Povežite se sa nama

MONITORING

Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Vlada je, ozvaničeno je prošlog četvrtka, odlučila da preuzme 22 miliona eura kredita koji je KAP uzeo od Dojče banke. Kao da je i imala bilo kakav izbor, nakon što je vlasnicima fabrike u Golubovcima velikodušno garantovala za više od 130 miliona kredita, ignorišući da Oleg Deripaska i njegovi partneri u Crnoj Gori ne poštuju ni ugovore ni usmene dogovore. Makar ne one zaključene sa državom. Premijer Igor Lukšić je nakon odluke najavio da će od Skupštine tražiti „da se izjasni o povjerenju Vladi kada je u pitanju KAP i vođenje ekonomske politike”. Njega, tako tvrdi, zanima da li Vlada ima mandat da nastavi da rješava taj problem. Javnost, istinu govoreći, nije do sada znala ni da je vlast počela da se bavi problemom KAP-a. Ukoliko se kao rješavanje ne podrazumijeva opraštanje KAP-ovih dugova i plaćanje računa koje naprave Vladini partneri iz uprave Kombinata.

O načinu na koji se Lukšićeva Vlada bavi KAP-om svjedoči i to što je njegov kabinet iz Njemačke obaviješten da je ta kompanija, u kojoj je Crna Gora (uz Deripaskin CEAC) pojedinačno najveći vlasnik sa pravom veta na sve poslovne odluke, prekršila ugovorene obaveze. Konkretno, kreditorima nije dostavila izvještaj o tome kako je potrošila pozajmljena sredstva. Ili su u Vladi sve to znali, ali su riješili da prešute nezakonitosti i ceh još jedne pljačke prebace na pleća poreskih obveznika?

Predstojeća rasprava može biti prilika da se ova tema opet načne. Očito je, ipak, da se do pune istine o (post)privatizaciji i predstojećoj nacionalizaciji KAP-a može doći samo uz pomoć policije, tužilaštva i suda. Ne, naravno, onih kojima komanduju Božidar Vuksanović, Ranka Čarapić i Vesna Medenica. Ali, to je neka druga priča.

Prošle nedjelje smo saznali da su ministri iz redova SDP – Vujica Lazović, Ivan Brajović i Andrija Lompar – još jednom bili protiv odluke o KAP-u koju je donijela većina Vlade iz redova DPS-a. To jogunjenje traje još od 2004. godine i odluke o privatizaciji Kombinata. Takođe tradicionalno, protivljenje SDP-ove trojke ostalo je na nivou gunđanja u mikrofon.

Aktuelni potpredsjednik Vlade Vujica Lazović bio je na čelu državnog tima koji je u ime Vlade i crnogorskih državnih fondova u martu 2009. godine sastavio kontratužbu protiv tadašnjih i sadašnjih partnera iz KAP-a. Prema tom dokumentu ruski vlasnici Kombinata su kršenjem privatizacionog ugovora, utajom poreza, neplaćanjem dospjelih obaveza prema dobavljačima i radnicima oštetili Crnu Goru za prilbližno 200 miliona eura. Lazović, dakle, dobro zna sa kim imamo posla.

Ipak, kao da ništa nije bilo, zaraćene strane su zaboravile na međusobne prevare i u novembru 2009. potpisale „Ugovor o poravnanju… povodom neizvršavanja međusobno preuzetih obaveza” tokom privatizacije KAP-a. Kao potvrda novog ugovora stigle su državne garancije vrijedne 131 milion eura. Makar toliko će Crnu Goru koštati nastavak saradnje Olega Deripaske i Mila Đukanovića.

,,Garancije koje je Vlada dala Kombinatu aluminijuma za kredit kod OTP i VTB banke će gotovo sigurno biti aktivirane, ocijenio je Milenko Popović, profesor Univerziteta Mediteran, navodeći kako je aktuelna otplata duga Dojče banci samo uvertira.

Istog mišljenja je i Željko Bogetić, glavni ekonomista Svjetske banke za Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju. I on cijeni kao sasvim izvjesno da će država otplatiti svih 131 miliona koje je garantovala. Bogetić ujedno upozorava: „Vlada ne treba da garantuje za poslovne rizike privatnika, jep se garancije u obimu koji prevazilazi snagu budžeta mogu pretvoriti u kamen o vratu…”.

Tako stižemo do jedne od glavnih dilema o Kombinatu aluminijuma. Nepoznanica je ko je i na osnovu kojih ekonomskih parametara odlučio da država rizikuje bankrot pomažući kompaniju koja, ovakva kakva je, mnogo više šteti Crnoj Gori i njenoj privredi, nego što koristi.

Pođimo od elementarnog: do kraja 2005. kada je predat Deripaski i njegovim skrivenim partnerima, KAP je – podržan od Željeznice, Luke Bar, Jugopetrola… – funkcionisao kao repro lanac u kome se domaći boksit, električna energija i radna snaga, angažuju i transformišu u strateški izvozni proizvod. KAP je privatizovan na insistiranje Mila Đukanovića u momentu kada su analitičari najavljivali dolazak „zlatnog doba” aluminijske industriju. Zvanično, cilj privatizacije bio je da se KAP razduži, smanji prodaja neprerađenog metala a poveća prerada u KAP-ovim i kooperanstkim fabrikama.

Godinu dana pošto su novi vlasnici preuzeli Kombinat cijena aluminijuma skoro se udvostručila. To nije ni KAP-u ni Crnoj Gori donijelo ništa dobro. Naprotiv. Od prethodno navedenih resursa (boksit, energija, radna snaga) Kombinat danas koristi samo onaj sa kojim je Crna Gora u deficitu – struju. Boksit se uvozi, dok je Kombinat sveden na Fabriku elektrolize. Koja, budi rečeno, ne plaća ni potrošenu struju, ni mazut, ni preostale radnike. Njih je tri puta manje nego prije privatizacije.

Porasli su samo dugovi. Prije privatizacije KAP je bankama i dobavljačima dugovao oko 100 miliona dolara. Danas su njegovi dugovi, procjenjuje se, tri i po puta veći. A država garantuje isplatu makar trećine tih potraživanja.

Vujica Lazović je jesenas predočio računicu po kojoj je posao sa Deripaskom i njegovim CEAC-om Crnu Goru koštao 360 miliona eura. SDP i dalje daje većinu Vladi koja pustoši Crnu Goru.

Nije samo Lazović nedosljedan. Premijer Lukšić danas kaže da je Vlada pomagala KAP-u jer je to donijelo ekonomski rast i sačuvalo 1.200 radnih mjesta. „Da smo ugasili KAP 2009, recesija bi bila dublja…To bi se odrazilo i na kreditni rejting zemlje, povećao bi se javni dug…”, objašnjavao je nedavno Lukšić.

Ista Vlada prstom nije mrdnula da sačuva 10.000 radnih mjesta koja su ugašena dok je ona branila interese partnera iz Kombinata. Nijesmo baš svi zaboravili da je isti Igor Lukšić sredinom 2008. godine tvrdio: ,,KAP danas nije više toliko relevantan kao što je nekada bio za crnogorsku ekonomiju”. Budući premijer je tada objašnjavao: ,,Kada bi funkcionisao punim kapacitetima, KAP-ovo učešće u BDP bilo bi četiri do pet odsto, a neto izvozni efekat između sedam i osam odsto. Ne samo direktni nego i indirektni efekat. To više nije ono što je nekada bilo…”.

Potom je Lukšić postao ministar – finansijski alhemičar kadar da jedan milion prebačen iz trezora na račune privilegovane Prve banke pretvori u 11 miliona u državnoj kasi. A onda i premijer spreman da interese suvlasnika KAP-a brani po svaku cijenu.

Kada je Igor Lukšić – danas ili 2008. – brinuo o javnom dobru, a kada je prednost dao interesima domaćih i međunarodnih moćnika? U (para)državnim medijima dušebrižnici pozivaju da se (,,u ovom dramatičnom trenutku”) ostave po strani pitanja ko je, šta, kako i koliko upropastio i opljačkao. Ne treba, kažu, rasipati energiju na ono što je bilo. Zapravo, istina je da ni KAP-u ni Crnoj Gori nema spasa ukoliko dozvolimo da ,,čuvari tajne” nekažnjeno nastave i dovrše započeto.

Ili, da ne budemo isključivi: neka Lukšić i njegova Vlada razduže KAP tako što će na račune povjerilaca i neizmirenih dobavljača jedan isti milion uplatiti 22, 131 ili 350 puta. Uspiju li, treba im odati priznanje i dati podršku. U suprotnom, neko mora biti odgovoran.

Čelnici DPS-a, njihov Lukšić i njegova Vlada misle da još nije vrijeme za podnošenje i plaćanje računa. Zato premijer na mala vrata aktuelizuje ideju da se opljačkani i upropašćeni KAP ponovo prepakuje i udruži sa Termoelektranom i Rudnicima uglja u Pljevljima. To je, sjetimo se, baš ono što je neko, nekada obećao Olegu Deripaski. I za uzvrat dobio nešto.

Na prvo čitanje Lukšićeva (da li zaista njegova?) ideja djeluje pristojno, pošto bi objedinjenim sistemom gazdovala Vlada. Makar na prvi pogled. Praveći se nevješt, ministar ekonomije Vladimir Kavarić objašnjava cijenu drugih rješenja: ,,Godišnje je potrebno 20 miliona eura subvencije za struju da bi KAP bio blizu onoga što se zove mrtva tačka rentabilnosti. Sa pretpostavkom da su dugovi nula.” A dugovi, svi znamo, nijesu nula nego 350 miliona. Tako da bi i subvencije morale biti mnogo veće.

To bio trebalo da nas navede da prihvatimo ideju velikih igrača iz DPS-a, da se rasprava o ogromnoj šteti koju su za račun anonimnih vlasnika KAP-a, napravile ova i prethodna vlada iskoristi za legalizaciju krađe Termoelektrane od građana Crne Gore. Može li to proći?

Zamislite da je ta ideja već realizovana, pa da Termoelektrana i Rudnik uglja ovih dana rade za Kombinat i njegove vlasnike, a ne za elektroenergetski sistem Crne Gore, njenu privredu i građane. Mi ne bismo imali ništa, a njima bi i to bilo malo.

Izbor nije težak. Zavisi samo da li vjerujete Milu, Igoru i Ranku ili svojim očima i zdravom razumu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo