Povežite se sa nama

SVIJET

SVIJET U 2016. I 2017. GODINI: Neočekivani događaji i nova iznenađenja

Objavljeno prije

na

Kako se približava kraj 2016., perspektive izgleda za 2017. čine se nesigurnim. Tenzije na Bliskom Istoku rastu, a populistički pokreti su se pojavili u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Naročito, u zapadnom svijetu, od Bregzita i pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima u SAD do poraza premijera Matea Rencija na italijanskom referendumu, tokom 2016. prisustvovali smo mnogim ,,crnim labudovima”, velikim neočekivanim događajima sa dugoročnim značajnim posljedicama.

Na Bliskom Istoku nastavlja se tragični konflikt u Siriji, uprkos nekoliko uspješnih pokušaja zbližavanja, koji su puni bazičnog neslaganja u vezi buduće uloge predsjednika Sirije Bašara El Asada u svakom mirovnom procesu ili političkoj tranziciji. U međuvremenu, tokom prethodne nedjelje, trupe sirijske Vlade, uz podršku Rusije i Irana, vratile su kontrolu nad gotovo čitavim Alepom – jednim od najvećih gradova u Siriji, sada potpuno uništenim u ratu.

Prioritet svijeta u sljedećoj godini mora biti postizanje mira u Siriji, što će zahtijevati blisku regionalnu i međunarodnu saradnju. Iran, Rusija i Turska održale su 27. decembra trojni sastanak u Moskvi kako bi razmatrali politička rješenja za konflikt u Siriji. Iznenađujuće je da ove tri strane, a ne SAD i EU, pregovaraju o takvom dogovoru.

Na zapadu su se, međutim, pokazale jasne društvene podjele i institucionalni nedostaci. Ovo su samo počeci i predviđena sve veća nestabilnost u 2017. s obzirom na slab ekonomski oporavak u razvijenom svijetu, potencijalne terorističke napade, najgoru izbjegličku krizu još od kraja Drugog svjetskog rata, među ostalim izazovima. Takođe postoji zabrinutost da bi Trampovi stavovi o spoljnoj politici i vojnim pitanjima, uz rast populizma u Evropi, mogli posijati nestabilnost u domenu globalne politike i otežati proces globalizacije.

Zapadno društvo je dugo pokazivalo dezintegraciju između establišmenta i ne-establišmenta, političke elite i običnih građana, domaćeg stanovništva i emigranata. Toni Bler, bivši premijer Britanije, ranije u decembru izjavio je za dnevnik USA Today da postoji ogromna količina bijesa zbog načina na koji stvari trenutno funcionišu, a još je veća ljutnja na političare. Bler je rekao da sloj društva smatra da ga vladajuće strukture ignorišu.

Džim O'Nil, poznati ekonomista, tvorac skraćenice BRIK (Brazil, Rusija, Indija, Kina), rekao je da ,,je politička elita koja vlada u posljednjih 25 do 30 godina izgubila sposobnost da se poveže sa normalnim ljudima”. O'Nil je do prije nekoliko mjeseci bio član kabineta vlade konzervativnog britanskog premijera Dejvida Kamerona.

Prema istraživanju koje je u novembru u Francuskoj sproveo Ipsos/Sopra Steria, 57 posto ispitanika misli da demokratski sistem stoji ,,loše” u njihovoj zemlji. Da demokratija funkcioniše ,,sve lošije i lošije”, misli 77 posto ispitanih, 14 posto više nego prije dve godine. Oko trećine anketiranih misli da drugi politički sistemi mogu biti podjednako dobri kao i demokratija, što je dva posto više nego prije dve godine, pokazuju rezultati istraživanja.

Evropske zemlje, kojima je potrebna radna snaga, bile su spremne da prihvataju radnike iz udaljenih zemalja Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i Istočne Azije, ali su odbile i probale da zaustave proboj njihovih kultura i religije. Takav stav je tokom godina stvorio neku vrstu rasne netrpeljivosti, izazvao socijalne podjele i posijao sjeme nemira, nasilja i terorizma, koji su serijom brutalnih napada protresli čitavu Evropu.

Izbor Trampa, Bregzit i podrška desničarskom populizmu u Evropi, sve odrazi populizma, mogu biti smatrani odgovorom na ovovremeni kapitalizam, kao što je socijalistički pokret bio na početku XX vijeka, smatra Ženg Jongian, profesor i direktor Instituta za Istočnu Aziju na Nacionalnom univerzitetu u Singapuru.

Drugi analitičari dodaju kako takva ,,događanja crnog labuda” predstavljaju iznenađenje, ali su zapravo ,,normalni i racionalni”. Tumačenje je kako mnogi ljudi širom svijeta smatraju da je otvaranje naškodilo njihovim interesima, i stoga, žele da odgovore na globalizaciju, otvaranje i evropske integracije. Tokom procesa globalizacije, nejednakost se pogoršavala dok je inovativnost zaboravljena. To je za rezultat imalo neujednačenu distribuciju između finansijske oligarhije i običnih ljudi, kao i prenaduvanosti u sferama finansija i nekretnina.

U porastu populizma na Zapadu, upućeni su vjerovali da su globalizacija, industijalizacija i informatizacija, naročito društveni mediji, revolucionarni fenomen, koji su odigrali ključnu ulogu. O'Nil je rekao da moderni mediji, naročito društveni, predstavljaju nov fenomen u životima ljudi i da su odigrali ulogu u tim ,,događanjima crnog labuda”.

Bler je kazao da društveni mediji mijenjaju način na koji politika djeluje, i mediji uopšte rade. ,,Oni (društveni mediji) povezuju ljude u razgovoru sa ljudima sa kojima se slažu i koji onda prihvataju stav o teorijima zavjere iz ostatka svijeta. To je ono što se upravo događa na Zapadu,” smatra Bler.

S jedne strane rastuća populistička ideologija u Evropi, uz izbor Trampa za predsjednika SAD, nametnuli su potencijalne izazove ekonomskoj globalizaciji, trgovinskom liberalizmu i globalnom upravljanju u cjelini. S druge strane, postojeći globalni sistem upravljanja, čija su pravila, makro politike i sistem javnog snabdijevanja uspostavljani 1950-ih, a ne u doba globalizacije, zaostali su u odnosu na ekonomski i politički razvoj i ne mogu u potpunosti predstavljati tržišta u ekspanziji i zemlje u razvoju.

U to smislu, nepravedni i neprikladni sporazumi u globalnom sistemu upravljanja moraju da budu reformisani, i sada nove konotacije moraju da budu uvedene. Na tom planu je najaktivnija druga najveća privreda u svijetu – Narodna Republika Kina koja se već nekoliko godina zalaže za globalno upravljanje uz međusobno konsultovanje, napore diobu, koji bi išli uz trend mirnog razvoja i na obostranu korist.

Predsjednik NR Kine Si Đinping, je kazao da reforma znači ,,izradu pravila o međunarodnom poretku i međunarodnim mehanizmima” i ,,odlučivanju u kom će se pravcu svijet kretati”. NR Kina je privržena reformisanju, ne zamjeni postojećih institucija međunarodnog upravljanja, zato što im je potrebno hitno unapređenje.

NR Kina u tom pogledu već ima značajna dostignuća. Pošto je kineski juan (ili renminbi) uvršten u korpu valuta za Specijalna prava vučenja Međunarodnog monetarnog fonda, zajedno sa dolarom, jenom, eurom i britanskom funtom, Peking je dobio snažniji glas u reformisanju svjetskih finansijskih institucija. Takođe, NR Kina, koja sa SAD ispušta u atmosferu najviše štetnih gasova, potpisala je Pariski sporazum o klimatskim promjenama. NR Kina takođe igra značajnu ulogu u regionalnom upravljanju. Na sastanku ekonomskih lidera foruma za Azijsko-pacifičku privredu saradnju (APEC) u Limi u Peruu, predsjednik Si je pozvao sve zainteresovane strane da doprinesu stvaranju Zone slobodne trgovine u Azijsko-pacifičkom regionu, kao institucionalnom mehanizmu za zaštitu slobodne trgovine u dijelu svijeta koji je dinamo svjetske privrede.

Nedavno je Daglas H. Pal, potpredsjednik za studije i direktor programa za Aziju pri Karnegijevoj zadužbini za međunarodni mir iz Vašingtona ocijenio da će Trampova administracija morati da ponovo razmotri geopolitičke realnosti budući da Rusija, Kina i Indija, uz SAD, odlučuju o budućnosti najmnogoljudijeg regiona u svijetu. U poslijehladnoratovskoj eri se pomaljaju velike regionalne sile, ocijenio je Pal.

NR Kina se veoma trudi i da u saradnji sa zemljama u Africi sprovede ranije dogovore i primijeni agendu o održivom razvoju do 2030. godine koju su usvojile Ujedinjene nacije. Tokom 2016. su ojačali Inicijativa za Jedan pojas jedan put (Novi put svile), koju sprovodi Peking. Proradila je Azijska banka za ulaganja u infrastrukturu (AIIB), koja ima za cilj da učini uravnoteženijom globalno ekonomsko upravljanje, a koju čini 57 privreda svijeta, među njima iz gotovo svih značajnih razvijenih zemalja svijeta, sa izuzetkom SAD i Japana.

BRIKS članice (originalnoj četvorci se pridružila i Južnoafrička Republika) ostaju ujedinjene i privržene zajedničkoj misiji unapređivanja funkcionisanja i upravljanja Novom razvojnom bankom BRIKS. NR Kina se zalaže i da, pošto je predsjednik Tramp najavio istupanje iz sporazuma o Transpacifičkom partnerstvu (TTP), slobodnu trgovinu unapređuje Regionalno sveobuhvatno privredno partnerstvo (RCEP). Očekuje se da će u 2017. NR Kina preduzimati dodatne odgovornosti u globalnom upravljanju. No, iz Pekinga poručuju kako nisu voljni da ,,popune prazninu” koju je ostavio Zapad, budući da je NR Kina i dalje zemlja u razvoju. Diplomatski prioritet NR Kine je da svjetsko upravljanje postane poštenije, a za to svi glavni svjetski igrači treba da ispune svoje obaveze, stav je Pekinga.

Iz okruženja novog predsjednika SAD stižu znaci razumijevanja za želju NR Kine za reformom globalnih institucija koje bi odrazile sve veće prisustvo najmnogoljudnije zemlje na svijetu u međunarodnoj privredi i globalnoj bezbjednosnoj arhitekturi.

Džejms Vulsi, viši savjetnik predsjednika Trampa za nacionalnu bezbjednost, odbranu i obavještajna pitanja, ocijenio je nedavno da će privrede u usponu, poput NR Kine, koje su imale velike koristi od globalnog tržišta morati da traže veći udio u oblastima kao što su mirovne misije, borba protiv terorizma, humanitarne operacije, akcije spasavanja poslije prirodnih katastrofa i borbi protiv piraterije.

Ima mišljenja među analitičarima u svijetu da bi, ukoliko bi odlazećeg predsjednika Baraka Obamu bilo briga da procijeni šta je Vašington dobio u antiruskim nastojanjima njegove Vlade od izbijanja krize u Ukrajini početkom 2014., bio rastužen kad bi saznao da je Vašington izgubio na skoro svim frontovima. Od Ukrajine do Sirije, kao i u prijetećoj novoj trci u naoružanju.

Za razliku od toga, presjednik Rusije Vladimir Putin, koji je iskusan u nerviranju Zapada neočekivanim taktičkim potezima, dobitnik je zbog razbijanja diplomatskog, vojnog i ekonomskog ,,opkoljavanja” koji predvode SAD. Tokom 2016., Rusija je uporno pokušavala diplomatskim manevrima da stekne veći uticaj u dugotrajnoj sirijskoj krizi, što joj je pomoglo da konsoliduje svoju ulogu na Bliskom Istoku. U međuvremenu, Moskva je istakla svoju verziju ,,Osovine u Aziji” s fokusom na ekonomiji.

Počevši sa dramatičnom kampanjom bombardovanja u Siriji u septembru 2015, prvom vojnom intervencijom Rusije van Sovjetskog Saveza još od kraja Hladnog rata, zemlja je pokazala sposobnost korišćenja sile na globalnom nivou kojom su se SAD dugo hvalile. Istovremeno je stekla veliki politički uticaj u ratom razorenoj zemlji, pa čak i šire u regionu, podsjećajući SAD da se ne ophode prema Rusiji kao prema autsajderu na Bliskom istoku koji je jedan od najkomplikovanijih regiona u svijetu.

U međuvremenu, Rusija i NATO, koji se međusobno smatraju prijetnjama, sve više su ,,pokazivali ( savijali) mišiće” u Istočnoj Evropi, što ukazuje na rizik od nove trke u naoružanju. Ekspanzija NATO na istok, vojno grupisanje u blizini granica Rusije i učestale vojne vježbe izazvali su upozorenje Rusije da će napasti Strateški sporazum o smanjenju naoružanja, kojim je ograničen broj nuklearnih bojevih glava i balističkih raketa koje Rusija i SAD mogu da zadrže.

EU, tradicionalno važan partner za saradnju sa Rusijom i veoma zavisna od njenih energenata i prirodnog gasa, čini se da trenutno ne zna kako da se postavi prema Moskvi, dok u sve većoj mjeri slijedi liderstvo Vašingtona u nedostatku nezavisnih presuda (rasuđivanja, presuđivanja). EU je odlučila da produži sankcije protiv Rusije za dodatnih šest mjeseci, do 31. jula 2017. Rusija je odgovorila svojim kontramjerama, i za sada nema naznaka ublažavanju (relaksaciji) diplomatskog konflikta.

U međuvremenu, sa prednostima velikog unutrašnjeg tržišta, bogatim prirodnim resursima i ogromnom nedovoljno razvijenom teritorijom na Dalekom Istoku, Moskva vidi veliki potencijal u unapređenju veza sa susjedima iz azijsko-pacifičkog regiona i u nastojanju da se izvuče iz neprilike. Rusija je stavila poseban akcenat na povezivanju svojih razvojnih programa sa kineskim, naročito svrstavanju (združivanju, trasiranju puta, poravnavanju) Inicijative pojasa i puta sa Evroazijskom ekonomskom unijom koju predvodi Rusija.

Najbolji izbor za stabilan svjetski poredak

Popularni istoričar Najal Ferguson, inače veliki poštovalac djela Henrija Kisinžera, je nedavno razmatrao strateške opcije predsjednika Trampa. On smatra da je je Trampov najbolji izbor za novi, ali stabilan svjetski poredak, uspostavljanje srdačnijih odnosa sa NR Kinom i Rusijom. Bolji odnosi SAD sa Moskvom i Pekingom bili bi ostvarljivi ukoliko bi Tramp samo ,,glumio” svađu sa NR Kinom oko trgovine, a to mnogi uticajni Kinezi izgleda i očekuju od njega, napisao je Ferguson. ,,Paralelo bi Tramp zadržao tvrdu politiku prema islamskom ekstremizmu, za šta sve tri sile – svaka sa svojom muslimanskom manjinom od koje zaziru – imaju zajednički interes. To bi bilo i u skladu sa preuređivanjem Bliskog istoka, kojim bi bio nametnut nekadašnji režim kraljeva i diktatora u arapskom svijetu, pojačan Izrael, i sve na štetu Irana”, napisao je Ferguson. Jedna od mogućih posljedica ovakvog dogovora bila bi i da Evropa izgubi status velike sile, nastavlja Britanac Ferguson. ,,Uopšte, ostatak svijeta bi izgubio od takve zadruge velikih sila. Japan i Njemačka bi bili naveći gubitnici. Liberali bi osudili novi tripartitni sporazum kao grešnu alijansu populista i autokrata. Autokratski vladari bi slavili. No, u čovječanstvu bi zavladala neka vrsta reda. I malo je vjerovatno da bi izbio svjetski rat,” zaključuje Ferguson.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima, o ilegalnim naseljima na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

POIGRAVANJA SA GENOCIDOM: Između politike i semantike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Američko priznanje genocida nad Jermenima i turski osvrt na pitanja o američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je bio prije vijek

 

Da nijesmo mi na Balkanu jedini koji se igraju sa velikim tragedijama, pokazala su nedavna prepucavanja na međunarodnoj sceni. Dok se na ovim prostorima manipuliše sa stradanjima, i negira i genocid od prije dvije i po decenije i nešto više od pedeset godina, svjetske zvjerke u sjećanje prizivaju masovna stradanja od prije cijelog vijeka. Ovo svjedoči da ćemo još dugo čekati na razrješenja, te da će ovakvi događaji uvijek plivati u sferama dnevnih politika i služiti za kusuranja ili potpaljivanja vatre.

Za mnoge neočekivano, novi američki predjsenik Džo Bajden objavio je da: „Amerikanci odaju počast svim Jermenima koji su poginuli u genocidu započetom prije tačno 106 godina“.

Bajden se ovim riječima postavio u odnosu na podatke da je u Osmanskom carstvu tokom i poslije Prvog svjetskog rata ubijeno 1,5 miliona Jermena. Jermeni nemaju dvojbi – u pitanju je genocid.

Za Jermene je 24. april 1915. početak masovnih deportacija i masakra u kome su turske snage ubile 1.5 miliona njihovih sunarodnika. Za Turke, kako to obično biva u ovakvim pričama, ta brojka je znatno manja između 250.000 i 500.000 ljudi i vezana je za ratna djelovanja u kojima su stradale obje strane. Ankara i dalje insistira da je to bila ratna tragedija koja je pogodila i Turke u istoj meri kao i Jermene. Po njima nema ni govora o genocidu.

U  međunarodnoj javnosti neki su već odavno usvojili priču o genocidu. Na stogodišnjici ovog događaja u Jerevanu prisutni su bili Fransoa Olan, tadašnji predjsenik Francuske i Vladimir Putin, i tada i danas neprikosnovena figura u Rusiji. Evropski savjet je 2001. priznao genocid u Jermeniji, a među zemljama koje ga priznaju su između ostalih: Argentina, Austrija, Belgija, Brazil, Kanada, Njemačka, Italija, Grčka, Danska, Češka, Švajcarska, Vatikan…

SAD se držala podalje od ove teme, a Bajden je prvi američki predsjednik koji je u ovom kontekstu iskoristio riječ „genocid“. Otkuda je došlo prestrojavanje američke politike, pitaju se mnogi. Status Turske kao članice NATO-a i dugogodišnjeg regionalnog saveznika sprečavao je američke predsjednike u formalnom imenovanju doađaja iz 1915. kao genocida, ali odnosi između Vašingtona i Ankare se očigledno mijenjaju. Navodno se Bajden, u svojim prvim danima vođenja američke administracije, na ovaj način razračunava sa još jednim u nizu autokrata.

Turski predsjednik Taip Redžep Erdogan izjavio je da američki predsjednik daje neosnovane izjave, nepravedne i suprotne realnosti. „Mislimo da su te riječi ubačene u izjavu poslije pritisaka jermenskih radikalnih grupa i antiturskih krugova. Ipak, to ništa ne mijenja u destruktivnom uticaju tih riječi za odnose između dvije zemlje”, rekao je Erdogan. Turski i američki predsjednik, inače djelovi iste alijanse, trebalo bi da se sastanu u julu ove godine, na margini samita NATO-a u Briselu. Kako će sve izgledati i da li će ova tema biti na tapetu, saznaćemo uskoro.

Za Erdogana možemo tvrditi sve, osim da je naivan. Kada je njegov kolega potegao sto godina star problem, jednom prostom rečenicom turski predsjednik je prizvao sve duhove koji se gomilaju oko ideje bijele Amerike. „Ako kažete genocid, onda treba da se pogledate u ogledalo, pa onda sudite. Indijanci! Ne moram ih ni pominjati. Ono što se dogodilo je jasno“.

Zaista, vjerovatno najpodmukliji genocid koji je prošao ispod radara modernog svijeta desio se preko Atlantika, odakle sada stižu osude.

Nekoliko vjekova ubijanja, borbi, zakulisnih radnji  pregovora svelo je populaciju sjevernoameričkih starosjedilaca, domorodaca sa brojki između pet i petnaest miliona (u zavisnosti od izvora) na nešto preko 200.000. „Pitomi ljudi od kojih nema boljih na cijelom svijetu” pisao je Kristifor Kolumbo španskom kralju i kraljici po dolasku na američko tlo. U naredna tri vijeka komad po komad indijanske zemlje je otiman, a oni koji nijesu završili u rezervatima mogli su biti „lovljeni kao životinje”.

Ovakva politika je dolazila sa samog vrha, a najopasniji protivnik onih u čiju je zemlju došao, bio je američki predsjednik Endrju Džekson ili Oštri nož jezikom starosjedilaca.

On je dugo bio zagovornik Indian Removal Act-a (Zakon o preseljenju Indijanaca). Kao vojni general, proveo je godine vodeći brojne brutalne kampanje koje su rezultirale prenosom stotina hiljada hektara indijanske zemlje bijelim farmerima. Kao predsjednik, 1830. godine potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca.

Na terenu, naravno, stanje je bilo još brutalnije nego na papiru. Ostali su brojni zapisani tragovi poput proglasa guvernera Kolorada Džon Evansa kojim je ovlastio bijelo stanovništvo te savezne države da „grupno i pojedinačno, nemilosrdno progone neprijateljske Indijance” i da izbjegavaju one koji su se povinovali zakonima bijelog čovjeka. Dokumenata, koja su na ovaj način ozvaničavali lov na američke starosjedioce, ne nedostaje u istoriografiji. Nedostaje etiketa – genocid.

Kolonijalne sile su često povezivane sa zločinima gigantskih razmjera. Do 2015. godine bilo je nezamislivo da neka od njih sjedne sa svojim bivšim kolonijama za pregovarački sto. Dobro su poznata zbivanja oko Holokausta, genocida nad Jevrejima,  i „iskupljenja“ moderne Njemačke države. Ova zemlja učinila je korak dalje i te 2015. godine. Prihvatila je činjenicu da je u osvit XX vijeka počinila genocid nad dva afrička plemena na teritoriji današnje Namibije. Njemačke kolonijalne snage brutalno su tada ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama. Ubistva, protjerivanja, logori, odsijecanje od izvora vode… Procjenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera i vjerovatno 10.000 od 20.000 Nama. O brutalnim akcijama Njemaca svjedoče riječi generala Lotara fon Trote: „Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca“. Za malo više od sto godina Njemačka je uspjela da preokrene stvari. I porodica zloglasnog generala se u Namibiji 2007. godine izvinila i izrazila veliku sramotu koju osjeća zbog postupaka svog pretka.

Nažalost ovo je rijedak primjer suočavanja sa prošlošću.

Tokom dva svjetska rata akcije i gore od onih nad Jermenima, Herero i Namama bile su skoro pravilo. Kulminiralo je sa akcijama vezanim za „konačno rješenje“ u kojima je nestalo oko šest miliona Jevreja.

Ni naši prostori, znamo, nijesu bili izuzeti od ovakvih akcija. Još uvijek se problematizuju i Jasenovac i Srebrenica iako je slika veoma jasna. Ivo Goldstein, koji je napisao knjigu o ustaškom logoru za vrijeme NDH, smatra da istinu znaju svi koji to žele. On u intervjuima redovno podsjeća da je popisano nešto više od 83.000 žrtava, ali smatra da je ukupan broj stradalih Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika, antifašista, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana) i pripadnika drugih jugoslovenskih naroda, u Jasenovcu između 90 i 100.000. Sa preko 8.000 srebreničkih žrtava se kalkuliše češće zbog svježine tih rana i problematičnih odnosa koji još vladaju politikom ovog dijela Evrope. Problematizovanje Srebrenice živimo i ovih dana dok čekamo ishod skupštinskog razrješenja ministra pravde Crne Gore zbog negiranja ovog genocida.

Dok se političari bave semantikom, genocidi se dešavaju. Na svim meridijanima. Zločin nad Rohinjama u Mjanmaru je već previše dugo medijska vijest. Međunarodni krivični sud istražuje tu zemlju zbog zločina protiv čovječnosti. Različiti izvori navode da je u Mjanmaru  u akcijama izvođenim tokom 2017. godine stradalo najmanje 6.700 pripadnika ove muslimanske manjine. U istom period Ljekari bez granica su zabiježili oko 700.000 raseljenih. Brojke raseljenih se mijenjaju iz dana u dana, a svijet brinu najnovija dešavanja u toj zemlji. Nakon puča, mnogi misle da dolaze novi teški dani za Rohinje.

U nekoliko zona u Južnom Sudanu 2016. godine je sprovođen proces etničkog čišćenja, koji se manifestovao kroz ekstremnu glad, kolektivna silovanja i uništavanja sela. Južni Sudan je postao država 2011. godine, da bi ga dvije godine nakon toga zahvatio plamen građanskog rata u kojem su se sukobile snage lojalne predsjedniku Salvi Kiiru, koji je pripadnik naroda Dinka, i pristalice njegovog ranijeg potpredsjednika Rika Mašara, iz naroda Nuer. U sukobima u Južnom Sudanu poginulo je na hiljade ljudi a više od 1,5 miliona bilo je primorano da napusti svoje kuće.

Na dalekom istoku ekstremisti iz tzv. Islamske države počinili su genocid nad Jazidima, te zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ratne zločine nad drugim manjinama – hrišćanima, Turkmenima, Šabacima… navodi se u izvještaju Sajmon – Skjot centra za sprečavanje genocida.

Slične priče stizale su u novije vrijeme i iz Darfura. Najsvježiji primjer je, po raznim izvorima, diskriminatorski i nasilan odnos Kine prema Ujgurima, pripadnicima muslimasnke manjine.

Najnovija vijest vezana za ovaj slučaj je da se Novi Zeland povukao od nazivanja kineskog zlostavljanja Ujgura genocidom. Dok su zemlje poput Kanade, Holandije i naravno SAD-a odavno ovo deklarisale kao genocid, parlament Novog Zelanda raspravljaće o kršenju ljudskih prava od strane Kine. Dok se šalju oštre note Kini, Ujguri su i dalje na meti Pekinga.

Američko-turske političke igre oko genocida nad Jermenima i američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku, stručnjaci smatraju da je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Najžalosnije je što svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je to bio slučaj prije jednog vijeka. To što poneki visoki zvaničnik vidi trn u tuđem oku na kraju se svede na političarenje. Nevine žrtve i dalje čekaju pravdu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVE MAPE PREKRAJANJA BALKANA: Umjetnost (ne)postojanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema medijskim izvještajima „non-paper“ dokument koji je Janez Janša navodno poslao predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“

 

Ovoga jula Slovenija preuzma predsjedavanje Evropskom unijom. Da li će njeno predsjedavanje proći u tonu onoga što smo posljednjih dana dana mogli čitati na portalima, prije svega iz Slovenije i BiH, znaćemo za nekoliko mjeseci.   Sigurno je: odaslate su strašne poruke. Različiti akteri ih tumače na različite načine. A šta se desilo?

Bosanski, a potom slovenački i mediji regiona prenijeli su vijest o navodnom postojanju non-paper izvještaja koji je slovenački premijer Janez Janša adresirao na Brisel.

Prema medijskim izvještajima, ovaj dokument koji je navodno poslat predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu, je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“.

Prema portalima ovaj neformalni dokument govori o promjeni granica na zapadnom Balkanu, između ostalog o raspadu dejtonske BiH, stvaranju velike Srbije, Hrvatske i Albanije, ali i o promjenama granica Crne Gore, sjeverne Makedonije i Kosova. Ima i onih, koji poput slovenačkog novinara Mirka Majera smatraju da je priča oko dokumenta nastala u kuhinji obavještajnih službi. Slično nastupa i sam Janša.

Slobodna Bosna prenijela je i „detalje“ po kojima se za rješavanje kosovskog pitanja predlaže razmjena teritorija koja je bila osnova pregovora između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i bivšeg predsjednika Kosova Hašima Tačija. Predviđa se mogućnost otcjepljenja Republike Srpske, pripajanje dijelova Crne Gore i Sjeverne Makedonije s albanskom većinom u Albaniji, i priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Plan ima i rezervnu varijantu – da se formiraju tri nacionalne republike u Bosni i Hercegovini.

Janša je putem Twittera negirao postojanje dokumenta i istakao da Slovenija ozbiljno traži rješenja za razvoj regije i perspektivu EU zemalja zapadnog Balkana, a da se ovakvim pisanjima pokušava osujetiti njen cilj.

Stvari postaju izuzetno opasne, ali i mutne. Mišelova kancelarija je navodno potvrdila prijem dokumenta novinaru slovenačkog Dela da bi kasnije negirala njegovo postojanje. Da li postoji dokument, sada je već manje važno, jer je očigledno da ideje koje bi se mogle naći u nekom takvom izvještaju postoje u glavama mnogih, i to ne samo regionalnih nacionalista, već i onih sa briselskih adresa.

Slovenački premijer, navode portali iz neimenovanih izvora, nije usamljen u svojim naporima da prekraja granice. Navodno podršku ima u političarima Mađarske, Hrvatske i Poljske, a zeleno svjetlo planu bi navodno dale i Austrija i Francuska.

Glasnogovornik Evropske unije Peter Stano izjavio je da je stav Brisela po pitanju eventualnih promjena granica na Zapadnom Balkanu nepromijenjen. I jasan.

„Ništa ne bi trebalo mijenjati kada su u pitanju granice na Zapadnom Balkanu. Treba raditi na regionalnom pomirenju i saradnji, što je i logika evrointegracionog procesa. Sva otvorena pitanja među državama treba rješavati u procesu koji ne zalazi u opasne teritorije, a koji se oslanja na zakone i principe EU”, rekao je on na redovnoj konferenciji za medije u Briselu.

Po njemu, Evropska komisija nema zvanične informacije o prispjeću, niti sadržaju non papera.

„Ideje koje se predlažu u navodnom non-paperu kojeg je u Brisel uputio slovenački premijer Janez Janša, nisu ni nove, a nisu ni Janšine. On je iskorišten od većih igrača da ih prezentira budući da Slovenija od jula predsjedava Evropskom unijom.“ Ovo je u razgovoru za srbijansku Novu TV rekao Balša Božović, nekadašnji blizak saradnik bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, a odnedavno predsjedavajući Izvršnog odbora Regionalne akademije za razvoj demokratije. „Zalagati se za takvo rješenje situacije u regiji, znači, sasvim sigurno, novi rat, teži i krvaviji od onog 90-ih godina, koji bi zahvatio sve države, uključujući i Sloveniju. Ako neko misli da se podjela, odnosno prestanak postojanja Bosne i Hercegovine i Crne Gore može izvesti bez rata, taj se grdno vara“, upozorio je Božović. On je rekao da se ovakve ideje oslanjaju na politiku Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, ideju preseljenja naroda, entičkog „čišćenja“.

Politički analitičar Davor Đenero za All Jazeeru je izjavio da je skandalozna vijest o tome da unutar institucija EU navodno kruži neslužbeni dokument u kojem se iznosi prijedlog da bi prostor Balkana trebalo preurediti i to  tako da se pusti na volju konceptima „velikih država”, a da se zemlje poput Crne Gore ili Bosne i Hercegovine ostave na milost i nemilost velikodržavnim nacionalizmima.

Po njemu eventualno postojanje ovakvog dokumenta ima i vrijednosnu dimenziju koja se tiče unutrašnjih odnosa Unije, ali i geopolitički aspekt, koji govori o uticaju onih snaga koje sistemski nastoje podrivati Uniju.

Iz Ambasade SAD-a u BiH su za klix.ba rekli da ne žele spekulisati o navodnim izjavama slovenačkih zvaničnika i istakli da je stav SAD-a o ovom pitanju dobro poznat i ostaje nepromijenjen. „Mi smo privrženi principima Dejtona – Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s neupitnim teritorijalnim integritetom. Što se tiče statusa BiH, tu nisu bitna mišljenja o njemu, nego činjenice i međunarodno pravo. Teritorijalni integritet i suverenitet BiH garantovani su Dejtonskim mirovnim sporazumom“, kazali su iz Službe za odnose s javnošću Ambasade SAD-a u BiH i posebno precizirali da ni Dejton, ni Ustav BiH ne daju pravo na otcjepljenje nijednom od dva entiteta. Svako djelovanje usmjereno na razgradnju BiH je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

(Ne)postojanje izvještaja je pokrenulo niz reakcija, među kojima je i poziv Željka Komšića slovenačkoj ambasadorki u BiH Zorici Bukinac na razgovor u Predsjedništvu  BiH.

Regionalna televizija N1 izvijestila je da je Bukinac u razgovoru istakla da se slovenačka politika prema BiH nije promijenila te da Slovenija podržava evropski put BiH.

U međuvremenu na Tviteru osviću nove mape Balkana. Premijer Slovenije Janez Janša na svom je nalogu objavio mapu podjele država zapadnog Balkana po etničkim linijama i napisao: „Lažna karta koju po Balkanu širi mreža Drage Kosa i Tanje Fajon.“ Na to mu je nedvosmisleno odgovorila Fajon, koja je članica Evropskog parlamenta ispred slovenačkih Socijaldemokrata. „Lažete Janša! Jako štetno i neodgovorno prema Sloveniji, njenim državljanima i jugoistoku regije.“

Opozicija u Sloveniji traži odgovore od Janše i predsjednika Boruta Pahora o „prekrajanju granica“ na Zapadnom Balkanu. Janša im je odgovorio. Naravno, na Tviteru: „Rado ćemo razgovarati o ne-dokumentu na ne-sjednici, ali mora ga sazvati ne-stranka. Socijaldemokrate su potpuno podivljale. Bez ideja, programa, koncepata, vođstva – samo histerija koju čak i izvoze.“

Radi šire i tačnije slike, valja se vratiti mjesec dana unatrag. Milorad Dodik je još u martu pominjao neimenovanog političara koji je pitao o mogućnosti mirnog razlaza BiH. Identitet ovog političara otkrili su druga dva člana predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović.

Oni su za medije potvrdili da je slovenački predsjednik Borut Pahor tokom martovske posjete Sarajevu pitao da li se „mogu mirno razići u BiH.“ Na ovo pitanje obojica su slovenskom predsjedniku odgovorili kako od mirnog raspada BiH, nema ništa. Dodik je i prije par dana, kao i tada, potvrdio kako vjeruje u tu mogućnost. „Uporno smo u iščekivanju trenutka kada ćemo mirni razlaz učiniti realnim“, kazao je Dodik na konferenciji za novinare trinaestog aprila u Istočnom Sarajevu.

„Svakome u Evropi ko zamišlja da će mirnom podjelom BiH završiti raspad Jugoslavije, treba poručiti da je taj raspad završen i da se poigravanje granicama u regionu ne može završiti mirno i bez ozbiljnih posljedica po čitavu Evropu“, rekao je za slovenski list Delo prije par dana Željko Komšić. „Što se tiče pitanja predsjednika Republike Slovenije o mogućnosti mirnog razlaza Bosne i Hercegovine, mogu potvrditi da je predsjednik ovo pitanje izrazio, ali to nisam shvatio kao njegov stav, već kao neku vrstu zabrinutosti“, rekao je Komšić.

Dodik je ovih dana produbio jaz: „Pomenuti razgovor s Pahorom, koji je spomenuo gospodin Komšić, nije jedini na kojem mi pričamo na taj način. I toga je sve više”. Dodik je optužio Komšića da je htio da unaprijed obeshrabri sve one koji pričaju na temu razlaza. „Još misle da će to biti tabu tema o kojoj ne smije niko da progovori” – rekao je Dodik.

Da je pitanje o razlazu na sastanku slovenačkog predsjednika i trojice članova predsjedništva BiH bilo u drugačijem duhu potvrđuju i u saopštenju iz Pahorovog kabineta. U njemu stoji da je Pahor zagovornik BiH, njenog teritorijalnog integriteta, evropske perspektive i mirnog razvoja, te da želi da ona što prije postane članica EU.

„Predsjednik Pahor redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu. U tom kontekstu, zbog zabrinutosti zbog ovih ideja je i postavio pitanje za sagovornike, sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kada je početkom marta posjetio Sarajevo”, rekao je.

Iz kabineta navode da je na sličnu temu Pahor govorio u svom obraćanju Parlamentu Republike Sjeverne Makedonije 25. septembra 2020. „Ako nema proširenja, teza da raspad bivše Jugoslavije još nije gotov i da je neophodno uspostaviti etničke granice umjesto postojećih polako će zavladati u ovom regionu. Iz istorijskog iskustva znamo da je vrlo malo šansi da se takav proces odvija na miran način bez sukoba koji bi takođe mogli ugroziti sigurnost i stabilnost u jugoistočnoj Evropi uopšte”, govorio je tada Pahor.

Ideje, riječi, djela… Očigledno je da ideje o novim mapama postoje. Bez obzira da li su riječi stavljene na non-paper ili neki drugi izvještaj i odaslate gdje su trebale biti odaslane, ostale su izgovorene. I materijalizovale ideju koja će zauvijek ostati u javnom prostoru. A vrijeme?  Iz iskustva znamo da ono nije uspjelo okruniti „velike balkanske ideje“. Sada, više nego ikada, treba povesti računa da nakon ideja i riječi na red ne dođu djela. Na našim prostorima tanka je linija između djela i nedjela kada su razgraničenja u pitanju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo