Povežite se sa nama

MONITORING

SUDSKI SPECIJALCI U ODBRANI PREMIJEROVE SESTRE: Kazna Monitoru za njihovu korupciju

Objavljeno prije

10 godina

na

ana-kolarevic

Viši sud u Bijelom Polju preinačio je drugu oslobađajuću presudu Osnovnog suda u Podgorici po tužbi advokatice Ane Đukanović (Kolarević) protiv našeg nedjeljnika i presudio u korist premijerove sestre. Sud je advokatici Đukanović dosudio 5000 eura na ime ,,naknade nematerijalne štete za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog povreda ugleda i časti”.

Tročlano Sudsko vijeće Višeg suda u Bijelom Polju je tom presudom premijerovoj sestri uslišilo davnašnju želju – moćna advokatica, kako samu sebe vidi, dobila je napismeno da se o prošlim ali i budućim poslovima nje i njene braće ne smije izvještavati s kritičkom distancom, stavom i sumnjom, sve dok oni sami pred crnogorskim sudovima ne priznaju da su krivi.

Vijeće u sastavu Milan Smolović, predsjedavajući, i sutkinje Milica Čukić i Jelena Čabarkapa presudom nijesu zaslužili samo advokatičinu naklonost, nego i bar pasus u pravnim knjigama, u nekom poglavlju pod nazivom – kako se za duševne boli može osuditi i kada boli – nema. Na suđenju Monitoru je premijerova sestra više puta na pitanje da li je imala duševne boli kazala da je o ,,emocijama nepristojno govoriti” i da ne zna kako se povodom pisanja Monitora osjećala. Pristojno i hladno tražila je 100 hiljada eura odštete. Nije joj smetalo ni to što se zbog nepristojno visokog odštetnog zahtjeva i pritiska na medije o njoj govorilo u Evropskom parlamentu. Osim Monitora, premijerova sestra tražila je po 100 hiljada eura i od Vijesti i Dana zbog tekstova koji su pretežno izvještavali o aferi Telekom, odnosno tužbi američke Komisije za hartije od vrijednosti, u kojoj se tvrdi da je dokazano da je postojala korupcija prilikom privatizacije nekada najveće državne kompanije, i da je 7,3 miliona eura mita od stane mađarskog Matava koji je preuzeo kompaniju po povoljnim uslovima pošlo najvećem crnogorskom funkcioneru, njegovoj sestri i saradnicima.

Nije jasno kako je predmet protiv Monitora koji je vođen u Podgorici završio u Višem sudu u Bijelom Polju, a nakon žalbe advokatice Đukanović na prvu oslobađajuću presudu koju je u novembru 2013. godine u korist Monitora donio sudija Osnovnog suda u Podgorici Veljko Radovanović. Bilo je razložno očekivati da o tome odlučuje Viši sud u Podgorici.

Osim ako nije zbog iskustva sudije Smolovića sa duševnim bolovima moćnih. Smolović je 5. maja 2014. godine usvojio tužbu bivše gradonačelnice Kotora Marije Maje Ćatović protiv Alena Kovačevića, direktora PC Rivijera Kotor, dosudivši gradonačelnici 4.000 eura na konto duševnih boli. A tu je i poseban senzibilitet prema medijima. Smolović je tada naredio objavljivanje presude u dnevnim listovima Dan i Vijesti koji su prenosili optužbe. Kovačević je kao direktor PC Rivijera prethodno tužio Mariju Ćatović zbog zloupotrebe službenog položaja i nesavjesnog rada u službi, tvrdeći da je kao gradonačelnica oštetila PC Rivijeru.

Smolović je najprije naložio sudiji Radovanoviću da ,,ispravi greške”, a kada je Radovanović opet oslobodio Monitor od optužbi, preinačio je presudu.

U oslobađajućoj presudi Radovanović cijeni da je tužbeni zahtjev premijerove sestre – neosnovan.

On oslobađajuću presudu bazira na dvije ključne stvari: da je advokatica Đukanović javna ličnost zbog čega granice prihvatljive kritike za nju moraju biti šire u odnosu na privatna lica i da je privatizacija Telekoma tema od javog interesa, kao i privatizacija Avale i Željezare sa kojima je povezivana u tekstovima našeg nedjeljnika.

,,Tekstovi su upereni na kritikovanje vlasti i nijesu takvog karaktera da zahtijevaju miješanje u slobodu izražavanja radi zaštite ugleda drugog, saglasno praksi Evropskog suda za ljudska prava. Miješanje za zaštitu ugleda tužilje bi bilo neproporcionalo legitimnom cilju koji se htio ostvariti. To bi u konkretnom slučaju moglo djelovati kao obeshrabrenje otvorenoj diskusiji i pitanjima od javnog interesa”, navodi se u drugoj oslobađajućoj presudi Radovanovića iz novembra 2014. godine, koju je preinačio bjelopoljski sud.

Obeshrabrenje javnoj diskusiji i javna sumnja u poslove prve familije, upravo je i cilj tužbe advokatice Đukanović. Tužba je nastavak pritiska na medije sa kritičkim odnosom prema vlasti koja se godinama vodi od strane vrha vlasti. Osim Đukanovićevih vatrenih govora protiv kritičara u medijima i poziva za njihovu daratizaciju, sve veći broj napada na novinare i imovinu tih medija ostao je nerasvijetljen, dok su se ređale tužbe Đukanovića i njegovih sa nepristojno visokim odštetnim zahtjevima. To je bio pri tom samo jedan od načina finansijskog iscrpljivanja kritičkih medija, dok su se nezakonito ulivali milioni u medije koji podržavaju režim.

Smolović je u preinačenoj presudi vagajući izmeđe važnosti slobode izražavanja i ugleda premijerove sestre, prevagnuo na stranu vlasti u stilu sudije kakvog mračnog političkog suda iz literature o diktaturama.

On se slaže da je Ana Đukanović javna ličnost iako advokatica tvrdi da nije, kao i da je afera Telekom tema od javnog interesa. Ali za Smolovića ima nešto važnije:

,,Sloboda štampe može podlijegati ograničenjima, pravom drugoga na dostojanstvo… Štampa ne smije da prekorači određene granice, posebno sa pravima i ugledom drugih. Sloboda izražavanja sa sobom nosi dužnosti i odgovornosti koje poprimaju na važnosti u situacijama kada se napada ugled imenovanih pojedinaca”.

Dalje u presudi on navodi: ,,Ne može se prihvatiti zaključak prvostepenog suda da su tekstovi napisani prije svega sa namjerom da se oštro kritikuje vlast, te da namjera nije bila da povrijedi čast i ugled tužilje. Ovo posebno kada se ima u vidu sadržaj novinskih članaka i njihov broj uz objavljivanje fotografija tužilje, koji članci pišu o kriminalnim radnjama mita i korupcije, pa je očito da je tuženi omalovažio ličnost tužilje te da bi svaki advokat to doživio kao uvredu”, navodi se u presudi Višeg suda u Bijelom Polju. Smolović je uzeo u obzir i crnogorsku patrijarhalnu sredinu. ,,Imajući u vidu sve okolnosti slučaja i moralne standarde u patrijarhalnim tradicionalnim zajednicamam kakva je Crna Gora, prvostepeni sud nije zaključio pravilno kada je našao da tužilji nijesu povrijeđeni čast i ugled”. Šta bi na to rekli u Strazburu.

No, sudija Višeg suda nije samo prevagnuo kad je u pitanju ugled porodice Đukanović. On je na mala vrata abolirao premijerovu sestru od odgovornosti u aferi Telekom.

,,Namjera nedjeljnika Monitor nije bila da iznošenjem neistinitih činjenica i fotografijama prvenstveno iznese informacije o tužbi u SAD, već da se uvrijedi tužilja i prikaže kao ličnost sklona koruptivnim radnjama”, navodi se u presudi.

Koje su to neistinite činjenice? Da je bilo korupcije pri prodaji Telekoma, što su više puta istakle i američke diplomate? Da novac nije legao na račun sestre i saradnika? Pa ni sestra to nije negirala. Da američka komisija za hartije od vrijednosti nije utvrdila da su ugovori na konto kojih je uplaćeno 7,3 miliona eura nijesu bili lažni, samo pokriće za nešto drugo? Smolović nije precizirao šta je po njemu neistinito u tekstovima Monitora.

On dalje nastavlja: ,,Advokati kao članovi pravosuđa moraju uživati ugled u društvenoj zajednici, moraju biti zaštićeni od destruktivnih napada koji nemaju pokriće u činjenicama. Ovo i kada se ima u vidu da protiv tužilje nije vođen postupak povodom procesa privatizacije”. Možda Đukanovićevo tužilaštvo i pokrene taj postupak nakon presude Višeg suda u Bijelom Polju. I slučajno predmet delegira Smoloviću.

U jednom se valja složiti sa Smolovićem. Da se njegova presuda mora objaviti u našem nedjeljniku. Šteta bi bilo da propadne vrijedna građa za buduća pokoljenja o jednom diktatoru i njegovom pravosuđu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

SLUČAJ BORISA RAONIĆA, GENERALNOG DIREKTORA RTCG: Kikiriki servis

Objavljeno prije

2 dana

na

29 Novembra, 2024

Objavio:

Nakon što je tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv dijela Savjeta zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora za generalnog direktora, on je odlučio da im uzvrati –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, neugodna pitanja, istina i bakrači. Zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis

 


Boris Raonić, dva puta nezakonito izabrani generalni direktor RTCG, slikovito  je ove sedmice demonstrirao kako izgleda  javni servis koji se to samo pravi da jeste. Domaći, balkanski model. Za koji svi znamo da to baš i nije, a napredak mjerimo po tome koliko liči na to što treba da bude.

Nakon što je obznanjeno da je Osnovno tužilaštvo u Podgorici podiglo optužni prijedlog protiv više članova Savjeta RTCG zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora na čelo te kuće u junu prošle godine, on je odlučio da im odgovori, kako drugačije, nego –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, nezavisni stručnjaci, neugodna pitanja, istina i bakrači. Sjedneš lijepo, zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis.

No i Raonić zna da RTCG treba da liči na javni servis, pa na prvo pitanje novinara hoće li podnijeti ostavku nakon optužnog prijedloga, prigodno uzdahne: „Prvo pa muško.Drago mi je da ste se odlučili za takav pristup.U nekim drugim vremenima bi vjerovatno rekli – nijesmo se tako dogovorili“.  Pošto se nisu dogovorili, slijedi pola sata priče o uspjesima Raonića i  opstrukcijama „medijskih i političkih struktura protiv RTCG“, koje i novinar lično primjećuje. Pa o tome kako RTCG već sad može „rame uz rame sa evropskim javnim servisima“. Idila.

Napokon, opet pitanje o optužnom prijedlogu. “Ne postoji šansa da će bilo koji sud potvrditi ovaj optužni prijedlog”, saopštava  sigurno  Raonić, diplomirani pravnik od 2018. godine, zbog čega, a ne samo zbog konflikta interesa kako to želi predstaviti, nije mogao biti zakonito izabran na čelo RTCG  u avgustu 2021.  Novinar normalno – ništa.  Ni pomena o tome da  Raonić,  da su se sprovodili zakoni,  nije mogao biti tu gdje je sve do  2028. godine, kada bi ispunio tadašnji uslov od deset godina radnog iskustva u odgovarajućoj spremi. Vlada mu je, u međuvremenu, priskočila i smanjila uslov na – pet godina.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LOKALNE VLASTI – DRŽAVNA GLAVOBOLJA: Đe se đede većina

Objavljeno prije

2 dana

na

29 Novembra, 2024

Objavio:

Rezultati nedavnih lokalnih izbora i, još više, nesposobnost da se nakon podjele mandata dođe do neophodne većine,  razlog su za opravdanu glavobolju i u državnom vrhu. U Podgorici i Budvi se (bezuspješno) pregovara, kotorski izbori nijesu završeni, a dolaze Berane, Nikšić… Šavnik su svi zaboravili

 

Dva mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora u Podgorici i mjesec od proglašenja njihovih konačnih rezultata, Glavni grad dobio je novi parlament. Partijski mandati su personalizovani i novoizabrani odbornici su zauzeli svoja mjesta. Ali još nema nagovještaja o tome ko bi od njih mogao biti dio većine, a ko opozicija. A vrijeme curi. Ukoliko odgovor na to pitanje ne dobijemo do kraja godine, Podgorici predstoje novi izbori.

Jelena Borovinić Bojović, sada već bivša predsjednica Skupštine Glavnog grada, inicirala je u ime koalicije Za budućnost Podgorice sastanak predstavnika partija i pokreta koji su nakon prethodnih lokalnih izbora bili dio gradskih vlasti. Do proljetošnjeg razlaza. Pozivu se  nijesu odazvali predstavnici koalicije Pokret za Podgoricu-URA, pa sve opcije za dogovor i dalje ostaju otvorene.

Podsjetimo, iz koalicije koju personifikuju predsjednik države Jakov Milatović i  bivši premijer Dritan Abazović ignorisali su i poziv  koji je na njihovu adresu stigao iz DPS-a. Tada su se izgovorili radom na postizbornoj platformi koju će ponuditi potencijalnim koalicionim partnerima. Ove nedjelje su, umjesto susreta sa zvaničnicima ZBCG i koalicije Demokrata i PES-a, istu predstavili javnosti. Ključno u tom dokumentu je da u njemu ne piše kako Luka Rakčević mora biti gradonačelnik Podgorice. Iako je ponovljeno da ostaju pri stavu kako je Rakčević najbolji od svih mogućih kandidata. Ali su, izgleda, i oni svjesni da im postizborna matematika ne daje za pravo da u predstojeće pregovore ulaze sa pozicije sve ili ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN ĆOĆO  BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove

Objavljeno prije

1 sedmica

na

22 Novembra, 2024

Objavio:

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Počinje u Moskvi, nastavlja se u Budvi pa doseže, preko Kolašina, do obronaka Bjelasice. Konstanta u priči je Milo Đukanović

 

Nakon nedavnog, verbalnog i fizičkog, napada na novinarku Pobjede Anu Raičković, kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović nalazi se u pritvoru, skupa sa Mladenom Mijatovićem. Njegovi poslovi ne stoje. Država nastavlja da ih pomaže.

U  predloženom zakonu o budžetu za narednu godinu, u dijelu kapitalnog budžeta, imamo najavu više planiranih državnih investicija u poslove koji se direktno dotiču i Bećirovićevih poslovnih interesa na Bjelasici. Za izgradnju garaže za potrebe skijališta Kolašin 1450 i 1600, koja se gradi u podnožju Bećirovićevog skijališta (Ski centar Kolašin 1450), na zemlji koju je država otkupila od njega, nakon što je on postao njen vlasnik u sumnjivom stečajnom postupku (vidjeti dalje u tekstu), država će naredne godine uložiti milion, deset hiljada i jedan euro (podatak iz prijedloga zakona o budžetu za 2025: 1,010,001.00 eura).

Dodatno, izgradnja hidrotehničke infrastrukture za potrebe Ski centra Kolašin 1600 i Kolašin 1450 sa osnježavanjem  mogla bi nas koštati 2.000.001eura. Pod uslovom da se prethodno riješi spor sa mještanima koji se protive ideji da, potencijalno, ostanu bez vode da bi skijališta sa njihovih izvorišta punila akumulacije za vještačko osnježivanje staza. Na popisu kapitalnih investicija koji će se realizovati naredne godine nalazi se i projekat “glavni kolektor i fekalna kanalizacija Ski centar Kolašin 1400” vrijedan pola miliona eura. Okruglo.

Ima još. Opština Kolašin i kompanije Ski rizort Kolašin 1450 i 1600 (Bećirović je suvlasnik u obije) potpisali su ljetos Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa komunalnim opremanjem građevinskog zemljišta na lokacijama u neposrednoj blizini dva skijališta. Suština Ugovora, objašnjavaju verzirani, je ta da Bećirović gradi infrastrukturu koju je trebalo da finansira i izgradi Opština, a da zauzvrat bude oslobođen plaćanje komunalnih naknada za planirane objekte na Bjelasici. Prema važećim planskim dokumentima tamo će se graditi oko 50 hotela i nekoliko desetina vila, a Bećirović se  pomenutim Ugovorom zaštitio i od eventualnog povećanja cijene komunalija u budućnosti.

Kada se sa Bjelasice siđe u Kolašin, tu je još pregršt takvih poslova. Njihova se vrijednost, uglavnom, ne mjeri stotinama hiljada i milionima eura, ali daleko od toga da su nevažni. Makar za izgradnju imidža dobrotvora koji Bećirović stiče u lokalnoj zajednici ukrašavajući grad u vrijeme praznika, obećavajući finansiranje popravke krova na školskoj sali, najavom namjere da rekonstruiše kancelarije Uprave za nekretnine… A nije sve ni trošak. “Opstruirajući proces zaštite kuće Marića u Kolašinu (aktuelna vlast u Opštini je  izjavila žalbu na rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara) , lokalna uprava je omogućila Bećiroviću da taj objekat – potencijalno kulturno dobro – kupi na licitaciji od povjerioca Holdco east za 85.000 eura“, navodi naš sagovornik iz Kolašina.

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Sve  počinje u Moskvi a nastavlja se u Budvi.

“Uspješni biznismen iz Moskve, prijatelj važnih prijatelja koji je profesionalnu karijeru započeo kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu, ne odgovara na optužbe da je budvanski hotel Avala kupio zahvaljujući presudi sudskog vijeća u kome je bila Ana Kolarević, njegova buduća advokatica, a imovinu Ski Centra Bjelasica uz pomoć prijatelja, Aninog brata Mila Đukanovića”, pisali smo u Monitoru prije punih 12 godina. “Zoran Bećirović, takođe, nikada nije komentarisao navode da je, kao suvlasnik firme Millennium, ostao dužan oko 800 hiljada eura državi, novinarima i urednicima nekadašnjeg dnevnog lista Republika. Šuti Bećirović i kada se pomene Aquapark DOO, firme čije je milionske kredite, umjesto stvarnih vlasnika – Miloša Marovića, Dragoljuba Dvojakovića i njegovog sada pokojnog brata Dragana Bećirovića – otplaćivala budvanska Opština”.

Malo o detaljima. Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala i kolašinske Bjanke 2003/4. godine, koji su plaćeni 3,2 odnosno 1,56 miliona, odavno je prerasla državne granice. Osim domaćeg tužilaštva, istraživanjem tih privatizacija, zbog sumnjivog porijekla novca i spornih (su)vlasničkih odnosa, bavili su se i britanski sud i ruski Istražni komitet.

Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Konkretno: ponuđači B&J izmislili su navodno svoje hotele na zapadu Mediterana, kako bi ispunili kvalifikacione uslove tendera (iskustvo, novčani obrt…). Ni to što se radilo o kompaniji bez poslovnog isksutva, sa osnivačkim kapitalom od par desetina/stotina funti, nije uticalo na odluku privatizacionih i sudskih vlasti.

Dosta godina kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko na suđenju u Londonu izjavljuje kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa tadašnjim premijerom Đukanovićem, a još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, tzv. zlatnu akciju Bećirović je, prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera, dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

“Shvatio sam da je Bećirović poznat i dobro povezan u Crnoj Gori, koja je mala zemlja sa malim krugom moći. U stvari, on je bio veoma blizak sa Milom Đukanovićem. Crna Gora je takođe veoma siromašna zemlja i nisam stekao utisak da je Bećirović bogat…”, rekao je Lazurenko na sudu u Londonu, 2013. godine. Đukanović je dio svakog ljeta provodio u tada već obnovljenoj i na divlje dograđenoj Avali.

Prije svađe zbog poslova u Budvi i podjele imovine, B&J je 2007. proširila imovinu u Kolašinu kupujući najveći dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta skijališta Jezerine na obroncima Bjelasice, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do, tabač snijega… prodati za 550 hiljada.

Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Ćoćo je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Blažo Jovanić i njegovi saradnici iz Suda nijesu dangubili. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito. To je današnje skijalište Kolašin 1450.

“Kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u preduzeću Ski centar Bjelasica, dug je bio manji od pet procenata od ukupne imovine kojom je firma raspolagala. Podnijeta je žalba Vrhovnom sudu protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja Privrednog suda u Podgorici zbog bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju stečaju i likvidaciji i Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud uskoro je u cijelosti uvažio žalbu”, tvrdi bivši sekretar tog preduzeća Boško Vlahović. Posao je ipak završen, na zadovoljstvo Bećirovića, njegovih partnera i promotera.

Dodatno, Privredni sud je, smatrali su predstavnici radnika, omogućio kupcu da ne poštuje ugovor o prodaji u dijelu investicija. Kupac je bio obavezan da u imovinu investira 3,5 miliona eura za period od tri godine. Novi vlasnik umjesto toga podiže kredit od 2,5 miliona eura kod Prve banke dajući u zalog novokupljenu imovinu. “Caldero trading limited podiže kredit kod Prve banke po kamati od osam odsto koji zatim daje kćerci kompaniji Ski resort Kolašin1450 po kamati od 18 odsto (10 odsto Caldero i osam odsto Prvoj banci) što je klasično izvlačenje novca iz kćerke kompanije. Caldero trading limited nije registrovan kao banka i ne može davati kredite”, objašnjavali su predstavnici radnika u Monitoru 2014. Uzalud.

Zoran Bećirović je, potom, bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio od  države i ona je, rekonstruisana, i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve banke je, ako neko ne zna, Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Došlo je  vrijeme za širenje posla na obroncima Bjelasice.

Bećirović i njegov novi poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postali su zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, 2018. godine, u mandatu vlade Duška Markovića. Zakupci su bili jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela prethodna, Đukanovićeva, vlada. Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Godišnje to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Država će, prema tom Ugovoru, njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijališta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra. A kao što smo pomenuli,  iskrsla je tu još po neka državana obaveza. Što bi se reklo, dobar investitor para vrijedi.

A udesilo se i ovo: Zoranov sin Luka Bećirović, Milov sin Blažo Đukanović, skupa sa Markom Gvozdenovićem, sinom Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra u više DPS vlada (pokrivao  resor urbanizma) osnivači su firme Kolašin Valleys koja se bavi prodajom stanova, vila i aprtmana koji se grade na kolašinskim skijalištima. Ima neka tajna veza, kaže pjesma.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo