Povodom dvije stote godišnjice od rođenja Petra II Petrovića Njegoša Monitor objavljuje izvode iz knjige Stanka Cerovića Njegoševe tajne staze, koja je objavljena 1996. godine Otkloniti nesporazume, u smislu „predgovora”, iako govoriti o Njegošu i staroj Crnoj Gori, ako taj govor treba da ima ikakvog smisla, znači pomiriti se sa neizbježnom poniznošću pisca „pogovora”. Posmrtni govor jednom nestalom društvu i doslovno po-govor: ono što ostaje poslije pjevanja, opis mucanja, ili lutanja koje slijedi prolasku jedne zajednice u kojoj je „Govor” bio podignut do sudbinskog cilja i kriterijuma ljudskosti.
Prvi i najveći nesporazum je ime Njegoševo. Umrljano crnogorskim i srpskim velikim idejama, nemaštovitim čitanjem „tupoga pogleda” koje je uvijek išlo za tim da iscijedi sok i uguši dah života u stihovima, slavopojkama i napumpanim osjećanjima koja se vuku oko Njegoša kao presude o njegovoj nedarovitosti, umjetničkoj beznačajnosti, socijalnoj i političkoj štetnosti. Pomislite li na njega, već ste odvojeni od zemlje, u bezvazdušnom prostoru crnogorske retorike; izgovorite li njegovo ime, ugazili ste usred najgoreg nacionalnog i folklornog kiča; ako ga citirate, a ne pocrvenite od sramote, nema boljeg dokaza da ste sa sobom u društvu tvrdokorne budale. Drugim riječima, nalazimo se u prisustvu mrtvog pjesnika, leša koji je opasan jer njegov prestiž daje utisak da se još mrda, a iza takvih leševa, ne samo kod nas i ne samo danas, kreće se opasna gomila seoskih učitelja, političara, akademika i ostalih lešinara koje glad i ambicija vuku od vašara do vašara.
Jedna anegdota sve to rezimira, i evo nečega što bi trebalo da izazove prvu nevjericu sumnju i drhtaj: nema besmislenih anegdota i detalja oko Njegoša. Sve dobija univerzalni značaj i uklapa se u kosmički poredak. Nije ih bilo ni za njegovog života, ni 150 godina poslije njegove smrti: ostaje da se razjasni kako se formira taj kovitlac oko neuporedivog genija u koji je uvučeno sve živo i mrtvo, dobijajući naknadno smisao samom Njegoševom blizinom.
To je mistika velike poezije na koju ćemo se stalno vraćati.
Anegdota je sljedeća; u jeku srpskog nacionalnog pokreta s kraja osamdesetih godina, kada se na nacionalnim mitinzima izrazio onaj ostatak nacionalne duše koji se nije uspio doreći na titoističkim sletovima, svuda je bila istaknuta Njegoševa slika. Ne znajući ko je Njegoš i ne znajući ko je Slobodan Milošević, jedan francuski list je prenio fotografiju sa jednog od mitinga na kojoj su u prvom planu nalazi brkati klovn koji drži Njegoševu sliku. Njegoš je tako ispao priliježan aktivista u revoluciji sprske policije. Izgleda da su se i u Drugom svjetskom ratu za njega otimali četinici i partizani.
Pošto se klicalo političkom vođi francuski novinari su dopisali legendu: srpski manifestanti nose sliku Slobodana Miloševića.
Možda bi samo tu anegdotu trebalo sačuvati za istoriju iz godina orgijanja sprskih nacionalista, kao najbolju najavu kasapnice koju su sproveli nad nevinim narodima i nenaoružanim ljudima? Zaista je Slobodan Milošević bio Njegoš svog društva, pjesnik u kome se izrazila narodna duša, mjera nacionalne strasti i zanosa. I zaista je Njegoš, u glavama ljudi njegovog jezika, ma šta oni mislili da misle o njemu, zauzeo Miloševićevo mjesto, postao paranoidni folklorno-birokratski vođa i demagog.
Doduše, u Beogradu ili u Crnoj Gori, u sličnim situacijama se kaže: “Drugi Njegoš”. Koliko je samo ta monotona policijska mašta, u književnom i političkom životu, lansirala „drugih Njegoša”! I kako veliko mjesto oni zauzimaju u istoriji naroda! Ne bi me čudilo da u policiji ima poseban, Njegoševski dosije: poneki pop, puno pisaca, i odabrani političari.
U pravu je francuski list koji je greškom shvatio istinu: Milošević je „prvi Njegoš” svog društva sa kraja dvadesetog vijeka, a onaj Njegoš koga pominju i čiju sliku pokazuju, on je tek drugi i drugorazredni Milošević.
Ništa nije bilo prirodnije nego da se crnogorski lideri s kraja dvadesetog vijeka poslušno prostru pred jednim malim diktatorom i sramotno ga slijede u najgorim zločinima nad nevinim ljudima. Za mene je to bila jedna od motivacija u pisanju ove knjige: shvatiti kako i zašto se istorija toliko izvrće, kao da sama sebi uskače u usta, kako najčasniji postaju najsramotniji, najhrabriji najposlušniji – kako to da ovakvi prevrati budu prirodni, a znam da su prirodni?
Zašto je tako malo ljudi koji se usuđuju javno da kažu da je Njegoš mrtav pjesnik?
Nije u pitanju samo nespremnost da se udari na velikana, čak ni prvenstveno nije to u pitanju. Najpametniji, sa jasnim ukusom, prosto osjećaju neku nelagodnost: malo sentimentalnosti prema starim, malo simpatije prema Crnoj Gori, zatim, na dubljem nivou, slutnja, ali potpuno nejasno, da, možda ipak, kod tog tipa ima nešto što izmiče našem razumijevanju, a tu su i neki iskreni impulsi Isidore, Andrića…
Mrtav, nečitljiv, svakako štetan, jer zavodi na pogrešne pravce u literaturi, ali nacionalno i politički koristan, uostalom, mit iz legendarnih vremena, nekakav Nadbukodonosor za kojeg je sasvim svejedno da li je postojao i kakav je bio, tvorevina narodne mašte u koju nema potrebe dirati – tako otprilike zvuči najlucidniji stav.
Koliko bi bolje bilo da su jurišali i da jurišaju svim sredstvima na Njegoša! Ko je našao njemu da se smiluje i njega da štiti?! Koji pisci i koji intelektualci?! Koja kultura i koje doba uostalom, jer se i sa cijelom epohom može takav pjesnik nositi! Kamo sreće da je omrznut, kao zlikovac i ubica, kao arogantni i gordi otpadnik, u životu i poeziji – ono što je, uprkos sebi i na svoju nesreću, zaista i bio, jer nije mogao birati. Možda bi se, tada, bar neko dijete, koje još nije prošlo škole i ispeklo zanate koji u našem društvu prave moralne invalide, zamislilo nad džinovskim strašilom što „siplje zrake magičeske, čuvsta tajna neka budi” u sred balkanskog gliba?
Hoću da otklonim ovaj nesporazum: ja nijesam crnogorski Njegošoman. Kad god sam o njemu mislio, bilo je to sa izričitim ciljem da se otarasim tragova njegove osjećajnosti, njegovog pogleda na svijet, ritma njegovog govora, koji pretrajavaju na neki izvrnut način u Crnogorcima, svjestan opasnosti mita genija, pogotovo toliko osobenog genija, kao folklorne popustljivosti koja može da isfabrikuje genija i tamo gdje nema više od lokalnog recitatora.
Ne volim kad se mrtva prošlost vidi u ljudima, praveći karikature od ljudi političkih razloga za odbojnost.
Rastao sam na Hemingveju i sazrijevao na Džojsu, kao svi sreda pobunjenici bez razloga Istočne Evrope, i bliži mi je bezlični, univerzalni ritam roka nego sve fine melodije koje izražavaju i čuvaju bogatstvo nacionalnog duha. Uostalom, mrzeći društvo iz političkih razloga – tačnije, osjećajući se odbačenim od strane društva zbog pobune moga oca – udaljio sam se od njega i socijalno i kulturno¸od dnevne politike od njegovih najdubljih korijena. Ako je bilo nekih veza, pokidane su još nad kolijevkom, i nikad nijesu obnovljene, ni emocionalno, ni intelektualno, ni praktično.
Otpadništvo je bilo jedini način života, od najudaljenijeg dana do kojeg doseže moje sjećanje, na obali Morače koja me, zelena i sočna, dijeli od grada užarenog suncem, malih pokretnih figura i neartikulisanih glasova za koje sam kroz gadnu patnju shvatio da pripadaju svijetu sa kojim nikad neću doći u dodir. Na ovoj strani rijeke je bila samo bolnica i jedna jedina kuća kao začarana u mirisu ruzmarina; na onoj vreva ljudi i glasova. Blizina bolesti i smrti, opojni mirisi samoće, zaustavljeno vrijeme na pustoj obali, sve to je stvaralo svijet ukočene misterije, a život bio s one strane rijeke…Trebalo mi je vremena da shvatim da tu rijeku nikad neću preći i da su mi neki svjetovi zabranjeni. Nijesam ni pokušao da se dokopam društva, ali čeznuo jesam. Ima rijeka koje se nikad ne prelaze, ima ljudi koji nikad ne idu naprijed, nego kao rakovi, napreduju povlačeći se.
(Nastavlja se)
DRUŠTVO2 sedmice
SUSRETI4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice