Povežite se sa nama

MONITORING

Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Vlada je, ozvaničeno je prošlog četvrtka, odlučila da preuzme 22 miliona eura kredita koji je KAP uzeo od Dojče banke. Kao da je i imala bilo kakav izbor, nakon što je vlasnicima fabrike u Golubovcima velikodušno garantovala za više od 130 miliona kredita, ignorišući da Oleg Deripaska i njegovi partneri u Crnoj Gori ne poštuju ni ugovore ni usmene dogovore. Makar ne one zaključene sa državom. Premijer Igor Lukšić je nakon odluke najavio da će od Skupštine tražiti „da se izjasni o povjerenju Vladi kada je u pitanju KAP i vođenje ekonomske politike”. Njega, tako tvrdi, zanima da li Vlada ima mandat da nastavi da rješava taj problem. Javnost, istinu govoreći, nije do sada znala ni da je vlast počela da se bavi problemom KAP-a. Ukoliko se kao rješavanje ne podrazumijeva opraštanje KAP-ovih dugova i plaćanje računa koje naprave Vladini partneri iz uprave Kombinata.

O načinu na koji se Lukšićeva Vlada bavi KAP-om svjedoči i to što je njegov kabinet iz Njemačke obaviješten da je ta kompanija, u kojoj je Crna Gora (uz Deripaskin CEAC) pojedinačno najveći vlasnik sa pravom veta na sve poslovne odluke, prekršila ugovorene obaveze. Konkretno, kreditorima nije dostavila izvještaj o tome kako je potrošila pozajmljena sredstva. Ili su u Vladi sve to znali, ali su riješili da prešute nezakonitosti i ceh još jedne pljačke prebace na pleća poreskih obveznika?

Predstojeća rasprava može biti prilika da se ova tema opet načne. Očito je, ipak, da se do pune istine o (post)privatizaciji i predstojećoj nacionalizaciji KAP-a može doći samo uz pomoć policije, tužilaštva i suda. Ne, naravno, onih kojima komanduju Božidar Vuksanović, Ranka Čarapić i Vesna Medenica. Ali, to je neka druga priča.

Prošle nedjelje smo saznali da su ministri iz redova SDP – Vujica Lazović, Ivan Brajović i Andrija Lompar – još jednom bili protiv odluke o KAP-u koju je donijela većina Vlade iz redova DPS-a. To jogunjenje traje još od 2004. godine i odluke o privatizaciji Kombinata. Takođe tradicionalno, protivljenje SDP-ove trojke ostalo je na nivou gunđanja u mikrofon.

Aktuelni potpredsjednik Vlade Vujica Lazović bio je na čelu državnog tima koji je u ime Vlade i crnogorskih državnih fondova u martu 2009. godine sastavio kontratužbu protiv tadašnjih i sadašnjih partnera iz KAP-a. Prema tom dokumentu ruski vlasnici Kombinata su kršenjem privatizacionog ugovora, utajom poreza, neplaćanjem dospjelih obaveza prema dobavljačima i radnicima oštetili Crnu Goru za prilbližno 200 miliona eura. Lazović, dakle, dobro zna sa kim imamo posla.

Ipak, kao da ništa nije bilo, zaraćene strane su zaboravile na međusobne prevare i u novembru 2009. potpisale „Ugovor o poravnanju… povodom neizvršavanja međusobno preuzetih obaveza” tokom privatizacije KAP-a. Kao potvrda novog ugovora stigle su državne garancije vrijedne 131 milion eura. Makar toliko će Crnu Goru koštati nastavak saradnje Olega Deripaske i Mila Đukanovića.

,,Garancije koje je Vlada dala Kombinatu aluminijuma za kredit kod OTP i VTB banke će gotovo sigurno biti aktivirane, ocijenio je Milenko Popović, profesor Univerziteta Mediteran, navodeći kako je aktuelna otplata duga Dojče banci samo uvertira.

Istog mišljenja je i Željko Bogetić, glavni ekonomista Svjetske banke za Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju. I on cijeni kao sasvim izvjesno da će država otplatiti svih 131 miliona koje je garantovala. Bogetić ujedno upozorava: „Vlada ne treba da garantuje za poslovne rizike privatnika, jep se garancije u obimu koji prevazilazi snagu budžeta mogu pretvoriti u kamen o vratu…”.

Tako stižemo do jedne od glavnih dilema o Kombinatu aluminijuma. Nepoznanica je ko je i na osnovu kojih ekonomskih parametara odlučio da država rizikuje bankrot pomažući kompaniju koja, ovakva kakva je, mnogo više šteti Crnoj Gori i njenoj privredi, nego što koristi.

Pođimo od elementarnog: do kraja 2005. kada je predat Deripaski i njegovim skrivenim partnerima, KAP je – podržan od Željeznice, Luke Bar, Jugopetrola… – funkcionisao kao repro lanac u kome se domaći boksit, električna energija i radna snaga, angažuju i transformišu u strateški izvozni proizvod. KAP je privatizovan na insistiranje Mila Đukanovića u momentu kada su analitičari najavljivali dolazak „zlatnog doba” aluminijske industriju. Zvanično, cilj privatizacije bio je da se KAP razduži, smanji prodaja neprerađenog metala a poveća prerada u KAP-ovim i kooperanstkim fabrikama.

Godinu dana pošto su novi vlasnici preuzeli Kombinat cijena aluminijuma skoro se udvostručila. To nije ni KAP-u ni Crnoj Gori donijelo ništa dobro. Naprotiv. Od prethodno navedenih resursa (boksit, energija, radna snaga) Kombinat danas koristi samo onaj sa kojim je Crna Gora u deficitu – struju. Boksit se uvozi, dok je Kombinat sveden na Fabriku elektrolize. Koja, budi rečeno, ne plaća ni potrošenu struju, ni mazut, ni preostale radnike. Njih je tri puta manje nego prije privatizacije.

Porasli su samo dugovi. Prije privatizacije KAP je bankama i dobavljačima dugovao oko 100 miliona dolara. Danas su njegovi dugovi, procjenjuje se, tri i po puta veći. A država garantuje isplatu makar trećine tih potraživanja.

Vujica Lazović je jesenas predočio računicu po kojoj je posao sa Deripaskom i njegovim CEAC-om Crnu Goru koštao 360 miliona eura. SDP i dalje daje većinu Vladi koja pustoši Crnu Goru.

Nije samo Lazović nedosljedan. Premijer Lukšić danas kaže da je Vlada pomagala KAP-u jer je to donijelo ekonomski rast i sačuvalo 1.200 radnih mjesta. „Da smo ugasili KAP 2009, recesija bi bila dublja…To bi se odrazilo i na kreditni rejting zemlje, povećao bi se javni dug…”, objašnjavao je nedavno Lukšić.

Ista Vlada prstom nije mrdnula da sačuva 10.000 radnih mjesta koja su ugašena dok je ona branila interese partnera iz Kombinata. Nijesmo baš svi zaboravili da je isti Igor Lukšić sredinom 2008. godine tvrdio: ,,KAP danas nije više toliko relevantan kao što je nekada bio za crnogorsku ekonomiju”. Budući premijer je tada objašnjavao: ,,Kada bi funkcionisao punim kapacitetima, KAP-ovo učešće u BDP bilo bi četiri do pet odsto, a neto izvozni efekat između sedam i osam odsto. Ne samo direktni nego i indirektni efekat. To više nije ono što je nekada bilo…”.

Potom je Lukšić postao ministar – finansijski alhemičar kadar da jedan milion prebačen iz trezora na račune privilegovane Prve banke pretvori u 11 miliona u državnoj kasi. A onda i premijer spreman da interese suvlasnika KAP-a brani po svaku cijenu.

Kada je Igor Lukšić – danas ili 2008. – brinuo o javnom dobru, a kada je prednost dao interesima domaćih i međunarodnih moćnika? U (para)državnim medijima dušebrižnici pozivaju da se (,,u ovom dramatičnom trenutku”) ostave po strani pitanja ko je, šta, kako i koliko upropastio i opljačkao. Ne treba, kažu, rasipati energiju na ono što je bilo. Zapravo, istina je da ni KAP-u ni Crnoj Gori nema spasa ukoliko dozvolimo da ,,čuvari tajne” nekažnjeno nastave i dovrše započeto.

Ili, da ne budemo isključivi: neka Lukšić i njegova Vlada razduže KAP tako što će na račune povjerilaca i neizmirenih dobavljača jedan isti milion uplatiti 22, 131 ili 350 puta. Uspiju li, treba im odati priznanje i dati podršku. U suprotnom, neko mora biti odgovoran.

Čelnici DPS-a, njihov Lukšić i njegova Vlada misle da još nije vrijeme za podnošenje i plaćanje računa. Zato premijer na mala vrata aktuelizuje ideju da se opljačkani i upropašćeni KAP ponovo prepakuje i udruži sa Termoelektranom i Rudnicima uglja u Pljevljima. To je, sjetimo se, baš ono što je neko, nekada obećao Olegu Deripaski. I za uzvrat dobio nešto.

Na prvo čitanje Lukšićeva (da li zaista njegova?) ideja djeluje pristojno, pošto bi objedinjenim sistemom gazdovala Vlada. Makar na prvi pogled. Praveći se nevješt, ministar ekonomije Vladimir Kavarić objašnjava cijenu drugih rješenja: ,,Godišnje je potrebno 20 miliona eura subvencije za struju da bi KAP bio blizu onoga što se zove mrtva tačka rentabilnosti. Sa pretpostavkom da su dugovi nula.” A dugovi, svi znamo, nijesu nula nego 350 miliona. Tako da bi i subvencije morale biti mnogo veće.

To bio trebalo da nas navede da prihvatimo ideju velikih igrača iz DPS-a, da se rasprava o ogromnoj šteti koju su za račun anonimnih vlasnika KAP-a, napravile ova i prethodna vlada iskoristi za legalizaciju krađe Termoelektrane od građana Crne Gore. Može li to proći?

Zamislite da je ta ideja već realizovana, pa da Termoelektrana i Rudnik uglja ovih dana rade za Kombinat i njegove vlasnike, a ne za elektroenergetski sistem Crne Gore, njenu privredu i građane. Mi ne bismo imali ništa, a njima bi i to bilo malo.

Izbor nije težak. Zavisi samo da li vjerujete Milu, Igoru i Ranku ili svojim očima i zdravom razumu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo