Povežite se sa nama

FOKUS

Paragraf, pajser, pesnica, pištolj

Objavljeno prije

na

U jesen ratne 1991. u Monitoru, jedinom nezavisnom glasilu u Crnoj Gori, mislilo se kako je dodirnuto dno pakla progona šačice novinara koji su hrabro otvarali sve tabu teme i ogoljavali službene laži. Na prostorije redakcije bačena je ručna bomba, najpoznatiji crnogorski autori – saradnici nedjeljnika – dobijali su otkaze u državnim medijima, pozivi na linč, javne i anonimne prijetnje bile su svakodnevni ritual. Niko zbog toga nije snosio posljedice. Ni 18 godina kasnije, na „punoljetstvo” ustavom zajamčenog prava slobode štampe i društvenog pluralizma, najgore nije prošlo – dno pakla za nezavisno novinarstvo nije dodirnuto. O naručiocima smaknuća Duška Jovanovića još se ništa ne zna. Novinari Mladen Stojović i Tufik Softić su pretučeni a počinioci ostali nepoznati. Tri nezavisna medija (Monitor, Vijesti, Dan) raznim tužiocima – od državnika do nižerangirane režimske boranije – po osnovu „duševnih bolova” trebali bi da skupa isplate preko 13 miliona eura. Svi oni našli su se pogođenim iznošenjem neprijatnih činjenica iz njihove ratne i poratne prošlosti. Komercijalne trendove drakonskih sudskih kazni nad nezavisnim medijima diktira glavna persona dramatis „duševnih bolova”, premijer Milo Đukanović, koji je podnio nekoliko tužbi – i sve uredno, po paragrafu tom i tom, dobio – a 2007. zahtijevao rekordnu isplatu: okruglo milion eura!

DŽELATI I ŠEGRTI: Jedan iz plejade njegovih prijatelja, sapatnik u epidemiji „duševnih bolova”, režiser Emir (pokršteni Nemanja) Kusturica, sa prebivalištem u Beogradu, našao se uvrijeđenim zbog teksta Emir Kusturica pravoslavni hrišćanin:Dželatov šegrt koji je Andrej Nikolaidis objavio u Monitoru. On je 2004. preko advokatice Marike Novaković – sada akcionarke Đukanovićeve Prve banke – tražio isplatu 100.000 eura. Vrhovni sud u svojoj presudi, dostavljenoj 8. septembra, ignorisao standard slobode izražavanja prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, za razliku od sutkinje Slavke Vukčević koja je 2006. prvostepenom presudom Osnovnog suda – utemeljenom na iscrpnoj analizi šest ključnih presuda Evropskog suda – odbacila Kusturičunu tužbu.
„Vrhovni sud nije razmatrao da li je tema kojom se Nikolaidis bavio u svom tekstu – suočavanje s ratnom prošlošću – od javnog interesa i da li je on imao osnova da bude isprovociran da objavi uvrjedljive, provokativne stavove, slične onima koje je već štitio Sud u Strazburu”, kaže advokatica Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava i dodaje da „na taj način, Vrhovni sud slikovito pokazuje mjeru slobode izražavanja u sadašnjem ograničenom stepenu razvoja demokratskog društva u Crnoj Gori, umjesto da promoviše demokratsko društvo kakvo je Sud u Strazburu definisao u svojoj praksi”.
Pravosnažnom odlukom Vrhovnog suda, koju je potpisao sudija Radoje Orović, potvrđena je presuda Višeg suda kojom je Kusturici dosuđeno 12.000 eura, jer će, stoji u obrazloženju, „dosuđeni iznos doprinijeti otklanjanju štetnih posljedica, tj. uspostavljanju psihičke i emocionalne ravnoteže tužioca koja je narušena objavljivanjem teksta”. Navodi se i da je Nikolaidis kažnjen zato što je koristio ,,najgrublju ironiju i sarkazam”, te zato što je ,,osporavao rezultate u umjetničkom stvaralaštvu tužioca”.
,,Kažnjavati pisce zbog ironije i sarkazma – nezabilježena je praksa, osim u totalitarnim društvima, što Crna Gora, nadamo se, nije. Naprotiv, mnogi pisci, od Voltera preko Embrouza Birsa do Tomasa Bernharda, slavni su po svojoj ‘ironiji i sarkazmu’. Jednako je skandalozno i prosto nerazumljivo da Vrhovni sud presuđuje Nikolaidisovim stavovima o Kusturičinom umjetničkom stvaralaštvu. Od kad je to negativna kritika filma kažnjiva?”, stoji u reagovanju Mladena Lompara iz Crnogorskog P.E.N. Centra i Milorada Popovića iz Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Ta ili druge slične sudske egzekucije nijesu iznenađenje ukoliko se uzme u obzir hijerarhija ,,dželata i šegrta” u crnogorskom pravosuđu. Na čelu Vrhovnog suda, kao i Sudskog savjeta – koji bira, kažnjava i smjenjuje sve crnogorske sudije – nalazi se Vesna Medenica, u nomenklaturi prva sablja familije. Poput advokatice Novaković, predsjednica Vrhovnog suda takođe ima poslovne i prijateljske veze sa familijom Đukanović i Prvom bankom. Kupila je 2007. audi Q7 (60.000 eura) kreditom od Prve banke. Medenica je još od 2004. Đukanovićeva kadrovska investicija, kada joj je, kreditom Vlade, odobrio 80.000 eura ,,za rješavanje stambenog pitanja” (iako joj je Vlada 1999. već dala stan od 80 kvadrata). Dodatnih 20.000 eura od Đukanovićeve Vlade, opet za ,,rješavanje stambenog pitanja”, Medenica je dobila i 2005. godine. Školska je drugarica i prijateljica sa advokaticom Anom Kolarević, premijerovom sestrom.

EPIZODA NA FEJSBUKU: Front paljbe režima po nezavisnim medijima – u konstelaciji u kojoj je parlamentarna opozicija pretvorena u kreature – sada je u skladu sa tehničkim dostignućima proširen. Na Fejsbuku je krajem avgusta anonimno postavljena fotografije sa nudističke plaže kod Ulcinja na kojoj se vidi kako Željko Ivanović direktor nezavisnog dnevnika Vijesti, u bermudama šeta sa jednim sagovornikom. Tema je naslovljena: Željko Ivanović-Topli brat. Objavljene su i fotografije nepropisno parkiranog kolporterskog vozila Vijesti na jednom podgoričkom bulevaru.
Sve to je prezira vrijedan pokušaj da se kompromituje najuticajniji crnogorski dnevni list. Epizoda na Fejsbuku uslijedila je kada je, poslije uličarskog nokturna Miomira Mugoše, premijer Đukanović prozvao „medijske ekstraprofitere”. Mugoša je, saznaje izvještač Monitora, tokom istražnog postupka dao izjavu kojom, poput premijera, takođe aludira na „medijske ekstraprofitere”. Kazao je da će raskrinkati Vijesti tako što će objaviti „svu imovinu”.

Meta Mugošinog gnjeva je „desetak – petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca” – koji svoje stavove objavljuju na stranicama Vijesti i Monitora – uglavnom isti oni što su juna 2007. od strane Đukanovića žigosani i kao ,,sramotni”.
Premijer je onomad posegao za tom prizemnom kvalifikacijom nakon što je „desetak-petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca”, među kojima i Ivanović, osporilo pokušaj ,,pranja biografija”. Izvjesni Zdravko Šurlan iz Sarajeva je Đukanoviću i Svetozaru Maroviću, šampionima ,,ratova za mir”, uz medijske fanfare uručivao nagradu ,,humanista za doprinos misiji mira”.
Dva mjeseca kasnije, Ivanović je napadnut pajserima na mračnom parkingu restorana u kojem se proslavljao jubilej lista. Ivanović je izjavio kako su batine ,,čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Đukanović i njegova familija, bilo biološka ili kriminalna”. Rasplet je bio farsična sudanija u kojoj su optužena i osuđen dva navodna napadača, za koje su Ivanović i nekoliko očevidaca uporno tvrdili da su podmetnuti. Ivanović je u posebnom procesu osuđen za klevetu.
„Za Miloševića smo 1990-ih govorili da vodi jedan te isti rat. Slično njemu i Đukanović, već šest godina vodi jedan te isti rat protiv Vijesti, rat sa ciljem ili da novinu ugasi ili joj promijeni namjenu. Oni koji su organizovali napad 1. septembra 2007. su znali da mene ne mogu promijeniti, ali su računali kako mogu promijeniti Vijesti. Kada im je propao pokušaj da, izmjenom vlasničke strukture, Vijesti pretvore u svoj partijski bilten, mislio sam da je na to stavljena tačka i da su se pomirili s činjenicom da u Crnoj Gori postoji dnevna novina van njihove kontrole. Događaji nakon prebijanja novinara od 5. avgusta ove godine govore i o tome kako nijesu odustali od ideje rušenja Vijesti”, kaže Ivanović za Monitor.

HAJKE: Ivanović se našao na udaru „izvjesnih struktura” još februara 2004. kada je u Vijestima napisao članak o Dušku Markoviću, direktoru Službe državne bezbjednosti (preimenovana u ANB). Članak nosi naslov Duško Dugouško i osvrt je na lik i djelo šefa tajne službe.
„Uslijedile su danonoćne anonimne prijetnje telefonskim pozivima i SMS porukama”, kaže Ivanović i dodaje: „Zbog toga sam uputio pisma Đukanoviću, Filipu Vujanoviću i Ranku Krivokapiću. Ali, hajka se nastavila nesmanjenim intenzitetom”.
Prijetnje Ivanoviću 2004. su proširene i na njegovu porodicu, suprugu i dvoje djece. U liftu zgrade u kojoj živi izlijepljeni su plakati sa lascivnim porukama. „Poslao sam drugo pismo Đukanoviću u kojem sam napisao kako sam informisao najširu familiju da mi je život ugrožen. Ostavio sam im u amanet, ukoliko mi se nešto desi, da znaju ko iza toga stoji i da dalje postupaju u skladu sa onim što Đukanović naziva ‘tradicionalnim crnogorskim načinom obračuna'”, objašnjava Ivanović.
I svega par sati nakon što je uputio svoje drugo pismo Đukanoviću, „dvonedjeljne neprekidne prijetnje su odjednom nestale”. Slično Ivanoviću, prijećeno je u to vrijeme i Dušku Jovanoviću, koji je ubijen par mjeseci kasnije, maja 2004. godine. Ivanović tvrdi kako je sada zloslutna kampanja protiv njega i Vijesti obnovljena i dodaje kako „nažalost, imamo bogato i veliko iskustvo sa hajkama koje vlast neprekidno sprovodi na različite načine – (zlo)upotrebom policije, tajne službe, sudskim farsama i finansijskim reketiranjem, sve do javnih stigmatizacija i fizičkih napada”. Ivanović dodaje da su ga „sumnjičili kako sam plejboj, sad nudista, možda i gej”. Sve su isprobali, tvrdi, „preostali su pištolji, zato su sad uzeli pištolj i prislonili ga na bedra kolege Mihaila Jovovića; ali, ukoliko ipak potegnu oroz, nećemo čekati na Vesnu Medenicu, nego će dalje postupati oni kojima sam ostavio u amanet da na tradicionalan način sprovedu pravdu”.
Pjesnik bi rekao: Ravno do dna! Ali: Gdje je dno?

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC IZ SARAJEVA
Sramna odluka!

Sarajevski glumac Emir Hadžihafizbegović, koji je skupa sa novinarom Šekijem Radončićem pokrenuo akciju podrške Andreju Nikolaidisu i Monitoru u procesu po tužbi Emira Kusturice, ocjenjuje za Monitor da je „sramna odluka Vrhovnog suda Crne Gore”
„To je još jedan dokaz da zlo vrijeme nije prošlo. Ta sudska presuda govori i o tome da u Crnoj Gori sve ono što je u nasljeđe ostavio Slobodan Milošević i dalje ima državni suport. Bilo je za nadati se da će, inercija i posljedice osamostaljenja Crne Gore, polučiti istinski obračun sa onima koji su i toj istorijski plemenitoj državi nanijeli sramotu. No, ova presuda dokazuje kako se to nije desilo. Dobro bi bilo da oni koji su donijeli presudu, pročitaju imena onih ljudi, Andrejevih prijatelja iz Bosne i Hercegovine, koji su potpisali peticiju i prikupili novac želeći do apsurda dovesti proces u kojem je, sudskom presudom, pokušano cinično pranje biografije jednog Miloševićevog saradnika porijeklom iz Sarajeva. Jednom su me pitali da, za neku reviju, odgovorim na pitanje šta je po meni najveći izum? Očekivali su odgovor tipa – avion, raketa, kompjuter. Ja sam rekao da je to – ogledalo! Vrhunski je osjećaj izjutra sebe pogledati u ogledalo i ponosno reći: ‘Šta ima, majstore!’ Vjerujem da su ogledala Andreja i nas, njegovih prijatelja, koji smo stali uz njega, mnogo čišća, moralnija i ljudskija od onih ogledala koja ocrtavaju likove sudija koje potpisaše ovu sramotnu presudu”, kaže za Monitor Emir Hadžihafizbegović.

Kusturica: Da je Slobo imao atomske bombe…

U prvostepenoj presudi sutkinje Osnovnog suda Slavke Vukčević, kojom je 2006. odbačena tužba Emira Kusturice, navedeno je kako se tuženi (Andrej Nikolaidis) „u svojoj kolumni u Monitoru, konkretno, nije bavio profesionalnim angažmanom tužioca, kao takvim, niti njegovom privatnošću, već je sa svog stanovišta reagovao na politička, nacionalna, vjerska i istorijska gledišta koje je tužilac prethodnim medijskim izjavama učinio predmetom javne polemike”. U presudi su citirani brojni priloženi dokazi – koje tužilac nije osporio – o sprezi i simpatijama koje je Kusturica imao za Miloševića i srpskom ratnom politikom. Kusturica je još 1988. izjavio listu Mladost: „Strašno se slažem sa čovjekom koji se istinski predaje svom poslu. To je Slobodan Milošević, kojeg se mnogi boje jer bi vjerovatno željeli da Srbija dobije demokratiju zapadnoevropskog, haotičnog tipa. Slobo će pobijediti jer je opasan čovjek”. Listu Figaro Kusturica je 1995. kazao da su „Srbi gađali Sarajevo, da bi malo uplašili Muslimane”, a 2004. je izjavio: „Miloševićeva osnovna greška je to što je mislio da Srba ima 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu. Onda bi priča bila drugačija”. Vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavala Radojka Nikolić, prošle godine je preinačilo presudu Osnovnog suda. Monitor i Nikolaidis su obavezani da Kusturici isplate 12.000 eura na ime naknade štete zbog „duševnih bolova”.

Bez opravdanja

Izgleda kako je pravdu zaista teško pronaći u Crnoj Gori i kako će slučaj doći do Suda za ljudska prava u Strazburu. Komentarišući presudu protiv Monitora i Andreja Nikolaidisa, Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava kaže za naš nedjeljnik: „Ako se ispostavi da većinu sporova u vezi slobode izražavanja u Crnoj Gori može kompetentno da razriješi tek Sud za ljudska prava u Strazburu, to će značiti izgubljene godine ne samo za ugrožene učesnike tih sporova, već i za demokratski razvoj u cjelini i napredak Crne Gore ka Evropskoj uniji. Nema više opravdanja za odbijanje učenja na tuđim greškama i kaskanja za Evropom”.

Slučaj prof. Milana Popovića

Na udaru se početkom godine našao i dr Milan Popović, koji je 2007. takođe javno protestovao zbog pokušaja „pranja biografija” humanista Đukanovića i Marovića. Krajem februara, Popović je pozvan da kod vrhovne državne tužiteljke Vesne Čarapić i specijalne tužiteljke Stojanke Radović da iskaz povodom tvrdnji u tekstu Revolucionari štampanog u Vijestima. Popović je napisao kako „u slučaju Crne Gore imamo na djelu, ne samo povezanost organizovanog kriminala sa dijelovima vlasti, kako je to Evropska komisija oštro primijetila u jednom od svojih ranijih izvještaja, nego čak nešto još mnogo, mnogo gore od toga, naime sam organizovani kriminal, na čelu sa najmoćnijim čovjekom Crne Gore, oligarhom, tajkunom i premijerom, Milom Đukanovićem i njegovim klanom na vlasti”. Prof. Popovića je Vrhovno državno tužilaštvo zimus saslušavalo po hitnom postupku, iako je on, kao kolumnista, komentarisao publikovan izvještaj Evropske komisije. On je Čarapićevoj i Radovićevoj objasnio kako nije insajder, niti je s Đukanovićem bilo kada bio u nekoj poslovnoj kombinaciji. Ali, za Ratka Kneževića, kvalifikovanog insajdera, kuma i službenika Đukanovića, čija je ispovijest mjesecima potresala medijski prostor u regionu, koji se nudio za svjedoka – Čarapićeva i Radovićeva su nezainteresovane. „Nečinjenjem, Ranka Čarapić potvrđuje da je Đukanović sa svojom klikom u stvari napravio državni udar”, kazao je Knežević.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TU DRAŽINI NASLJEDNJICI, TU MILO PRVI GERILAC CRNE GORE: Tuguj, bronzana stražo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

 

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KADROVANJE CRNE GORE: Gdje ja stadoh, ti produbi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa , od formiranja nove Vlade Zdravka Krivokapića, opterećena sa skoro dvije stotine novih plata. Prethodno je i odlazeća tehnička Vlada Duška Markovića od septembra do decembra u javnoj upravi zaposlila skoro 500 novih lica

 

„Izgubili smo devet hiljada radnih mjesta od kada je ova Vlada na vlasti“, saopštio je Nebojša Medojević obrazlažući svoju ostavku na poslaničku funkciju. Vlada nije napravila nijedan od rezova koji su bili neophodni, dodao je predsjednik PzP, pojašnjavajući kako nije smanjena potrošnja u državnoj administraciji, ali ni broj zaposlenih koji su paraziti DPS-a. ,,Samo smo se dodatno zadužili na staru privrednu strukturu…”.

Iako statistički podaci daju za pravo bivšem poslaniku, izvršnoj vlasti i njenim emisarima u javnim i državnim institucijama i preduzećima ne treba, tek tako, prebacivati kako ne stvaraju nova radna mjesta i ne zapošljavaju nove ljude. Medojević bi ponešto o tome mogao saznati i u vlastitoj partiji.

Treba, ipak, poći od početka. I  DPS vlasti koje su period između avgustovskih izbora i formiranja  nove Vlade iskoristile da među budžetske korisnike ubace što više svojih.

U periodu septembar – decembar prošle godine, tehnička Vlada Duška Markovića povećala je broj zaposlenih u potrošačkim jedinicama – korisnicima državnog budžeta za 3.178 osoba. Taj podatak Monitor je dobio iz Ministarstva javne uprave (MJU), odakle se pozivaju na podatke Ministarstva finansija i socijalnog staranja o broju zaposlenih u potrošačkim jedinicama budžeta na dan 30. novembar 2020.  To je oko dva odsto ukupno zaposlenih u Crnoj Gori.

Velika većina novozaposlenih obrela se u vaspitno-obrazovnim ustanovama (ukupno 2.702 zaposlena više u septembru nego u avgustu). Uglavnom je, kažu naši sagovornici riječ o vaspitačima, učiteljima i nastavnicima koji su angažovani na određeno vrijeme, pa im resorno ministarstvo svake godine „ukrade“ jul i avgust. Odnosno, isplati im 10 plata za godinu rada.

Ni  to nije kompletna priča. „Iako se mjesec avgust ne može uzeti kao pravi pokazatelj stvarnog rasta broja zaposlenih zbog ljetnjeg raspusta tokom kojeg zaposlenima na određeno vrijeme prestaje radni odnos i obnavlja se od septembra, povećanje broja zaposlenih u ovim ustanovama evidentno je, iako kao uporedni mjesec uzmemo maj 2020, kada je školska godina još uvijek trajala. U ovom slučaju, povećanje broja zaposlenih u tadašnjem resoru prosvjete iznosi 713 osoba “, rečeno nam je u kabinetu ministarke Tamare Srzentić. Naši sagovornici naglašavaju: „Izuzimajući sektor prosvjete, u ostatku javne uprave na centralnom nivou zaposleno je 476 novih lica za samo tri mjeseca“.

Toliko o zaostavštini DPS-a i njenih koalicionih partnera.  A sada malo o novim vlastima i njihovom kadrovanju. „Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, u odnosu na mjesec decembar 2020. godine, prilikom obračuna zarada za mjesec mart 2021. godine registrovano je 396 lica koja nisu bila na platnom spisku u decembru 2020“, navodi se u odgovorima MJU na naša pitanja. „Od ovog broja, razlika se dominantno odnosi na sektor prosvjete i zdravstva“, konstatuju. Nude  i preciznije podatke: „Kada je u pitanju samo državna administracija (koja ne uključuje oblasti prosvjete, zdravstva i bezbjednosti), 152 lica su zaposlena na različitim pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (to nijesu rukovodeća mjesta – prim. Monitora), dok je 56 lica zaposleno na različitim rukovodećim pozicijama sa višim koeficijentom zarade. „Radni angažman je prestao za 210 lica, od čega su 142 lica radila na pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (uključujući i 9.40), dok je 68 lica pokrivalo više rukovodne pozicije“.

Dakle, blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa u minusu  za skoro dvije stotine novih plata. Ne računajući mnogobrojne koji su angažovani po osnovu konsultantskih i ugovora o djelu.

Zanimljivo je da je  najveći broj novozapošljenih angažovan u sektoru prosvjete i zdravstva. To asocira na mogućnost da je riječ o nastavničkom i medicinskom kadru. Drugačije svjetlo na tu priču baca konkurs koji je novi direktor nikšićke Opšte bolnice, dr Marko Mitrović (kadar Demokrata) raspisao uoči lokalnih izbora u tom gradu. Oglasom je traženo 20 medicinskih sestara/tehničara i još 14 radnih mjesta za nemedicinski kadar. Konkursom su traženi  kuvari, pomoćni radnici u kuhinji, higijeničari, sekretara/ice direktora, referenti u kadrovskoj i tehničkoj službi, vozači… Sve do „rukovodioca parnog kotla“. Teško da je Opšta bolnica, prethodno, funkcionisala bez uposlenika na tim pozicijama.

Odgovor na pitanje šta je po srijedi možemo potražiti takođe u Nikšiću. Recimo, u Elektroprivredi Crne Gore. Trenutno najvrjednija i najbogatija državna kompanija u fokus je dospjela neposredno nakon lokalnih izbora, pošto je  premijer Krivokapić, bukvalno „preko noći“ odlučio da promijeni spisak članova novog borda direktora, nakon što je Vlada dala saglasnost na prijedlog resornog Ministarstva kapitalnih investicija. Tako je predsjednik borda Milutin Đukanović (DF), nenadano, dobio nove saradnike. Potom je i na mjesto izvršnog direktora kompanije imenovan Nikola Rovčanin (Demokrate).  Slijedila je sječa bivših direktora funkcionalnih i organizacionih cjelina, elektrana, regionalnih centara za naplatu (više od deset ljudi),  imenovanje novog menadžmenta (nijedan direktor nije zaposlen po osnovu oglasa), pa epidemija zapošljavanja sa kojom se, kažu naši izvori iz EPCG, firma nije susrela u ovom vijeku. A možda ni ranije.

Angažovani su novi savjetnici, sekterarice, vozači, lično obezbjeđenje, sve do čovjeka koji, isključivo za potrebe borda direktora rukuje fotokopir mašinom. Inače, u upravnoj zgradi EPCG već postoji kopirant koji taj posao obavlja za ostatak kolektiva. Neobičan je i slučaj službenice SO Nikšić koja je u lokalnoj upravi uzela bolovanje i došla u kabinet predsjednika borda – gdje je angažovana po ugovoru o djelu.

Nova uprava je, pride, formirala i 12 (dvanaest) različitih komisija sa zadatkom da prekontrolišu postupke njihovih prethodnika. U svakoj komisiji su, prema nezvaničnim saznanjima iz EPCG, po četiri člana. Samo po jedan od njih je zaposlen u EPCG. Ostali su izvanjci angažovani po osnovu ugovora o djelu (sadržaj tih ugovora je, kažu naši sagovornici, poslovna tajna). Tako da ugovorci ne ulaze u zvaničan popis radne snage. Baš kao ni oni koji su angažovani preko Agencija za zapošljavanje za „privremene i povremene poslove“.

Na upit Monitora iz EPCG odgovaraju kako je kod njih sve po redu i zakonu. „Broj zaposlenih u EPCG 1. 09. 2020. godine iznosio je 969, dok je početkom tekuće sedmice (8. juna) ukupan broj zaposlenih u našoj kompaniji iznosio 963“, saopšteno nam je iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG. ,,Kada su u pitanju zapošljavanja u prethodna tri mjesaca, sva su sprovedena u skladu sa zakonom, potrebama procesa i organizacije rada i to na upražnjenim radnim mjestima“.

Naši (provjereni) izvori nude bitno drugačiju priču. Insistirajući na anonimnosti oni kažu kako se, za tri mjeseca  samo u upravnoj zgradi EPCG u Nikšiću pojavio ogroman broj novozaposlenih. „Prema procjeni većine zaposlenih, za posljednja tri mjeseca primljeno je preko 120 novih radnika“, kažu naši izvori. Objašnjavaju i zašto se ta promjena ne vidi i u zvaničnoj kompanijskoj statistici: „Stvar  kod ovog zapošljavanja je to što su novi ljudi angažovani prekoAgencije za preuzimanje ili imaju Ugovor o djelu koji zakon ne prepoznaje kao redni već kao obligacioni odnos“.  Pa stižu do poente: „Suština problema je to što nijesu zaposlili ljude koji ovdje rade na određeno vrijeme ili su nezaposleni, već osobe koje već imaju neki vid primanja (penzioneri, zaposleni u prvatnim firmama…)  i jake partijske ili lične veze“. I još i to: „Nijedan novi direktor u EPCG nije primljen po oglasu“.

Zna li premijer šta se radi u njegovoj Elektroprivredi?

Zoran RADULOVIĆ

 

 

DETEKTOR: Staro za novo

Povećan broj činovnika. Nema najavljene štednje. Masovna zlupotreba privilegija koje donosi vlast. Partijsko zapošljavanje. Idemo. Sve dublje

 

Na mjestima preko 350 smijenjenih visokorukovodećih kadrova u organima državne uprave, dovedeno je 570 novih. Zasad. Pripadnici manjina – čista rijetkost, i to na nižim pozicijama.

V.d. direktori, direktori direktorata, sekretari, načelnici, pojavili su se iznebuha, uz puno ignorisanje zakonske procedure. Nema oglasa i konkursa za državne službenike i namještenike preko Uprave za kadrove od početka godine, nijesu gotovi akti o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, nema Kadrovskog plana, nema Zakona o budzetu.

Nema ni najavljene štednje. Za 12 mjesečnih plata smijenjenih kadrova bivše vlasti  iz budžetskih rezervi će otići preko milion eura. Moglo je to i drugačije. Sačekati da tim funkcionerima istekne mandat i ne predlagati im da žurno daju otkaze. Kalkulacija je bivšim kadrovima jača strana. Kako im je najčešće do kraja mandata ostajalo par mjeseci oni su, naravno, podnosili ostavke i tako sticali mogućnost da godinu primaju visoke plate sjedeći kući.

I novo rukovodstvo uredno koristi sve privilegije koje donosi vlast. Raspoređuju se u upravne odbore i razne komisije (za polaganje stručnog ispita, za održavanje obuka preko Uprave za kadrove i slično), prisvojili su službena vozila i obilaze Crnu Goru uzduž i poprijeko, za lične potrebe, koriste kartice za gorivo Eko pumpi i nekontrolisano toče. Besplatno koriste restoranske usluge, jedu i piju, preko agancije Globus.

Zapošljavanja po partijskoj knjižici i partijskim kvotama su smjenu vlasti nadživjela kao princip. Dodata je, kao važna preporuka, bliskost sa SPC. Četvorostruka ministrica Vesna Bratić prednjači po takvom kadru kojim se okružila.

Advokatica Milica Kadović, kadar Demokrata, koja je u januaru postavljena za ekspertkinju u njenom resoru, u februaru je imenovana za članicu Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore. Danas je ona već državna sekretarka u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta na osnovu pribavljenih saglasnosti većine članova Vlade, kako joj piše u rješenju. Ali, saglasnost joj nije data na sjednici Vlade, kakva je procedura.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za predškolsko vaspitanje, osnovnu školu i inkluzivno obrazovanje određena je Slavica Ilinčić, kadar DF-a, profesorica istorije književnosti sa srpskim jezikom. Biće nadležna za oko 22.000 predškolaca i osnovaca. Njene stavove o rastjerivanju virusa duvanskim dimom, o paljenju NATO zastave, o tome da je Kosovo dio Srbije možemo čitati na njenom fb profilu.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za kapitalne investicije u kulturi i kreativne industrije određena je Ina Plamenac, diplomirana modna dizajnerka. Možda će se kreatorka snaći s kapitalnim investicijama u kulturi kad one jednom zažive. Za sada ih nema. Umrtvljene.

Za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za podsticanje i razvoj kulturno-umjetničkog stvaralaštva određen je pjesnik Andrija Radulović. On svoje pjesme naziva „ćiriličnim stihovima”.  Široj javnosti poznat je i po tome kako je u kući četničkog vojvode Milete Pavićevića dočekao Nikolu Kavaju, u društvu sa budućim premijerom. A poznat je i po tome što se na samrtnom odru oprostio od mitropolita Amfilohija.

Uglavnom, politički stručnjaci i aktivisti nove vlasti predano šire mrežu, ali i za  preletače se nađe mjesta. Nina Blažić, supruga bivšeg državnog sekretara u minstarstvu kulture Drazena Blažića, skrasila se u novoj Vladi u Ministarstvu javne uprave. To što joj je suprug visoki funkcioner DPS-a nije smetnja. Zanimljivo, Đorđe Blažić, koji je u javnosti važio za opozcionara, je u bivšoj Vladi u resoru svog sina, spominjanog Dražena, bio angažovan kao konsultant na projektima. Dobro, veoma dobro, plaćen konsultant.

Dobrilu Vlahović, bivšu direktericu Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, ministrica Bratić je postavila za glavnu koordinatorku u Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta. Napredak, poslije smjene.

U Nacionalnom parku Lovćen imenovan je novi direktor Vladimir Martinović. Bivši direktor, SAJ-ovac Veselin Živanović je ostao tu, da mu se nađe.

I ono što je malo ko očekivao: Božidar Božović bivši direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara, poznati DPS vojnik, o kojem je Monitor često pisao, uspio je da preleti. Postao je pomoćnik direktora za UNESCO.

Na čelu Uprave za zaštitu kulturnih dobara postavljena je Milena Martinović, magistrica umjetnosti, konzervatorka za papir. Ona je biblioteci Cetinjskog manastira i pokojnom mitropolitu Amfilohiju predala na dar legat porodičnu biblioteku i arhivu svojih predaka sveštenika, kao i svoje djelo Rukopisne knjige manastira Rođenje Presvetle Bogorodice na Cetinju. U njenom opsegu poslova biće, uz ostalo, i briga o sudbini zamišljene kapele na Lovćenu.

Među novim partijskim kadrovima na javnim funkcijama jedno se ime posebno ističe. Svestranošću. Dragan Bojović, poslanik DF-a, član Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, član Odbora za antikorupciju, član Komisije za praćenje i kontrolu postupka privatizacije, zamjenik člana Stalne delegacije pri Parlamentarnoj skupštini (OEBS). Njegova supruga je ministrica zdravlja Jelena Borovinić – Bojovic, brat Radovan Bojović, sekretar u Ministarstvu ekologije.

Tako. Sve dublje.

Stela O. KOVAČ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IZABRAN NOVI MITROPOIT CRNOGORSKO PRIMORSKI: Igre Prijestola, uvod u novu fazu političke nestabilnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslije svega, 29. maja Sveti arhijerejski sabor u Beogradu saopštio  je da je Joanikija, administratora na Cetinju, izabrao za mitropolita MCP dok će Eparhiju budimljansko-nikšićku (koja pokriva 52 posto crnogorske teritorije) preuzeti episkop Metodije (ujak ministra Spajića). Drama tokom izbora mitropolita dobila je razne dimenzije, dovela do priče o nepovjerenju Vladi, a u fokus stavila i našu tradicionalnu temu – šverc cigareta

 

Pretprošlog četvrtka u kasno poslije podne iznenada je došla vijest sa portala i novinskih agencija da će crnogorski premijer Zdravko Krivokapić potpisati Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) u beogradskoj patrijaršiji istu noć. Takođe je javljeno da je premijer sa saradnicima već u avionu i da će se potpisivanje direktno prenositi. Ekipa ruskog Sputnjika je već čekala po dojavi ispred zgrade Patrijaršije. Naredni sati i dani su donijeli filmske najave i obrte koji su se smjenjivali jedan za drugim. Iako je na kraju Vlada dobila svog mitropolita na tronu Svetog Petra Cetinjskog ne može se reći da je i Crna Gora dobila na stabilnosti – makar za sada.

Premijer je kasno 27. maja poručio da je u Beograd došao da „Njegovoj Svetosti (patrijarhu) prenese pozdrave vjernog naroda i njegovu volju da na tronu Svetog Petra Cetinjskog vide Vladiku Joanikija“ a da je predložio da se temeljni ugovor sa SPC potpiše 30. oktobra na Cetinju, na dan upokojenja mitropolita Amfilohija. Od Informativne službe SPC-a (kojom upravlja moćni bački episkop Irinej Bulović) je brzo stiglo potpuno suprotno saopštenje da je „jedini razlog dolaska predsednika Vlade Crne Gore Zdravka Krivokapića u Patrijaršijski dvor u Beogradu bio potpisivanje Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Crne Gore“ i da je Krivokapić „izneo nove razloge zbog kojih smatra da se potpisivanje Ugovora mora odložiti“. Idući dan je ovo isto saopštenje promijenilo potpisnika sa Informativne službe na Sveti arhijerejski sabor da bi se Vladika Irinej zaogrnuo i plaštom sabornosti, kako su kritičari u Srbiji komentarisali. Da li je patrijarh znao ili odobrio ovakvo saopštenje je upitno za mnoge, ali je izvjesno da ga nije ni demantovao. Naknadno su mediji objavili da su premijera Krivokapića pratili i ministar finansija Milojko Spajić, ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović i generalni sekretar Vlade Božo Milonjić. U subotu, 29. maja je kasno poslije podne Sveti arhijerejski sabor saopštio da je izabrao dosadašnjeg administratora na Cetinju za mitropolita dok će Eparhiju budimljansko-nikšićku (koja pokriva 52 posto crnogorske teritorije) preuzeti mladi episkop Metodije (i ujak ministra Spajića). Mitropolit Joanikije je izabran aklamacijom svih prisutnih na prijedlog patrijarha Porfirija i nakon protesta episkopa bačkog Irineja, kruševačkog Davida i zvorničko-tuzlanskog Fotija zbog navodnog ucjenjivanja Sabora, aludirajući na posjetu crnogorskog premijera. Ipak niko od prisutnih nije tražio da se tajno glasa za izbor mitropolita. U slučaju Eparhije budimljansko-nikšićke, episkop Metodije je izabran u drugom krugu kada je porazio vikarnog episkopaStefana (Šarića).

Osim izbora novih pastira u Crnoj Gori, Sabor SPC-a je donio i odluku o ukidanju episkopskih savjeta van Srbije jer su bili osnovani kao privremena savjetodavna crkvena tijela „dok traju vanredne prilike i nemogućnost međusobnog susretanja naših episkopa u tadašnjim ratnim uslovima“ kao i da „više ne postoje prepreke za redovne susrete i saradnju između naših arhijereja na čitavom njenom kanonskom području“. Međutim Episkopski savjet u Crnoj Gori je osnovan 26. maja 2006. godine, 5 dana nakon proglašenja njene nezavisnosti i sedam godina nakon zadnjeg rata na ex-YU prostorima pa ostaje nejasan rezon Sabora. Rektor Bogoslovije na Cetinju i protojerej-stavrofor Mitropolije Gojko Perović je za TV Vijesti i sam izrazio čuđenje rekavši da se nada da će „u najskorije vrijeme biti jasno o čemu se tu u stvari radi i o kakvoj saborskoj odluci je riječ kad je u pitanju rad episkopskih savjeta“ jer „nama koji nijesmo pravnici ne daje prostor za neki jasan zaključak“. U opoziciji i dijelu skupštinske većine ukidanje episkopskih savjeta je jasan znak da svjetovne i duhovne vlasti Srbije nisu voljne da naprave suštinske ustupke ili čak da tolerišu do sada postignuti nivo autonomije Pravoslavne crkve u Crnoj Gori kako se i formalno zvala u početku rada Episkopskog savjeta kojim je predsjedavao Mitropolit Amfilohije.

Nakon što su potvrđene informacije da premijer Krivokapić ipak nije potpisao Konkordat sa Srpskom pravoslavnom crkvom ubrzo je došlo i do oštrih reakcija od strane dijela Demokratskog fronta (DF) koji je to navodno naprasno nepotpisivanje protumačio kao izdaju Crkve od strane premijera a jedan od lidera DF-a Andrija Mandić premijera je javno nazvao „lažovom“. Srpski vjerski analitičar Željko Injac, blizak Irineju Buloviću, je na Facebooku napisao da je Zdravko Krivokapić „došao u Beograd pijan i počeo da ucjenjuje SPC“. I sekretar Vlade Božo Milonjić se navodno na sastanku kod Patrijarha oštro okrenuo protiv premijera časteći ga istim epitetom kao i Andrija Mandić. Od ponedjeljka je Milonjić „na godišnjem odmoru“, kako je rekao portalu IN4S, dok se navodno očekuje njegovo razrješenje. Milonjić, bivši advokat Mitropolita Amfilohija, je istom portalu i prokomentirao navode o sukobu sa premijerom rekavši da „data riječ je svetinja, došli smo na vlast braneći svetinje“. Isti sekretar Vlade je skoro bio u fokusu javnosti kada je stao u zaštitu svom zamjeniku Nikoli Kandiću koji je u alkoholisanom stanju izazvao saobraćajni udes državnim Mercedesom kod poslovnog centra Palada u Podgorici naočigled mnogih svjedoka i koga su njegovi nadređeni pokušali zaštititi lažno tvrdeći da Kandić nije vozio auto već da je to bio neko drugi.

Povodom Krivokapićeve posjete glasnuo se i sam Vladika Joanikije rekavši da je od Krivokapića u Patrijaršiji tražio da potpiše Temeljni ugovor kao što je i obećao i da se „ne miješa u izbor mitropolita crnogorsko-primorskog“.

Prema informacijama Monitora Vladika Joanikije nije jedini koji je tražio od premijera da se ne miješa (direktno) u izbor mitropolita već da to radi kako se uvijek radilo decenijama i vjekovima unazad. Krivokapić je navodno u četvrtak kontaktiran od uticajnog zapadnog diplomate u Beogradu koji mu je prenio da ne ide na sastanak u Patrijaršiju jer ga čeka klopka koja mu je danima pripremana i koju je čak i sam Krivokapić pomenuo na premijerskom satu. Naime, ranije su osobe bliske bačkom episkopu Irineju Buloviću (koji nije krio neprijateljstvo prema pokojnom mitropolitu Amfilohiju i njegovom navodnom crnogorskom crkvenom autonomaštvu) preko Kurira TVVidovdana i društvenih mreža počeli ciljano puštati informacije da će Irinej ili postati novi cetinjski mitropolit ili u najmanju ruku administrator Mitropolije crnogorsko-primorske. Najavljivana je i čistka navodnog autonomaškog Amfilohijevog kadra i obnova srpskog karaktera mitropolije. Takođe dio DF-a je lobirao kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se izbor mitropolita odloži do jesenjeg zasijedanja arhijerejskog sabora kada bi trebali biti završena rekonstrukcija crnogorske vlade u skladu sa nadanjima DF-a. Front je vidio Joanikija kao garanciju kontinuiteta politike prethodnika sa kojim je bio u lošim odnosima ali izgleda i da Vučić u DF-u nije prepoznao potencijal zbog koga bi vrijedilo intervenisati na Saboru. Sam Vučić je mudro ćutao i pustio neiskusnog Krivokapića da napravi prvi i panični potez kako bi samog sebe diskreditovao kod svih. Kasnije je sam Vučić teatralno izjavio da „nije znao da Krivokapić posećuje patrijarha, niti ko će da bude mitropolit“.

Kod kuće, sada opoziciona Demokratska partrija socijalista (DPS) je optužila Krivokapića da saopštenje Patrijaršije dokazuje „da im je Krivokapić iza leđa javnosti obećao da će juče biti sklopljen Temeljni ugovor“ i da takvo ponašanje premijera „predstavlja ponižavanje Crne Gore i njenih građana“. Da li bi premijer Krivokapić namjerno ili nenamjerno ponizio Crnu Goru da je u Beogradu pokleknuo pritisku i potpisao Ugovor sa SPC-om, ostaje hipotetičko pitanje. Krivokapić i njegovi koalicioni partneri iz URE i Demokrata su nedvosmisleno rekli da pomenuti ugovor treba potpisati u Crnoj Gori za razliku od srpskih stranaka u DF-u kojima bi bilo draže da je to već urađeno u Beogradu. Osim samog Temeljnog ugovora koga je malo ko vidio a još manje javno iznio, postavlja se i pitanje ko ga treba potpisati od strane pravoslavne crkve. Pokojni Mitropolit Amfilohije je smatrao da ga on treba potpisati kao osoba najvećeg ranga SPC-a u Crnoj Gori, dok su njegovi protivnici u DF-u bili za to da Ugovor potpiše srpski patrijarh. Dosadašnje ugovore sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom su potpisali tamošnji episkopi najvišeg ranga. Takođe ugovore SPC eparhija u inostranstvu su potpisivali tamošnji episkopi sa državama u kojima su rezidenti.

DPS je tokom svoje 30-ogodišnje vladavine radio isto ono za šta sada optužuje Krivokapića. Svi dogovori sa SPC-om i Amfilohijem su bili iza leđa javnosti i kohabitacija je funkcionisala maltene perfektno – sve do zadnje godine vlasti DPS-a, kada je predsjednik partije i vlasnik države Milo Đukanović vjerovatno pomislio da i Crkva u Crnoj Gori može postati njegovo vlasništvo. Mitropolit Amfilohije je dugo pod DPS-om imao slobodu djelovanja i širenja SPC-ove nacionalne ideologije. Takođe, DPS je ćutao i na terenske „radove“ crkvenih vlasti koje su Mitropoliju crnogorsko-primorsku sveli na svega 40 posto teritorije Crne Gore. Od Mitropolije je stvorena Eparhija budimljansko-nikšićka 2001. godine a Sutorina u Boki Kotorskoj je data Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj. Ranije su data i Pljevlja i dio bjelopoljske opštine Mileševskoj eparhiji sa sjedištem u Prijepolju. I nasumične prepravke i dorade na zakonom zaštićenim spomenicima kulture – drevnim manastirima i crkvama su mogle da prođu bez problema dok god je Amfilohije podržavao vladavinu i sistem vrijednosti Đukanovića.

DPS je jednako blagonaklono tretirao i Rimokatoličku crkvu. U junu 2011. Igor Lukšić kao predsjednik Vlade je otišao u Vatikan i tamo potpisao temeljni ugovor (konkordat) sa Svetom Stolicom koju je predstavljao državni sekretar Tartisio Bertoneo. Detalji ugovora su jednako bili nepoznati javnosti i DPS je pokazao krajnju nezainteresiranost da prije potpisivanja ugovora izdejstvuje bilo kakvo povoljnosti za državu Crnu Goru. To se prije svega odnosilo na pitanje kanonske jurisdikcije Kotorske biskupije koja je ostala pod Splitskom nadbiskupijom, time se oglušivši o pozive dijela katoličke zajednice da se makar razmotri vraćanje Kotora pod drevnu Barsku nadbiskupiju koja je bila duhovni centar dukljanske države. DPS je time dao slobodu hrvatskom kleru, isto kao i u slučaju srpske crkve, da teritoriju Kotorske biskupije tretira kao svoje kulturno nasljeđe.

U prošlu srijedu je novi mitropolit svečano dočekan od vjernog naroda i predstavnika vlasti predvođenih Krivokapićem ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Premijer je javno uvjeravao vladiku Joanikija da će Temeljni ugovor sa SPC biti potpisan, protiv čega nemaju ništa protiv ni Krivokapićevi koalicioni partneri Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Krivokapić je takođe od Joanikija zatražio i oprost ako je „uradio išta loše“.

No, traženje međusobnog oprosta između Krivokapića i lidera Demokratskog fronta nikako da se desi, iako se svi javno predstavljaju kao vjernici pravoslavne crkve. Naprotiv, usred međusobnih optužbi za „laganje“, „namještanje afera“, „nezajažljivog apetita za funkcijama“, dvije strane izgledaju nikada dalje od dijaloga. Krivokapić i njegov ministar Spajić su u srijedu odbili da se odazovu na kontrolno saslušanje pred skupštinski, DF-om predvođen, Odbor za bezbjednost i odbranu koji ih je pozvao da se izjasne na optužbe o švercu cigareta preko Luke Bar, sada navodno u režiji čelnih ljudi nove Vlade i Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Jedan of lidera DF-a Nebojša Medojević je direktno optužio novu Vladu da je propustila „94 šlepera ili 940 tona cigareta“ iz Luke Bar u 15 dana maja i „da je neko na poslu njihovog tranzita zaradio između 25 i 30 miliona eura“. Cigarete su navodno otišle na „tri uobičajene destinacije – Albaniju, Kosovo i Republiku Srpsku“ kao i da je država do sada zakinuta oko 20 miliona eura na osnovu prihoda od poreza i akciza na cigarete. Premijer je odgovorio da su optužbe „neistinite i besmislice“. Ministrar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović je u srijedu objasnio u Skupštini „da bi državni šverc funkcionisao do kraja, vrh države mora da bude uključen“ jer „morate da imate zeleno svjetlo u Carini, policiji, odnosno, Ministarstvu unutrašnjih poslova i u vrhu same Vlade. Dio prihoda od šverca ide u privatne džepove“. Ostalo je donekle nedorečeno da li je ministar pričao hipotetički ili je uvijeno priznao da je nastavljen glavni biznis iz doba Đukanovića.

Vrijeme će pokazati da li su Medojevićeve optužbe utemeljene. Novinari i nezavisni posmatrači uočavaju da ilegalnih cigareta na lokalnom tržištu ima više nego prije godinu kao i da Uprava za inspekcijske poslove, Agencija za duvan i Uprava prihoda ćute o takvim nalazima. Sem toga, Luka Bar je i dalje pod kontrolom DPS-a kao i skoro kompletno pravosuđe u Crnoj Gori pa do daljega ne postoji briga da će posao biti zaustavljen ko god da ga vodi. U međuvremenu će dobro doći da se takve teme izbjegnu okretanjem identitetskim raspravama o naciji i ko se kako Bogu moli (ako se uopšte i moli).

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo