Povežite se sa nama

FOKUS

Paragraf, pajser, pesnica, pištolj

Objavljeno prije

na

U jesen ratne 1991. u Monitoru, jedinom nezavisnom glasilu u Crnoj Gori, mislilo se kako je dodirnuto dno pakla progona šačice novinara koji su hrabro otvarali sve tabu teme i ogoljavali službene laži. Na prostorije redakcije bačena je ručna bomba, najpoznatiji crnogorski autori – saradnici nedjeljnika – dobijali su otkaze u državnim medijima, pozivi na linč, javne i anonimne prijetnje bile su svakodnevni ritual. Niko zbog toga nije snosio posljedice. Ni 18 godina kasnije, na „punoljetstvo” ustavom zajamčenog prava slobode štampe i društvenog pluralizma, najgore nije prošlo – dno pakla za nezavisno novinarstvo nije dodirnuto. O naručiocima smaknuća Duška Jovanovića još se ništa ne zna. Novinari Mladen Stojović i Tufik Softić su pretučeni a počinioci ostali nepoznati. Tri nezavisna medija (Monitor, Vijesti, Dan) raznim tužiocima – od državnika do nižerangirane režimske boranije – po osnovu „duševnih bolova” trebali bi da skupa isplate preko 13 miliona eura. Svi oni našli su se pogođenim iznošenjem neprijatnih činjenica iz njihove ratne i poratne prošlosti. Komercijalne trendove drakonskih sudskih kazni nad nezavisnim medijima diktira glavna persona dramatis „duševnih bolova”, premijer Milo Đukanović, koji je podnio nekoliko tužbi – i sve uredno, po paragrafu tom i tom, dobio – a 2007. zahtijevao rekordnu isplatu: okruglo milion eura!

DŽELATI I ŠEGRTI: Jedan iz plejade njegovih prijatelja, sapatnik u epidemiji „duševnih bolova”, režiser Emir (pokršteni Nemanja) Kusturica, sa prebivalištem u Beogradu, našao se uvrijeđenim zbog teksta Emir Kusturica pravoslavni hrišćanin:Dželatov šegrt koji je Andrej Nikolaidis objavio u Monitoru. On je 2004. preko advokatice Marike Novaković – sada akcionarke Đukanovićeve Prve banke – tražio isplatu 100.000 eura. Vrhovni sud u svojoj presudi, dostavljenoj 8. septembra, ignorisao standard slobode izražavanja prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, za razliku od sutkinje Slavke Vukčević koja je 2006. prvostepenom presudom Osnovnog suda – utemeljenom na iscrpnoj analizi šest ključnih presuda Evropskog suda – odbacila Kusturičunu tužbu.
„Vrhovni sud nije razmatrao da li je tema kojom se Nikolaidis bavio u svom tekstu – suočavanje s ratnom prošlošću – od javnog interesa i da li je on imao osnova da bude isprovociran da objavi uvrjedljive, provokativne stavove, slične onima koje je već štitio Sud u Strazburu”, kaže advokatica Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava i dodaje da „na taj način, Vrhovni sud slikovito pokazuje mjeru slobode izražavanja u sadašnjem ograničenom stepenu razvoja demokratskog društva u Crnoj Gori, umjesto da promoviše demokratsko društvo kakvo je Sud u Strazburu definisao u svojoj praksi”.
Pravosnažnom odlukom Vrhovnog suda, koju je potpisao sudija Radoje Orović, potvrđena je presuda Višeg suda kojom je Kusturici dosuđeno 12.000 eura, jer će, stoji u obrazloženju, „dosuđeni iznos doprinijeti otklanjanju štetnih posljedica, tj. uspostavljanju psihičke i emocionalne ravnoteže tužioca koja je narušena objavljivanjem teksta”. Navodi se i da je Nikolaidis kažnjen zato što je koristio ,,najgrublju ironiju i sarkazam”, te zato što je ,,osporavao rezultate u umjetničkom stvaralaštvu tužioca”.
,,Kažnjavati pisce zbog ironije i sarkazma – nezabilježena je praksa, osim u totalitarnim društvima, što Crna Gora, nadamo se, nije. Naprotiv, mnogi pisci, od Voltera preko Embrouza Birsa do Tomasa Bernharda, slavni su po svojoj ‘ironiji i sarkazmu’. Jednako je skandalozno i prosto nerazumljivo da Vrhovni sud presuđuje Nikolaidisovim stavovima o Kusturičinom umjetničkom stvaralaštvu. Od kad je to negativna kritika filma kažnjiva?”, stoji u reagovanju Mladena Lompara iz Crnogorskog P.E.N. Centra i Milorada Popovića iz Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Ta ili druge slične sudske egzekucije nijesu iznenađenje ukoliko se uzme u obzir hijerarhija ,,dželata i šegrta” u crnogorskom pravosuđu. Na čelu Vrhovnog suda, kao i Sudskog savjeta – koji bira, kažnjava i smjenjuje sve crnogorske sudije – nalazi se Vesna Medenica, u nomenklaturi prva sablja familije. Poput advokatice Novaković, predsjednica Vrhovnog suda takođe ima poslovne i prijateljske veze sa familijom Đukanović i Prvom bankom. Kupila je 2007. audi Q7 (60.000 eura) kreditom od Prve banke. Medenica je još od 2004. Đukanovićeva kadrovska investicija, kada joj je, kreditom Vlade, odobrio 80.000 eura ,,za rješavanje stambenog pitanja” (iako joj je Vlada 1999. već dala stan od 80 kvadrata). Dodatnih 20.000 eura od Đukanovićeve Vlade, opet za ,,rješavanje stambenog pitanja”, Medenica je dobila i 2005. godine. Školska je drugarica i prijateljica sa advokaticom Anom Kolarević, premijerovom sestrom.

EPIZODA NA FEJSBUKU: Front paljbe režima po nezavisnim medijima – u konstelaciji u kojoj je parlamentarna opozicija pretvorena u kreature – sada je u skladu sa tehničkim dostignućima proširen. Na Fejsbuku je krajem avgusta anonimno postavljena fotografije sa nudističke plaže kod Ulcinja na kojoj se vidi kako Željko Ivanović direktor nezavisnog dnevnika Vijesti, u bermudama šeta sa jednim sagovornikom. Tema je naslovljena: Željko Ivanović-Topli brat. Objavljene su i fotografije nepropisno parkiranog kolporterskog vozila Vijesti na jednom podgoričkom bulevaru.
Sve to je prezira vrijedan pokušaj da se kompromituje najuticajniji crnogorski dnevni list. Epizoda na Fejsbuku uslijedila je kada je, poslije uličarskog nokturna Miomira Mugoše, premijer Đukanović prozvao „medijske ekstraprofitere”. Mugoša je, saznaje izvještač Monitora, tokom istražnog postupka dao izjavu kojom, poput premijera, takođe aludira na „medijske ekstraprofitere”. Kazao je da će raskrinkati Vijesti tako što će objaviti „svu imovinu”.

Meta Mugošinog gnjeva je „desetak – petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca” – koji svoje stavove objavljuju na stranicama Vijesti i Monitora – uglavnom isti oni što su juna 2007. od strane Đukanovića žigosani i kao ,,sramotni”.
Premijer je onomad posegao za tom prizemnom kvalifikacijom nakon što je „desetak-petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca”, među kojima i Ivanović, osporilo pokušaj ,,pranja biografija”. Izvjesni Zdravko Šurlan iz Sarajeva je Đukanoviću i Svetozaru Maroviću, šampionima ,,ratova za mir”, uz medijske fanfare uručivao nagradu ,,humanista za doprinos misiji mira”.
Dva mjeseca kasnije, Ivanović je napadnut pajserima na mračnom parkingu restorana u kojem se proslavljao jubilej lista. Ivanović je izjavio kako su batine ,,čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Đukanović i njegova familija, bilo biološka ili kriminalna”. Rasplet je bio farsična sudanija u kojoj su optužena i osuđen dva navodna napadača, za koje su Ivanović i nekoliko očevidaca uporno tvrdili da su podmetnuti. Ivanović je u posebnom procesu osuđen za klevetu.
„Za Miloševića smo 1990-ih govorili da vodi jedan te isti rat. Slično njemu i Đukanović, već šest godina vodi jedan te isti rat protiv Vijesti, rat sa ciljem ili da novinu ugasi ili joj promijeni namjenu. Oni koji su organizovali napad 1. septembra 2007. su znali da mene ne mogu promijeniti, ali su računali kako mogu promijeniti Vijesti. Kada im je propao pokušaj da, izmjenom vlasničke strukture, Vijesti pretvore u svoj partijski bilten, mislio sam da je na to stavljena tačka i da su se pomirili s činjenicom da u Crnoj Gori postoji dnevna novina van njihove kontrole. Događaji nakon prebijanja novinara od 5. avgusta ove godine govore i o tome kako nijesu odustali od ideje rušenja Vijesti”, kaže Ivanović za Monitor.

HAJKE: Ivanović se našao na udaru „izvjesnih struktura” još februara 2004. kada je u Vijestima napisao članak o Dušku Markoviću, direktoru Službe državne bezbjednosti (preimenovana u ANB). Članak nosi naslov Duško Dugouško i osvrt je na lik i djelo šefa tajne službe.
„Uslijedile su danonoćne anonimne prijetnje telefonskim pozivima i SMS porukama”, kaže Ivanović i dodaje: „Zbog toga sam uputio pisma Đukanoviću, Filipu Vujanoviću i Ranku Krivokapiću. Ali, hajka se nastavila nesmanjenim intenzitetom”.
Prijetnje Ivanoviću 2004. su proširene i na njegovu porodicu, suprugu i dvoje djece. U liftu zgrade u kojoj živi izlijepljeni su plakati sa lascivnim porukama. „Poslao sam drugo pismo Đukanoviću u kojem sam napisao kako sam informisao najširu familiju da mi je život ugrožen. Ostavio sam im u amanet, ukoliko mi se nešto desi, da znaju ko iza toga stoji i da dalje postupaju u skladu sa onim što Đukanović naziva ‘tradicionalnim crnogorskim načinom obračuna'”, objašnjava Ivanović.
I svega par sati nakon što je uputio svoje drugo pismo Đukanoviću, „dvonedjeljne neprekidne prijetnje su odjednom nestale”. Slično Ivanoviću, prijećeno je u to vrijeme i Dušku Jovanoviću, koji je ubijen par mjeseci kasnije, maja 2004. godine. Ivanović tvrdi kako je sada zloslutna kampanja protiv njega i Vijesti obnovljena i dodaje kako „nažalost, imamo bogato i veliko iskustvo sa hajkama koje vlast neprekidno sprovodi na različite načine – (zlo)upotrebom policije, tajne službe, sudskim farsama i finansijskim reketiranjem, sve do javnih stigmatizacija i fizičkih napada”. Ivanović dodaje da su ga „sumnjičili kako sam plejboj, sad nudista, možda i gej”. Sve su isprobali, tvrdi, „preostali su pištolji, zato su sad uzeli pištolj i prislonili ga na bedra kolege Mihaila Jovovića; ali, ukoliko ipak potegnu oroz, nećemo čekati na Vesnu Medenicu, nego će dalje postupati oni kojima sam ostavio u amanet da na tradicionalan način sprovedu pravdu”.
Pjesnik bi rekao: Ravno do dna! Ali: Gdje je dno?

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC IZ SARAJEVA
Sramna odluka!

Sarajevski glumac Emir Hadžihafizbegović, koji je skupa sa novinarom Šekijem Radončićem pokrenuo akciju podrške Andreju Nikolaidisu i Monitoru u procesu po tužbi Emira Kusturice, ocjenjuje za Monitor da je „sramna odluka Vrhovnog suda Crne Gore”
„To je još jedan dokaz da zlo vrijeme nije prošlo. Ta sudska presuda govori i o tome da u Crnoj Gori sve ono što je u nasljeđe ostavio Slobodan Milošević i dalje ima državni suport. Bilo je za nadati se da će, inercija i posljedice osamostaljenja Crne Gore, polučiti istinski obračun sa onima koji su i toj istorijski plemenitoj državi nanijeli sramotu. No, ova presuda dokazuje kako se to nije desilo. Dobro bi bilo da oni koji su donijeli presudu, pročitaju imena onih ljudi, Andrejevih prijatelja iz Bosne i Hercegovine, koji su potpisali peticiju i prikupili novac želeći do apsurda dovesti proces u kojem je, sudskom presudom, pokušano cinično pranje biografije jednog Miloševićevog saradnika porijeklom iz Sarajeva. Jednom su me pitali da, za neku reviju, odgovorim na pitanje šta je po meni najveći izum? Očekivali su odgovor tipa – avion, raketa, kompjuter. Ja sam rekao da je to – ogledalo! Vrhunski je osjećaj izjutra sebe pogledati u ogledalo i ponosno reći: ‘Šta ima, majstore!’ Vjerujem da su ogledala Andreja i nas, njegovih prijatelja, koji smo stali uz njega, mnogo čišća, moralnija i ljudskija od onih ogledala koja ocrtavaju likove sudija koje potpisaše ovu sramotnu presudu”, kaže za Monitor Emir Hadžihafizbegović.

Kusturica: Da je Slobo imao atomske bombe…

U prvostepenoj presudi sutkinje Osnovnog suda Slavke Vukčević, kojom je 2006. odbačena tužba Emira Kusturice, navedeno je kako se tuženi (Andrej Nikolaidis) „u svojoj kolumni u Monitoru, konkretno, nije bavio profesionalnim angažmanom tužioca, kao takvim, niti njegovom privatnošću, već je sa svog stanovišta reagovao na politička, nacionalna, vjerska i istorijska gledišta koje je tužilac prethodnim medijskim izjavama učinio predmetom javne polemike”. U presudi su citirani brojni priloženi dokazi – koje tužilac nije osporio – o sprezi i simpatijama koje je Kusturica imao za Miloševića i srpskom ratnom politikom. Kusturica je još 1988. izjavio listu Mladost: „Strašno se slažem sa čovjekom koji se istinski predaje svom poslu. To je Slobodan Milošević, kojeg se mnogi boje jer bi vjerovatno željeli da Srbija dobije demokratiju zapadnoevropskog, haotičnog tipa. Slobo će pobijediti jer je opasan čovjek”. Listu Figaro Kusturica je 1995. kazao da su „Srbi gađali Sarajevo, da bi malo uplašili Muslimane”, a 2004. je izjavio: „Miloševićeva osnovna greška je to što je mislio da Srba ima 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu. Onda bi priča bila drugačija”. Vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavala Radojka Nikolić, prošle godine je preinačilo presudu Osnovnog suda. Monitor i Nikolaidis su obavezani da Kusturici isplate 12.000 eura na ime naknade štete zbog „duševnih bolova”.

Bez opravdanja

Izgleda kako je pravdu zaista teško pronaći u Crnoj Gori i kako će slučaj doći do Suda za ljudska prava u Strazburu. Komentarišući presudu protiv Monitora i Andreja Nikolaidisa, Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava kaže za naš nedjeljnik: „Ako se ispostavi da većinu sporova u vezi slobode izražavanja u Crnoj Gori može kompetentno da razriješi tek Sud za ljudska prava u Strazburu, to će značiti izgubljene godine ne samo za ugrožene učesnike tih sporova, već i za demokratski razvoj u cjelini i napredak Crne Gore ka Evropskoj uniji. Nema više opravdanja za odbijanje učenja na tuđim greškama i kaskanja za Evropom”.

Slučaj prof. Milana Popovića

Na udaru se početkom godine našao i dr Milan Popović, koji je 2007. takođe javno protestovao zbog pokušaja „pranja biografija” humanista Đukanovića i Marovića. Krajem februara, Popović je pozvan da kod vrhovne državne tužiteljke Vesne Čarapić i specijalne tužiteljke Stojanke Radović da iskaz povodom tvrdnji u tekstu Revolucionari štampanog u Vijestima. Popović je napisao kako „u slučaju Crne Gore imamo na djelu, ne samo povezanost organizovanog kriminala sa dijelovima vlasti, kako je to Evropska komisija oštro primijetila u jednom od svojih ranijih izvještaja, nego čak nešto još mnogo, mnogo gore od toga, naime sam organizovani kriminal, na čelu sa najmoćnijim čovjekom Crne Gore, oligarhom, tajkunom i premijerom, Milom Đukanovićem i njegovim klanom na vlasti”. Prof. Popovića je Vrhovno državno tužilaštvo zimus saslušavalo po hitnom postupku, iako je on, kao kolumnista, komentarisao publikovan izvještaj Evropske komisije. On je Čarapićevoj i Radovićevoj objasnio kako nije insajder, niti je s Đukanovićem bilo kada bio u nekoj poslovnoj kombinaciji. Ali, za Ratka Kneževića, kvalifikovanog insajdera, kuma i službenika Đukanovića, čija je ispovijest mjesecima potresala medijski prostor u regionu, koji se nudio za svjedoka – Čarapićeva i Radovićeva su nezainteresovane. „Nečinjenjem, Ranka Čarapić potvrđuje da je Đukanović sa svojom klikom u stvari napravio državni udar”, kazao je Knežević.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR STIGAO U CRNU GORU: A sad povratak u stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon velikih riječi u Briselu i kod kuće, fotografisanja, rukovanja i selfija, vlast čeka ozbiljan reformski posao koji tek počinje. Posebna briga je je li  crnogorska politička klasa spremna za te izazove i evropsku budućnost. Simptoma mračnih ideologija je na sve strane. Otuda je planirana rekonstrukcija Vlade  prilika za stvaranje koncentracione vlade čiji bi prioritet bio upravo evropski put zemlje

 

Desilo se – Crna Gora dobila je pozitivan Izvještaj o procjeni ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24, koji se tiču vladavine prava i borbe protiv korupcije i kriminala.  IBAR u Crnu Goru stiže  11 godina otkako je Brisel pred ovdašnje vlasti postavio privremena mjerila, čije je ispunjenje preduslov za zatvaranje preostalih poglavlja.  Do sada, iako u Evropu putuje skoro deceniju i po, Crna Gora je zatvorila tek tri od 33 poglavlja.  Putovanje u Evropu se prilično odužilo i suštinski dugo godina  zaustavljeno. Zbog toga je IBAR koji je stepenik na dugom putu reformi, dobio dodatno značenje kada je u pitanju Crna Gora.  Istovremeno, evropska vrata naglo su nam se odškrinula uprkos stagnaciji u reformama, nakon početka rata u Ukrajini.

Na Međunarodnoj vladinoj konferenciji u Briselu, 26 juna ove godine, na kojoj je zemlja i zvanično dobila IBAR, čule su se  velike riječi, kako od domaćih, tako i  briselskih zvaničnika.

Premijer Milojko Spajić čestitao je  građanima Crne Gore, evropskim partnerima i zemljama u regionu koje su pomogle, posebno Hrvatskoj i Sloveniji.  “Tu nadu i evrooptimizam koji smo ponovo probudili nadam se da niko neće ugasiti”. On je uoči konferencije ocijenio da se radi o istorijskom trenutku za Crnu Goru. „Danas je važan dan, ali  će svaki idući biti mnogo kompleksniji jer moramo ispuniti važne zadatke”, kazao je Spajić u Briselu i poručio da od 26. juna proces EU integracija neće više nikad biti podređen partijskim ni drugim interesima.

Evropski zvaničnici su ocijenili da je Crna Gora ostvarila značajan napredak i da je spremna za finalnu fazu pristupanja Evropskoj uniji.

“ Danas smo svjedoci uspjeha ovog posla, postignuća i Crna Gora kreće naprijed prema članstvu u EU. Ova IGC je pokazala da je EU spremna za proširenje i da se otvara finalna faza pregovora sa Crnom Gorom”, kazao je evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji . “Očekujem da do kraja godine vidimo zatvoren kritičan broj poglavlja”.

Ministarka vanjskih poslova Belgije Adža Labib rekla je da je Crna Gora spremna da ide naprijed i da je EU  spremna da nas  podrži na svakom koraku.

I kod kuće su se ređale čestitke. Partije vlasti su ukazivale  na sopstveni doprinos u dobijanju IBAR-a optimistično najavljujući da smo sledeća članica EU. Opozicija je  podsjećala na to da je podržala napredak na evropskom putu, uz zebnju da li  će Crna Gora  tim putem nastaviti.

Nakon velikih riječi u Briselu i kod kuće, fotografisanja i  selfija, vlast čeka ne baš ružičasta stvarnost. I ozbiljan posao. Brisel je nakon IBAR-a,  Crnoj Gori  ispručio šest završnih mjerila kako bi zatvorila poglavlja 23, 24, a koja podrazumijevaju suštinske reforme u ovim oblastima (vidi box).  Pravi posao tek čeka. Tu su i ostala brojna poglavlja  a među kojima će neka, poput poglavlja 27,  koje se tiče zaštite životne sredine, biti poseban izazov.

Na stranu utemeljene kritike civilnog sektora i stručne javnosti da su nam u Briselu i za IBAR progledali za prste, te da će i ono što smo do sad uradili, u dijelu zakonodavnog okvira koji se tiče pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i kriminala morati na popravni.  Posebna briga je hoće li crnogorska  politička klasa biti  spremna za  izazove koji slijede, odnosno za nastavak suštinskog evropskog puta.

Tek što smo dobili IBAR, u parlamentu  se, prema pisanju medija, sprema rasprava  o Rezoluciji o Jasenovcu, koja je  uslov dijela parlamentarne većine (ZBCG) za podršku vladi nakon njenog glasa za Rezoluciju Ujedinjenih nacija o Srebrenici.  Glasanju Vlade Crne Gore za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijma prethodio je pritisak spolja i iznutra, i kampanja dirigovana iz kabineta premijera Srbije Aleksandra Vučića.  Nakon „prijateljskog ubjeđivanja“  Spajića, kako je to objasnio jedan od lidera ZBCG Milan Knežević, Rezolucija o Jasenovcu upućena je u parlament s potpisima poslanika PES-a, Demokrata i ZBCG. Njom se od crnogorskog parlamenta traži da postane sud i utvrdi davni genocid kod susjeda. Dok se u Crnoj Gori još ćuti kako smo im ne tako davno razorili Dubrovnik.

Zbog najavljene rezolucije o Jasenovcu  Hrvatska nije ometala dobijanje  IBAR-a.  Na konferenciji u Briselu hrvatski novinari pitali su premijera Spajića zašto Crna Gora, kada joj se otvara evropski put, najavljuje usvajanje rezolucije o Jasenovcu. Spajić je odgovorio da je Crna Gora „multietnička, multikonfesionalna država sa svim predstavnicima različitih naroda u parlamantu koji imaju potrebu da izguraju neke rezolucije koje su bitne za njihov politički korpus i narode ili religije kojima pripadaju“. Kazao je da u proceduri ima preko 40 rezolucija, i da ne zna hoće li se uskoro u parlamentu glasati za Rezoluciju o Jasenovcu.

Portal Borba, blizak koaliciji ZBCG, nagovještava glasanje o Rezoluciji o Jasenovcu  na zasijedanju za Vidovan. Na istoj sjednici raspravljaće se navodno i o razrešenju ministra pravde Andreja Milovića, koju u ZBCG, sudeći po napisima ovog portala, vide i kao priliku za otvaranje pitanja rekonstrukcije Vlade, koja je prema Sporazumu predviđena do kraja ove godine.  Za sada nema zvaničniih pregovora o rekonstrukciji Vlade. Osim Kneževićeve DNP, podršku Spajićevoj Vladi do dobijanja IBAR-a oročile su i Demokrate nakon sukoba sa PES-om oko bezbjednosnog sektora. Situacija u brojnim opštinama ukazuje na krizu unutar redova parlementrne većine.

Partija Milana Kneževića u međuvremenu je podršku vladi uslovila nizom zahtjeva, sve do uvođenja dvojnog državljanstva sa Srbijom. DNP  traži da trobojka bude normirana kao narodna zastava, da srpski jezik postane službeni u Crnoj Gori kao i da se sa Srbijom potpiše sporazum o dvojnom državljanstvu.  Zahtjev koji se tiče dvojnog državljanstva mogao bi biti opasan instrument izbornog inžinjeringa i dodatan mehanizam u rukama Vučića i srpskog sveta.

Problem Crne Gore, na raskršću između evropskog i srpskog sveta, su i oni koji deklarativno zagovaraju građansku i evropsku Crnu Goru, ali koji se nijesu suočili sa sopstvenim neevropskim nasleđem. Podmlađena Demokratska partija socijalista nije napravila otklon od Đukanovićevog trodecenijskog nasleđa – zločina, sistemske korupcije, srastanja sa  organizovanim kriminalom.

Predviđena rekonstrukcija Vlade, prilika je za ozbiljno suočavanje – formiranje koncentracione vlade u kojoj bi učestvovale sve partije koje su osvojile jedan ili više mandata na poslednjim parlamentarnim izborima. I čiji bi prioritet bilo članstvo Crne Gore u EU, kako je u jednom od nedavnih brojeva Monitora to definisao profesor Milan Popović.  Ova ideja nije se do sada ozbiljno razmatrala od strane novih vlasti.   Vrijeme je. IBAR je tu, Mi moramo izabrati budućnost.

 

Šta sve treba ispuniti nakon IBAR-a

Nakon što je ispunila privremena mjerila koja su pred Crnu Goru stavljena davne 2013,  sada je crnogorskim vlastima ispostavljeno šest završnih mjerila koje je neophodno da zemlja ispuni kako bi zatvorila poglavlja 23 i 24.

Iako je broj završnih mjerila znatno manji od broja pivremenih mjerila koje je Crna Gora ispunila, pred vlastima je mnogo teži posao.

Za poglavlje 23 data su tri završna mjerila, koja imaju podmjerila, njih 17.  Radi se o  suštinskim  reformama u oblasti  pravosuđa i procesuiranju ratnih zločina, prevenciji i represiji korupcije, oblasti finansiranja političkih partija, te ljudskim pravima.  Za poglavlje 24 predstoje tri završna mjerila, sa sedam podmjerila koja se odnose na oblasti –  migracija, azila i viza, te borbe protiv organizovanog kriminala.

Od Crne Gore se traži da sprovede sveobuhvatnu reformu pravosuđa, da obezbijedi njegovu nepristrasnost, nezavisnost, odgovornost, efikasnost, profesionalizam, te puni pristup pravdi.  Crnu Goru tek sada u stvari očekuje suštinski posao kada je u pitanju pravosuđe. Imenovanja nedostajćuih pozicija u pravosuđu, donošenje strategija i propisa, i sve ono  što je do sada urađeno tek je prvi korak na dugom putu ozdravljenja decenijama politički kontrolisanog pravosuđa.  Beskrajno trajanje  visokoprofilnih sudskih procesa, samo je jedan od pokazatelja koliko je pred Crnom Gorom ozbiljan zadatak. Pokušaji da se  popune pozicije u vrhu pravosuđa,  pokazali su da se vlasti nakon avgusta 2020 . nijesu odrekle  namjere da ga kontrolišu.

Od Crne Gore se, da bi zatvorila ova poglavlja, traži i „uspostavljanje snažnog i efikasnog sistema za prevenciju i suzbijanje korupcije, uključujući korupciju na visokom nivou“.  Ozbiljno tu imamo boljke. Od institucija koje ne funkcionišu, poput Agencije za sprečavanje korupcije, do hroničnog manjka rezultata u oblastima oduzimanja kriminalom stečene imovine, te finansijskih istraga. Tu je i usvajanje i efikasno sprovođenje Zakona o finansiranju političkih partija i izbornih kampanja.

Hronična boljka su i  rezultati u procesuiranju i utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine, što je još jedan od zahtjeva da bi se zatvorilo poglavlje 23.  Od zemlje se traži „ uspostavljanje vjerodostojnog i kontinuiranog niza uspješnih istraga, gonjenja i suđenja za ratne zločine, uključujući visokoprofilne slučajeve u potpunoj saradnji sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove i obezbjeđivanje pristupa pravdi i reparacije žrtvama“.

Crna tačka je i oblast ljudskih prava, posebno rezultati koji se tiču sprečavanja torture.  Od Crne Gora  se traži efikasna primjena i sprovođenje prava i sloboda utvrđenih Evropskom konvencijom, sprovođenje  preporuke Evropskog komiteta za sprečavanje torture i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (CPT) i obezbjeđuje odgovarajući i brz sudski nastavak u slučajevima zlostavljanja.  Čime se danas nikako ne možemo pohvaliti.

Zahtijeva se i uspostavljanje vjerodostojne evidencije sprovođenja odredbi o nediskriminaciji, rodnoj ravnopravnosti i borbi protiv rodno zasnovanog nasilja, zaštiti manjina, sprovođenje strategije deinstitucionalizacije za osobe sa invaliditetom, uspostavljanje snažnog sistema za zaštitu djece i obezbjeđivanje pravičnog postupka restitucije imovinskih prava u razumnom roku i potpunu nezavisnost regionalnih komisija za restituciju.

Brisel traži i da  Crna Gora uspostaviti trajnu evidenciju istraga, krivičnog gonjenja i pravosnažnih presuda u svim oblastima teškog i organizovanog kriminala i pranja novca To je oblast u kojoj nam EK hronično zamjera manjak rezultata.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo