Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Stvarni ljudi

Objavljeno prije

17 godina

na

Priča o Rosi Parks jedan je od popularnih mitova o individualnom činu građanskog otpora, kojim takozvani obični čovjek mijenja istoriju. Gospođa Rosa Parks je, tako, jednoga dana odbila da ustupi sjedište bijelom čovjeku. Taj je njen čin, kao prva u nizu domina koje padaju, doveo do promjene mnogih rasističkih praksi u Sjedinjenim Državama. Naličje mita otkrilo bi nam da su ekonomski i politički interesi bijele većine stvorili društveni kontekst u kojem je čin Rose Parks mogao poslužiti kao okidač promjena, kao što su ekonomski i politički interesi bijelog industrijskog kompleksa doveli do ukidanja ropstva, kao što su ekonomsko-politički interesi bijele većine bili presudni da za američkog predsjednika bude izabran Barak Obama, u činu koji se želi prikazati kao hepiend, kao tačka na veliki američki roman koji počinje u one davne dane kada je Rosa Parks ušla u autobus, da zauvijek izmijeni lice Amerike. Jedan se sistem, bilo da je promjena evolutivna ili revolucionarna, mijenja ne samo zahvaljujući snazi ideja koje najavljuju ono što dolazi na njegovo mjesto, nego i vlastitom voljom. Kao što smo vidjeli na primjeru komunizma, i najčvršći sistemi znaju se samoukinuti, da bi elita preživjela u drugom sistemu: ondašnje komunističke bezbjednosne strukture postale su tvrdo jezgro današnjeg kapitalizma.

Van svake sumnje je da su se mnogi ljudi crne kože, i prije Rose Parks, odvažili za slične akte prkosa i nepristajanja. Oni su platili ogromnu cijenu, bez istorijskih rezultata. Te ljude niko ne pamti. Njihova neposlušnost bila je neposlušnost bijelom gospodaru: neposlušnost Rose Parks postala je simbol snage građanske neposlušnosti.

Jedno bi građanima trebalo biti jasno: ako se sukobite sa moći, šanse da postanete anonimna žrtva represivnog aparata mnogo su veće nego da postanete nova Rosa Parks. Crnogorska društvena praksa pruža brutalne dokaze toj tezi. Slučaj Marijana Mugoša protiv Opštine Podgorica najsvježiji je primjer. Hrabra osoba ustala je protiv diskriminacije. Zgrožena javnost je reagovala: bila je to lijepa novinska priča. Razni evropski supervizori naše demokratije upoznati su sa problemom. Marijana Mugoša je sa svojim psom stigla u Evropu, da tamo govori o svojoj borbi, ali i dalje sa psom ne može na posao. Moć je naučila lekciju: treba samo pustiti da prođe prvi medijski udar, da svi čitaoci novina uz svoje jutarnje kafe kažu: ah, pa nije li to grozno, i stvar će potonuti u tišinu i zaborav. Mediji će se baviti novim i atraktivnijim slučajevima, druge će društvene nepravde nasjekirati javnost.

Kao što je Marko Miljanov pisao o primjerima čojstva i junaštva, što ne znači da su čojstvo i junaštvo bili načelo po kojem je doista funkcionisala tadašnja Crna Gore, tako je i Rosa Parks primjer uspješnog akta pubune, što ne znači da je pobuna učinkovita. Koliko je tek onih koji posao završe tako što se ne bune – ne znači li to da je poslušnost učinkovita?

Bilo bi zanimljivo vidjeti: što je na kraju bilo sa građanima Crne Gore o kojima smo čitali, onima koji su se pubunili protiv policije, sudova ili vlasnika firmi? Jesu li izborili revizije procesa, jesu li im vratili uniforme i radna mjesta? Na koncu svih priča o nepravdi, hronično zgroženi građani opet glasaju za one nad čijim su se postupcima zgražavali, dok iza svega, iza reflektora javnog mnjenja, tamo gdje niko ne gleda a gdje se, uistinu, odvija život, ostaje svemoćna moć i nemoćni pojedinac.

Kada postoji projekt i postoje uslovi za promjenu, sam projekt će pronaći vlastiti simbol, onu utemeljujuću gestu novog. Ali u Crnoj Gori takav projekt ne postoji, nego se sve svodi na individualne akcije nemoći, koje treba da izazovu lavinu. Požrtvovanost očajnih građana ne može nadomjestiti neučinkovitost elite.

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

DANAS, SJUTRA

Njihov svet

Objavljeno prije

1 sedmica

na

1 Augusta, 2026

Objavio:

Milan je stoti put održao homofobni govor u Skupštini, a stigao je i Porfirije da nam opet objasni da smo Srbi. Fragmenti iste priče. Negiranje drugosti i siledžijstvo glavna su odlika Milanovih, Porfirijevih, Vučićevih, Donaldovih i sličnih svjetova

 

 

Nakon što je Milan Knežević održao stoti homofobni govor u Skupštini, ministar policije nasrnuo fizički na njega dok su se čašćavali sa bitango i lažovu, stigao je i Porfirije. Da nam po ko zna koji put objasni da smo svi Srbi.

Nema tu ništa nelogično. Sve su to fragmenti iste priče. Negiranje drugosti i siledžijstvo glavna su odlika Milanovih, Porfirijevih, Vučićevih, Donaldovih i sličnih svjetova. Moguće da su lideru DNP u Vašingtonu, kako se pohvalio, stvarno ponudili da ostane jer „im takvi kadrovi trebaju“. Kakvo bi to pojačanje bilo. A tek za Donaldovo vraćanje „biološke istine u federalnu vladu“. Ih.

To što je Knežević u parlamentu, šaleći se na svoj uobičajeni jeftini način, po ko zna koji put širio govor mržnje prema LGBT populaciji, u ovoj zemlji je postalo uobičajeno i „normalno“. Prošlo je gotovo bez reakcije. Ne računajući mirovne aktivistkinje i organizacije koje se bave zaštitom prava te zajednice. Ministar policije Danilo Šaranović suzdržano je branio izmjene zakona od Milana Kneževića i ignorisao govor mržnje, sve dok ga ovaj nije optužio da se sunča na plaži sa brojnim obezbjeđenjem. Tu je ministru pukao film.

„Ovdje postaje sad potpuno normalno da se muškarci drže za ruke, da imaju kuma, da jedan baca, a drugi hvata bidermajer. Mi to sada ozakonjujemo kroz izmjene i dopune Zakona o državljanstvu, registru prebivališta i svemu ostalom”, kazao je Knežević, tvrdeći da Vlada, odnosno MUP, pripadnicima LGBT daje dodatna prava u postupku dobijanja crnogorskog državljanstva, koja ne daje Srbima.

Niđe veze. Zakon o istopolnim zajednicama Crna Gora je usvojila 2020. godine, a ni pet godina kasnije on nije dobio svoju podzakonsku podršku i usklađivanje sa ostalim zakonodavstvom, što se sada stidljivo radi. Dakle, prava toj zajednici i dalje poprilično manjka u odnosu na ostale. No, Milanu su od istine draži mrziteljski osmijesi njegovih glasača i napredovanje u srpskom svetu.

Problem je što nije samo do Milana. Skupština je ove sedmice ozakonila pravo na menstrualno odsustvo sa posla. Za žene koje imaju dijagnostifikovanu sekundardnu dismenoreju, a koje to pravo ostvaruju isključivo putem nalaza ljekara specijaliste. I dok su nas u regionalnim i međunarodnim portalima predstavljali kao svijetli primjer i prvu zemlju „na patrijahalnom Balkanu“ koja je usvojila takvu vrstu mogućnosti, komentari na domaćim portalima vrvili su od podsmijeha i mizogenih komentara. Plus masovna zabrinutost zbog mogućih „zloupotreba“. Nikog s druge strane ne brinu moguće „zloupotrebe“  kad nam administracija i škole budu gotovo prazne na krsne slave.

Radnu sedmicu u Montenegru zatvorio je Dodik. Nakon Porfirijevog pojašnjenja da smo svi jedno od  srpskih plemena, prikazao se i Milorad: „Republika Srpska je tu, zajedno sa Srbijom, zajedno sa našim narodom, gdje god se on nalazio. Mi smo jedan nacionalni duhovni prostor i ne može niko to oteti. Želimo da se integrišemo što je moguće više, želimo ista prava koja i drugi imaju, ništa više od svega toga“, kazao je. Ponavljajući mantru srpskog sveta o navodnoj sopstvenoj ugroženosti.  Baš kao što Milana Kneževića i njegove ugrožava LGBT zajednica. Ili patrijarhat pravo na menstrualno odsustvo.

Do nas je. Crna Gora mora smoći snage da bude neki drugi, bolji svijet. U protivnom, i ovi su dani pokazali – ostaćemo i bez budućnosti i bez prošlosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Nije za smjeh

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Jula, 2026

Objavio:

Crna Gora i ove sedmice liči na cirkus u kom su procedure i logika sporedna stvar. No, klauni nisu uvijek za smijanje. Kao ni Vučićev ili Donaldov svijet.  Sreća pa Briselu, zbog njihovih interesa, i ovakvi trebamo

 

 

Spajićev predlog za rekonstrukciju Vlade ekspresno je stigao na dnevni red Skupštine. Ali bez premijera, da ga obrazloži, kako traži procedura. Službeno je u Češkoj, obznanjeno je. A i da je tu, šta bi rekao o trećoj rekonstrukciji sopstvene vlade. Ma gdje premijer bio, očito je: na djelu je izmišljanje ministarskih mjesta da bi se zadovoljili partijski apetiti i partneri u vlasti.

Mandić mu odsustvo nije zamjerio. Predsjednik parlamenta i njegovi u Skupštini, srećni dobitnici ove rekonstrukcije, zdušno su objašnjavali ostalim poslanicima da procedure nijesu ni bitne. Pravila i bakrači. „Ajmo danas da završimo to, nemojmo zbog procedura da otkazujemo“, poručio je Mandić. Pozvao se i na praksu bivšeg režima, podsjećajući kako su se neki ministri DPS-a birali bez predlagača. Pa ono, realno, kad su sve ostale prakse DPS-a tu, što ne bi bila i ova. Mandićevi „argumenti“ prevagnuli su, a predlog opozicije da rekonstrukcija sačeka Spajića iz Češke nije prošao.

Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u parlamentu se još raspravlja o  Spajićevom predlogu za četiri nova mjesta u Vladi. Troje kandidata je iz Mandićevih političkih redova. Jelenu Borovinić Bojović Spajić je predložio za potpuno novo radno mjesto u Vladi – potpredsjednicu za zdravstvo i socijalno staranje. Šta će nam potpredsjednica kad imamo ministre tih resora, niko nije objašnjavao. A i što bi. Ministarstva su zbog njih, ne zbog nas. Novi ministar saobraćaja biće direktor podgoričkog javnog preduzeća „Putevi“ Radoš Zečević iz NSD, a Jovan Vučurović iz iste partije ministar bez portfelja. Prvo je, istina, najavljeno da bi Vučurović mogao biti ministar zadužen sa odnose sa parlamentom i inspekcijske poslove. Šteta što to rješenje nije ostalo na snazi. Možda bi nas kao čudo neviđeno uvrstili u neke svjetske univerzitetske kurikulume. Četvrti novi ministar biće Zoran Jojić iz SNP. Vodiće Ministarstvo sporta i mladih.

Dopunjena crnogorska vlada, ako bude izglasana, oboriće ne samo domaći, nego moguće i svjetski rekord po broju ministara i potrpedsjednika. U Skupštini se čak nije moglo precizno utvrditi koliko će članova brojiti Vlada poslije rekonstrukcije. Trideset tri, četiri, pet… lako se zabrojati.

Dok Mandićevi kadrovi popunjavaju Milanova mjesta u Vladi, lider DNP-a ima važnija posla. Javio se, ne iz Moskve, ne iz Beograda već iz – Vašingtona. Pohvalio se da se sastao sa Trampovom kongresmenkom Anom Paulinom Lunom i od tamo pozdravio otrpiznavanje Kosova u pljevaljskom parlamentu. Ana Paulina nije komentarisala Milanov boj za Kosovo, ali je u Vučićevom kuriru,  garantovano prepoznala odsjaj trampovskog lica. Političkog.

„Posebno mi je zadovoljstvo što ovu izjavu saopštavam na mjestu gde se iza mene nalazi trobojka, srpska zastava. To je još jedna simbolička poruka da ni u Vašingtonu, ni bilo gdje širom sveta, ideje za koje smo se zalagali ne mogu da umru, jer se sa njima susrećemo na svakom koraku, širom zemaljske kugle”, poručio je Knežević. Kako li se tek tamo daleko „osjećao kao Donald Tramp”.

Pljevaljski parlament se, izgleda, osjećao kao državni, pa je glasao o otpriznavanju Kosova, iako su mu u nadležnosti lokalne teme. Za Deklaraciju o nepriznavanju odluke o priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova glasalo je 18 odbornika. Ne samo Milanovi kadrovi, i ne još uz njih samo Andrijini već i Bečićeve Demokrate. Jedini odbornik Demokrata koji nije podržao inicijativu je Milojica Tešović. Predstavnici PES-a i nezavisni odbornik Saša Ječmenica napustili su salu. Odbornici DPS-a nijesu prisustvovali sjednici.

Crna Gora sve češće liči na cirkus u kom su procedure i logika sporedna stvar. No, klauni nisu uvijek za smijanje. Kao ni Vučićev ili Donaldov svijet. Sreća pa  Briselu, zbog njihovih interesa, naravno, i ovakvi trebamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Jadac

Objavljeno prije

3 sedmice

na

18 Jula, 2026

Objavio:

Da nije Brisela, ko zna do kad bi Ustavni sud ostao nepopunjen i predmet političkih trgovina. Prosto, ovdašnjoj političkoj klasi je do vladavine prava koliko Mandiću do antifašizma

 

 

Skupština je dok je ovaj broj Monitora odlazio u štampu, izabrala dvoje sudija Ustavnog suda. Konačno. Isti parlament glasao je za iste kandidate kojima ranije nije omogućio izbor, a rezultat je sada, eto, drugačiji. Dvoje sudija izabrani  su jer su prekoračeni svi briselski rokovi za popunjavanje jedne od najznačajnijih domaćih institucija. Da nije Brisela, ko zna do kad bi ostao nepopunjen i predmet političkih trgovina. Prosto, ovdašnjoj političkoj klasi je do vladavine prava koliko Mandiću do antifašizma.

Sudije koje je ove sedmice izabrao parlament predložio je predsjednik države Jakov Milatović, poznat po tome da baš nema sreće sa kandidaturama upućenim parlamentu. Dabogda te Milatović predložio Skupštini, mogla bi da bude moderna crnogorska kletva. Predsjednik države je u maju prošle godine za sutkinju Ustavnog suda predložio advokaticu Mirjanu Vučinić. O njenoj se kandidaturi nije ni glasalo, jer predstavnici vladajućih nijesu podigli ruke za dnevni red sjednice sa tom tačkom.

Potom je početkom decembra 2025. godine za Ustavni sud predložio sudiju Predraga Krstonijevića. U prvom krugu glasanja Krstonijević nije dobio podršku.  Sada jeste. Njegov izbor u prvom krugu podržalo je 25 poslanika Nove srpske demokratije, Demokrata , Socijalističke narodne partije i poslanika Pokreta Evropa sad. Uzdržani dio PES-a se predomislio. U međuvremenu, predsjednik parlamenta nije žurio da popunjavanje Ustavnog suda stavi na dnevni red Skupštine. Bilo je važnijih stvari.

Krstonijević bi u Ustavnom sudu trebalo da zamijeni sutkinju Desanku Lopičić, kojoj je istekao mandat, ali joj ga je Skupština produžila do izbora novog sudije. O trećoj Milatovićevoj kandidatkinji, sutkinji Jeleni Ružičić, koju je šef države predložio još početkom marta, Skupština do ove sedmice nije ni odlučivala. Kako su mediji i najavili, sada je dobila podšku.

„Ambasador EU u Crnoj Gori Johan Satler, u međuvremenu je, već najmanje četiri puta, apelovao da se hitno izaberu nedostajuće sudije Ustavnog suda“, podsjetila je početkom sedmice Akcija za ljudska prava. To je jedan u nizu apela na parlament da tu obavezu, ne evropsku, već domaću, konačno ispuni.

„Postavlja se pitanje svih pitanja: ako se najviši predstavnici vlasti ovako neodgovorno ponašaju dok je njihov demokratski kapacitet na testu pred 27 država članica EU, može li se stvarno očekivati da ono postane odgovornije kada testiranje prestane i Crna Gora uđe u EU?”, pitali su iz HRA. Teško.

Valjda se i oni vode ovom Đukanovićevom filozofijom „istorija će me pozitivno pamtiti“. Višedecenijski vođa, saopšteno je, radi na knjizi o sebi. Svojevremeno je izjavio da će ga istorija „pravilno vrednovati“, podsjećajući da je tokom njegovih godina na vlasti između ostalog „Crna Gora pošteđena razaranja tokom NATO bombardovanja SRJ 1999, mirnim putem obnovljena nezavisnost države, uvedena u Alijansu i u predvorje EU“. Ostale „sitnice“, poput, sedmogodišnjeg druženja s Miloševićem, ratnih zločina, poharane ekonomije, obračuna sa kritičarima… istorija ne pamti, računa Đukanović.

Aktuelna vlast, sve su prilike, isto tako računa da će ih istorija pamtiti jer su zemlju uveli u EU. To što će ih tamo, iz pretežno svojih interesa ugurati Brisel, to ćemo morati pamtiti mi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo