Hrišćani i muslimani su materijal za neko drugo djelo. Naravno, može se pitati: pa zašto onda Njegoš nije izmislio neke druge slike i metafore, nego baš hrišćansko-islamske? Njegoš nije izmišljao ništa, ponajmanje metafore u koje bi uguravao izmišljena značenja. Ovo je kod njega više pitanje karaktera nego estetike.On uočava skrivena značenja u događajima i ljudima takvi kakvi su, i ne mijenjajući ih, pretvara ih u metafore. Zapravo, oni sami, u dubini njegove misli, koja i nije zainteresovana ni za šta drugo nego da shvati ljude i svijet ,,takvi kakvi su”, uzimaju oblik metafora, ulaze u slike i ritmove. Njegoš nije tražio stihove, niti je htio da bude pjesnik.
Kako se to ,,Pretvaraju” u metafore, a ne mijenjaju se? Štaviše, tako pretvoreni u nešto drugo, iskazuju svoju pravu prirodu, svoju istinu.
Tu je misteriozan korak. Događa se čudo. Nešto nam je rečeno i mi znamo da je to nešto postojalo i prije nego je rečeno. Ali, ne znamo ni gdje je ta istina postojala, ni u kakvom je obliku mogla postojati, jer je ovaj oblik tek sada napravljen. Imamo utisak da je zarobljena u stihove. Kuda je lutala do tada ova ,,očigledna” istina o Crnoj Gori? Kuda lutaju sve istine prije nego što su zarobljene u riječima? Jer svi stihovi nijesu podjednako proizvoljni, po tome razlikujemo dobre od loših, one koji su puni istine, i one koji su igra mašte od početka do kraja. Iza ovih pitanja počinje poezija, granica razumijevanju. Uostalom, slična pitanja se mogu postaviti u pogledu nekih naučnih “istina”, ili matematičkih ,,otkrića”(…)
Njegoš je imao ,,istragu” pod rukom, a i svojim genijem je dokučio da velikog Početka nema bez velikog loma, tj., velikog zločina kad je u pitanju ljudsko društvo. U iluzornost te ,,veličine” i opravdanost takvih djela, on će i te kako sumnjati, ali ta sumnja je materijal za drugu pjesmu. Njegoš hoće da shvati istoriju, a ne da je prezre, mada će rezultat njegove socijalne mudrosti, da nazovemo tako njegovo saznanje o istoriji društva, biti nešto izmedju sažaljenja i prezira. Na misao o zločinu na izvoru civilizacije dolazili su mnogi veliki filozofi i pjesnici, ali je nijedan, da ja znam, nije mogao podnijeti, kamoli od nje napraviti djelo – osim pretvarajući se u sterilnog ekscentrika. Misao jeste nepodnošljiva i opasna: to, da bez velikog zločina nije moguće veliko stvaralaštvo, mnoge ludake navodi na zločine. Koliki su nesporazumi između zločinaca i genija banalno je saznanje iz kriminalnih kartoteka.
Da se izrazimo ovako: ivicom velikih tema, velikih djela i podviga, sve su same provalije. Provalija zločina, ili gluposti, ili kiča – to zavisi od sredstava koje zahtijeva djelo, ali mehanizam tih zamki je isti bilo da je riječ o politici ili umjetnosti. Vrlo je lako biti sličan Šekspiru, Puškinu, Njegošu. Teškoća je zapravo u tome da se ne bude sličan, jer su oni u toj mjeri prisutni u svačijoj svijesti. Ili – kao junak – biti sličan Marku Miljanovu. Nevolja je što nijedan od njih nije u ,,sličnosti”. Nevolja je što sličnost nikad nije ono pravo, već naprotiv – kao da se dobija kazna zbog imitacije – ta sličnost postaje najgora groteska.
Ništa dalje od velikog djela od imitacije velikog djela. Ima jedna strašna anegdota sa Tolstojevim sinom, koji je jako ličio na oca, ali je imao malecku glavu. Htio je da piše kao otac, a završio je tako što su mu tražili da na filmu igra neponovljivog Lava Nikolajevića. I kad se kaže da je od genija do ludaka jedan korak, kao i od heroja do kriminalca (toliko valjda vidi svak danas u Crnoj Gori) – razdaljinu treba stalno imati na umu. Jedan korak, ali najveći, preko nepremostive provalije(…)
…Zašto je Njegoš, koji ništa nije izmišljao, ipak izmislio Igumana Stefana i Vuka Mandušića?
Kad imamo neko jasno pravilo za jednog autora -kao za Njegoša, da ništa ne izmišlja – onda od ogromne važnosti postaju ona mjesta gdje je odstupio od tog pravila. Nužnost prevlada zakone njegovog talenta. Ako igdje, tu se čuje diktat Muze. Zato sam siguran da su Iguman i Vuk Mandušić najvažniji likovi u Gorskom vijencu. Svi ostali likovi su od herojskog mesa. Samo ova dvojica su u potpunosti od Njegoševog. Na različite načine, ova dvojica nemaju nikakve veze sa crnogorskim moralom, pa čak ni sa crnogorskim identitetom čije stvaranje Njegoš pjeva.
Njima je Njegoš dao dužnost da nose neka značenja za koja nije mogao naći odgovrajući lik u legendama, ili istoriji Crne Gore. Za takve likove, uostalom, ovozemaljska strana ludosti i ne može dati materijal.
Iguman je izmišljen, ali njegovu pojavu nije teško razumjeti, tj. lako je pogrešno razumjeti, a da taj pogrešni sud izgleda vjerovatan: on ,,Pravda” Istragu, kako su zaključili komentatori. Sa tim ,,opravdanjem” problem Igumana izgleda riješen, tim prije što je u pitanju svešteno lice, pa je sve logično i jasno, jer, eto, popina objašnjava sukob hrišćanstva i islama.
Na to šta Iguman pravda, i da li uopšte nešto pravda, mi ćemo se vratiti. Da vidimo sada Vuka Mandušića.
Praktično sve scene u kojima se on pojavljuje su lažne. Ne samo što su očigledno izmišljene, već se ni u umjetničkom smislu ne drže: nije jasno šta doprinose bogatstvu drame, niti kako pomažu da razumijemo herojski svijet Crne Gore, aili problem prve akcije, ili zločin Istrage…Po svemu izgleda kao da je Vuk Mandušić zalutao u dramu, kao da se pojavljuje tu i tamo bez razloga, da bi izrekao neke ,,lijepe” stihove koje može izreći bilo koji lik, maltene kao da je neko natjerao Njegoša da stavi vedetu u dramu, da ugura jedan suvišan lik, i on se snalazi kako zna i umije, ali ne uspijeva da sakrije nelagodnost i neprirodnost.
Ispada potpuno proizvoljno ono što je za Njegoša morala biti najveća nužnost: nije izmišljao nikad, pa ne bi izmislio ovako promašen lik bez ljute nevolje.
Vuk Mandušić sanja, voli i laže, a Crnogorci jure ka svojoj ,,Istini”.
Iguman Stefan se igra, pije i vrača, a Crnogorci ubijaju i umiru razapeti moralnom dilemom.
Tri puta Vuk Mandušić provaljuje u dramu i kao da je skreće na drugi tok. Dok on priča, ima se utisak da se drama zaustavila, ritam njegovog govora je kao da je sam sa sobom, on se nekako isključuje iz drame i dok govori imamo utisak da se scena ispraznila, da su svi drugi likovi naglo pali u sjenku. Dabome da nije slučajno majstorova ruka izabrala baš njega da govori u snu. I Iguman Stefan će jednom ostati sam na sceni “dok svak spava”.
Vuk Mandušić je, sve pod nekakvom herojskom maskom, sebi dao za pravo da se stalno bavi mladim snahama, svojim ili tuđim, kao da su, nesrećnice, sve propuštene sebi i nema ko da ih zbrine.
Jednom priča kako je prebio svoju histeričnu snahu (nimalo herojski čin, i ne mnogo tipičan za Crnu Goru). Svuda je vodio na liječenje, pa je na kraju prebio da bi je izliječio. Što je baš on vodio i tukao? Ne pojavljuje se snahin muž. Dok slušate Vukovo neuvjerljivo pričanje mozak stvara sliku usamljenog čovjeka koji preko svijeta vodi sa sobom neku nesrećno zaljubljenu ženu. Toj ženi niko nigdje ne može pomoći, osim Vuka. U pitanju je ljubav: ona neće da joj pomogne niko drugi. Traže lijek, ili bježe od nekoga? Bi li Vukov sin bio malo ljubomoran na oca što samo on liječi snahu, ako je nije baš Vuk i proglasio ludom? Da i njeno ludilo nije usnila žestoka strast Vuka Mandušića? Ničije riječi, ni u mnogo napetijim trenucima u Gorskom vijencu, nijesu tako nabijene zadržanom strašću kao Vukove. Možda se zato scena prazni oko Vuka dok govori, možda zato nikad niko ne reaguje na njegove riječi: zadaju strah. Silina njegove strasti stvara oko sebe prazninu. Erotika prosto kulja iz scene u kojoj Vuk Mandušić bičem urezuje košulju u meso mlade snahe.Trostruka kandžija, lažna histerija, iscijepana košulja, bijela koža i crveni tragovi na njoj, ime Anđelija, sve je Vukov erotski san. Od batina Anđelija ne bi ozdravila, ali od Vukove strasti bi.
(Nastavlja se)
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice