Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PREDANJE O VJEŠALIMA: Na području planinskog prevoja Krstac postoji toponim koji nosi naziv Vješala. Interesantno je predanje o nastanku ovog toponima. Preko Krsca je vodio glavni karavanski put od Boke, preko Njeguša do Čekanja, a odatle se jedan krak razdvaja prema
Katunskoj nahiji, a drugi krak prema Cetinju. Sveti Petar Cetinjski (1748-1830) živio je u najtežem periodu za Crnu Goru. Sveti Petar je težio da sačuva i odbrani njen državni, vjerski i duhovni integritet. Posebno se trudio da miri zavađena bratstva i plemena. Kletve su imaleposebnu ulogu u crnogorskom društvu u periodu od kraja XV, tokom XVI i XVII vijeka, odnosno u periodu vladika iz raznih plemena i to je trajalo kasnije tokom vladavine dinastije Petrovića pa sve do 1851. godine i uvođenja svjetovne vlasti u Crnoj Gori. Zaista možemo da kažemo da su kletve bile svojevrstan instrument vladanja koji su upotrebljavale vladike iz
prostog razloga što tada nije bilo drugih, prije svega zakonskih normi koje bi mogle da budu primjenjivane na različite životne situacije. Još za života Crnogorci su ga nazvali Sveti.

Vladika je znao da putuje za Boku Kotorsku preko Krsca kako bi razgovarao sa Francuzima o jurisdikciji nad pravoslavnim vjernicima, o pitanjima suštinskim i važnim za Crnu Goru. Isto tako, Sveti Petar Cetinjski je s Krsca predvodio vojsku u pobjedi protiv Napoleonovih trupa. U kriznim i sušnim godinama je išao u Boku Kotorsku kako bi obezbijedio žito za potrebe crnogorske sirotinje. Svaki put kada se spremao da ide za Boku, srijetao se sa svojim Njegušima, razgovarao o brojnim životnim, vjerskim i političkim temama. Znao je dobro koliko su njegove borbe teške i koliko nose rizik da bude uhapšen, zarobljen ili ubijen od strane raznih zavojevača, ali i od plaćenika. Prije ulaska u Krstački klanac Vladika bi u gustim bukovim šumama kačio na granama platnene kese sa zlatnim dukatima za slučaj da, ako se ne bi vratio, taj novac bude podijeljen sirotinji. Koliko je bio poštovan i voljen od svih, niko se nije usuđivao da zlatne dukate uzme s mjesta na kom bi bili okačeni. Od tada lokalitet prije Krstačkog klanca ponese naziv Vješala. Kada god bi se Vladika vratio s pregovora, Crnogorci su slavili njegov povratak pucnjima iz džeferdara.

VILA SA ŠTIROVNIKA (Posvećeno Miloradu (Gojkovom) Čavoru): U dugim zimskim noćima su, kada bi jake mećave i snjegovi prekrili Čavore, uz toplinu ognjišta prenošene brojne legende o vilama. Štirovnik i Lovćen, đe su vile boravile u brojnim pećinama, kriju mnoge tajne. Jedno takvo kazivanje i legendu prenosimo u cjelosti.

Jedne kasne jesenje noći, kada je bio pun mjesec i nebo ispunjeno najljepšim sjajem zvijezda, u Čavorima je vladao mir i harmonija. Vila sa Štirovnika je plela svoje duge kose na jednoj od stijena i gledala prema moru. Iskre s ognjišta obasjavale su kamene zidove u noći, a čeljad su, u toplini kasne jesenje noći, spavala. U daljini je putnik namjernik sa
svojim konjem i tovarom hitao k selu Čavori, dok mu je mjesec obasjavao put. Vila je sve to nijemo posmatrala sa stijene dok su se njene duge, zlatne kose pružale do prvih vinograda. U toj nestvarnoj tišini počela je da duva jaka bura s mora, dok su se kristali soli rasipali
po vilinoj kosi. Nebo se u trenu naoblači, zvijezde prekri tmina, a oluja nastavi da bijesni, gromovi zaparaše nebo, a magla se svuda raširi. Uplašenog putnika namjernika konj trgnu i nestade u noći. Putnik, sam u olujnoj noći, mokar i nazebao, tražio je spas da se skloni. Nije vidio ništa. Dok je hitro grabio k planini, stalno je padao ne znajući kako da se spasi te strašne noći. Vila sa Štirovnika, koja je bila na stijenama sela Čavori, sve je to posmatrala.

Nije željela da putnik strada i pošla mu je u susret. Kada su se sreli oči u oči, vila mu je rekla: „Drži se za moje kose, ja ću ti pokazati put i ne govori ništa“. Putnik se držao za zlatne niti viline kose i stigao do prvih kuća, izmoren, mokar, uplašen i iscrpljen. Jako je zalupao na masivna bukova vrata. Otvorio je domaćin koji je vidio mokrog i gotovo promrzlog
čovjeka. Odmah su ga sjeli pokraj ognjišta, dok ga je jaki plamen obasjavao i sušio. Brzo su mu dali da obuče kožuh i da popije vruću šolju mlijeka. Domaćin ga nije ništa pitao, a putnik je ubrzo izmoren zaspao. Napolju je i dalje bjesnila oluja. Ujutro, kada se razdanilo,
sunce je opet obasjalo Čavore. Putnik je ispričao svoju priču, da je krenuo k Cetinju, ali da je u noći tokom oluje konj pobjegao, a da ga je vila spasila jer se držao za zlatne niti njene kose. Prvi čobani koji su izašli sa svojim ovcama pronašli su konja u Vali Čavorovoj (šumi) i
vratili ga njegovom vlasniku. Putnik je nastavio svoj put, a legenda nastavila da živi. Magija vila sa Štirovnika živi i u ovoj priči koja će ostati sačuvana.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

LEGENDA O VILI (PIMA) S MALOG BOSTURA (Posvećeno Draganu Dudi (Nikičinom) Čavoru): Mali Bostur predstavlja jedan od niza dragulja u kruni Lovćena. Na ovom katunu su odvajkada boravila i živjela bratstva Pime, Čavori i Radonjići. Ova prelijepa legenda sačuvana je u usmenom predanju. U XIII vijeku na Malom Bosturu živio je Batrić Pima koji je za potrebe mletačkih trgovaca čuvao stada i za njih trgovao mesom i bijelim mrsom. Od tog posla se ubrzo obogatio. Kako mu je žena umrla na porođaju, imao je samo
kćerku. Kćerka duge plave kose, vitka, plavih anđeoskih očiju bila mu je najveći i najljepši dar od samog Boga i njegova mezimica. Zbog njene ljepote mještani su je nazvali Vila (Pima). Kako je Batrić Pima dobro živio i imao velike posjede kao i svoje pastire koji su čuvali njegova
stada, on bi od septembra mjeseca do decembra često putovao kod Mletaka radi dogovora oko prodaje robe. Uvijek bi svojoj kćerki donosio brojne lijepe poklone i darove da je učini srećnom. Godine su prolazile, ona je stasala u jednu od najljepših đevojaka toga kraja. Mladići su se otimali da joj budu bliže. Dolazili su brojni prosci koje je njen otac odbijao, smatrao je da nema dostojnog njenoj ljepoti. Bio je početak oktobra mjeseca, Batrić se te večeri pripremao da ujutro rano putuje kod Mlečana. Izašao je u dvorište, noć je bila prohladna, punog mjeseca sa zvijezdama. Konj je bio vezan pored same kuće za metalnu alku. Batrić je ušao u kuću i spremao se da večera s Vilom. U tom trenutku Batrić i Vila začuše jako zavijanje vukova koji su bili sve bliže. Vila ustade, izađe ispred kuće, konj poče nemirno da rže i da se trza, a vukovi su bili veoma blizu. Vila je prišla da umiri stado ovaca.

Poslije kraćeg vremena Batrić izađe u noć i viknu: „Vilo, Vilo, Vilo, đe si“. Odgovora nije bilo. Zavijanje vukova je stalo. Batrić, uznemiren, pozva mještane i reče im da je Vila nestala. Čitavu noć su mještani tragali za njom s upaljenim lučem, od Vile nije bilo niđe ni traga ni glasa. U samu zoru, umorni i iscrpljeni, svi su se vratili kućama. Tužni otac je tragao za njom danima, a često i u noćima punog mjeseca. Našli su ga pastiri
smrznutog jednog decembarskog jutra kod Zvjerinjačkih rupa. Na njegovom licu su stojale ledom okovane suze. Legenda kaže da su Pimu, zbog njenog anđeoskog lica i njene ljepote, vile iz Golublje pećine s Krsca uzele da im bude posestrima i da vječno s njima živi na padinama Lovćena.

Mještani Malog i Veljeg Bostura su pričali da se uvijek pojavljivala u noćima punog mjeseca da čuva od upada vukova brojna stada, ali i svaku kuću u kojoj su bile mlade đevojke da ne bi doživjele njenu sudbinu. I danas, kada vas put odvede prema Malom i Veljem
Bosturu, sjetite se ove drevne legende. Pastira više nema kao nekada, kao ni stada ovaca, ali ova legenda nas uvijek vraća onom mitskom što postoji u našim genima, povratku rodnom kraju i priča o njemu.

ĐEVOJAČKI DO Jedno od njeguških sela je i Dugi Do koji krije mnoge tajne i lijepe priče iz davnina. Kletve su nešto čime su se služili oni kojima je nanesena neka nepravda, bol, očaj i vjerovanja su da će se kletva uvijek ostvariti. Jedan od toponima ovog sela nosi naziv
Đevojački do, a mi vam prenosimo predanje o nastanku njegovog imena.

U davnoj prošlosti je u selu Dugi Do živio Mojaš Dumeljin. Imao je sedam kćerki od kojih su šest bile udate, ostala je samo najmlađa Borika. Borika je bila vitka, lijepa, svojom ljepotom i stasom je opijala brojne Njeguše, ali i putnike namjernike koji bi preko Katunske nahije putovali karavanskim putevima preko Njeguša do Kotora, a Dugi Do se nalazio uz sami put. Često su putnici, opijeni njenom ljepotom, zastajkivali kako bi se divili ovoj gorskoj vili. Mojaš je bio veoma strog otac, puno je radio na svojim dolovima (docima). Imao je par volova pomoću kojih je orao svoju imovinu, ali je pomagao i drugim Njegušima
od ranog proljeća do kasne jeseni. Često su ga pitali za kćerku Boriku, koliko je vrijedna i lijepa. On je govorio da mu je ona poslije smrti žene velika uzdanica i podrška u životu, ali da je svjestan da je može dati samo onom ko je najbolji i najimućniji. Često su mladi pastiri dolazili blizu Mojaševih posjeda da je kriomice posmatraju dok radi s ocem u poljskim radovima ili dok čuva ovce.

Te jeseni Mojaš je na svojim dolovima i docima posijao veliku raž i pšenicu. Proljeće je bilo u punom zamahu, a mlada pšenica i raž su, zahvaljujući jakim kišama, rodili tako bogato kao nikada do tada. Na krsnu slavu kod Mojaša su došle sve kćerke i rekoše mu da ima lijepa
prilika da svoju sestru udaju i udome u selo Špiljare gotovo na samoj obali Bokokotorskog zaliva. Mojaš, lijepo raspoložen na slavi, pozva Boriku i reče kako su sestre odlučile da je udaju. Ona postiđena, rumena lica, samo klimnu glavom u znak odobravanja. Otac je rekao da Borika mora do kraja ljeta da mu pomogne u poslovima oko žnjevenja pšenice i raži kako bi za jesen dio raži i pšenice odnio da se melje na Miračkim mlinovima, a dio prodao u Kotoru. Nakon toga želi da svoju kćerku uda i isprati onako kako dolikuje. Borikine sestre su se složile s ocem i do kasnih popodnevnih časova su kćerke slavile kod svog oca, nakon čega
su se vratile svojim domovima. Vrijeme je prolazilo, došao je avgust mjesec. Mojaš se sa kćerkom Borikom jednog ranog avgustovskog jutra uputio da žanju silnu ljetinu. Počeli su u osvit zore. Pravili su samo mali predah koliko bi popili malo vode sa izvora Koritnik. Borika je, da bi oslobodila svog ostarjelog oca od teških poljskih radova, žnjela najveći do koji je on imao, a Mojaš je pored nje žnjeo jedan manji. Sunce je grijalo kao nikada do tada. Borika je previla maramu preko glave da se zaštiti od sunca. Ostarjeli Mojaš je sjeo u hladovini jednog drijena da malo odmori.

Borika je neumorno radila i u kasnim popodnevnim časovima, pred sami sumrak, završila sa žnjevenjem najvećeg dola. Kada je završila sa žnjevenjem dola, okrenu se, onako umorna i slomljena od teškog posla, pogleda do i prokle ga: „Koliki si, dabogda se propao“. U tom momentu pred njom se provali zemlja i ona propade zajedno s posljednjom rukoveti koju je upravo bila vezala kada je to govorila. Od tada ovaj do ponese naziv Đevojački do, a ovo predanje sačuvasmo od zaborava da podsjeti sve na Borikinu kletvu i njeno stradanje.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

LEGENDA O KATUNU VUČI DO – NJEGUŠKI: Katun Vuči do – njeguški nalazi se u prostranoj vrtači na kolskom putu koji vodi od Krsca ka katunu Bižaljevac i Ivanovim Koritima. Sa samog katuna Vuči do vodi planinarska staza i nekada glavni put koji ide preko Maroša dolova do Međuvršja, a odatleprema Ivanovim Koritima i Cetinju. Vuči do sada krase brojna stabla bukve i munike, dok nad njim mirno spava i stoji, kao vječiti stražar, planina Štirovnik.

Legenda kaže da su u dalekoj prošlosti pod samu planinu Štirovnik došli prvi stanovnici koji su tu podigli svoje omanje kamene kuće-katune. Mnogi od njih živjeli su tu tokom čitave godine. Na prostranim dolovima sijala se pšenica, raž, ovas i druge poljoprivredne kulture, dok su se na pašnjačkim kamenjarima bijeljela stada ovaca. Omanji obori sazidani su
,,u suvomeđi“ od kamena i služili su za stada koja su u njima boravila. Ovce su dobro trpjele snjegove i oštre zime. No, najveći problem za sve pastire bili su veliki čopori vukova koji su često upadali u ove torove i nanosili veliku štetu. Mijat je bio jedan od najsiromašnijih mještana. Često je radio i pomagao drugim mještanima kako bi prehranio svoju mnogobrojnu porodicu. Svojim mukotrpnim radom oformio je malo stado od svega sedam ovaca. Njegov tor je bio podignut pod jednom stijenom i na taj način je imao prirodni zaklon. Svako veče je spavao među ovcama naloživši malu vatru kako se ne bi smrzao. U decembru je na katunu pao veliki snijeg. Mještani su znali da treba biti oprezan jer su tada vukovi najopasniji po stada. Jedne noći Mijat je zaspao, umjesto u toru pored ovaca, u svojoj kući. Vuk je upao u njegov tor, Mijat je čuo lavež pasa, brzo opalio iz svoje stare kremenjače prema toru i vuk
je nestao u noći. Dok je gazio kroz duboki snijeg, vidio je krvave tragove, nije znao da li je vuk ranjen ili su to tragovi krvi od ovce. Kada je prišao toru, vidio je da su ovce uznemirene, ali sve na broju, a vuk da je ranjen. Sačekao je da zora svane u nadi da će pronaći vuka i odstrijeliti ga.

Stavio je krplje na noge, pripremio pušku, dobro se obukao i krenuo da prati tragove vuka. U svoju vunenu torbicu stavio je pogaču i omanji sir jer je znao da takve potrage za vukovima mogu da traju satima, a može i nevrijeme da ga na tom putu zadesi. Gazio je snijeg, dok su mu mraz i stud stezali prste. Krvavi tragovi vuka vodili su prema samom
Štirovniku. Teško se uspinjao uz planinu, ali bio je odlučan da pronađe vuka. Ispod samog Štirovnika, na omanjoj zaravni koja je prekrivena munikama, vidio je vuka, uzeo svoju pušku, nanišanio i u posljednjem trenutku odustao od pucnja. Vidio je da dva mlada vuka ližu ranu, tada je shvatio da je to vučica. Čim su ga osjetili, mladi vukovi su se udaljili, a
Mijat je prišao vučici kojoj je zrno prošlo kroz plećku. Ona je režala prema Mijatu, ali je bila nemoćna da se udalji. Bilo mu je žao da je odstrijeli. Iz svoje torbe izvadio je pogaču i sir i ostavio pored nje. Udaljio se od vučice i o ovom događaju nije pričao nikome, znao je da
bi ga mještani osudili. Kada se spustio na sami katun, ubrzo je zaboravio na ovaj događaj. Međutim, te zime vukovi više nijesu upadali u torove na samom katunu. Legenda dalje kaže da je vučica tu odgojila svoje mlade, ali da nikada nijesu napadali stada na ovom katunu.

U narednim godinama, kada bi naišli čopori drugih vukova, vučica bi dugim zavijanjem upozoravala stanovnike katuna da im se bliži čopor vukova. Tada bi mještani, pucnjima iz pušaka u vazduh, odbijali čopore koji su dalje nastavljali svoj put. To je trajalo duži niz godina. Mijat je svoje iskustvo ispričao mještanima poslije par godina na jednom śedniku. Od tada katun dobi naziv Vuči do i nastade ova lijepa legenda koja se i danas može čuti.

PRIČA O NASTANKU IZVORA KAMENICA NA VELJEM BOSTURU Posvećeno Marku (Jovičinom) Markoviću: Izvorske vode na Lovćenu krase njegove predjele. U prošlosti su one bile izvor života za brojna bratstva na katunu Velji Bostur koja su ovdje imala svoja stada, a to su: Maštrapi, Markovići, Bećiri, Ševaljevići, Maroši i Radonjići. Izvor Kamenica na ovom katunu čini jednu od najljepših dragocjenosti. U samom kršu, u goloj stijeni, kaptiran je, obnovljen i uređen još
1901. godine. Priča o nastanku ovog izvora je fascinantna.

Brojni pastiri s ovog katuna su u prošlosti vodili svoja stada na pojila i izvor na Međuvršju, Ivanovim Koritima, vodi Turuntaš na Kuku i izvoru Studenac na istom katunu. No, tačno se znalo u prošlosti kada i kojim redom se stoka pojila na ovim izvorima. Većina ovih izvora bi tokom ljetnjih mjeseci imala tanku žicu izdašnosti ili bi potpuno presušila do
prvih septembarskih kiša. Na katunu Velji Bostur živio je 90-godišni starac Maroš, koji je sa svojim članovima porodice čuvao veliko stado ovaca i goveda. To ljeto je bilo pogotovo sušno tako da je sva bukva i rastinje, ali i ljetina kojoj su se nadali bila uništena. Od početka
druge polovine maja mjeseca nije pala ni kap kiše. A sunce je svakim danom sve jače sijalo. Izvori su otanjili, mnogi presušili, a velika stada koja su mještani čuvali bila su osuđena na propast. Kako su svaki dan mještani Veljeg Bostura bili u poljskim radovima i čuvanju stada,
zbog svojih godina stari Maroš je bio sam kući. No, noge su ga dobro držale i on bi svaki dan pješačio do planine Mali Babljak. Kada se peo uz kamenjar iznad katuna, primijetio je da na jednom kamenjaru sitno rastinje i par stabala bukve imaju zdravu zelenu boju i zeleno lišće
i njemu je to bilo neobično. Čudno mu je bilo da se sve oko kamenjara odavno osušilo, a tih dvadesetak kvadrata da ima neobičnu zelenu boju. Vratio se svojoj kući i sa sobom ponio nešto od alata koji se koristi u poljskim radovima. Sjeo je na jedan poveći kamen i počeo polako da kopa i da baca zemlju, sitno rastinje i sitno kamenje u stranu. Ljuti kraški krš se pod njegovim udarcima lomio i pucao. Vidio je da zemlja ima puno vlage. Kada se umorio, starac je napravio mali predah. Savio je rezani duvan i zapalio. Bilo je već podne i njegovi sinovi su ga zvali da im se pridruži na ručku. On je samo odmahnuo rukom i nastavio i dalje
da kopa i razbija kamen.

Sinovima je to bilo čudno, plašili su se da, zbog njegovih godina i jakog sunca, ne dobije sunčanicu. No, znali su da je on autoritet u porodici i nijesu željeli ništa dalje da ga pitaju. U kasnim popodnevnim časovima krenuo je tanak mlaz vode između stijena, starac je bio više nego zadovoljan. Uzeo je sa sobom alat i s malo suvog granja i rastinja prekrio sve ono što je radio. Došao je u svoju kuću, a sinovi su već bili otišli da povedu stoku na ispašu. Te kasne večeri nije pričao njima ništa. Legao je kasnije umoran pitajući se u sebi da li će to zaista biti izvor. Pala je noć, sparina u vazduhu, starac nije mogao da spava, samo se okretao čas na jednu čas na drugu stranu. S prvim kokotima, u osvit zore, krenuo je do mjesta gdje je kopao i razbijao kamen. Vidio je da teče tanak mlaz vode i da je to žica od izvora. Jako se radovao, znao je da će to sušno ljeto, kakvo nijesu zapamtili stanovnici ovog katuna, spasiti ovaj, iako mali, ali dovoljan izvor da prežive. Ujutro je rekao da svaka kuća da po jednog člana porodice da izvor urede i da izdube drveno korito od stabla bukve i da poznati majstori isklešu jedno veliko kameno korito na kome će da se poje ovce i goveda. Tako je i bilo.

Zbog stijena i okolnog kamenjara, iz kojih se izvor pojavio, dadoše mu ime Kamenica. Kroz naredne decenije i vjekove izvor je uređivan i održavan. Potomci starca Maroša danas žive u Vojvodini, a na Veljem Bosturu je još uvijek sačuvano njihovo kućište kao svjedočanstvo da su tu živjeli.

(Nastaviće se)