Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Stvarni ljudi

Objavljeno prije

na

Priča o Rosi Parks jedan je od popularnih mitova o individualnom činu građanskog otpora, kojim takozvani obični čovjek mijenja istoriju. Gospođa Rosa Parks je, tako, jednoga dana odbila da ustupi sjedište bijelom čovjeku. Taj je njen čin, kao prva u nizu domina koje padaju, doveo do promjene mnogih rasističkih praksi u Sjedinjenim Državama. Naličje mita otkrilo bi nam da su ekonomski i politički interesi bijele većine stvorili društveni kontekst u kojem je čin Rose Parks mogao poslužiti kao okidač promjena, kao što su ekonomski i politički interesi bijelog industrijskog kompleksa doveli do ukidanja ropstva, kao što su ekonomsko-politički interesi bijele većine bili presudni da za američkog predsjednika bude izabran Barak Obama, u činu koji se želi prikazati kao hepiend, kao tačka na veliki američki roman koji počinje u one davne dane kada je Rosa Parks ušla u autobus, da zauvijek izmijeni lice Amerike. Jedan se sistem, bilo da je promjena evolutivna ili revolucionarna, mijenja ne samo zahvaljujući snazi ideja koje najavljuju ono što dolazi na njegovo mjesto, nego i vlastitom voljom. Kao što smo vidjeli na primjeru komunizma, i najčvršći sistemi znaju se samoukinuti, da bi elita preživjela u drugom sistemu: ondašnje komunističke bezbjednosne strukture postale su tvrdo jezgro današnjeg kapitalizma.

Van svake sumnje je da su se mnogi ljudi crne kože, i prije Rose Parks, odvažili za slične akte prkosa i nepristajanja. Oni su platili ogromnu cijenu, bez istorijskih rezultata. Te ljude niko ne pamti. Njihova neposlušnost bila je neposlušnost bijelom gospodaru: neposlušnost Rose Parks postala je simbol snage građanske neposlušnosti.

Jedno bi građanima trebalo biti jasno: ako se sukobite sa moći, šanse da postanete anonimna žrtva represivnog aparata mnogo su veće nego da postanete nova Rosa Parks. Crnogorska društvena praksa pruža brutalne dokaze toj tezi. Slučaj Marijana Mugoša protiv Opštine Podgorica najsvježiji je primjer. Hrabra osoba ustala je protiv diskriminacije. Zgrožena javnost je reagovala: bila je to lijepa novinska priča. Razni evropski supervizori naše demokratije upoznati su sa problemom. Marijana Mugoša je sa svojim psom stigla u Evropu, da tamo govori o svojoj borbi, ali i dalje sa psom ne može na posao. Moć je naučila lekciju: treba samo pustiti da prođe prvi medijski udar, da svi čitaoci novina uz svoje jutarnje kafe kažu: ah, pa nije li to grozno, i stvar će potonuti u tišinu i zaborav. Mediji će se baviti novim i atraktivnijim slučajevima, druge će društvene nepravde nasjekirati javnost.

Kao što je Marko Miljanov pisao o primjerima čojstva i junaštva, što ne znači da su čojstvo i junaštvo bili načelo po kojem je doista funkcionisala tadašnja Crna Gore, tako je i Rosa Parks primjer uspješnog akta pubune, što ne znači da je pobuna učinkovita. Koliko je tek onih koji posao završe tako što se ne bune – ne znači li to da je poslušnost učinkovita?

Bilo bi zanimljivo vidjeti: što je na kraju bilo sa građanima Crne Gore o kojima smo čitali, onima koji su se pubunili protiv policije, sudova ili vlasnika firmi? Jesu li izborili revizije procesa, jesu li im vratili uniforme i radna mjesta? Na koncu svih priča o nepravdi, hronično zgroženi građani opet glasaju za one nad čijim su se postupcima zgražavali, dok iza svega, iza reflektora javnog mnjenja, tamo gdje niko ne gleda a gdje se, uistinu, odvija život, ostaje svemoćna moć i nemoćni pojedinac.

Kada postoji projekt i postoje uslovi za promjenu, sam projekt će pronaći vlastiti simbol, onu utemeljujuću gestu novog. Ali u Crnoj Gori takav projekt ne postoji, nego se sve svodi na individualne akcije nemoći, koje treba da izazovu lavinu. Požrtvovanost očajnih građana ne može nadomjestiti neučinkovitost elite.

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Karma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ima i onih koji pominju karmu jer će Radoja Žugića  na mjestu guvernera CBCG zamijeniti Irena Radović, njegova i žrtva tadašnjeg sistema. To je dobra vijest.  No, posao promjene sistema u kom je vrh jedne partije vladao nad zakonima ove zemlje, koja je razorena i opljačkana, dok smo se dijelili po  krvnim zrncima, ne bi valjalo prepustiti karmi.  Ima tu još mnogo toga da se ispravi

 

Važna ovonedeljna vijest – sa mjesta guvernera Centralne banke Crne Gore odlazi Radoje Žugić. Iako je Demokratska partija socijalista, čiju je stranu Žugić nedvosmisleno držao, ostala bez vlasti u avgustu 2020. godine, Žugić se na vrhu Centralne banke  zadržao do danas. O tome kako postavgustovske vlasti nijesu imale snage ili volje da se riješe sive eminencije DPS-a i Prve familije, Monitor je više puta pisao.

Zanimljive su i okolnosti pod kojima Žugić odlazi. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović najavio je da će kandidatkinja za tu poziciju biti Irena Radović, bivša viceguverenerka Centralne banke, koju je Žugić nezakonito smijenio u parlamentu 2018. godine. Naravno, uz podršku tadašnje parlamentarne većine. Bivša viceguvernerka je smijenjena dok je, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, boravila u bolnici u Beču, i to dva mjeseca nakon što je protiv Centralne banke i Žugića podigla tužbu za mobing i diskriminaciju. Oni koji su u tadašnjem zakonodavnom domu digli ruku za njenu smjenu nijesu se obazirali ni na  Zakon o zabrani zlostavljanja na radu koji garantuje zaštitu od stavljanja u nepovoljniji položaj i gubitka radnog mjesta nakon pokretanja tužbe. Interesi vrha partije bili su najjači zakon. Zato nije pomogla ni presuda sutkinje Osnovnog suda Milene Brajović, koja je u dva navrata presudila u korist  Irene Radović i utvrdila da ta Žugićeva inicijativa nije mogla biti osnov za razrešenje, te da su bez dokaza njegove optužbe  da je viceguvernerka nestručna i da je odala poslovnu tajnu.

Žugićevu inicijativu tada su u parlamentu podržala 42 poslanika tadašnje vladajuće koalicije (DPS, SD i manjinske partije), uz glas poslanice opozicije Draginje Vuksanović Stanković (SDP). Koja je ovih dana na meti vulgarnosti ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Ima i onih koji pominju karmu jer će Žugića danas zamijeniti njegova i žrtva tadašnjeg sistema. To je dobra vijest.  Ipak, posao promjene sistema u kom je vrh jedne partije vladao nad zakonima ove zemlje, koja je razorena i opljačkana, dok smo se dijelili po  krvnim zrncima, ne bi valjalo prepustiti karmi.  Ima tu još mnogo toga da se ispravi.

Ptice na grani znaju, a podsjetili su nas i u nedavanom Izvještaju Evropske komisije –  karma neće reformisati Đukanovićevo pravosuđe. Kao ni partijsko zapošljavanje do dubini i širini. Neće nas ni suočiti sa ratnom prošlošću koja nam se vraća i kezi u lice na svakom ćošku. Niti  nam vratiti sve one koji su otišli čekajući promjene. Ni one koji se tek spremaju da odu.

Naredne sedmice parlament će, najavljeno je, odlučivati o nedostajućem sudiji Ustavnog suda. Političke klase najavljuju da će parlamentarci konačno glasati u skladu sa javnim, a ne političkim interesom, kako bi i suštinski  odblokirali ovu važnu sudsku instancu i krenuli na put odblokiranja evropskog procesa. Čekaju još i izbor VDT-a, Sudskog savjeta, ali i izmjene zakonskog okvira i donošenje rešenja koja bi omogućila suštinsku promjenu sistema, koja se nakon avgusta nije desila.  Jer su nadvladali partijski interesi.

Do daljnjeg, čekamo dan kada će u parlamentu početi da se glasa  mimo zakona partije. Tek onda karma može da pripomogne.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dobro je to

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije ovaj Izvještaj o napretku ni toliko loš koliko je mogao biti, da su ocjenjivači sagledali širu sliku. Znamo mi nas

 

Bivši premijer Dritan Abazović, napuštajući zgradu vlade, sa sobom je odnio sablju koju mu je, na početku premijerskog mandata, darovao Andrija Mandić. Riječ je o oružju koje je Mandić dobio na poklon od nekadašnjeg ministra odbrane Republike Srbije Aleksandra Vulina. Uz sablju, aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore primio je tada i vojnu spomen-medalju za doprinos sistemu odbrane Srbije tokom NATO intervencije 1999. godine.

“Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali, branili, a isto tako ovo je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori…”, besjedio je Vulin tom prilikom. Propuštajući da pomene ono što bi volio da bude zaboravljeno: razloge (etničko čišćenje na Kosovu) zbog kojih je NATO bombardovao tzv. SRJ.

Dodjela odlikovanja i oružja obavljena je prije nego se Vulin, kao direktor srpske BIA, našao na crnoj listi SAD zbog umiješanosti u ”međunarodni organizovani kriminal, ilegalnu trgovinu narkoticima i zloupotrebu javne funkcije”.

Abazović je potvrdio priču, ne nalazeći u njoj ništa sporno. “Tačno je da sam sa sobom, kada mi je završen mandat u Vladi, odnio sablju koju mi je poklonio Andrija Mandić. Radi se o ličnom poklonu, zato sam ga i odnio i on će ubuduće biti kod mene.”

Takođe bivši premijer, Duško Marković, ovih je dana zaokupio pažnju javnosti najavom da razmišlja o osnivanju nove političke partije. Nakon što je u DPS-u izgubio status potpredsjednika, poslanika i člana Glavnog odbora. Marković, kazao je, razmišlja i o tome “šta sve treba uraditi u evropskom i građanskom bloku da bi se konsolidovali i da bi Crna Gora izašla iz ovog permanentog rizika ponora koji je otvoren pred njenom budućnošću”.

Marković je na tom planu već dosta uradio. I previše, cijene mnogi.

Bio je direktor ANB-a u vrijeme kada su “utemeljeni” ovdašnji narko klanovi. Potom je predvodio Vladu koju pamtimo po višegodišnjim pregovorima da se minimalna zarada u Crnoj Gori poveća sa 225 na 250 eura. I po  predlaganju Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Njegovo usvajanje u parlamentu bilo je uvod u smjenu DPS-a, ali i klerikalizaciju dijela ovdašnjeg društva kojoj i danas svjedočimo.

Marković je uoči izbora 2020, u pokušaju da sačuva vlast, tadašnjem mitropolitu SPC u Crnoj Gori ponudio sporazum (izmjene Zakona) kojim bi se “jasno isključila mogućnost da vjerske objekte (pravoslavne crkve i manastire u Crnoj Gori, prim. Monitora) može korisiti bilo koja vjerska zajednica osim Mitropolije crnogorsko-primorske i drugih eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori”. To bi praktično ugasilo snove o povratku vjernika CPC u svoje bogomolje. Sada, eto, briži nad budućnošću građanske i evropske Crne Gore.

Mi smo tu đe smo. Profesor Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Boban Batrićević pojaviće se na Sudu za prekršaje sredinom januara naredne godine. Tamo ga je poslala viša državna tužiteljka Snežana Šišević, nakon što nije uspjela da pronađe pravni osnov kako bi protiv Batrićevića pokrenula krivični postupak zbog kolumne  u kojoj je, citirajući izjave mitropolita Joanikija i vladika Metodija, zaključio kako “oni nijesu popovi i kaluđeri, oni su torokuše i propovjednici mržnje”.

Ne moramo biti saglasni sa terminologijom  koju koristi profesor Boban Batrićević. Ali, naum tužilaca da selektivno opažaju svijet oko sebe je očigledan. Batrićevićeve riječi se ne mogu mjeriti sa opakošću poruke  Metodija Ostojića kada veliča četničke zločince Dražu Mihailovića i Pavla Đurišića, i kada Joanikije Mićović prijeti Crnoj Gori kao “maloj Ukrajini”.

Slučaj Batrićević je opomena:  opasna je ideja i poguban je koncept društva u kojem se  zbog napisane ili uzgovorene riječi kritike plaćaju kazne ili ide u zatvor. I kad  se kritika  sveštenika u vezi  njihovog političkog angažmana može podvesti u kategoriju uvreda “po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti”.

Idemo dalje. Zaposleni pod okriljem lokalne samouprave u Budvi mogu da odahnu. Više neće čekati da iz pritvora u Spužu stigne odobrenje za isplatu njihovih zarada. “Biće uskoro izabran potpredsjednik Opštine, koji će, uz pomoć još jednog potpredsjednika obavljati dužnost, dok na slobodu ne izađe naš nevino utamničeni predsjednik Opštine Milo Božović”, obavijestio ih je predsjednik Nove srpske demokratije. Oj, ha.

Nije ovaj Izvještaj o napretku ni toliko loš koliko je mogao biti. Znamo mi nas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pejzaž

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od sedam poslaničkih klubova koji su glasali za Andriju Mandića za predsjednika skupštine, makar pet je bilo vjerski uniformno – hrišćanski. Nova srpska demokratija, Demokrate, Demokratska narodna partija, SNP/ CIVIS, Poseban klub poslanika.  Jednovjerski su i opozicioni poslanički klubovi SD i  Bošnjačke stranke. Eto začuđujuće jednobojnog pejzaža naše multinacionalne i multikonfesionalne stvarnosti

 

U osvit dana, u utorak, u parlamentu je izabrana 44. vlada Crne Gore na čelu sa premijerom Milojkom Spajićem. Proevropska, kažu njeni promoteri. Nekih 12 sati ranije, za predsjednika Skupštine izabran je Andrija Mandić. Četnički vojvoda, insistirali su njegovi oponenti. On se od tih „optužbi“ nije branio.

Za Mandića je  glasalo 49 poslanika vladajuće većine. Spajić je dobio 46 glasova. U Sporazumu koji je pratio formiranje vladajuće većine piše kako će svi njihovi poslanici glasati onako kako se dogovore partijski šefovi. Znači 46. To je broj poslanika većine na koje se vlada može  osloniti. Pošto se šefovi dogovore i namire. Ono troje (osnovano se sumnja da je riječ o članovima Posebnog kluba poslanika  koji su istupili iz poslaničke grupe pokreta Evropa sad) glasa po sopstvenom nahođenju.

Uglavnom,  četiri i po mjeseca nakon parlamentarnih izbora, završen je proces konstituisanja izvršne i zakonodavne vlasti u Crnoj Gori. Izabrali smo novog predsjednika države. Po nacionalnosti: Crnogorac. Dobili smo novog predsjednika Skupštine. Po nacionalnosti: Srbin. Imamo i novog predsjednika vlade. Milojko Spajić. O njegovom nacionalnom izjašnjenju možemo da nagađamo. Sa manje ili više osnova. Baš kao onomad što smo radili kada su u pitanju bili njegovo državljanstvo i prebivalište. Ali, da se ne vraćamo sada na tu priču, pošto bi nas ona mogla odvesti i do dva državljanstva predsjednika Skupštine pa, onda, ko zna gdje.

Drugo nam nešto može pasti na pamet dok gledamo i slušamo ljude koji predvode vlast koja će, obećavaju, našu malu a raznolikostima bogatu zajednicu povesti u  ljepšu budućnost.

Crna Gora je, piše u njenom Ustavu, građanska država u kojoj je zabranjena diskriminacija „po bilo kom osnovu“.  Ubjedljiva većina poslanika novoformirane većine (PES, Demokrate, kad-kad i SNP) i gotovo četiri petine onih što su ostali u opoziciji (DPS, GP URA, SD)  rado se predstavljaju kao građanske partije. Zašto se onda u vrhovima novoizabrane vlasti ne primjećuje to naše bogatsvo  -nacionalno, vjersko, rodno šarenilo?

Predsjednik države i svih sedam članova njegovog kabineta dio su „pravoslavne većine“ oko čijeg jedinstva se, evo već dvadeset godina, vrte programi ovdašnje desnice. Iz istog vjerskog korpusa dolaze predsjednik parlamaneta i oba potpredsjednika (ona i on) izabrana u ime poslanika vladajuće koalicije. Da nije ministarki i ministara iz redova PES-a i albanskih nacionalnih partija, imali bi i vjerski jednoobraznu Vladu.

Ova stvarnost nije slučajnost.  Od sedam poslaničkih klubova koji su onu noć glasali za Andriju Mandića, makar pet je bilo vjerski uniformno – hrišćanski. Nova srpska demokratija, Demokrate, Demokratska narodna partija, SNP/ CIVIS, Poseban klub poslanika. Albanski forum je naravno nacionalno jednoobrazan ali vjerski nije. Jednovjerski su i opozcioni poslanički klubovi SD i  Bošnjačke stranke. Eto začuđujuće jednobojnog pejzaža naše multinacionalne i multikonfesionalne stvarnosti.

Mogli bi, takođe, da prebrojimo i klubove u kojima nema ni jedna žena. Ili, one malo veće, gdje ih ima po jedna. Tek da se ispuni zakonom propisani minimum.

I  sada, oni takvi kakvi su treba da se međusobno dogovore kako bi obezbijedili minimum neophodnih uslova za održavanje popisa. Na kome je, ubijedili su i najsumnjičavije, najvažnije kako ćemo se izjasniti po pitanju nacije, vjere i jezika kojim govorimo.. Baš kao što je bilo i 2011, 2003…

Popisno izjašnjavanje na kome su insistirali Dritan Abazović i Aleksandar Damjanović, ne mareći za evidentno odsustvo uslova za njegovo regularno održavanje, odloženo je za 30 dana. To je razuman gest nove vlade. Za to vrijeme treba otkloniti brojne nedostatke i odagnati sumnje u mogućnost da dobijemo vjerodostojne podatke o stanovnicima, domaćinstvima i stanovima u Crnoj Gori. Ili, ako to nije moguće uraditi, jasno dijagnostikovati šta je to što ne može da se završi za 30 dana a neophodno je, zbog čega bi početak popisa trebalo dodatno odložiti. Makar u taj posao valjalo bi ući bez partijskih, nacionalnih i svih drugih, sličnih i ličnih, kalkulacija. Kako naš životni pejzaž ne bi postao još sivlji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo