Povežite se sa nama

FOKUS

Paragraf, pajser, pesnica, pištolj

Objavljeno prije

na

nasmilo

U jesen ratne 1991. u Monitoru, jedinom nezavisnom glasilu u Crnoj Gori, mislilo se kako je dodirnuto dno pakla progona šačice novinara koji su hrabro otvarali sve tabu teme i ogoljavali službene laži. Na prostorije redakcije bačena je ručna bomba, najpoznatiji crnogorski autori – saradnici nedjeljnika – dobijali su otkaze u državnim medijima, pozivi na linč, javne i anonimne prijetnje bile su svakodnevni ritual. Niko zbog toga nije snosio posljedice. Ni 18 godina kasnije, na „punoljetstvo” ustavom zajamčenog prava slobode štampe i društvenog pluralizma, najgore nije prošlo – dno pakla za nezavisno novinarstvo nije dodirnuto. O naručiocima smaknuća Duška Jovanovića još se ništa ne zna. Novinari Mladen Stojović i Tufik Softić su pretučeni a počinioci ostali nepoznati. Tri nezavisna medija (Monitor, Vijesti, Dan) raznim tužiocima – od državnika do nižerangirane režimske boranije – po osnovu „duševnih bolova” trebali bi da skupa isplate preko 13 miliona eura. Svi oni našli su se pogođenim iznošenjem neprijatnih činjenica iz njihove ratne i poratne prošlosti. Komercijalne trendove drakonskih sudskih kazni nad nezavisnim medijima diktira glavna persona dramatis „duševnih bolova”, premijer Milo Đukanović, koji je podnio nekoliko tužbi – i sve uredno, po paragrafu tom i tom, dobio – a 2007. zahtijevao rekordnu isplatu: okruglo milion eura!

DŽELATI I ŠEGRTI: Jedan iz plejade njegovih prijatelja, sapatnik u epidemiji „duševnih bolova”, režiser Emir (pokršteni Nemanja) Kusturica, sa prebivalištem u Beogradu, našao se uvrijeđenim zbog teksta Emir Kusturica pravoslavni hrišćanin:Dželatov šegrt koji je Andrej Nikolaidis objavio u Monitoru. On je 2004. preko advokatice Marike Novaković – sada akcionarke Đukanovićeve Prve banke – tražio isplatu 100.000 eura. Vrhovni sud u svojoj presudi, dostavljenoj 8. septembra, ignorisao standard slobode izražavanja prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, za razliku od sutkinje Slavke Vukčević koja je 2006. prvostepenom presudom Osnovnog suda – utemeljenom na iscrpnoj analizi šest ključnih presuda Evropskog suda – odbacila Kusturičunu tužbu.
„Vrhovni sud nije razmatrao da li je tema kojom se Nikolaidis bavio u svom tekstu – suočavanje s ratnom prošlošću – od javnog interesa i da li je on imao osnova da bude isprovociran da objavi uvrjedljive, provokativne stavove, slične onima koje je već štitio Sud u Strazburu”, kaže advokatica Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava i dodaje da „na taj način, Vrhovni sud slikovito pokazuje mjeru slobode izražavanja u sadašnjem ograničenom stepenu razvoja demokratskog društva u Crnoj Gori, umjesto da promoviše demokratsko društvo kakvo je Sud u Strazburu definisao u svojoj praksi”.
Pravosnažnom odlukom Vrhovnog suda, koju je potpisao sudija Radoje Orović, potvrđena je presuda Višeg suda kojom je Kusturici dosuđeno 12.000 eura, jer će, stoji u obrazloženju, „dosuđeni iznos doprinijeti otklanjanju štetnih posljedica, tj. uspostavljanju psihičke i emocionalne ravnoteže tužioca koja je narušena objavljivanjem teksta”. Navodi se i da je Nikolaidis kažnjen zato što je koristio ,,najgrublju ironiju i sarkazam”, te zato što je ,,osporavao rezultate u umjetničkom stvaralaštvu tužioca”.
,,Kažnjavati pisce zbog ironije i sarkazma – nezabilježena je praksa, osim u totalitarnim društvima, što Crna Gora, nadamo se, nije. Naprotiv, mnogi pisci, od Voltera preko Embrouza Birsa do Tomasa Bernharda, slavni su po svojoj ‘ironiji i sarkazmu’. Jednako je skandalozno i prosto nerazumljivo da Vrhovni sud presuđuje Nikolaidisovim stavovima o Kusturičinom umjetničkom stvaralaštvu. Od kad je to negativna kritika filma kažnjiva?”, stoji u reagovanju Mladena Lompara iz Crnogorskog P.E.N. Centra i Milorada Popovića iz Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Ta ili druge slične sudske egzekucije nijesu iznenađenje ukoliko se uzme u obzir hijerarhija ,,dželata i šegrta” u crnogorskom pravosuđu. Na čelu Vrhovnog suda, kao i Sudskog savjeta – koji bira, kažnjava i smjenjuje sve crnogorske sudije – nalazi se Vesna Medenica, u nomenklaturi prva sablja familije. Poput advokatice Novaković, predsjednica Vrhovnog suda takođe ima poslovne i prijateljske veze sa familijom Đukanović i Prvom bankom. Kupila je 2007. audi Q7 (60.000 eura) kreditom od Prve banke. Medenica je još od 2004. Đukanovićeva kadrovska investicija, kada joj je, kreditom Vlade, odobrio 80.000 eura ,,za rješavanje stambenog pitanja” (iako joj je Vlada 1999. već dala stan od 80 kvadrata). Dodatnih 20.000 eura od Đukanovićeve Vlade, opet za ,,rješavanje stambenog pitanja”, Medenica je dobila i 2005. godine. Školska je drugarica i prijateljica sa advokaticom Anom Kolarević, premijerovom sestrom.

EPIZODA NA FEJSBUKU: Front paljbe režima po nezavisnim medijima – u konstelaciji u kojoj je parlamentarna opozicija pretvorena u kreature – sada je u skladu sa tehničkim dostignućima proširen. Na Fejsbuku je krajem avgusta anonimno postavljena fotografije sa nudističke plaže kod Ulcinja na kojoj se vidi kako Željko Ivanović direktor nezavisnog dnevnika Vijesti, u bermudama šeta sa jednim sagovornikom. Tema je naslovljena: Željko Ivanović-Topli brat. Objavljene su i fotografije nepropisno parkiranog kolporterskog vozila Vijesti na jednom podgoričkom bulevaru.
Sve to je prezira vrijedan pokušaj da se kompromituje najuticajniji crnogorski dnevni list. Epizoda na Fejsbuku uslijedila je kada je, poslije uličarskog nokturna Miomira Mugoše, premijer Đukanović prozvao „medijske ekstraprofitere”. Mugoša je, saznaje izvještač Monitora, tokom istražnog postupka dao izjavu kojom, poput premijera, takođe aludira na „medijske ekstraprofitere”. Kazao je da će raskrinkati Vijesti tako što će objaviti „svu imovinu”.

Meta Mugošinog gnjeva je „desetak – petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca” – koji svoje stavove objavljuju na stranicama Vijesti i Monitora – uglavnom isti oni što su juna 2007. od strane Đukanovića žigosani i kao ,,sramotni”.
Premijer je onomad posegao za tom prizemnom kvalifikacijom nakon što je „desetak-petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca”, među kojima i Ivanović, osporilo pokušaj ,,pranja biografija”. Izvjesni Zdravko Šurlan iz Sarajeva je Đukanoviću i Svetozaru Maroviću, šampionima ,,ratova za mir”, uz medijske fanfare uručivao nagradu ,,humanista za doprinos misiji mira”.
Dva mjeseca kasnije, Ivanović je napadnut pajserima na mračnom parkingu restorana u kojem se proslavljao jubilej lista. Ivanović je izjavio kako su batine ,,čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Đukanović i njegova familija, bilo biološka ili kriminalna”. Rasplet je bio farsična sudanija u kojoj su optužena i osuđen dva navodna napadača, za koje su Ivanović i nekoliko očevidaca uporno tvrdili da su podmetnuti. Ivanović je u posebnom procesu osuđen za klevetu.
„Za Miloševića smo 1990-ih govorili da vodi jedan te isti rat. Slično njemu i Đukanović, već šest godina vodi jedan te isti rat protiv Vijesti, rat sa ciljem ili da novinu ugasi ili joj promijeni namjenu. Oni koji su organizovali napad 1. septembra 2007. su znali da mene ne mogu promijeniti, ali su računali kako mogu promijeniti Vijesti. Kada im je propao pokušaj da, izmjenom vlasničke strukture, Vijesti pretvore u svoj partijski bilten, mislio sam da je na to stavljena tačka i da su se pomirili s činjenicom da u Crnoj Gori postoji dnevna novina van njihove kontrole. Događaji nakon prebijanja novinara od 5. avgusta ove godine govore i o tome kako nijesu odustali od ideje rušenja Vijesti”, kaže Ivanović za Monitor.

HAJKE: Ivanović se našao na udaru „izvjesnih struktura” još februara 2004. kada je u Vijestima napisao članak o Dušku Markoviću, direktoru Službe državne bezbjednosti (preimenovana u ANB). Članak nosi naslov Duško Dugouško i osvrt je na lik i djelo šefa tajne službe.
„Uslijedile su danonoćne anonimne prijetnje telefonskim pozivima i SMS porukama”, kaže Ivanović i dodaje: „Zbog toga sam uputio pisma Đukanoviću, Filipu Vujanoviću i Ranku Krivokapiću. Ali, hajka se nastavila nesmanjenim intenzitetom”.
Prijetnje Ivanoviću 2004. su proširene i na njegovu porodicu, suprugu i dvoje djece. U liftu zgrade u kojoj živi izlijepljeni su plakati sa lascivnim porukama. „Poslao sam drugo pismo Đukanoviću u kojem sam napisao kako sam informisao najširu familiju da mi je život ugrožen. Ostavio sam im u amanet, ukoliko mi se nešto desi, da znaju ko iza toga stoji i da dalje postupaju u skladu sa onim što Đukanović naziva ‘tradicionalnim crnogorskim načinom obračuna'”, objašnjava Ivanović.
I svega par sati nakon što je uputio svoje drugo pismo Đukanoviću, „dvonedjeljne neprekidne prijetnje su odjednom nestale”. Slično Ivanoviću, prijećeno je u to vrijeme i Dušku Jovanoviću, koji je ubijen par mjeseci kasnije, maja 2004. godine. Ivanović tvrdi kako je sada zloslutna kampanja protiv njega i Vijesti obnovljena i dodaje kako „nažalost, imamo bogato i veliko iskustvo sa hajkama koje vlast neprekidno sprovodi na različite načine – (zlo)upotrebom policije, tajne službe, sudskim farsama i finansijskim reketiranjem, sve do javnih stigmatizacija i fizičkih napada”. Ivanović dodaje da su ga „sumnjičili kako sam plejboj, sad nudista, možda i gej”. Sve su isprobali, tvrdi, „preostali su pištolji, zato su sad uzeli pištolj i prislonili ga na bedra kolege Mihaila Jovovića; ali, ukoliko ipak potegnu oroz, nećemo čekati na Vesnu Medenicu, nego će dalje postupati oni kojima sam ostavio u amanet da na tradicionalan način sprovedu pravdu”.
Pjesnik bi rekao: Ravno do dna! Ali: Gdje je dno?

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC IZ SARAJEVA
Sramna odluka!

Sarajevski glumac Emir Hadžihafizbegović, koji je skupa sa novinarom Šekijem Radončićem pokrenuo akciju podrške Andreju Nikolaidisu i Monitoru u procesu po tužbi Emira Kusturice, ocjenjuje za Monitor da je „sramna odluka Vrhovnog suda Crne Gore”
„To je još jedan dokaz da zlo vrijeme nije prošlo. Ta sudska presuda govori i o tome da u Crnoj Gori sve ono što je u nasljeđe ostavio Slobodan Milošević i dalje ima državni suport. Bilo je za nadati se da će, inercija i posljedice osamostaljenja Crne Gore, polučiti istinski obračun sa onima koji su i toj istorijski plemenitoj državi nanijeli sramotu. No, ova presuda dokazuje kako se to nije desilo. Dobro bi bilo da oni koji su donijeli presudu, pročitaju imena onih ljudi, Andrejevih prijatelja iz Bosne i Hercegovine, koji su potpisali peticiju i prikupili novac želeći do apsurda dovesti proces u kojem je, sudskom presudom, pokušano cinično pranje biografije jednog Miloševićevog saradnika porijeklom iz Sarajeva. Jednom su me pitali da, za neku reviju, odgovorim na pitanje šta je po meni najveći izum? Očekivali su odgovor tipa – avion, raketa, kompjuter. Ja sam rekao da je to – ogledalo! Vrhunski je osjećaj izjutra sebe pogledati u ogledalo i ponosno reći: ‘Šta ima, majstore!’ Vjerujem da su ogledala Andreja i nas, njegovih prijatelja, koji smo stali uz njega, mnogo čišća, moralnija i ljudskija od onih ogledala koja ocrtavaju likove sudija koje potpisaše ovu sramotnu presudu”, kaže za Monitor Emir Hadžihafizbegović.

Kusturica: Da je Slobo imao atomske bombe…

U prvostepenoj presudi sutkinje Osnovnog suda Slavke Vukčević, kojom je 2006. odbačena tužba Emira Kusturice, navedeno je kako se tuženi (Andrej Nikolaidis) „u svojoj kolumni u Monitoru, konkretno, nije bavio profesionalnim angažmanom tužioca, kao takvim, niti njegovom privatnošću, već je sa svog stanovišta reagovao na politička, nacionalna, vjerska i istorijska gledišta koje je tužilac prethodnim medijskim izjavama učinio predmetom javne polemike”. U presudi su citirani brojni priloženi dokazi – koje tužilac nije osporio – o sprezi i simpatijama koje je Kusturica imao za Miloševića i srpskom ratnom politikom. Kusturica je još 1988. izjavio listu Mladost: „Strašno se slažem sa čovjekom koji se istinski predaje svom poslu. To je Slobodan Milošević, kojeg se mnogi boje jer bi vjerovatno željeli da Srbija dobije demokratiju zapadnoevropskog, haotičnog tipa. Slobo će pobijediti jer je opasan čovjek”. Listu Figaro Kusturica je 1995. kazao da su „Srbi gađali Sarajevo, da bi malo uplašili Muslimane”, a 2004. je izjavio: „Miloševićeva osnovna greška je to što je mislio da Srba ima 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu. Onda bi priča bila drugačija”. Vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavala Radojka Nikolić, prošle godine je preinačilo presudu Osnovnog suda. Monitor i Nikolaidis su obavezani da Kusturici isplate 12.000 eura na ime naknade štete zbog „duševnih bolova”.

Bez opravdanja

Izgleda kako je pravdu zaista teško pronaći u Crnoj Gori i kako će slučaj doći do Suda za ljudska prava u Strazburu. Komentarišući presudu protiv Monitora i Andreja Nikolaidisa, Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava kaže za naš nedjeljnik: „Ako se ispostavi da većinu sporova u vezi slobode izražavanja u Crnoj Gori može kompetentno da razriješi tek Sud za ljudska prava u Strazburu, to će značiti izgubljene godine ne samo za ugrožene učesnike tih sporova, već i za demokratski razvoj u cjelini i napredak Crne Gore ka Evropskoj uniji. Nema više opravdanja za odbijanje učenja na tuđim greškama i kaskanja za Evropom”.

Slučaj prof. Milana Popovića

Na udaru se početkom godine našao i dr Milan Popović, koji je 2007. takođe javno protestovao zbog pokušaja „pranja biografija” humanista Đukanovića i Marovića. Krajem februara, Popović je pozvan da kod vrhovne državne tužiteljke Vesne Čarapić i specijalne tužiteljke Stojanke Radović da iskaz povodom tvrdnji u tekstu Revolucionari štampanog u Vijestima. Popović je napisao kako „u slučaju Crne Gore imamo na djelu, ne samo povezanost organizovanog kriminala sa dijelovima vlasti, kako je to Evropska komisija oštro primijetila u jednom od svojih ranijih izvještaja, nego čak nešto još mnogo, mnogo gore od toga, naime sam organizovani kriminal, na čelu sa najmoćnijim čovjekom Crne Gore, oligarhom, tajkunom i premijerom, Milom Đukanovićem i njegovim klanom na vlasti”. Prof. Popovića je Vrhovno državno tužilaštvo zimus saslušavalo po hitnom postupku, iako je on, kao kolumnista, komentarisao publikovan izvještaj Evropske komisije. On je Čarapićevoj i Radovićevoj objasnio kako nije insajder, niti je s Đukanovićem bilo kada bio u nekoj poslovnoj kombinaciji. Ali, za Ratka Kneževića, kvalifikovanog insajdera, kuma i službenika Đukanovića, čija je ispovijest mjesecima potresala medijski prostor u regionu, koji se nudio za svjedoka – Čarapićeva i Radovićeva su nezainteresovane. „Nečinjenjem, Ranka Čarapić potvrđuje da je Đukanović sa svojom klikom u stvari napravio državni udar”, kazao je Knežević.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo