Povežite se sa nama

MONITORING

Svijet drhti

Objavljeno prije

na

Olupina aviona leži nosom zarivenim u gomilu ostataka drvenih kuća u luci Sendai. Sat vožnje dalje, radnici u bijelim maskama i zaštitnoj odjeći skeniraju hiljade ljudi zbog radijacije.

Sedmicu poslije opakog zemljotresa i cunamija koji je podrio sjeveroistočnu obalu Japana, ubijajući hiljade i ostavljajući milione ljudi bez struje i tekuće vode, mnogi se bore kako bi shvatili razmjere nesreće.

 

„Da li je to san? “, izustio je Ićiro Sakamoto, 50 godina, u Hitačiju, gradu u Ibaraki prefekturi.

Niko još ne zna koliko je ljudi poginulo u zemljotresu jačine devet stepeni, najjačem koji je ikada pogodio Japan i petom najsnažnijem u svijetu, kao i u sljedstvenom, 10 metara visokom cunamiju.

Prema, u četvrtak, objavljenim podacima japanska Agencija za državnu sigurnost u potresu i cunamiju poginulo je 5.178 osoba, a 8.606 osoba se vodi kao nestalo.

Dok se snažni zemljotresi i dalje osjećaju, širom zemlje je evakuisano preko 500.000 ljudi, povrh 80.000 iz zone oko dviju nuklearnih elektrana na sjeveroistoku zemlje. Oko 850.000 domaćinstava je bez struje, uključujući velike fabrike. Stotine hiljada domaćinstava nema pijaću vodu.

Premijer Naoto Kan izjavio je da se Japan suočava sa najvećom krizom poslije poraza u Drugom svjetskom ratu, kada su Sjedinjene Američke Države bacile atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, i usmrtile više od 160.000 ljudi. ,,Danas se nalazimo pred dilemom da li mi, narod Japana, možemo da prevaziđemo ovu krizu”, emotivno je progovorio Kan poslije tragedije.

U srijedu se naciji od 127 miliona obratio i car Akihito, koji je na čelu blizu 2.700 godina duge dinastije, najstarije na svijetu. Imperator Akihito je pozvao sunarodnike da pruže ruku pomoći jedni drugima. Akihito je kazao da je duboko zabrinut zbog situacije u nuklearnoj elektrani Daići u Fukušimi 240 km sjeverno od Tokija. Tu radnici očajnički pokušavaju da preduprijede izbijanje najgore nuklearne krize od nesreće u Černobilju u Ukrajini 1986.

Iz nuklearke koju je oštetio cunami, curi radioaktivni materijal. U Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA), specijalnizovanom tijelu Ujedinjenih nacija, potvrdili su u srijedu da je ,,situacija veoma ozbiljna.” Svjetska zdravstvena agencija (SZO) je, međutim, konstatovala kako nema podataka o značajnom širenju radijacije iz postojenja. Japanski Crveni krst je poručio da u 12-milionskom Tokiju radijacija koja je u srijedu bila 10 puta veća od normalne, ne predstavlja opasnost po zdravlje ljudi. Neke zemlje su, međutim, poručile svojim državljanima da napuste Tokio ka mjestima na jugu, da odu iz Japana ili da ne putuju u tu zemlju.

U postrojenju grupa tehničara pokušava da ohladi oštećeni reaktor. Razmišlja se i o upotrebi vojnog helikoptera koji bi iz kanistera prolivao vodu ili da vojska i policija pomognu sa vodenim topovima.

Sve se to događa u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, koja spada među najspremnije da izađe na kraj sa zemljotresom. Zemljotresi su sastavni dio života u Japanu, do njih dolazi u prosjeku svakih pet minuta. Prema zakonu, zgrade su građene da izdrže snažne potrese. Đaci su obučeni šta treba da rade kada dođe do zemljotresa. Mnoga domaćinstva imaju opremu za preživljavanje. Međutim, poslije ovog zemljotresa država je ošamućena i pometena.

Procjene o ekonomskoj šteti tek se pomaljaju. Hiromiči Širakava, glavni ekonomista za Japan u Credit Suisse, ocijenio je da će ekonomski gubitak iznositi između 171 do 183 milijarde američkih dolara, samo u regionu koji je pogodio zemljotres i cunami.

Zbog zemljotresa se Honšu, najveće japansko ostrvo pomjerilo za 2,5 metara, a Zemljina osa 10 centimetara kazali su geolozi. Postavlja se pitanje – da li će katastrofa podstaći druge seizmičke promjene u Japanu i svijetu?

Drama u nuklearki Fukušima Daići, će poljuljati vjeru mnogih Japanaca u bezbjednost atomskih postrojenja. Nuklearna energija čini 26 procenata ukupne potrošnje energije u Japanu. Prefektura Fukušima je oblast vjerna nuklearkama: Ukoliko se izuzmu postrojenja nuklearne energije, region sjeverno od Tokija uglavnom karakterišu ruralne i ribarske zajednice sa nešto lake industrije. Ovdje, nuklearna energija plaća većinu računa. Mnogi u toj kompaniji zarađuju za život i u prvi mah su stoički podnosili ono što se u ostalom dijelu svijeta činilo kao neminovna nuklearna katastrofa. Sada i neki iz lojalne armije radnika u nuklearnim postrojenjima i članovi njihovih porodica imaju dileme.

Borba Japana da izbjegne potpuno topljenje jezgra reaktora može zaustaviti planove za izgradnju desetina novih elektrana, procjenjuju analitičari. Stručnjaci kažu kako nuklearna havarija u Japanu otkriva dilemu da li treba graditi nuklearke na cunamiju izloženoj obali ili u unutrašnjosti gdje je snabdijevanje vodom nepouzdano, što je problem koji će vjerovatno biti pogoršan klimatskim promjenama.

Mnogi od 442 nuklearnih reaktora u svijetu nalaze se u blizini mora, kako bi se obezbijedile ogromne zalihe vode za hlađenje nuklearnih štapina u vanrednim situacijama. Na kopnu, zalihe vode mogu biti više podložne talasima toplote, poplavama, promjenama temperature i pucanju brana.

Podizanje nivoa mora takođe se razmatra kada su u pitanju lokacije nuklearnih elektrana. Viši nivoi mora bi značili učestalije oluje ili udare cunamija. Na diskusiji naučnika u UN 2007, zaključeno je da će nivo mora vjerovatno porasti između 18 i 59 centimetara tokom ovog vijeka. Porast bi mogao biti i veći ukoliko dođe do velikog topljenja leda na Grenlandu i/ili Antarktiku.

Njemački ministar spoljnih poslova, Gvido Vestervele je izjavio da dalje operacije svake pojedinačne elektrane ne mogu biti garantovane. U tajvanskom državnom postrojenju Taipauer su izjavili da proučavaju planove za smanjenje proizvodnje nuklearne energije.

Švajcarska je zaustavila izdavanje dozvola za izgradnju nekih od nuklearki. Vjerovatno će biti ojačano protivljenje većoj nuklearnoj ekspanziji u Evropi (u Francuskoj ono premašuje 50 odsto) i nauditi preporodu sektora u SAD, u kojima već ima više od 100 reaktora.

Protivnici izgradnje nuklearki smatraju kako je katastrofa u Fukušimi još jednom podsjetila svijet na opasnosti atomske energije. Po njima nuklearna energija je savršena metafora za trenutnu fazu monopolističkog kapitalizma – neoliberalizam.

Neoliberalizam podrazumijeva koncentraciju moći. Zahvaljujući zakonima koje je progurala energetska industrija, ukoliko se desi katastrofa zbog nuklearne nesreće, vlada ograničava odgovornost korporacije za štetu i mogući gubitak života.

Aktivisti podsjećaju da je u „Deklaraciji nuklearnog otpora” anti-nuklearne grupe Klemšel Alijanse, iz Nove Engleske, u SAD zapisano još 1977. godine: „Nuklearna energija je opasna za sva živa bića i njihovu prirodnu okolinu. Nuklearna energija je dizajnirana tako da koncentriše profit i kontrolu nad energetskim resursima u rukama moćne nekolicine, podrivajući osnovne principe ljudske slobode…”

Ovi aktivisti smatraju da je izjava tačna i danas. Nuklearna energija je opasna forma proizvodnje energije. Ona je neefikasna ukoliko se uporede građevinski i bezbjednosni troškovi i problemi odlaganja otpada sa relativno kratkim životom nuklearnih elektrana i povećanjem energetskih troškova za potrošače koju takve elektrane iziskuju u industriji vođenoj profitom.

Protivnici podsjećaju da dnevne operacije nuklearnih elektrana mijenjaju ekologiju u blizini. Ukoliko se desi nesreća, ekološka devastacija je nemjerljiva i traje generacijama. Nuklearna elektrana od 1000 megavata proizvodi svake godine oko 27 tona potrošenog nuklearnog goriva. Problemi vezani za odlaganje i skladištenje potrošenog goriva su skupi, opasni i mogu trajati vjekovima.

Ipak, alternativni oblici energije – poput solarne i energije vjetra- ne dobijaju istu pažnju kao nuklearna energija. Protivnici nuklearki i neoliberalnog kapitalizma su uvjereni da se to događa zato što se energetska industrija plaši gubitka nevjerovatnih profita, a ne zbog želje da se zadovolje energetske potrebe čovječanstva.

Rizici u komšiluku

Mnogi Evropljani su zabrinuti za bezbjednost reaktora po sovjetskim nacrtima u Istočnoj Evropi, kao što je nuklearka Kozloduj u Bugarskoj. Rizik od zemljotresa ne može se isključiti u Evropi, pogotovo u blizini kritične linije Skoplje-Razgrad u Bugarskoj, koja razmatra izgradnju nuklearke u mjestu Belene.

Jan Haverkamp, aktivista nevladine organizacije Grinpis koja se protivi izgradnji nuklearki tvrdi kako se Evropska komisija, ,,u slučaju Belena oslanja na loše podatke i da je prihvatila izjavu u kojoj se tvrdi da ne postoji rizik od seizmičkih udara u sjevernoj Bugarskoj”. No, 14 km od mjesta na kom se planira izgradnja Belene nuklearke, je u zemljotresu 1977. poginulo 120 ljudi, naveo je Haverkamp.

Predsjedavajući regulacionog tijela za nuklearke u Bugarskoj Sergej Čočev je priznao da postoje sporna pitanja koja je potrebno razmotriti. ,,Nema toliko seizmičkih problema kao u Japanu, ali postoje neki problemi u tom smislu”, izjavio je on novinarima u Briselu.

I Italija, koja planira da počne nuklearni program, takođe je sklona zemljotresima. ,,EK mora biti opreznija kada se radi o nuklearnoj bezbjednosti”, upozorio je Haverkamp.

Sve za profit

Juli Andrejev, stručnjak koji je učestvovao u čišćenju poslije nuklearne katastrofe u Černobilju izjavio je da su pohlepa industrije atomske energije i uticaj biznisa na IAEA krivi za moguću nuklearnu katastrofu u Japanu. Po ruskom stručnjaku, poslovne korporacije i IAEA su namjerno ignorisali lekcije iz najgore svjetske nuklearne katastrofe od prije 25 godina, kako bi zaštitili širenje industrije. ,,Poslije Černobilja sve snage nuklearne industrije su bile usmjerene na prikrivanje tog događaja kako bi zaštitila vlastiti ugled. Černobilj nije na pravi način proučavan, jer ko ima novac za istraživanja sem industrije”, primijetio je Andrejev. Andrejev tvrdi i da je IAEA prebliska korporacijama i nuklearnoj industriji. ,,Ona je lažna organizacija. Svaka organizacija koja zavisi od nuklearne industrije – a IAEA zavisi od nuklearne industrije – ne može da radi kako treba. Uvijek će nastojati da prikrije realno stanje”, smatra ovaj stručnjak.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo