Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (VII): Sličnost kao najgora groteska

Objavljeno prije

na

Hrišćani i muslimani su materijal za neko drugo djelo. Naravno, može se pitati: pa zašto onda Njegoš nije izmislio neke druge slike i metafore, nego baš hrišćansko-islamske? Njegoš nije izmišljao ništa, ponajmanje metafore u koje bi uguravao izmišljena značenja. Ovo je kod njega više pitanje karaktera nego estetike.On uočava skrivena značenja u događajima i ljudima takvi kakvi su, i ne mijenjajući ih, pretvara ih u metafore. Zapravo, oni sami, u dubini njegove misli, koja i nije zainteresovana ni za šta drugo nego da shvati ljude i svijet ,,takvi kakvi su”, uzimaju oblik metafora, ulaze u slike i ritmove. Njegoš nije tražio stihove, niti je htio da bude pjesnik.

Kako se to ,,Pretvaraju” u metafore, a ne mijenjaju se? Štaviše, tako pretvoreni u nešto drugo, iskazuju svoju pravu prirodu, svoju istinu.

Tu je misteriozan korak. Događa se čudo. Nešto nam je rečeno i mi znamo da je to nešto postojalo i prije nego je rečeno. Ali, ne znamo ni gdje je ta istina postojala, ni u kakvom je obliku mogla postojati, jer je ovaj oblik tek sada napravljen. Imamo utisak da je zarobljena u stihove. Kuda je lutala do tada ova ,,očigledna” istina o Crnoj Gori? Kuda lutaju sve istine prije nego što su zarobljene u riječima? Jer svi stihovi nijesu podjednako proizvoljni, po tome razlikujemo dobre od loših, one koji su puni istine, i one koji su igra mašte od početka do kraja. Iza ovih pitanja počinje poezija, granica razumijevanju. Uostalom, slična pitanja se mogu postaviti u pogledu nekih naučnih “istina”, ili matematičkih ,,otkrića”(…)

Njegoš je imao ,,istragu” pod rukom, a i svojim genijem je dokučio da velikog Početka nema bez velikog loma, tj., velikog zločina kad je u pitanju ljudsko društvo. U iluzornost te ,,veličine” i opravdanost takvih djela, on će i te kako sumnjati, ali ta sumnja je materijal za drugu pjesmu. Njegoš hoće da shvati istoriju, a ne da je prezre, mada će rezultat njegove socijalne mudrosti, da nazovemo tako njegovo saznanje o istoriji društva, biti nešto izmedju sažaljenja i prezira. Na misao o zločinu na izvoru civilizacije dolazili su mnogi veliki filozofi i pjesnici, ali je nijedan, da ja znam, nije mogao podnijeti, kamoli od nje napraviti djelo – osim pretvarajući se u sterilnog ekscentrika. Misao jeste nepodnošljiva i opasna: to, da bez velikog zločina nije moguće veliko stvaralaštvo, mnoge ludake navodi na zločine. Koliki su nesporazumi između zločinaca i genija banalno je saznanje iz kriminalnih kartoteka.

Da se izrazimo ovako: ivicom velikih tema, velikih djela i podviga, sve su same provalije. Provalija zločina, ili gluposti, ili kiča – to zavisi od sredstava koje zahtijeva djelo, ali mehanizam tih zamki je isti bilo da je riječ o politici ili umjetnosti. Vrlo je lako biti sličan Šekspiru, Puškinu, Njegošu. Teškoća je zapravo u tome da se ne bude sličan, jer su oni u toj mjeri prisutni u svačijoj svijesti. Ili – kao junak – biti sličan Marku Miljanovu. Nevolja je što nijedan od njih nije u ,,sličnosti”. Nevolja je što sličnost nikad nije ono pravo, već naprotiv – kao da se dobija kazna zbog imitacije – ta sličnost postaje najgora groteska.

Ništa dalje od velikog djela od imitacije velikog djela. Ima jedna strašna anegdota sa Tolstojevim sinom, koji je jako ličio na oca, ali je imao malecku glavu. Htio je da piše kao otac, a završio je tako što su mu tražili da na filmu igra neponovljivog Lava Nikolajevića. I kad se kaže da je od genija do ludaka jedan korak, kao i od heroja do kriminalca (toliko valjda vidi svak danas u Crnoj Gori) – razdaljinu treba stalno imati na umu. Jedan korak, ali najveći, preko nepremostive provalije(…)

…Zašto je Njegoš, koji ništa nije izmišljao, ipak izmislio Igumana Stefana i Vuka Mandušića?

Kad imamo neko jasno pravilo za jednog autora -kao za Njegoša, da ništa ne izmišlja – onda od ogromne važnosti postaju ona mjesta gdje je odstupio od tog pravila. Nužnost prevlada zakone njegovog talenta. Ako igdje, tu se čuje diktat Muze. Zato sam siguran da su Iguman i Vuk Mandušić najvažniji likovi u Gorskom vijencu. Svi ostali likovi su od herojskog mesa. Samo ova dvojica su u potpunosti od Njegoševog. Na različite načine, ova dvojica nemaju nikakve veze sa crnogorskim moralom, pa čak ni sa crnogorskim identitetom čije stvaranje Njegoš pjeva.

Njima je Njegoš dao dužnost da nose neka značenja za koja nije mogao naći odgovrajući lik u legendama, ili istoriji Crne Gore. Za takve likove, uostalom, ovozemaljska strana ludosti i ne može dati materijal.

Iguman je izmišljen, ali njegovu pojavu nije teško razumjeti, tj. lako je pogrešno razumjeti, a da taj pogrešni sud izgleda vjerovatan: on ,,Pravda” Istragu, kako su zaključili komentatori. Sa tim ,,opravdanjem” problem Igumana izgleda riješen, tim prije što je u pitanju svešteno lice, pa je sve logično i jasno, jer, eto, popina objašnjava sukob hrišćanstva i islama.

Na to šta Iguman pravda, i da li uopšte nešto pravda, mi ćemo se vratiti. Da vidimo sada Vuka Mandušića.

Praktično sve scene u kojima se on pojavljuje su lažne. Ne samo što su očigledno izmišljene, već se ni u umjetničkom smislu ne drže: nije jasno šta doprinose bogatstvu drame, niti kako pomažu da razumijemo herojski svijet Crne Gore, aili problem prve akcije, ili zločin Istrage…Po svemu izgleda kao da je Vuk Mandušić zalutao u dramu, kao da se pojavljuje tu i tamo bez razloga, da bi izrekao neke ,,lijepe” stihove koje može izreći bilo koji lik, maltene kao da je neko natjerao Njegoša da stavi vedetu u dramu, da ugura jedan suvišan lik, i on se snalazi kako zna i umije, ali ne uspijeva da sakrije nelagodnost i neprirodnost.

Ispada potpuno proizvoljno ono što je za Njegoša morala biti najveća nužnost: nije izmišljao nikad, pa ne bi izmislio ovako promašen lik bez ljute nevolje.

Vuk Mandušić sanja, voli i laže, a Crnogorci jure ka svojoj ,,Istini”.

Iguman Stefan se igra, pije i vrača, a Crnogorci ubijaju i umiru razapeti moralnom dilemom.

Tri puta Vuk Mandušić provaljuje u dramu i kao da je skreće na drugi tok. Dok on priča, ima se utisak da se drama zaustavila, ritam njegovog govora je kao da je sam sa sobom, on se nekako isključuje iz drame i dok govori imamo utisak da se scena ispraznila, da su svi drugi likovi naglo pali u sjenku. Dabome da nije slučajno majstorova ruka izabrala baš njega da govori u snu. I Iguman Stefan će jednom ostati sam na sceni “dok svak spava”.

Vuk Mandušić je, sve pod nekakvom herojskom maskom, sebi dao za pravo da se stalno bavi mladim snahama, svojim ili tuđim, kao da su, nesrećnice, sve propuštene sebi i nema ko da ih zbrine.

Jednom priča kako je prebio svoju histeričnu snahu (nimalo herojski čin, i ne mnogo tipičan za Crnu Goru). Svuda je vodio na liječenje, pa je na kraju prebio da bi je izliječio. Što je baš on vodio i tukao? Ne pojavljuje se snahin muž. Dok slušate Vukovo neuvjerljivo pričanje mozak stvara sliku usamljenog čovjeka koji preko svijeta vodi sa sobom neku nesrećno zaljubljenu ženu. Toj ženi niko nigdje ne može pomoći, osim Vuka. U pitanju je ljubav: ona neće da joj pomogne niko drugi. Traže lijek, ili bježe od nekoga? Bi li Vukov sin bio malo ljubomoran na oca što samo on liječi snahu, ako je nije baš Vuk i proglasio ludom? Da i njeno ludilo nije usnila žestoka strast Vuka Mandušića? Ničije riječi, ni u mnogo napetijim trenucima u Gorskom vijencu, nijesu tako nabijene zadržanom strašću kao Vukove. Možda se zato scena prazni oko Vuka dok govori, možda zato nikad niko ne reaguje na njegove riječi: zadaju strah. Silina njegove strasti stvara oko sebe prazninu. Erotika prosto kulja iz scene u kojoj Vuk Mandušić bičem urezuje košulju u meso mlade snahe.Trostruka kandžija, lažna histerija, iscijepana košulja, bijela koža i crveni tragovi na njoj, ime Anđelija, sve je Vukov erotski san. Od batina Anđelija ne bi ozdravila, ali od Vukove strasti bi.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXIV): Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Nakon preseljnja prijestonice na Cetinje i sređivanja stanja u državi, Ivan Crnojević je od 1483. do1844. godine podigao na Ćipuru Cetinjski manastir. „V ime Rožestva ti presveta Bogorodice, sazidah si sveti xram tvoj v leti 6992 (1483/1484)“, u kome je i sahranjen 1490. godine.

Ivan Crnojević je  4. januara 1485. godine izdao manastiru osnivačku povelju „u Rece“, to jest na Obodu, kojom je novu zadužbinu obdario posjedima i prihodima, „vrlo skromnim doduše, jer su i njegove mogućnosti bile male“. Osnivačkom poveljom, u sporazumu s ondašnjim mitropolitom zetskim Visarionom, Ivan je odredio da „sveštenejši otci arhijereji“ sa svom „bratijom“ moraju održavati „opštežitije“ bez obzira na visinu manastirskih prihoda i da niko ne smije „ništa stezati ni u svoju kjeliju držati“.

Krajem XVII vijeka, u doba Morejskog rata, skadarski paša Sulejman Bušatljia dva puta zauzima Cetinje. Prilikom prvog pohoda 1685. godine opljačkao je manastir, a 1692. godine ga porušio do temelja.

Slučaj je htio da je nekoliko mjeseci prije rušenja manastira, na Cetinju boravio mletački arhitekta Frančesko Barbijeri. Svoj boravak na Cetinju je iskoristio da snimi manastir i napravi situacioni plan koji se čuva u Mletačkom muzeju.

Crnogorske vladike su više puta obnavljale manastir, a skadarske paše ga uporno rušile. Vladika Petar I Petrović, poslije još jednog rušenja, obnavlja manastir 1786. godine. Nakon smrti i proglašenja za sveca vladike Petra I Petrovića 1834. godine, njegov ćivot je smješten u Cetinjskom manastiru gdje se i sada nalazi. Manastir je više puta obnavljan, a sadašnji izgled je dobio 1927. godine.

Na mjestu prvobitnog manastira na Ćipuru kralj Nikola Petrović je 1886. godine podigao dvorsku crkvu, posvećenu Rođenju Bogorodice. U njoj su zemni ostaci Ivana Crnojevića, a od 1989. godine i zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere preneseni z San Rema.

U XV i XVI vijeku podignuti su Manastir Svete Trojice kod Pljevalja, Pivski manastir, Crkva Sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, crkva u Tvrdošu…

Preseljenje Pivskog manastira: Pivski manstir je podignut između 1573. i 1586. godine na obali rijeke Pive, nedaleko od Plužina. Podigao ga je mitropolit hercegovački Savatije Sokolović. Manastirska crkva posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice.

Manastir je 1982. godine, prilikom izhradnje HE Mratinje, razgrađen i preseljen na višu kotu, na lokaciji Sinjac.

Preseljenje je trajalo punih 13 godina. Izvršeno je detaljno snimanje i mapiranje kompletnog manastira. Svaki kamen je obilježen i svaki kvadratni santimetar fresaka. Nakon preseljenja svaki kamen je postavljen na označeno mjesto na kom je bio prije preseljenja.

Preseljenje manastira, poduhvat koji do tada nije bio poznat u svijetu, izveli su stručnjaci i radnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, zajedno sa kolegama iz cijele Jugoslavije i svijeta, ekspertima UNESKO-a, Instituta za očuvanje kulturnih vrijednosti iz Rima. Pored institucija treba odati priznanje i pojedincima koji su ovaj projekat iznijeli na svojim leđima: Anika Skovran, Dušan Nonin, Ljubomir Ivanišević i čitava armija njihovih saradnika i neposrednih izvršilaca ovog izuzetno složenog projekta.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo