Povežite se sa nama

FELJTON

Čekanje izazova

Objavljeno prije

12 godina

na

…Bili se moglo tvrditi da je nekoliko generacija Crnogoraca, koje obuhvataju ono što se zove klasična Crna Gora, u stvari samo ponavljalo iskustvo prve crnogorske pobune, njihovog otpadanja iz zajedničke istorije, trenutak zasnivanja Crne Gore?

Može li da se jedno snažno osjećanje nasljedno prenosi? Ono opstaje u pamćenju naroda, ali da li tome što mi zovemo pamćenje, kad direktno utiče na ponašanje i čak fizički lik ljudi, odgovara neka fiziološka promjena koja se nasljeđuje?

Takva teorija bi objasnili i Njegošu odbojnost – jer je i sam bio uhvaćen u zamku – prema ovakvoj vrsti “modeliranja” iz koje nema spasa, prema ovakvom heroizmu i avanturizmu koji su glupi i dosadni osjetljivom čovjeku, ali i lakoću sa kojom je iscijedio mudrost iz ovako neobičnog psihološkog stanja.

Čekanje je važno u Crnoj Gori. Sve tipske svakodnevne situacije liče na čekanje, tj., napeto iščekivanje.To je strpljenje shvaćeno kao izazov, strpljenje kao priprema smisla koji će ekspolodirati u naglosti akcije. Jedini zanat – ako se to može tako zvati – je stočarski. Čuvanje stoke je čekanje: pozivanje opasnosti, negdje u šumi i samoći. Tražiti bilo kakva ekonomska opravdanja za razvoj stočarstva, a nestanak svih drugih zanata, je smiješno: drugi zanati nestaju jer su sramotni, jer podrazumijevaju pravi rad koji nema nikakav odnos sa herojskom situacijom, ne mogu biti opravdani kao “čekanje” izazova i napada. Crnogorci nijesu ni nespretni ni neradni, ali njihovo društvo se nije razvijalo u pravcu zanata. Ako se već razvijalo u nekom pravcu, onda je tačnije reći da se razvijalo u pravcu stvaranja što ljepše slike o sebi, u duhu onog izvora “gordosti” sa kojeg je to društvo i poteklo.

Crnogorska svakodnevica se može svesti samo na jednu dimenziju: čekanje akcije. Niti popravljaju, niti uredjuju svakodnevni život, nego čekaju nekakav preokret. Čekaju izazov u kome se sve dobija, ili sve gubi. Zato u Crnoj Gori neće biti apsolutno nikakve kreativnosti, ni ekonomske ni kulturne, osim onoga što je rođeno direktno iz akcije: herojski moral i Njegoševa poezija. I, dabome, nije slučajno što se “radnja” “Gorskog vijenca” odvija u čekanju na glavarskim skupštinama. Da bi shvatili šta je Crna Gora Njegoš nam objašnjava šta se dešava znajući kako da krste Njegoševu poeziju, kritičari su zato govorili o “refleksivnoj” poeziji. Njegoš ne meditira, nego udara glijetom u mramor.

Da se vratimo na stvaranje plemena. To je takođe tema: mogao bi se napisati roman, uz dokumenata i legende očuvane u svim bratstvima i plemenima. Legende koje su kod Đurđeva potvrđene kao istorijske istine. Crnogorci su vjerovatno jedan od rijetkih naroda koji zapravo nema legende, ni mitove, nijesu sačuvani čak ni u nekoj neobičnoj narodnoj mašti. Nema ni narodnog stvaralaštva. Sve je zaboravljeno, ali se pamćenje naroda pretvorilo u vrlo preciznu istoriju, i crnogorske narodne pjesme, za razliku od svih drugih, čista su, nemaštovita faktografija. Uostalom, u Crnoj Gori je pomalo sramota imati mašte, “stalno nešto iznaoditi”.

Za Njegoša se ne može reći da ima mašte.

Crnogorski snovi su snažno okrenuti ka realnosti, njih realnost uzbuđuje više nego ikakvi snovi – ta dimenzija sanjane realnosti, kod Njegoša dominira.

Ne znam da li se zaista može govoriti o umjetničkoj darovitosti, ali ono na šta se misli kad se govori o crnogorskom talentu za umjetnost, to je baš ta želja da se uhvati nešto tvrdo u realnosti, kojoj se prilazi sa dosta ludila i kao da je ona sama neuhvatljiva i luda. I kod Njegoša i u crnogorskom odnosu prema svijetu moglo bi se govoriti o “ludom realizmu”, pri čemu jedan pojam daje drugom smisao: realizam kod Crnogoraca bez tog ludila ne znači baš ništa, ludilo ih u stvarima i privlači, a ni ludilo, osim kao opsjednutost “realnošću” nije njihovo ludilo. Bez toga ludila, za njih je svijet “materija” na koju ne reaguju više nego da ne postoji.

Ali roman o nastanku plemena ne bi bio knjiga o Crnoj Gori. Tu ne bi vidjeli kako je nastalo društvo s herojskim tipom čovjeka, koje će iznuditi svoj izraz u Njegošu. To bi bio dosadan roman o stvaranju patrijahalnog društva, koristan u smislu što bi u toj zaostalosti prepoznali razloge sporosti u prilagođavnju ovoga društva modernom vremenu. Sociološka studija o problemima trećeg svijeta. Stota kopija Evrope u kojoj se više nijedna crta Evrope ne prepoznaje.

To nije bio pravi početak Crne Gore.

Na području Stare Crne Gore plemena nastaju mnogo teže, sporije, i nikad nijesu do kraja onako zaleđena kao u Brdima, ili drugdje na području koje će se kasnije nazvati Crna Gora. Ta razlika u ritmu izgušnjavanju društva je važna da bi se razumjelo zašto će se “iskra” ukresati baš u Staroj Crnoj Gori. Tu se dešava nešto posebno. U Staroj Crnoj Gori se plemena formiraju tek u sedamnaestom vijeku.

A šta je bilo do tada? Feudalna vlastela, na čelu sa Crnojevićima, povukla se u planine i tu pokušava da preživi u starim feudalnim formama. Ona čuva nezavisnost, ali je vjerovatno previše brojna, snažna da bi se pretočila u vlaška plemena. Drugdje se to stapanje obavlja brže, u Staroj Crnoj Gori koegzistiraju pleme i feudalna zajednica.

Crnojevići osnivaju Cetinje. Oni su kao vladarska porodica previše osobeni da bi se utopili u pleme. Istovremeno, možda oni, kao izazov za pleme, postavljaju visoke društvene norme. Niti ta gospoda hoće da se prepusti plemenu, niti plemena cijene gospodski način.

Osnivanje Cetinja je takođe pokušaj novog početka.

Crnojevići osnivaju štampariju. I to je novi početak, i jedno i drugo mogu da budu i političke i literarne teme.

Imate utisak da se vrlo zadihano traži iskra koja će osvijetliti put, otvoriti prolaz za nešto novo (…)

Sva pitanja o Crnoj Gori i Njegošu mogu se svesti na neke Njegoševe stihove, uključujući i pitanje “kako je moguće istoriju, komplikovani život jedne zajednice, zaključati u nekoliko riječi?” Deviza koja je zapanjivala Andrića najdublji je među svim “crnogorskim” stihovima:

Neka bude što biti ne može!

Ove zagonetke ne postavlja usamljeni genije, niti ih može postaviti tako da imaju smisla. Postavlja ih Crna Gora.

Kakvo je to društvo, i kako je moguće društvo koje je postavilo te zagonetke? To je Njegoševo pitanje.

Odgovor je dijelom pronašao sam, a dijelom ga je samo sa zemlje podigao. Događaj koji je bacio Crnu Goru nepoznatim stazama je istraga poturica. Priča o istrazi postojala je u Crnoj Gori, poturice jesu istražene na jedan ili drugi način iz Crne Gore i odlučujuća važnost tog dogadjaja za sve što je uslijedilo bila je upamćena i bez Njegoša. Njegoš je svojim putevima dokučio skrivena značenja tog događaja. Tj. možda su neka od tih značenja oživjela, “proradila”, da tako kažemo, tek u dodiru sa njegovim duhom.

Najprije, u osnovi mitova o Početku svih društava – dok su mitovi bili mitovi -nalazimo uvijek neku varijanutu priče o najgorim zločinima: ubijanje nevinih i najbližih. Vrlo često su u pitanju blizanci, ili bar braća – u svakom slučaju svuda se podvlači bliskost da se ne bi dvoumili u pogledu srahote zločina. Izgleda da strast mora da bude negacija. Ali zašto je stvaranje novog i velikog baš nužno samonegacija, divljačko čupanje sopstvenog srca? Je li to zavjet nove ljubavi, ili način da se za sobom zauvijek poruše mostovi, da bi bojažljiva i sirota svijest znala da joj više nema povratka?

Taj početni zločin Crne Gore, u kome se ona rađa, je istrebljenje braće: građanski rat. To što je riječ o “poturicama” samo je zgodna konvencija, opravdanje za one koji ne umiju da misle, i koji vjeruju da u Njegošu, i u Crnoj Gori, postoji istinska nepomirljivost prema Islamu. Nigdje dvije vjere ne žive lagodnije, i niko kao Njegoš nije bio ravnodušan u kontaktu sa Turcima. Do dana današnjeg – van političkih manipulacija – Crnogorci su ravnodušni na vjerske i nacionalne razlike.

Njihovu “razliku” u odnosu na druge, ono po čemu su to što su, nije lako definisati, ali ta razlika ni u kom slučaju nije ni nacionalna, ni vjerska, ni jezička. Kad su ove razlike uspostavljane u Evropi, Crna Gora je živjela u onoj “laboratoriji”, van Evrope.

(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

3 dana

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo