Ako mene pitate, ono što pročitam, ja pamtim na tri nivoa: osnovni nivo predstavlja pamćenje ideje, ponekad dopunjeno i urezivanjem stranice u sjećanje, cijelih pasusa ili rečenica, kao fotokopiranih u odnosu 1:1. I danas su mi pred očima boja hartije, format i debljina knjige, pa čak i broj stranice, font i veličina slova rečenica koje sam pročitao prije mnogo godina; stvaranje vizuelnih efekata, ne samo zaustavljenih prizora i slika, nego kompletnih dinamičkih scena neodoljive uvjerljivosti označava viši nivo retencije. Takve vizuelne senzacije jave se spontano, a ne tako što ih ja evociram nekakvim naporom imaginacije; najzad, upotpunjavanje vizuelizacije teksta ozvučenjem, jeste najrjeđi, ali i najviši nivo na kom pamtim tekst koji čitam!
Kada sam prvi put pročitao rečenicu:”Zar je samo razum Božji, zar su strasti bezbožne!?” – savršeno jasno i do najsitnijih detalja ugledao sam njenog autora, melanholičnog “danskog Sokrata” S. Kjerkegora: stajao je sam pod zvjezdanim nebom bez mjesečine, na velikoj terasi; iz svečane sale kroz visoke lukove prozora, na mrak terase padali su snopovi svjetla, i sasvim razgovjetno dopirali zvuci mazurke, žamor muških i ženskih glasova, kadence žubora smijeha, čak i zveket kristalnih čaša pri zdravicama. I tada se iz grla mladog filozofa, ote ona rečenica kao krik, kao jauk smrtno ranjenog zmaja u hropcu. Iz njegovih krupnih, ispupčenih očiju teku vrele zmajevske suze i kotrljaju se niz svilene revere svečanog fraka dok ovaj mladi čovjek kovrdžave kose koja plamti vatrom, vitak kao dječak, preklinje strašno svjetlo razuma da se priguši i utuli, i barem noću da ustupi mjesto tamnim dubinama strasti u svijetu iz kojeg ga je prognala upravo ta ista strašna svjetlost razuma!
Jeste, znam ja dobro da je za racionaliste svjetlost razuma, lumen naturale, Božja svjetlost, (jer je za njih Deus isto što i Natura), a ono što je od Boga, tome nema zamjerke! Ali od Boga je i mrak a ne samo svjetlost, kao što je od Boga i noć a ne samo dan, i kao što je, najzad, od Boga i strast, a ne samo razum! Kad zabrani mrak, i svjetlost postane tiranin! I kada zabrani strast, razum postane tiranin. O, ne budi toliko razumna, draga! Ne pretražuj tim zaslijepljujuće jakim reflektorom tamne zakutke imaginacije, ne zaviruj u duge hodnike strijepnji i katakombe slutnji, Dopusti da se preko ruba dana prelije, kao dodir poljupca, uzdrhtala plahost sutona. Neka planine postepeno tonu sve dublje pod tamni šapat tame, neka vrtovi ruža budu ocrtani samo svojim rubom na crnom plaštu neba, neka se odmori naš premoreni vid i neka se razbude zatomljeni sluh i dodir! Nije ovaj svijet samo ono što se vidi, niti je ono što razum dokuči sva istina ovoga svijeta! Nije njegov imperativ: Vidjeti ili propasti! – mora se i oslušnuti i taknuti, mora se onjušiti i okusiti, bez snebivanja što nema pomoći tog prejakog snopa svjetlosti kojom razum oduzima svijetu njegovu noć. Treba nam i noć, ne samo kao predah od razuma, nego i kao vrijeme u kom život ne traži opravdanje u razumu, nego u sebi samom!
Ostavi iz ruku tu igračku! Ugasi barem nakratko, svake noći taj svjetionik razuma. Dosta je svjetla koje donosi dan! Jer dan jeste ono istinsko svjetlo Božje, svjetlo Deusa i Naturae. Onaj ko svjetli noću, isti je kao onaj koji zatvara oči danju! Ugasi s vremena na vrijeme taj snop svjetlosti koji nas drži tako daleko od nas samih. Ostavi neka sam utrne poslednji tračak svjetla. Nisu sve istine dnevne, postoje i istine noći! Neka ti se duh privikne na prevlast tajne nad odgonetkom, neka do tebe dopru istine noći! Barem povremeno ugasi taj reflektor pod kojim se vide samo jad i bijeda ovog pustog ostrvceta na kom nam prolazi život. Ostavi da ga istražujemo danju od svanuća do sumraka, i noću od sumraka do svanuća, na mjesečini i pod svjetlom zvijezda, u mrkloj noći, po pljusku i pod bljeskom munje! Istraži ga i snagom svoje imaginacije i zavoli ga snagom želje da ovdje pronađeš svoj zavičaj!
Ferid MUHIĆ