Zapada. Srbija je okružena NATO zemljama i većina robne razmjene otpada na države članice EU i NATO. Nedavno zaključenje dila za nabavku francuskih borbenih aviona Rafal i raniji dilovi o eksploataciji litujuma u dolini Jadra govore o tome da  Prva familija Srbije nastoji osigurati svoju vlast od eventualnih akcija rušenja sa strane Zapada.

Istovremeno, Srbija ima duboke istorijske i ideološki srodne veze sa Rusijom koja pod Putinom doživljava uskrsnuće staljinističkog terora nad neistomišljenicima. Nesporna je i privrženost znatnog dijela srbijanskog naroda i crkve (SPC) „majci Rusiji“.  Patrijarh Porfirije je nedavno pohodio Kremlj gdje ga je Putin smjestio u sobičak (po kremaljskim mjerilima) pokriven kamerama. Snimci sa patrijarhovim izjavama lojalnosti KGB-ovskom sistemu vrijednosti su kasnije pušteni u javnost. Srbija je jedina zemlja kandidat za EU koja nije uvela sankcije Rusiji nakon agresije na Ukrajinu. Narativ medija pod kontrolom braće Vučić je ekstremno proruski.

Ono o čemu se malo ili ni malo ne priča, čak i u opozicionim medijima, je slanje topovskog mesa, ne malog broja dobrovoljaca proruski nastrojenih da ratuju za paravojne ili regularne ruske formacije protiv  Ukrajine. Početkom prošle godine je došlo do pobune srpskih vojnika 119. strjeljačkog puka sa sjedištem u Rjazanu zbog konstantnog ponižavanja i maltretiranja, o čemu je pričao Dejan Berić na svom Youtube kanalu. Berić je kao posrednik doveo ne mali broj dobrovoljaca koji su potpisivali ugovore sa Ministarstvom odbrane. Jedan sagovornik Monitora, koji je želio ostati anoniman zbog bezbjednosti, uspio je da se vrati u naš region. Kaže da je ratovao za rusku vojsku i bio svjedok pogibija brojnih srpskih vojnika koji su nakon pobune početkom 2024. godine slani u tzv. šturm (jurišne) odrede. Oni su, po njegovim riječima, gurani u samoubilačke napade zajedno sa pripadnicima manjinskih naroda Rusije i oslobođenim zatvorenicima kako bi Ukrajinci istrošili što više svoje deficitarne municije i otkrili položaje. Preko 80 odsto „šturmovaca“ pogine u prvih mjesec dana na frontu.

Kaže da BIA  zna da je ratovao za Rusiju ali ni njega ni druge ne diraju iako je odlazak na ratišta krivično djelo u Srbiji. U zamjenu,  BIA traži da ne učestvuju u opozicionim ili studentskim protestima u Srbiji i da se nigdje javno ne eksponiraju. Navodno, Rusija za svakog poginulog vojnika plaća 125 hiljada eura, dok članovi porodice poginulog imaju pravo na rusko državljanstvo i orden. Porodica jednog poginulog srpskog vojnika koja živi u Crnoj Gori (identitet poznat redakciji) je do sada neuspješno pokušavala preko ruske ambasade u Beogradu da dobije njegovo tijelo i finansijsku kompenzaciju.

Da se i u Crnoj Gori neki političari uspješno prilagođavaju potrebama međunarodnog balansiranja i slijeđenja politike Srbije govori primjer predsjednika Skupštine i lidera vučićevske Nove srpske demokratije (NSD) Andrije Mandića. U autorskom tekstu za američki mjesečnik Nešenal intrest Mandić piše da u „eri rastućih globalnih tenzija i redefinicije međunarodnih saveza, Crna Gora vidi strateško partnerstvo sa SAD-om kao svoj glavni prioritet“. Nudi Americi „pouzdano savezništvo“  u  „skladu sa smjerom vanjske politike koji su signalizirali predsjednik Donald Trump i njegov tim“. Dalje se navodi da „predsjednik Trump uživa veliku popularnost u Crnoj Gori, a javna podrška jačim vezama sa SAD-om je konstantno pozitivna“.

U tekstu, Mandić čak naziva Crnu Goru „svojom matičnom zemljom“ (home country) i crnogorsku vojsku svojom. Piše da se zemlja maltene u nebo vinula s novim reformama nakon smjene „korumpiranog i autokratskog režima Mila Đukanovića“. Osim ovakvog ciljanog teksta, Mandić se vrlo mudro postavio u odnosu na Izrael i izraelsku politiku. Dok su crnogorske diplomate u UN-u pod premijerom Dritanom Abazovićem i Milojkom Spajićem maltene redovno glasale za rezolucije osuda Izraela (što nije čak ni Srbija uradila) dotle je Mandić, kako saznajemo iz neformalnih diplomatskih izvora, redovno slao poruke izraelskoj ambasadi da se on ne slaže sa tim.

Prilikom posjete Izraelu Mandića je primio uz protokolarne počasti i predsjednik Izraela Isak Hercog. Predsjednik Skupštine je takođe posjetio i memorijal žrtava Holokausta Jad Vašem i zapisao svoj „bol zbog miliona nedužnih žrtava“ krajem februara ove godine. To mu neće kasnije smetati da nedavno ode u Sloveniju i pokloni se sjenama velikosrpskih naci-kvislinga koji su hvatali Jevreje i isporučivali ih nacistima i o čijim „djelima“ postoje svjedočanstva u Jad Vašemu.

Vlast i privilegije su iznad svake ideologije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

BOSNA I HERCEGOVINA I  CRNA GORA 30 GODINA OD DEJTONA: Od Republike Srpske prave državu, od Crne Gore Republiku Srpsku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik RS, Milorad Dodik poziva na stvaranje saveza srpskih zemalja u koji bi ušla i Crna Gora.  Posebno je rado viđen gost šefa parlamenta Andrije Mandića.  Blok vučićevskih partija zagovara ideju da se u Crnoj Gori, kao i u BiH, uvede u maltene svim odlučivanjima nacionalni ključ čime bi paralisali državnu upravu. U tome imaju podršku  dvojice arhijereja SPC koji otvoreno promovišu ideje srpskog sveta.  Ne postoji institucija u zemlji ni partija u vlasti koja se smije javno se usprotiviti SPC projektu srbizacije orkestriranom od Vučića

 

 

Američki grad Dejton i obližnja vazdušna baza Rajt Paterson  su prošlog vikenda bili domaćini parlamentarcima zemalja NATO pakta. Parlamentarna skupština NATO-a se sastala u Dejtonu povodom obilježavanja 30 godina od dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini (BiH). Karakter toga rata je ponovo bio predmet rasprava nakon govora crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića koji je otišao na poziv šefa američke delegacije pri NATO Parlamentarnoj skupštini – kongresmena Majkla Tarnera.

Milatović je  u govoru naglasio zahvalnost Americi za njenu odlučujuću ulogu u postizanju mira u BiH i regionu. Ocijenio je da je ta uloga dovela do kraja “razarajućeg građanskog rata u Bosni i Hercegovini”. BiH mediji su odmah reagovali ukazujući da se  konstatacijom o građanskom ratu negira agresiju i svoje države koja je tada bila satrap Miloševićeve Srbije u sklopu SRJ. U naknadnoj pameti, kabinet Milatovića je na zvaničnoj stranici prenio njegov govor uz izostavljanje riječi “građanski” pored riječi “rat”. Ostali djelovi govora su bili u skladu sa strateškim opredjeljenjima Crne Gore kao članice NATO pakta i prvog kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Milatović je naglasio i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Kod kuće je reagovao Suljo Mustafić, predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori. “Milatović ne bi trebalo da relativizira činjenice i u istu ravan dovodi odgovornost aktera sukoba…i trebao bi znati da rat u BiH nije bio građanski rat već brutalna agresija na međunarodno priznatu državu”, poručio je  Mustafić. Tokom agresije na BiH se desio i genocid u Srebrenici, podsjetio je Mustafić.

Paradoksalno, između ostalih reakcija, stigla je i ona iz najjače opozicione stranke – Demokratske partije socijalista (DPS). DPS  se oglasila s ocjenom  da je Milatovićeva fraza “relativizacija ratnih zločina i pokušaj istorijskog revizionizma” i “grubo izvrtanje istorijskih činjenica” uz ruganje žrtvama sistematskih zločina i genocida. DPS je pozvao Milatovića da povuče revizionističku izjavu uz izvinjenje žrtvama rata i njihovim porodicama. Ovakav poziv bi možda imao smisla da su DPS i njen lider Milo Đukanović to isto učinili kada su napustili politiku služenja velikosrpskom projektu jer su uvidjeli da njihov dotadašnji gazda Slobodan Milošević gubi rat. Upravo se Đukanović hvalisao na predizbornim skupovima da je pomagao “braću” bosanske Srbe krišom od Miloševića koji im je nametnuo blokadu zbog neposlušnosti. Bivši ratni ministar Republike Srpske (RS) Momčilo Mandić je javno pohvalio Đukanovićevu pomoć u gorivu i municiji koji su omogućili osvajanje Srebrenice. Šta se poslije desilo je opšte poznato. Đukanović nikad nije pozvan u tužilaštvo da objasni uloge Miloševićevog satelita u agresiji na Hrvatsku, BiH i pogotovo deportacije bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore vlastima RS-a od kojih je ogromna većina kasnije brutalno pobijena.

U utorak je Milatović u posebnom reagovanju pojasnio da je od početka mandata nekoliko puta isticao da u potpunosti prihvata i poštuje odluke međunarodnih sudova, koji su nesporno utvrdili da je sukob u BiH imao i karakter međunarodnog oružanog sukoba. Pokušaj da se predsjednik predstavi kao neprijatelj BiH i nepoštovalac žrtava “predstavlja političku manipulaciju DPS-a koja je bila aktivni učesnik ratnih dešavanja 90-ih, i koja iz prve ruke zna sve o karakteru tog rata, kome je doprinijela svojim politikama”, navodi se u reagovanju. Međunarodni sud pravde (ICJ) je u presudi iz 2007. u predmetu „BiH protiv Srbije i Crne Gore“ u paragrafu 401 naglasio da je bosanski “sukob suštinski bio unutrašnji po karakteru iako je bilo učešća sa strane”.

Da se rat u djelovima BiH odvijao još 1991. napadom Jugoslavenske narodne armije (JNA) pod kontrolom Beograda (čiji privezak je bila i Crna Gora) još tokom Dubrovačke operacije je svima poznato u Crnoj Gori. Veliki broj crnogorskih rezervista je upućen i u Hercegovinu da bi presjekli Dubrovnik i Pelješac s leđa i time pomogli srbijanskim trupama koje su zapele u Slavoniji. Bahatost, nasilje i pljačke crnogorskih rezervista su isprovocirale i sukob u Mostaru i djelovima Hercegovine nastanjenje hrvatskim stanovništvom. U jesen 1991. godine se dogodio i čuveni sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu u kome je, po svjedočenjima upućenih,  dogovorena podjela BiH.

Kada je BiH na proljeće 1992. god. na referendumu izglasala nezavisnost i postala međunarodno priznata država, Milošević je bio spreman i granicu je ponovo prešao Užički i Podgorički korpus. Ono na što velikosrpski planeri nijesu računali je da će Sarajlije svih nacionalnosti uspjeti organizovati kakvu takvu odbranu i odbaciti JNA koja je prodrla u centar grada sve do gradske vijećnice. Nakon toga novoformirana Vojska Republike Srpske (VRS) je podvrgla Sarajevo trogodišnjoj opsadi i teškim razaranjima. U jednom trenutku Beograd i VRS su držali pod kontrolom 70 odsto teritorije BiH. Beograd je osvojio i etnički očistio sav pojas uz Drinu osim Goražda. U dogovoru sa Zagrebom i Beograd je preuzeo i čitavu bosansku Posavinu sa velikim udjelom hrvatskog stanovništva, osim uskog pojasa oko Orašja. Stvoren je i tzv. Koridor kod Brčkog koji će povezati istočne i zapadne teritorije RS-a. Kasnije će Srbija kompenzirati Hrvatskoj Posavinu sa predajom Zapadne Slavonije i tzv. Srpske Krajine. U rat protiv BiH se 1993., po očiglednom dogovoru sa Beogradom, uključila i Hrvatska sa regularnom vojskom i jedinicama bosansko-hercegovačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Armija BiH je ovoga puta iznenadila velikohrvatske planere koji su mislili da će nožem u leđa natjerati BiH u kolaps. HVO je do nogu potučen u centralnoj Bosni.

Kako je rat odmicao došlo je do sve veće radikalizacije sve tri strane uključujući i većinsku bošnjačku. Sukob sve više poprimao etnički i vjerski karakter. Rat je završen na jesen 1995. god. zahvaljujući odlučnom američkom angažmanu. Prvo je administracija Bila Klintona natjerala Hrvate da sklope primirje sa BiH vojskom. Nakon toga su uslijedili vazdušni udari na pozicije VRS-a i onda zajednička ofanziva HVO-a i BiH Armije u zapadnoj Bosni. Beograd je tada poslao elitne jedinice da podrže demoraliziranu VRS i raspadajuće linije fronta. U trenutku kada se Republika Srpska našla pred vojničkim slomom i kada su hrvatske i bosanske jedinice došle na 30 km od Banja Luke Amerika se opet umiješala. Naredila je Zagrebu i Sarajevu da ne ulaze u Banja Luku i obustave ofanzivu. I dan danas američki političari iz tog vremena raspravljaju da li je učinjena greška što je RS ostavljena u životu i što je Beograd praktično nagrađen polovinom BiH teritorije. Alternativa je bila ogromna humanitarna katastrofa i više od pola miliona izbjeglica koje bi preplavile Srbiju mimo 200 hiljada hrvatskih Srba koji su pobjegli iz tzv. Krajine.

Na koncu, mirovni sporazum koji su potpisali Milošević, Tuđman i Izetbegović u Dejtonu je donio prestanak rata i ujedno opstanak i priznanje Republike Srpske koja je zvanično postala entitet BiH.

Većina Bosanaca i Hercegovaca ukazuje da je Dejtonski sporazum prekinuo rat ali nije donio stabilnost i prosperitet BiH kao državi. Politčko donošenjo odluka u zemlji je uvijek skopčano sa teškim nalaženjem kompromisa sve tri strane, često uz međunarodne pritiske. Rukovodstvo RS-a predvođeno predsjednikom Miloradom Dodikom (koji je došao na vlast zahvaljujući američkoj podršci) je od prošle godine pokrenulo niz protivustavnih poteza i donijelo zakone kojima se suspenduje i/ili zabranjuje rad pojedinih BiH državnih institucija na teritoriji RS-a. Počelo se sa zabranom primjenjivanja odluka Ustavnog suda BiH, pa zabranom rada BiH sudova i tužilaštva i Agencije za državnu istragu i zaštitu (SIPA). Dodik je nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i raspisana je nacionalna potjernica za njim. EU I SAD su osudile poteze RS-a i poslale vojna pojačanja u BiH tako da je vrhuška oko Dodika na kraju odustala od najekstremnije opcije.

Dodik istovremeno poziva na stvaranje saveza srpskih zemalja u koji bi ušla i Crna Gora. Rado je viđen gost kod političara vučićevskog bloka partija u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP) i posebno šefa parlamenta Andrije Mandića koji tokom posjete Dodika nije htio istaći zastavu BiH. Blok vučićevskih partija zagovara ideju da se u Crnoj Gori, kao i u BiH, uvede u maltene svim odlučivanjima nacionalni ključ ili konsenzus etničkih grupa čime bi paralisali državnu upravu. U tome imaju nedvojbenu podršku i dvojice arhijereja Srpske crkve (SPC) koji otvoreno podržavaju ideje srpskog sveta sakriveni iza episkopskih mantija i pozlaćenih krstova. Za sada ne postoji niti jedna institucija u zemlji ili partija koja koalira u vlasti koja se smije javno  usprotiviti SPC projektu srbizacije orkestriranog od Aleksandra Vučića. Govor Milatovića od 26. maja iz Dejtona je naslovljen “Zapadni Balkan na istorijskoj prekretnici”.

Opet i iznova…

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

JOŠ JEDAN MITROPLIT SPC U CRNOJ GORI: Nagrada za lojalnost Vučiću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Episkop nikšičko – budimljanski Metodije Ostojić dobio titulu mitropolita. Time je Crna Gora uz Joanikija dobila i drugog mitropolita, sa političkim reperkusijama, po uvjerenju mnogih. Oba mitropolita ostaju vjerni ideji pansrpstva i podaništva Kremlju

 

 

Kasno prošlog petka objavljena je vijest, koju su potom prenijeli svi mediji.  Episkop nikšičko – budimljanski Metodije Ostojić dobio titulu mitropolita. Time je Crna Gora dobila i drugog mitropolita,  sa političkim reperkusijama, po uvjerenju mnogih.

U saopštenja Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske crkve (SPC) nije bilo detalja o novoj Metodijevoj tituli osim da je postao član Svetog Sinoda (crkvene vlade) kao “Njegovo Preosveštenstvo Episkom budimljansko – Nikšički”. Međutim, u saopštenju Sabora se navodi da je poklonjena pažnja pitanjima i dopunama Ustava SPC “koji se tiču naziva eparhija i titulature episkopa”. Na sajtu eparhije do sada nije bilo titularne promjene.

Da je Metodije ipak postao mitropolit moglo se zaključiti na osnovu izvještaja medija pod kontrolom porodice Vučić. U srijedu je vijest  potvrdila i Mitropolija crnogorsko – primorska (MCP) u odgovoru Vijestima. MCP je rekla da je odluka Sabora o proglašenju Metodija mitropolitom “prirodna i logična imajući u vidu odluke o titulaciji arhijereja koje su donijete na prošlogodišnjem zasjedanju”. Iz MCP su još pojasnili da je budimljanska episkopija jedna od prvih episkopija koju je osnovao Sveti Sava, i da je u 15. vijeku uzdignuta na stepen mitropolije sve do sredine 17. vijeka”. Takođe sadašnja Metodijeva eparhija “pokriva veliki dio nekadašnje Istočnohercegovačke mitropolije Pećke Patrijaršije, čiji je mitropolit bio Sveti Vasilije Ostroški”.

Ovakvo saopštenje MCP-a je sporno iz nekoliko razloga. Iako je prošlogodinje zasjedanje Sabora arhijereja donijelo pravu inflaciju novih titula velikog broja episkopa, Metodijevo promaknuće baš u ovom trenutku je indikativno. Takođe veza ove eparhije sa nekadašnjom mitropolijom hercegovačkom i mitropolitom Sv. Vasilijem (koji je bio lojalan rimskom papi – kako je i sam napisao u svom pismu Klementu X 1671.god.) je u najmanju ruku upitna.

Mitropolitska titula Metodiju je došla nakon okupljanja episkopa u manastiru Ostrog 12. maja na dan Svetog Vasilija Ostroškog. Domaćin na liturgiji je bio crnogorski mitropolit Joanikije Mićović čijoj jurisdikciji i pripada manastir Ostrog. Sa njim su sasluživali mitropolit Jeronim iz Grčke, arhiepiskop diseldorfsko-berlinski i mitropolit njemački Grigorije Đurić, episkop istočnoamerički Irinej Dobrijević, episkop bihaćko-petrovački Sergije Karanović, episkop latinoamerički Kirilo Bojović i dioklijski Pajsije Đerković. Liturgiji je prisustvovao i srbijanski ambasador Nebojša Rodić (nekadašnji šef srpske UDB-e i ministar odbrane). Ako se izuzme grčki gost i izrazito vučićevski nastrojen Sergije, svi ostali arhijereji su percipirani kao opozicija srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i njegovom patrijarhu Porfiriju Periću.

Grigorije njemački je održao glavnu besjedu nakon čitanja Jevanđelja. Nakon liturgije je održana litija kroz Nikšić (koji pripada Metodijevoj jurisdikciji). Litiju je predvodio Joanikije. Društvo su im pravili hercegovački mitropolit Dimitrije Rađenović, istočnoamerički Irinej i dioklijski Pajsije. Uz njih su hodali i potpredsjednik Vlade Milun Zogović, gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević i predsjednik gradske skupštine Nemanja Vuković. Odsustvo sa litije domaćina – episkopa Metodija je bilo očigledno. Metodije se nije ranije pojavio ni na liturgiji u gornjem manastiru Ostroga.

Kada su Joanikije, Grigorije njemački, Irinej američki, Dimitrije hercegovački i još dva episkopa poslali javno protestno pismo krajem februara zbog prljave kampanje državnih glasila i režimskog episkopa Davida Perovića protiv srpskih studenata – među potpisnicima opet nije bilo Metodija. Štaviše, Metodije čak nije pokušao ni simulirati episkopsku neutralnost u politici kako nalaže Sveto Pismo. On je početkom decembra 2024. godine javno podržao nositeljicu liste vučićevskog bloka partija (NSD-DNP) Jelenu Božović na lokalnim izborima u Beranama (koje su zvanično sjedište i njegove eparhije). Kada je nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević upriličio let balonom za rukovodstvo Nove srpske demokratije (NSD) uključujući i lidera Andriju Mandića, u partijskom društvu se opet našao vladika Metodije.

Prošle godine je Andrija Mandić objavio da je NSD proslavila svoju krsnu slavu i svetitelja zaštitnika Sv. Vasilija Ostroškog u Andrijevici. Tom prilikom je Mandić uručio Metodiju povelju i najveće stranačko odlikovanje – Orden Marka Dakovića za “njegovu predanu borbu za prava srpskog naroda u Crnoj Gori”. Metodije je odgovorio NSD-u: “ Srećan sam što ste u meni prepoznali svoga brata i poslenika na istom srpskom i pravoslavnom poslanju dodjelom ovog milog mi ordena”. Marko Daković je bio prvi predsjednik Kluba crnogorske univerzitetske omladine u Beogradu, agenture koju je vlast tadašnje Kraljevine Srbije uspostavila sa ciljem rušenja Crne Gore kao države. Daković se javno profilirao kao izdajnik zemlje i kasnije kao srbijanski kvisling prilikom uništenja Crne Gore.

Da je vladika Metodije brat na “srpskom poslanju” je javno poznato. Otvoreni je podržavalac srpskih fašističkih kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata kojima rado drži javne parastose i veliča ih kao božje služitelje i mučenike. Paradoksalno, Metodije je istovremeno i veliki podržavalac restaljinizirane Rusije Vladimira Putina i boljševičkih metoda vladanja protiv kojih su se nekada borili Metodiju mili četnici. Rado je viđen gost u Moskvi o čijim komunističkim zločinima protiv crkve i ponovnom podizanju spomenika progoniteljima crkve ni on ni Joanikije ne smiju ni zucnuti. Naprotiv, Metodije je nekoliko puta javno veličao kremaljski režim.

U Moskvu na Dan pobjede 9. maja vladika Metodije nije otišao ali su zato i on i Joanikije bili zastupljeni preko crnogorskih pravoslavnih bratstava Stupovi i Miholjski zbor bez čijih arhijerejskih blagoslova oni sigurno ne bi otišli. Predstavnici ovih paracrkvenih bratstava su bili dio “svesrpske delegacije iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore” kako bi obilježili Dan pobjede nad nacizmom “na poziv administracije Rostovske oblasti”. Miholjski zbor, sa kojim Metodije ima tradicionalno tijesne veze, je u saopštenju koje prenosi portal IN4S “posebno pozdravio dolazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika RS-a Milorada Dodika na paradu u Moskvi”. Istovremeno je izraženo žaljenje “što nijedan zvanični predstavnik iz Crne Gore” nije bio tamo. U saopštenju je osuđen poziv predsjednika Jakova Milatovića “posljednjem izdanku nacizma u Evropi” ukrajinskom predsjedniku Vladimiru Zelenskom da posjeti Podgoricu. Ova, tobože pravoslavna organizacija, se pohvalila da je svojim pristustvom u Rusiji sačuvala obraz Njegoševe Crne Gore.

Na portalu Metodijeve eparhije se navodi da je ona osnovana 1219. godine od strane Svetog Save. Isto za sebe tvrdi i Mitropolija crnogorsko – primorska koja je kao takva prvi put osnovana 1931. godine ukazom srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Ipak, u odjeljku o povijesti eparhije se navodi da je “tokom svog postojanja mijenjala granice i nazive ali i svoja sjedišta”. Sadašnja eparhija je osnovana odlukom Arhijerejskog sabora 23. maja 2001. godine tako što je otkinuto više od pola crnogorske Mitropolije kojom je vladao Amfilohije Radović i od nje napravljena nikada do tada poznata budimljansko – nikšićka eparhija. Obuhvatila je 52 odsto crnogorske teritorije sa oko 40 odsto stanovništva.

U to doba, nakon NATO intervencije i gubitka Kosova, u Beogradu se računalo da bi Crna Gora mogla krenuti putem nezavisnosti koju bi, u neko doba mogla slijediti i crkva u Crnoj Gori. Stoga je odlučeno da se crnogorska teritorija što više iscjepka. Proces čerečenja crnogorske mitropolije je zapravo počeo odmah nakon stvaranja nakazne Kraljevine SHS i osnivanja SPC-a 1920. godine, po prvi put u istoriji – iako Beograd tvrdi da je to bilo u doba Svetog Save. Tada su, od nekada jedinstvene i nezavisne crnogorske crkve otkinuta Pljevlja, dio Bijelog Polja i Metohija. Kasnije je od mitropolije otkinuta i Sutorina i Igalo i dato hercegovačkoj episkopiji. Sadašnja mitropolije je svedena na 40 odsto državne teritorije. Nije isključeno, da jednoga dana, ukoliko Joanikije nastavi neposlušnost Prvoj familiji Srbije, eparhija budimljansko – nikšička dobije status mitropolije i da se od MCP otkine još teritorije. Ovako Metodije ostaje samo titularni mitropolit.

Za utjehu je njihovim sljedbenicima i Beogradu da oba mitropolita ostaju vjerni ideji pansrpstva i podaništva Kremlju (i njegovoj KGB ruskoj crkvi).

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo