Povežite se sa nama

FOKUS

Paragraf, pajser, pesnica, pištolj

Objavljeno prije

na

U jesen ratne 1991. u Monitoru, jedinom nezavisnom glasilu u Crnoj Gori, mislilo se kako je dodirnuto dno pakla progona šačice novinara koji su hrabro otvarali sve tabu teme i ogoljavali službene laži. Na prostorije redakcije bačena je ručna bomba, najpoznatiji crnogorski autori – saradnici nedjeljnika – dobijali su otkaze u državnim medijima, pozivi na linč, javne i anonimne prijetnje bile su svakodnevni ritual. Niko zbog toga nije snosio posljedice. Ni 18 godina kasnije, na „punoljetstvo” ustavom zajamčenog prava slobode štampe i društvenog pluralizma, najgore nije prošlo – dno pakla za nezavisno novinarstvo nije dodirnuto. O naručiocima smaknuća Duška Jovanovića još se ništa ne zna. Novinari Mladen Stojović i Tufik Softić su pretučeni a počinioci ostali nepoznati. Tri nezavisna medija (Monitor, Vijesti, Dan) raznim tužiocima – od državnika do nižerangirane režimske boranije – po osnovu „duševnih bolova” trebali bi da skupa isplate preko 13 miliona eura. Svi oni našli su se pogođenim iznošenjem neprijatnih činjenica iz njihove ratne i poratne prošlosti. Komercijalne trendove drakonskih sudskih kazni nad nezavisnim medijima diktira glavna persona dramatis „duševnih bolova”, premijer Milo Đukanović, koji je podnio nekoliko tužbi – i sve uredno, po paragrafu tom i tom, dobio – a 2007. zahtijevao rekordnu isplatu: okruglo milion eura!

DŽELATI I ŠEGRTI: Jedan iz plejade njegovih prijatelja, sapatnik u epidemiji „duševnih bolova”, režiser Emir (pokršteni Nemanja) Kusturica, sa prebivalištem u Beogradu, našao se uvrijeđenim zbog teksta Emir Kusturica pravoslavni hrišćanin:Dželatov šegrt koji je Andrej Nikolaidis objavio u Monitoru. On je 2004. preko advokatice Marike Novaković – sada akcionarke Đukanovićeve Prve banke – tražio isplatu 100.000 eura. Vrhovni sud u svojoj presudi, dostavljenoj 8. septembra, ignorisao standard slobode izražavanja prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, za razliku od sutkinje Slavke Vukčević koja je 2006. prvostepenom presudom Osnovnog suda – utemeljenom na iscrpnoj analizi šest ključnih presuda Evropskog suda – odbacila Kusturičunu tužbu.
„Vrhovni sud nije razmatrao da li je tema kojom se Nikolaidis bavio u svom tekstu – suočavanje s ratnom prošlošću – od javnog interesa i da li je on imao osnova da bude isprovociran da objavi uvrjedljive, provokativne stavove, slične onima koje je već štitio Sud u Strazburu”, kaže advokatica Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava i dodaje da „na taj način, Vrhovni sud slikovito pokazuje mjeru slobode izražavanja u sadašnjem ograničenom stepenu razvoja demokratskog društva u Crnoj Gori, umjesto da promoviše demokratsko društvo kakvo je Sud u Strazburu definisao u svojoj praksi”.
Pravosnažnom odlukom Vrhovnog suda, koju je potpisao sudija Radoje Orović, potvrđena je presuda Višeg suda kojom je Kusturici dosuđeno 12.000 eura, jer će, stoji u obrazloženju, „dosuđeni iznos doprinijeti otklanjanju štetnih posljedica, tj. uspostavljanju psihičke i emocionalne ravnoteže tužioca koja je narušena objavljivanjem teksta”. Navodi se i da je Nikolaidis kažnjen zato što je koristio ,,najgrublju ironiju i sarkazam”, te zato što je ,,osporavao rezultate u umjetničkom stvaralaštvu tužioca”.
,,Kažnjavati pisce zbog ironije i sarkazma – nezabilježena je praksa, osim u totalitarnim društvima, što Crna Gora, nadamo se, nije. Naprotiv, mnogi pisci, od Voltera preko Embrouza Birsa do Tomasa Bernharda, slavni su po svojoj ‘ironiji i sarkazmu’. Jednako je skandalozno i prosto nerazumljivo da Vrhovni sud presuđuje Nikolaidisovim stavovima o Kusturičinom umjetničkom stvaralaštvu. Od kad je to negativna kritika filma kažnjiva?”, stoji u reagovanju Mladena Lompara iz Crnogorskog P.E.N. Centra i Milorada Popovića iz Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Ta ili druge slične sudske egzekucije nijesu iznenađenje ukoliko se uzme u obzir hijerarhija ,,dželata i šegrta” u crnogorskom pravosuđu. Na čelu Vrhovnog suda, kao i Sudskog savjeta – koji bira, kažnjava i smjenjuje sve crnogorske sudije – nalazi se Vesna Medenica, u nomenklaturi prva sablja familije. Poput advokatice Novaković, predsjednica Vrhovnog suda takođe ima poslovne i prijateljske veze sa familijom Đukanović i Prvom bankom. Kupila je 2007. audi Q7 (60.000 eura) kreditom od Prve banke. Medenica je još od 2004. Đukanovićeva kadrovska investicija, kada joj je, kreditom Vlade, odobrio 80.000 eura ,,za rješavanje stambenog pitanja” (iako joj je Vlada 1999. već dala stan od 80 kvadrata). Dodatnih 20.000 eura od Đukanovićeve Vlade, opet za ,,rješavanje stambenog pitanja”, Medenica je dobila i 2005. godine. Školska je drugarica i prijateljica sa advokaticom Anom Kolarević, premijerovom sestrom.

EPIZODA NA FEJSBUKU: Front paljbe režima po nezavisnim medijima – u konstelaciji u kojoj je parlamentarna opozicija pretvorena u kreature – sada je u skladu sa tehničkim dostignućima proširen. Na Fejsbuku je krajem avgusta anonimno postavljena fotografije sa nudističke plaže kod Ulcinja na kojoj se vidi kako Željko Ivanović direktor nezavisnog dnevnika Vijesti, u bermudama šeta sa jednim sagovornikom. Tema je naslovljena: Željko Ivanović-Topli brat. Objavljene su i fotografije nepropisno parkiranog kolporterskog vozila Vijesti na jednom podgoričkom bulevaru.
Sve to je prezira vrijedan pokušaj da se kompromituje najuticajniji crnogorski dnevni list. Epizoda na Fejsbuku uslijedila je kada je, poslije uličarskog nokturna Miomira Mugoše, premijer Đukanović prozvao „medijske ekstraprofitere”. Mugoša je, saznaje izvještač Monitora, tokom istražnog postupka dao izjavu kojom, poput premijera, takođe aludira na „medijske ekstraprofitere”. Kazao je da će raskrinkati Vijesti tako što će objaviti „svu imovinu”.

Meta Mugošinog gnjeva je „desetak – petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca” – koji svoje stavove objavljuju na stranicama Vijesti i Monitora – uglavnom isti oni što su juna 2007. od strane Đukanovića žigosani i kao ,,sramotni”.
Premijer je onomad posegao za tom prizemnom kvalifikacijom nakon što je „desetak-petnaest takozvanih slobodnih intelektualaca”, među kojima i Ivanović, osporilo pokušaj ,,pranja biografija”. Izvjesni Zdravko Šurlan iz Sarajeva je Đukanoviću i Svetozaru Maroviću, šampionima ,,ratova za mir”, uz medijske fanfare uručivao nagradu ,,humanista za doprinos misiji mira”.
Dva mjeseca kasnije, Ivanović je napadnut pajserima na mračnom parkingu restorana u kojem se proslavljao jubilej lista. Ivanović je izjavio kako su batine ,,čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Đukanović i njegova familija, bilo biološka ili kriminalna”. Rasplet je bio farsična sudanija u kojoj su optužena i osuđen dva navodna napadača, za koje su Ivanović i nekoliko očevidaca uporno tvrdili da su podmetnuti. Ivanović je u posebnom procesu osuđen za klevetu.
„Za Miloševića smo 1990-ih govorili da vodi jedan te isti rat. Slično njemu i Đukanović, već šest godina vodi jedan te isti rat protiv Vijesti, rat sa ciljem ili da novinu ugasi ili joj promijeni namjenu. Oni koji su organizovali napad 1. septembra 2007. su znali da mene ne mogu promijeniti, ali su računali kako mogu promijeniti Vijesti. Kada im je propao pokušaj da, izmjenom vlasničke strukture, Vijesti pretvore u svoj partijski bilten, mislio sam da je na to stavljena tačka i da su se pomirili s činjenicom da u Crnoj Gori postoji dnevna novina van njihove kontrole. Događaji nakon prebijanja novinara od 5. avgusta ove godine govore i o tome kako nijesu odustali od ideje rušenja Vijesti”, kaže Ivanović za Monitor.

HAJKE: Ivanović se našao na udaru „izvjesnih struktura” još februara 2004. kada je u Vijestima napisao članak o Dušku Markoviću, direktoru Službe državne bezbjednosti (preimenovana u ANB). Članak nosi naslov Duško Dugouško i osvrt je na lik i djelo šefa tajne službe.
„Uslijedile su danonoćne anonimne prijetnje telefonskim pozivima i SMS porukama”, kaže Ivanović i dodaje: „Zbog toga sam uputio pisma Đukanoviću, Filipu Vujanoviću i Ranku Krivokapiću. Ali, hajka se nastavila nesmanjenim intenzitetom”.
Prijetnje Ivanoviću 2004. su proširene i na njegovu porodicu, suprugu i dvoje djece. U liftu zgrade u kojoj živi izlijepljeni su plakati sa lascivnim porukama. „Poslao sam drugo pismo Đukanoviću u kojem sam napisao kako sam informisao najširu familiju da mi je život ugrožen. Ostavio sam im u amanet, ukoliko mi se nešto desi, da znaju ko iza toga stoji i da dalje postupaju u skladu sa onim što Đukanović naziva ‘tradicionalnim crnogorskim načinom obračuna'”, objašnjava Ivanović.
I svega par sati nakon što je uputio svoje drugo pismo Đukanoviću, „dvonedjeljne neprekidne prijetnje su odjednom nestale”. Slično Ivanoviću, prijećeno je u to vrijeme i Dušku Jovanoviću, koji je ubijen par mjeseci kasnije, maja 2004. godine. Ivanović tvrdi kako je sada zloslutna kampanja protiv njega i Vijesti obnovljena i dodaje kako „nažalost, imamo bogato i veliko iskustvo sa hajkama koje vlast neprekidno sprovodi na različite načine – (zlo)upotrebom policije, tajne službe, sudskim farsama i finansijskim reketiranjem, sve do javnih stigmatizacija i fizičkih napada”. Ivanović dodaje da su ga „sumnjičili kako sam plejboj, sad nudista, možda i gej”. Sve su isprobali, tvrdi, „preostali su pištolji, zato su sad uzeli pištolj i prislonili ga na bedra kolege Mihaila Jovovića; ali, ukoliko ipak potegnu oroz, nećemo čekati na Vesnu Medenicu, nego će dalje postupati oni kojima sam ostavio u amanet da na tradicionalan način sprovedu pravdu”.
Pjesnik bi rekao: Ravno do dna! Ali: Gdje je dno?

EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ, GLUMAC IZ SARAJEVA
Sramna odluka!

Sarajevski glumac Emir Hadžihafizbegović, koji je skupa sa novinarom Šekijem Radončićem pokrenuo akciju podrške Andreju Nikolaidisu i Monitoru u procesu po tužbi Emira Kusturice, ocjenjuje za Monitor da je „sramna odluka Vrhovnog suda Crne Gore”
„To je još jedan dokaz da zlo vrijeme nije prošlo. Ta sudska presuda govori i o tome da u Crnoj Gori sve ono što je u nasljeđe ostavio Slobodan Milošević i dalje ima državni suport. Bilo je za nadati se da će, inercija i posljedice osamostaljenja Crne Gore, polučiti istinski obračun sa onima koji su i toj istorijski plemenitoj državi nanijeli sramotu. No, ova presuda dokazuje kako se to nije desilo. Dobro bi bilo da oni koji su donijeli presudu, pročitaju imena onih ljudi, Andrejevih prijatelja iz Bosne i Hercegovine, koji su potpisali peticiju i prikupili novac želeći do apsurda dovesti proces u kojem je, sudskom presudom, pokušano cinično pranje biografije jednog Miloševićevog saradnika porijeklom iz Sarajeva. Jednom su me pitali da, za neku reviju, odgovorim na pitanje šta je po meni najveći izum? Očekivali su odgovor tipa – avion, raketa, kompjuter. Ja sam rekao da je to – ogledalo! Vrhunski je osjećaj izjutra sebe pogledati u ogledalo i ponosno reći: ‘Šta ima, majstore!’ Vjerujem da su ogledala Andreja i nas, njegovih prijatelja, koji smo stali uz njega, mnogo čišća, moralnija i ljudskija od onih ogledala koja ocrtavaju likove sudija koje potpisaše ovu sramotnu presudu”, kaže za Monitor Emir Hadžihafizbegović.

Kusturica: Da je Slobo imao atomske bombe…

U prvostepenoj presudi sutkinje Osnovnog suda Slavke Vukčević, kojom je 2006. odbačena tužba Emira Kusturice, navedeno je kako se tuženi (Andrej Nikolaidis) „u svojoj kolumni u Monitoru, konkretno, nije bavio profesionalnim angažmanom tužioca, kao takvim, niti njegovom privatnošću, već je sa svog stanovišta reagovao na politička, nacionalna, vjerska i istorijska gledišta koje je tužilac prethodnim medijskim izjavama učinio predmetom javne polemike”. U presudi su citirani brojni priloženi dokazi – koje tužilac nije osporio – o sprezi i simpatijama koje je Kusturica imao za Miloševića i srpskom ratnom politikom. Kusturica je još 1988. izjavio listu Mladost: „Strašno se slažem sa čovjekom koji se istinski predaje svom poslu. To je Slobodan Milošević, kojeg se mnogi boje jer bi vjerovatno željeli da Srbija dobije demokratiju zapadnoevropskog, haotičnog tipa. Slobo će pobijediti jer je opasan čovjek”. Listu Figaro Kusturica je 1995. kazao da su „Srbi gađali Sarajevo, da bi malo uplašili Muslimane”, a 2004. je izjavio: „Miloševićeva osnovna greška je to što je mislio da Srba ima 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu. Onda bi priča bila drugačija”. Vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavala Radojka Nikolić, prošle godine je preinačilo presudu Osnovnog suda. Monitor i Nikolaidis su obavezani da Kusturici isplate 12.000 eura na ime naknade štete zbog „duševnih bolova”.

Bez opravdanja

Izgleda kako je pravdu zaista teško pronaći u Crnoj Gori i kako će slučaj doći do Suda za ljudska prava u Strazburu. Komentarišući presudu protiv Monitora i Andreja Nikolaidisa, Tea Gorjanc-Prelević iz NVO Akcija za ljudska prava kaže za naš nedjeljnik: „Ako se ispostavi da većinu sporova u vezi slobode izražavanja u Crnoj Gori može kompetentno da razriješi tek Sud za ljudska prava u Strazburu, to će značiti izgubljene godine ne samo za ugrožene učesnike tih sporova, već i za demokratski razvoj u cjelini i napredak Crne Gore ka Evropskoj uniji. Nema više opravdanja za odbijanje učenja na tuđim greškama i kaskanja za Evropom”.

Slučaj prof. Milana Popovića

Na udaru se početkom godine našao i dr Milan Popović, koji je 2007. takođe javno protestovao zbog pokušaja „pranja biografija” humanista Đukanovića i Marovića. Krajem februara, Popović je pozvan da kod vrhovne državne tužiteljke Vesne Čarapić i specijalne tužiteljke Stojanke Radović da iskaz povodom tvrdnji u tekstu Revolucionari štampanog u Vijestima. Popović je napisao kako „u slučaju Crne Gore imamo na djelu, ne samo povezanost organizovanog kriminala sa dijelovima vlasti, kako je to Evropska komisija oštro primijetila u jednom od svojih ranijih izvještaja, nego čak nešto još mnogo, mnogo gore od toga, naime sam organizovani kriminal, na čelu sa najmoćnijim čovjekom Crne Gore, oligarhom, tajkunom i premijerom, Milom Đukanovićem i njegovim klanom na vlasti”. Prof. Popovića je Vrhovno državno tužilaštvo zimus saslušavalo po hitnom postupku, iako je on, kao kolumnista, komentarisao publikovan izvještaj Evropske komisije. On je Čarapićevoj i Radovićevoj objasnio kako nije insajder, niti je s Đukanovićem bilo kada bio u nekoj poslovnoj kombinaciji. Ali, za Ratka Kneževića, kvalifikovanog insajdera, kuma i službenika Đukanovića, čija je ispovijest mjesecima potresala medijski prostor u regionu, koji se nudio za svjedoka – Čarapićeva i Radovićeva su nezainteresovane. „Nečinjenjem, Ranka Čarapić potvrđuje da je Đukanović sa svojom klikom u stvari napravio državni udar”, kazao je Knežević.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo