Povežite se sa nama

FOKUS

Svi su oni Mugi

Objavljeno prije

na

Vrlo se ovdje pazi da nas ne ubije prejaka riječ. Kad gradonačelnik sa sinom i vozačem bije novinare to se zove “bespotreban incident” i “neprijatan događaj”. Predsjednik Vlade Milo Đukanović rekao je Radiju Slobodna Evropa da je taj incident svakako trebalo izbjeći jer doprinosi stavranju “jednog potpuno bespotrebnog problema u inače skladnom i dosta dinamičnom, demokratskom razvoju Crne Gore kao nezavisne evropske države”. Ni u umivenoj verziji priče za izvanjce premijer nije zaboravio da ukaže da poslenici javne riječi moraju prepoznati da ljudi koji se bave politikom nijesu objekti koji moraju da podnesu sva iživljavanja i sva ugrožavanja njihovog integriteta. Za domaće potrebe, u prvoj izjavi na tu temu, Đukanović je objašnjavao kako medijsko nasilje često može “generisati drugo nasilje”. “Siguran sam da ljudi, koji su nosioci javnih funkcija, moraju svakog trenutka imati dovoljno samokontrole, da kada osjete da su ugroženog integriteta, iskontrolišu svoje reakcije sa sviješću da, kada poslenici javne riječi bilo profesionalno bilo neprofesionalno rade svoj posao, u svakom društvu bivaju prepoznati kao neko čija je uloga da doprinese demokratizaciji i slobodi javnog izražavanja”, rekao je predsjednik vlade. Iako je, očigledno, premijer uložio veliki trud da bude fin, ostaje nejasno ko je trebao da kontroliše svoje reakcije. Službeno je, znamo, zasad utvrđeno da je urednik Vijesti Mihailo Jovović napao Dragana Radonjića, vozača gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše. I da je Mugoša sin, uzvraćajući, napao Jovovića, mada malo manje. Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić potpisala je da nije nađen osnov da se pokrene krivični postupak protiv Miomira Mugoše. Partijski šef, dakle, nepravedno kritikuje nedužnog Mugošu oca. Koji se skroz iskontrolisao dok ga je, ostarjelog, štitio sin diplomata. Sa raznih državnih adresa u međuvremenu su se pouzdali u nadležne i slične organe. Đukanović je ponovio spremnost svih institucija u državi da, u pravnom smislu, “besprekorno procesuiraju ovaj slučaj”; nekoliko dana ranije predsjednik države Filip Vujanović je objasnio da je taj slučaj dobio krivično-procesni tok koji ne treba prejudicirati. „Vjerujem da ćemo, prateći krivični postupak, biti u prilici da se uvjerimo da je sud maksimalno nepristrasno vodio taj postupak, koji će pokazati sam sadržaj incidenta i odgovornost za njega”.

Sve ide svojim tokom, stvar je ubačena u lavirint. Policiji je promakao pištolj, šamari fotoreporteru Vijesti Borisu Pejoviću nijesu vrijedni pažnje, napadnuti urednik pretvoren je u razgoropađenog napadača iz žbunja. Rješenje o pokretanju istrage kao glavnog vinovnika nevolje vidi urednika Vijesti. Negdje je i neko od ljekara uradio svoje. Jovović je postao prvookrivljeni zato što u rješenju o otvaranju istrage piše da je “više puta pesnicama udario Radonjića u predjelu glave, nanoseći mu tešku tjelesnu povredu u vidu ishemijske promjene na mozgu veličine 12 puta 8 mm lijevo temporalno i nagnječine 4 puta 0,5 cm iznad lijeve ušne školjke usljed čega mu je u znatnoj mjeri oštećen mozak kao važan organ”. Miljan Mugoša je, prema istom dokumentu, “otvorenom šakom udario okrivljenog Jovovića u predjelu lijeve strane glave nanoseći mu tešku tjelesnu povredu u vidu traumatske rupture lijeve bubne opne”.

To što je neko napisao da je Radonjiću oštećen mozak za pravnu posljedicu ima da se Jovović tereti za teži oblik krivičnog djela nego Mugoša sin. Ako neko nekome uništi li trajno i u znatnoj mjeri ošteti neki važan dio njegovog tijela ili važan organ, kaže Krivični zakonik, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina. Mugoši sinu, za probijenu bubnu opnu Jovovića, prijeti kazna zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Da Mugošin vozač, iako je kod ljekara otišao 11 sati nakon što mu je oštećen mozak, nije dobro, svjedoči fakat da je onomad, na putu do Žabljaka, gradonačelnik morao da se gura sa premijerom u istom autu.

Zastupnik Vijesti, advokat Branislav Lutovac za Monitor kaže da je u rješenju o pokretanju istrage nevjerovatnom alhemijom pravnih činjenica Jovović doveden u poziciju prvookrivljenog. On objašnjava da je obrazloženje Jovovićeve povrede stalo u šest riječi, dok je o Radonjićevoj “ishemiji” “ispisano više od pola strane. Fotoreporter Vijesti morao je inistrirati kako bi mu bilo napisano da je, nakon što mu je urađen EKG, dobio lijek za smirenje.

“Stvari se svakim danom komplikuju, nedostatak nezavisnosti i nepristrasnosti visi nad ovim predmetom”, kaže Lutovac. Prema njegovim riječima, u sudskom postupku sada su na redu medicinska vještačenja povreda. Ne zna se ko će ih raditi. Lutovac očekuje da će “ljudi biti pod nevjerovatnim pritiskom”.

Sve govori da će stvari otići po đavolu, ako situaciju ne spasi SDP. Danima je najavljivano kako će najviši organi te patije razmisliti kako će glasati kad na dnevi red, 14. ovog mjeseca, stigne opoziciona inicijativa o odgovornosti gradonačelnika dr Miomira Mugoše. Poslije su javili da se nijesu mogli okupiti “zbog ranije preuzetih obaveza”. Da inicijativa prođe bila bi dovoljna dva glasa SDP-a.

Predsjednik Skupštine Glavnog grada Đorđe Suhih obrazložio je kako nije lako SDP-u donijeti odluku:”Vi znate da smo mi koalicioni partner sa DPS-om. Mi smo doduše, nije to jedini slučaj, dovedeni u situaciju da sada praktično vagamo, jer ako DPS čvrsto stane do svog predstavnika, onda dolazimo u situaciju da mi zbog različitih stavova, raskidamo koaliciju. Dakle, to se dešavalo nama nekoliko puta i mi smo nažalost činili poteze da do toga ne bi došlo… Sve ima svoje granice”. Reklo bi se da granice ima i to koliko se Suhih u SDP-u računa. Ostali iz te partije stigli su da jave kako će se, zapravo, pouzdati u zakon i institucije. Šef odborničkog kluba DPS-a Zoran Vukčević rekao im je da neispravno glasanje donosi raskid koalicije. Magična je to riječ – koalicija je vrh vrhova vrednosnog sistema SDP-a. Šef te patije i predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić ni slovo nije rekao o “bespotrebnom incidentu”.

Utješna vijest po malog od koalicije stigla je i od samog gradonačelnika. Veli da u vladajućoj koaliciji nema nikakvih problema. Osim toga, iako je na samom početku priče bio rekao da o svemu što se oko batinanja novinara događalo neće govoriti, iznenada se raspričao . Novinarima Vijesti je objasnio kako “nije nečasno biti profesor cetinjske Gimnazije, predratni student i da nije nečasno da neko bude “biletar” i da cijepa ulaznice za sportske predstave”. Široj javnosti nije poznato o čemu je gradonačelnik govorio, a on tvrdi da će se oni o kojima govori prepoznati. O kome god da je riječ, Mugoša je samo još jednom demonstrirao neutaživu želju da druge, po njegovim mjerilima, unizi, a sebe prikaže nad-građaninom. “Nijesmo mi Parižani. Ali svi smo se odgajali i rasli u jednom miljeu, u jednoj sredini, u jednim mogućnostima. A drugi to nisu”. Isto godinama radi kad prebrojava koliko u Podgorici ima “onih” koji su došli sa strane ili kad ljudima kojima se sprema da sruši kuću, donese posjednovne listove koji svjedoče o tome koliko livada imaju po bespućima na crnogorskom sjeveru.

Ima i gdje je gradonačelnik u pravu. Pozvao se uredno na građane.
“Meni građani i sud građana ne smetaju”, kaže Mugoša i zna da može da računa na sve one koji se dive njegovim graditeljskim poduhvatima. O tome da bi neko drugi možda sa manje razmetljivosti i više koristi znao utrošiti ogromne novce koji se slivaju u gradsku kasu, često nije moguće govoriti pred ljudima koji su impresionirani brzinom izgradnje olimpijskog bazena, na primjer. Od čijih para?

Kako će se ko od ovdašnjih viđenih glava ponašati u prste znamo. Nešto je teže pretpostaviti kako će reagovati međunarodna zajednica. Biće zanimljivo vidjeti ko će od ljudi koji je predstavljaju prvi Mugoši pružiti ruku. Nedavno je, recimo, američki predsjednik Barak Obama “previdio” da italijanski premijer Berluskoni uporno pokušava da se sa njim rukuje. Naravno, teško je ovdje očekivati takav postupak. Ipak, šef delegacije Evropske komisije u Crnoj Gori Leopold Maurer broji podstanarske dane u jednoj od kuća gradonačelnika Podgorice. Kirija je u pitanju.

Da živimo u pametnijoj zemlji, Miomiru Mugoši bi se sudilo zato što je kazna vlastito pravo onoga ko je zločin počinio. Učene glave su objašnjavale da se time on uvažava kao umno biće, koje nakon kazne vraća sebi prethodno lično dostojanstvo. Premda u slučaju gradonačelnika dr Miomira Mugoše o ličnom dostojanstvu nije lako govoriti.

 

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo