Povežite se sa nama

SVIJET

TEŠKA MISIJA FEDERIKE MOGERINI NA ZAPADNOM BALKANU: Region izložen višeslojnim tenzijama

Objavljeno prije

na

„Više angažovanja EU na Zapadnom Balkanu” – jednoglasna je poruka šefova diplomatija država članica Evropske unije iz Brisela, upućena Sarajevu, Skoplju, Beogradu, Podgorici, Prištini i Tirani. Ministri su razgovarali na ovonedjeljnom Savjetu o Zapadnom Balkanu, pošto je tamo boravila potpredsjednica Evropske komisije Federika Mogeriuni, koja je zadužena za spoljnu politiku i bezbjednost. „Na Zapadnom Balkanu sam za tih nekoliko dana vidjela mnogo više nego ikada ranije. Taj region je izložen višeslojnim izazovima i tenzijama”, rekla je Mogerini.

Mogerinijeva je navela da unutrašnja, domaća politička dinamika stvara tenzije u nekim zemljama regiona, ali da je tu i regionalna dinamika, s međuetničkim tenzijama između zemalja. To je, upozorila je, „izuzetno opasno, jer može da vrati region nekoliko godina unazad, pri čemu mir nikada ne treba shvatiti kao gotovu činjenicu”.

Mogerinijeva je kazala i da je vidjela ,,da je taj region izložen globalnim tenzijama. Balkan lako može da postane jedna od šahovskih tabli za zakulisne igre velikih sila. Zabrinuti smo, naročito zato što se ovo dešava poslije veoma dobre godine za Zapadni Balkan kad je riječ o evropskim integracijama, što je bio rezultat napora kako Brisela tako i zemalja regiona”, rekla je visoka zvaničnica Unije.

„Mislim da se visoka predstavnica vratila frustrirana s balkanskog puta”, zaključio je šef slovačke diplomatije Miroslav Lajčak.

Pošto je makedonski predsjednik Đorđe Ivanov saopštio da ne može prihvatiti njen zahtjev da dâ mandat Zoranu Zaevu, Mogerinijeva je u Skupštini Srbije prošla kroz „toplog zeca” u organizaciji radikala i Dveri. U Podgorici je govorila pred gotovo polupraznom skupštinskom dvoranom pošto predstavnici opozicije bojkotuju zasjedanja zakonodavnog tijela, a u Sarajevo nije stigla zbog magle.

„Crna Gora je dobra priča na Zapadnom Balkanu”, kažu u Odboru Evropskog parlamenta (EP) za spoljne poslove i dodaju da je to zemlja koja je najviše napredovala među onima koje bi trebalo da pristupe Evropskoj uniji. No, pohvala je relativna. U borbi protiv korupcije i na planu slobode štampe, nema napretka. Ima fizičkih napada na novinare. Ipak, otvoreno je već 26, od 35 pristupnih poglavlja. Osim toga, Crna Gora bi još ove godine trebalo da bude primljena u NATO.

U oktobru je zemlju potresao pokušaj puča za koji Vlada optužuje rusku tajnu službu. Zapadnoevropski posmatrači pretpostavljaju da Moskva želi da osujeti pristup najmanje balkanske države NATO. Izbori tada održani važe kao poludemokratski.

Bosna i Hercegovina i dalje trpi zbog političkih posljedica balkanskih ratova i važi kao neuspjela država. Da bi bile zastupljene tri etničke grupe – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – nastala je smjesa vladajućih i upravnih struktura koje izgleda da ne mogu da se reformišu. Zemlja sa samo 3,5 miliona stanovnika ima 150 ministara i 600 poslanika. Politički aparat blokira sve pokušaje reformi a time i napredak u pravcu Evrope. Njeni izgledi za prijem u EU važe kao loši. U zemlji je i dalje stacionirano 600 vojnika EUFOR sa zadatkom da spriječe izbijanja nasilja.

Komplikovane političke strukture nisu pogodovale sporazumijevanju među etničkim grupama. Naprotiv, i dalje vladaju mržnja i provokacije.

I u Makedoniji su rovovi još vrlo duboki. Konflikti između makedonske i albanske etničke grupe stalno izbijaju, a demokratske strukture su sve ugroženije. Posmatrači već duže vremena strahuju da bi Makedonija mogla da sklizne u neku vrstu diktature.

Dugogodišnji premijer Nikola Gruevski napustio je svoju funkciju tek nakon što je Brisel na njega izvršio snažan pritisak. A izbori u decembru – održani poslije višestrukog odlaganja – nisu mogli da riješe političku krizu. Jer, otada predsjednik države blokira formiranje nove vlade od opozicionih političara i albanske manjine.

Srbija od 2014. pregovara o pristupu Evropskoj uniji, a izvjestioci u EP vide njen razvoj dijelom pozitivno: postoji napredak kada je riječ o stvaranju radnih mjesta i ekonomskim reformama. Nasuprot tome, opozicioni poslanici kritikuju manjkavosti u funkcionisanju pravne države i u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Srbija je dugo važila kao primjeran i siguran kandidat za prijem u EU. U najnovije vrijeme se, međutim, odnos s Kosovom toliko pogoršao da Brisel ponovo nastupa kao posrednik između te dvije strane. One se međusobno optužuju za provokacije, pri čemu su u Beogradu nacionalistički tonovi uzeli maha. Uticaj Moskve na Srbiju se povećao, a većina u zemlji pozdravlja rusko angažovanje.

Politička kriza u Albaniji se zaoštrava, a rad vlade je u velikoj mjeri blokiran. Od sredine februara opozicija blokira vladu u Tirani i traži prijevremene izbore.

EK je početak pristupnih pregovora principijelno stavila u izgled za kraj ove godine. Preduslov za to je reforma pravosuđa i provjera kontakata sudija i državnih tužilaca s organizovanim kriminalom. Brisel osim toga strahuje da će se na sljedećim izborima pokazati deficiti demokratije.

Kosovo još nije kandidat za prijem. Tek prošlog proljeća je dogovoren Sporazum o pridruživanju koji važi kao prvi korak k prijemu. Najvažniji zahtjev iz Brisela jeste da Kosovo sa Crnom Gorom sklopi sporazum o pridruživanju.

EU Kosovu nudi motivaciju prije svega u vidu liberalizacije viznog režima. Ta zemlja je samo „nekoliko koraka” udaljena od toga, kažu u EP. No, kao preduslov za to važi napredak u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Već godinama, EU pomaže Kosovu pri uspostavljanju struktura pravne države, a mandat EULEX je prošle godine produžen. Osim toga, tamo su i dalje stacionirani vojnici KFOR čije je misija očuvanje unutrašnjeg mira.

Politička scena na Kosovu ekstremno je polarizovana. Prošle godine je bilo sukoba – i nasilja – između vlade i opozicije u parlamentu. Odnosi sa Srbijom su sada tako zategnuti da Kosovo optužuje susjeda da hoće da ga anektira.

Na ovu konstelaciju loših bilateralnih odnosa zapadnobalkanskih zemalja, nadovezuju se krize multilateralne saradnje. Rusija, Turska, „bregzit”, nova američka politika, terorizam, migracije, pa i sama budućnost EU – veliki su spoljni i unutrašnji izazovi kojima se Unija bavi i baviće se u dogledno vrijeme. Otuda, iako se Mogerinijeva trudi da pokaže kako EU hoće i može da Zapadni Balkan stavi u svoj fokus, jasno je da su evropski prioriteti na drugim stvarima.

Na EU je da odgovori na pitanje kojim putem dalje do 2025. godine. EK je predložila pet mogućih scenarija za „jedinstvo Unije od 27 članica” i pozvala građane Unije da se izjasne. Zemlje Zapadnog Balkana, među kojima ima i onih čije su ambicije da prije 2025. postanu dio EU-porodice, nisu pozvane da učestvuju u toj debati, a zajednička evropska budućnost postala je dodatno nejasna.

„Regionalna stabilnost Zapadnog Balkana strateški je interes Evropske unije. I to nije pitanje geopolitičkih igara – to nije naš način bavljenja politikom, već i zato što znamo da stabilnost i mir na Balkanu znače i da je mir u Evropi”, poručila je Mogerini tokom posjete regionu. Mogerinijeva je imala jedinstvenu poruku za cio region, koju je jednoglasno podržao Savjet ministara u Briselu, a to je – odlučnost EU da radi sa svima na Zapadnom Balkanu, kako bi se mir na tom području obezbijedio jednom zauvijek.

U Savjetu EU ocjenjuju da je ta integracija i dalje „najbolja i najatraktivnija ponuda” za Zapadni Balkan, a da su posao na njenom ostvarenju i dobrobiti koje iz toga proizilaze – takođe zajednički. „Budućnost Evropske unije nije Unija od 27 članica. Iako će nas jedna napustiti, na njeno mjesto će doći druge članice”, objašnjava Mogerini. Ona je u okviru nove Evropske bezbjednosne i odbrambene strategije navela da EU i Zapadni Balkan dijele zajedničke izazove koji zahtijevaju zajednička rješenja u oblasti migracija, energetske sigurnosti, borbe protiv terorizma i organizovanog kriminala, kao i rad na vidljivom boljitku u životima svih građana regiona.

U trenucima povišenih tenzija i zamora od reformskih procesa, na evropskom putu na kome se često od dužine i prepreka jasno ne vidi cilj, upravo bi rast životnog standarda građana Zapadnog Balkana, ekonomski napredak i povratak vjere u budućnost mogli da daju taj prijeko potrebni impuls i podsticaj za povratak s nacionalističke, na konstruktivnu politiku saradnje u regionu.

Blizu fijaska

Ima mišljenja da je posjeta Mogerinijeve zemljama Balkana bila blizu fijaska. Već je početak njenog putovanja, prva posjeta Crnoj Gori praćena s posebnom pažnjom. Crna Gora se nalazi u dubokoj političkoj krizi i sve je više zahtjeva iz redova opozicije i nevladinog sektora da se Brisel uključi u njeno rješavanje. Takođe, do posjete Mogerinijeve došlo je samo dan pošto je spoljnopolitički odbor EP usvojio prijedlog rezolucije u kojoj je istakao lidersku poziciju Crne Gore u procesu evropskih integracija. Istovremeno je, međutim, ukazano i na probleme Crne Gore o kojima EK govori u svakom svom godišnjem izvještaju o napretku, a to su korupcija, organizovani kriminal i sloboda medija. Mogerini je govorila u gotovo polupraznoj plenarnoj sali, zato što su poslanici opozicije odlučili da ne prekidaju bojkot parlamenta, koji su počeli nakon prošlogodišnjih izbora, 16. oktobra. Sa druge strane, u programu Mogerinijeve nije bio predviđen odvojen sastanak s predstavnicima opozicije. Zbog toga je, u otvorenom pismu, oštro negodovao funkcioner najjačeg opozicionog saveza Demokratski front (DF) Nebojša Medojević. On je takvu odluku Mogerinijeve ocijenio kao neprimjereni i nediplomatski gest koji se doživljava kao politička poruka EU da podržava, ,,izborne krađe, represiju i politički progon DF, kao i erdogenizaciju Crne Gore”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

SOFTVER PEGAZ I ŠPIJUNIRANJE SVJETSKIH RAZMJERA: Neko nas posmatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako imamo na umu da je mobilni telefon postao naš neodvojiv dio, ideja o uređaju pretvorenom u malu napravu za špijuniranje je prilično jeziva. Uz pomoć Pegaza sve može biti kompromitovano – poruke, fotografije, lokacija… A meta, kao što se vidjelo prethodnih dana nijesu samo kriminalci i teroristi

 

Svijet je postao visoko tehnološko okruženje, a vlade i brojne firme se utrkuju u kreiranju što sofisticiranijeg načina za prismotru. Otkriće o masovnom korišćenju izraelskog programa za prisluškivanje Pegaz, tvrde analitičari, nije novo. Ipak, ističu da su podaci koji se odnose na razmjere targetiranja nevinih ljudi šokantni.

Ako imamo na umu da je mobilni telefon postao naš neodvojiv dio, ideja o uređaju pretvorenom u malu napravu za špijuniranje je prilično jeziva. Uz pomoć Pegaza sve može biti kompromitovano – poruke, fotografije, lokacija… A meta nijesu samo kriminalci i teroristi.

Procurjela baza podataka softvera Pegaz uključuje brojeve telefona francuskog predsjednika Emanuela Makrona i još 13 šefova država i šefova vlada, piše londonski Gardijan. Južnoafrički predsjednik Ciril Ramaphosa, Tedros Adanom Gebrejesus predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije, pakistanski premijer Imran Kan takođe su navedeni u podacima koji uključuju diplomate, vojne šefove i visoke političare iz 34 zemlje. Popis  sadrži i brojeve koji pripadaju Šarlu Mišelu, bivšem belgijskom premijeru koji je sada predsjednik Evropskog vijeća, kao i Mišelovom ocu Luisu Mišelu, bivšem belgijskom ministru spoljnih poslova.

Tu je  više od 50.000 telefonskih brojeva koji su, smatra se, bili na meti klijenata NSO grupe koja je kreirala ovaj softver za prisluškivanje. Među otkrivenim podacima, osim brojeva telefona su još i vrijeme i datum odabira ili unosa brojeva u sistem.

Glasnogovornik grupe NSO rekao je da Makron i drugi francuski i belgijski vladini zvaničnici sa popisa „nikada nisu bili meta Pegaza“. „To nije popis ciljeva ili potencijalnih ciljeva kupaca NSO-a”, dodali su iz ove firme. Ovaj softver izraelska firma nudi prvenstveno vladama svjetskih zemalja.

Softver Pegaz je prvobitno namijenjen za borbu protiv sajber-kriminalaca i terorista. On putem malver koda „inficira” Ajfon i Android uređaje, sa ciljem izvlačenja podataka o porukama, fotografijama i mejlovima sa telefona korisnika. Isti softver omogućuje prisluškivanje poziva. Najranija verzija Pegaza napravljena je 2016. godine, i u telefone meta dospijevala je putem „fišinga”, odnosno žrtva je morala da klikne na link kojim bi se njen uređaj zarazio. U narednih pet godina softver je usavršen, pa se može inkorporirati u telefon  na više načine, a iz uređaja može izvući sve vrste podataka kao i manipulisati mikorofonom zaraženog telefona.

Zabranjene priče, neprofitna novinska organizacija sa sjedištem u Parizu i Amnesti Internešnal prvi su dobili ove informacije o curenju. Oni su ih podijelili sa 16 medijskih organizacija među kojima su: Vašington post, Gardijan, Mond i drugi.

Amnesti je pregledao 67 pametnih telefona za koje se sumnjalo da su zaraženi. Istraga je utvrdila 23 uspješno izvršena upada, a 14 je imalo znakove pokušaja upada. Za preostalih 30 testovi nisu bili konačni. Osim političara i diplomata,  na listi  su i brojevi telefona preko 180 novinara koji rade za medije poput CNN, Njujork tajmsa, Al Džazire, Fajnenšel tajmsa, Rojtersa, AP, Vol Strit Žurnala, Paisa, Radija Slobodna Evropa, Ekonomista… Grupa Amnesti je navela da su njeni forenzički istraživači utvrdili da je Pegaz instaliran i na telefon turske novinarke Hatidže Čengiz, vjerenice ubijenog novinara Vašington posta Džamala Kašogija, svega četiri dana nakon što je likvidiran 2018.

Novinari čiji se brojevi pojavljuju u podacima kreću se od lokalnih frilensera, poput meksičkog novinara Cecilia Pineda Birta, koji je ubijen mjesec nakon što se njegov telefon našao na Pegazovoj listi. I  sve do nagrađivanih istraživačkih novinara, urednika i rukovodilaca u vodećim medijskim organizacijama, kakva je i Roula Khalaf urednica Fajnenšel tajmsa.

„Otkrića o  očiglednoj upotrebi softvera Pegaz za špijuniranje novinara, zaštitnika ljudskih prava, političara i drugih u raznim zemljama krajnje su zabrinjavajuća i djeluje da potvrđuju neke od najgorih strahova o mogućoj zloupotrebi tehnologije za nadzor i nezakonito kršenje ljudskih prava pojedinaca”, navela je Mišel Bašele visoka komesarka Ujedinjenih nacija za ljudska prava.

Iako su podaci pokazatelj namjere, prisutnost broja u podacima ne otkriva je li u pitanju pokušaj zaraze telefona špijunskim softverom ili je špijuniranje uspjelo. Forenzička ispitivanja malog uzorka mobilnih telefona s brojevima na popisu pronašla su uske korelacije između vremena i datuma broja u podacima i početka Pegazove aktivnosti – u nekim slučajevima i nekoliko sekundi.

Amnesti je podijelio „sigurnosne kopije” četiri iPhona s Sitizen Labom, istraživačkim timom sa Univerziteta u Torontu specijalizovanom za proučavanje Pegaza, koji je potvrdio njihove nalaze i utvrdio ispravnost njihovih forenzičkih metoda.

Iako su podaci organizovani u klastere, što ukazuje na pojedine NSO klijente, ne navodi se koji je NSO klijent odgovoran za odabir bilo kojeg zadanog broja. NSO tvrdi da svoje alate prodaje u 40 zemalja i za 60 klijenata u njima. Za sada uspješno odbijaju identifikaciju klijenata.

Kroz svoju istragu Amnesti i medijski partneri uspjeli su identifikovati 10 vlada za koje se vjeruje da su odgovorne za odabir ciljeva za prismotru: Azerbejdžan, Bahrein, Kazahstan, Meksiko, Maroko, Ruanda, Saudijska Arabija, Mađarska, Indija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

„Izvještaj organizacije Zabranjene priče prepun je pogrešnih pretpostavki, neutemeljnih teorija i pokreće ozbiljne sumnje o pouzdanosti i interesima izvora. Sve ukazuje da su ‘neidentifikovani izvori’ pružili neutemeljene informacije, izmještene iz realnosti. Nakon što smo provjerili njihove tvrdnje snažno demantujemo lažne optužbe iz tog izvještaja”, piše, između ostalog, u saopštenju na internet-stranici kompanije.

Ministarstvo odbrane Izraela je najavilo istragu. „Ako se utvrdi da su proizvodi NSO grupe) korišćeni u suprotnosti sa uslovima za (izvoznu) dozvolu ili izjavama zemalja kupaca preduzećemo odgovarajuće mjere”, saopštilo je ministarstvo i napomenulo da država Izrael nema pristup informacijama koje sakupljaju klijenti te kompanije.

U međuvremenu sa raznih meridijana stižu priče povezane sa ovim softverom.

U Meksiku je predsjednik Andrés Manuel López Obrador odbio pozive na kriminalističku istragu zbog otkrića da se u podacima pojavljuju podaci više hiljada Meksikanaca. Na njoj su i predsjednikovi članovi porodice i bliski prijatelji. „Ova istraga je nepobitan dokaz da smo bili podvrgnuti autoritarnoj nedemokratskoj vladi koja je kršila ljudska prava”, rekao je Obrador. Meksiko je, ispostavilo se, bio među prvim klijentima NSO-a 2011. godine, a najmanje tri državne agencije upravljale su Pegazom tokom prethodne vlade. „Apsolutno sam siguran da ova vlada nikoga ne špijunira. Ako pronađemo ugovore, oni će biti otkazani. U ovoj vladi radimo drugačije… transformišemo javni život. Ne špijuniramo novinare, političke protivnike ili aktiviste ”, rekao je Obrador.

Među telefonima koje je ispitivao međunarodni istraživački tim našli su se i oni iz našeg susjedstva. Neki od njih pripadali su mađarskim istraživačkim novinarima. U izvještaju se zaključuje da je Pegaza koristio i Viktor Orban, premijer ove države, kako bi „zahvaljujući softveru znao šta rade oni mediji koji nisu pod kontrolom vlade”. Iz mađarske vlade tvrde da „nemaju nikakva saznanja o navodnom prikupljanju podataka o kojima se ovdje govori”.

Bivši zaposlenik NSO-a potvrdio je da je Mađarska bila među klijentima njegove nekadašnje firme. Kako stvari stoje Mađari su nabavili Pegaz nakon posjete Izraelu 2017. godine. Javnosti je poznato da je tadašnji premijer Benjamin Netanjahu, blizak sa mađarskim premijerom.

Mađarska, prenose mediji, ima jedan od najfleksibilnijih zakona u Evropi kada je u pitanju vladino korišćenje tehnologije u svrhe prisluškivanja. Dovoljan je samo potpis ministra pravde.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen je kazala: „Sloboda medija, sloboda štampe je jedna od naših suštinskih vrijednosti. Ukoliko se potvrdi da se hakovanje dogodilo, to je potpuno neprihvatljivo“. Iako je EU osudila špijuniranje ne vidi se da će se stvari  bitnije promijeniti. Proizvođači će nastaviti proizvoditi slične softvere, firme sa  ili bez uticaja države će nastaviti da ih distribuiraju, a potražnja za ovakvim programima teško da će splasnuti. Poneko curenje podataka, zgroziće javnost nekoliko dana i stvari će se brzo vratiti „u normalu“. Zidovi će i dalje imati uši. I elektronski uređaji, takođe.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

TOPLOTNI TALASI I KLIMATSKE PROMJENE: Život na tihoj vatri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošla decenija bila je najtoplija do tada zabilježena. Ova već pomjera granice.  Globalno, proteklih šest godina bile su najtoplije ikad. U Evropi su veliki toplotni talasi od 2003. godine pet puta pogodili kontinent. Umjesto rješavanja problema, naučili smo da se adaptiramo

 

Ljeto 2021. se sprema za knjige rekorda. SAD i Kanada zahvaćene su nezabilježenim vrućinama, ekstremnom sušom i velikim požarima koji pustoše regiju. U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa.

Temperatura od 54,4 stepena tu nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi.

Temperature u Britanskoj Kolumbiji porasle su u ponedjeljak na 46,6°C. Tako velike vrućine su izuzetno rijetke u ovom području. Stručnjaci strahuju da će se katastrofalni uslovi, podstaknuti klimatskom krizom, pogoršavati tokom sljedećih mjeseci.

Pacifički sjeverozapad, poznat po svojoj umjerenoj klimi, doživljava rekordni toplotni talas. Portland i Sijetl su tokom prošlog vikenda srušili temperaturne rekorde sa 44°C, odnosno 40°C. U našoj mediteranskoj, znatno toplijoj klimi, temperature od 44,7°C imali smo prilike da upoznamo 2007. godine u Podgorici. Država Vašington premašila je svoj najviši temperaturni nivo u julu, a barem dio države protekle je nedjelje dosegao 45°C.

Ove temperature posebno su štetne za ovu regiju. Područje nije naviknuto i nije prilagođeno ovakvim temperaturnim skokovima. Pride, u mnogim područjima izvan gradskih središta temperature su bile još ekstremnije. Kako navodi Nik Bond, klimatolog u saveznoj državi Vašington, u gradu Kenbi, u sjeverozapadnom Oregonu, tokom vikenda je izmjereno je 48°C.

Upozorenje na vrućinu bilo je na snazi ​​i za veći dio zapadne Kanade. U ovom dijelu zemlje je zabilježena najviša temperatura, kada je vrućina u selu Liton probila termometar do 49.6°C. Ubrzo nakon postavljanja neslavnog rekorda, Liton je u velikoj mjeri uništen u šumskom požaru.

Događaj poput ovogodišnjih pacifičkih sjeverozapadnih vrućina još je rijedak ili izuzetno rijedak, ali bi bio gotovo nemoguć bez klimatskih promjena uzrokovanih štetnim djelovanjem čovjeka. „Zapanjuje da ove temperature dobijamo prije sredine ili drugog dijela vijeka”, kaže Bond.

Toplotni talas opisuje se kao „toplotna kupola“. Izraz ukazuje da se ova vrsta topline proteže visoko u atmosferu i da nije samo tanki sloj, te da može imati uticaj na pritisak i obrasce vjetra. Bond je rekao da su slični događaji do sada rijetko bilježeni – jednom u tri decenije.

U SAD-u veliki požari već bukte, iscrpljujući resurse mnogo ranije nego prethodnih godina. U 48 velikih požara izgorjelo je više od 661.400 hektara u 12 država. „Vatrogasno osoblje se u divljini i dalje suočava sa ekstremnim temperaturama“, izvještava ovih dana Nacionalni međuresorni vatrogasni centar. 

U Kaliforniji sezona požara nadmašuje prošlu godinu, kada je država postavila rekord od oko 4,1 miliona izgorjelih hektara.

„Ovo je početak stalne hitne situacije“, rekao je guverner Vašingtona Džej Insli tokom intervjua za MSNBC. „Moramo se pozabaviti izvorom ovog problema, a to su klimatske promjene“.

Vrućina je prisilila škole i firme da obustave rad. Mjesta za testiranje Covid-19 i mobilne jedinice za vakcinisanje nijesu u funkciji. Otvaraju se rashladni centri, apeluje se na stanovništvo da se redovno hidrira, te da se stariji i bolesni dodatno paze. Lokalni mediji izvijestili su kako je opasna vrućina na sjeverozapadnom dijelu Tihog okeana izuvijala ceste, jer su se asfalt i beton deformisali do nivoa koji inženjeri nijesu očekivali. Demokratska senatorka Marija Kantvel ukazala  je da vrućina ilustruje hitnu potrebu za federalnim infrastrukturnim paketom za promovisanje čiste energije, smanjenje emisija gasova koji izazivaju efekat staklene bašte i zaštitu ljudi od ekstremnih vrućina. „Država Vašington nije izgrađena za trocifrene farenhajtove temperature“, rekla je.

Džon Horgan, premijer vrućinom pogođene Britanske Kolumbije, rekao je da klimatske promjene nijesu fikcija, te da ovo nije problem Kanade, već globalni izazov. Ketrie Hejho, kanadska naučnica sa univerziteta Texas Tech, citirala je studije i vladine izvještaje koji pokazuju kako se Kanada zagrijava dvostruko brže od ostatka svijeta, a mjesečne visoke temperature rastu tri puta češće od rekorda hladnih temperatura. „Radila sam na klimatskim projekcijama 25 godina pa smo znali da ovo dolazi: ipak je šokantno kada vidite kako ti rekordi padaju u stvarnom životu na mjestu iz kojeg ste“, tvitovala je ona.

Brojnim naučnicima koji za ovakve događaje optužuju klimatske promjene pridružio se Džo Bajden. „Da li ste mogli da vjerujete da ćete uključiti vijesti i vidjeti da je u Portlandu u Oregonu 47°C?”, pitao je Biden kritikujući negatore klimatskih promjena. „Ali ne brinite – nema globalnog zagrijavanja, jer je to samo plod naše mašte”.

Klimatski stručnjaci pozvaju vlade da pojačaju napore na suzbijanju sve veće klimatske opasnosti.

Sir Dejvid King, bivši glavni naučni savjetnik iz Velike Britanije, rekao je: „Nigdje nije sigurno… ko bi predvidio temperaturu od 48/49°C u Britanskoj Kolumbiji?” King, koji je zajedno s drugim vodećim naučnicima osnovao Savjetodavnu skupinu za klimatske krize ranije ovog mjeseca, rekao je kako su naučnici decenijama upozoravali na ekstremne vremenske događaje, a sada vrijeme za akciju ističe. „Rizici su toliko dugo poznati i nismo djelovali, sada imamo vrlo mali vremenski okvir za rješavanje problema“.

Slične riječi dolaze od sekretara UN Antonija Gutereša: „Nauka već dugo upozorava da moramo ograničiti porast temperature na 1,5 stepeni. Inače, rizikujemo katastrofu… Ograničavanje globalnog porasta temperature pitanje je preživljavanja za klimatski osjetljive zemlje”. Trenutni troškovi prilagođavanja za zemlje u razvoju iznose 70 milijardi dolara godišnje, a to bi do 2030. moglo narasti na čak 300 milijardi dolara godišnje, upozorio je Gutereš i zatražio jasan plan za postizanje utvrđenih ciljeva klimatskog finansiranja do 2025.

Stručnjaci kažu da bi razmjere vrućina u SAD-u i Kanadi trebale poslužiti kao „poziv na uzbunu“ kreatorima politike i zajednicama širom svijeta, posebno u susret presudnom klimatskom samitu UN-a COP26 koji će se održati krajem  godine.

Posljednje vrućine Evropljane podsjećaju na kobnu 2003. godinu. Francuska je na ispisu te godine zabilježila više od 15.000 smrtnih slučajeva povezanih sa vrućinom. Italija gotovo 20.000. Širom kontinenta život je izgubilo više od 70.000 ljudi – većinom siromašnih, izolovanih i starijih osoba. Prošla decenija bila je najtoplija do tada zabilježena. Ova već pomjera granice. Globalno, proteklih šest godina bile su do tada najtoplije. U Evropi su veliki toplotni talasi od 2003. godine pet puta pogodili kontinent, a 2019. donijela je temperaturne rekorde svih vremena u šest zapadnoevropskih zemalja, uključujući 46,1°C u Francuskoj. Umjesto rješavanja problema, naučili smo da se adaptiramo. „Zahvaljujući preventivnim mjerama i porukama upozorenja, uspjeli smo deset puta smanjiti stopu smrtnosti iz 2003“, rekla je francuska ministarka zdravstva Agnès Buzin. Ključ tog postignuća bio je Nacionalni akcioni plan koji je vlada izradila 2004.

Rješenje za globalno zagrijavanje je, naravno, drastično smanjenje emisije gasova. Ako to ne uspijemo, do 2100. broj umrlih povezanih s vrućinom mogao bi porasti iznad 100.000 godišnje samo u SAD-u, drugdje je prijetnja daleko veća. U Indiji bi broj smrtnih slučajeva mogao dostići i 1,5 miliona, prema nedavnim istraživanjima. U toj zemlji gdje majske temperature redovno prelaze 40°C, klima uređaje ima manje od 10 odsto domaćinstava. Tržište ovih uređaja je konstantno u porastu. I u Indiji, i u svijetu. Međunarodna agencija za energetiku predviđa da će se broj jedinica klima uređaja povećati ​​na 5,6 milijardi do sredine vijeka, sa 1,6 milijardi koliko ih ima danas. Dobra vijest je da će se manje umirati od vrućine, ali tu je i on veoma loša vijest. Trenutna tehnologija klimatizacije ima visoku cijenu za planetu. U 2016. klimatizacija je iznosila 1,25 milijardi tona emisije CO2; do 2050. očekuje se da će se taj broj gotovo udvostručiti. Jasno je da su potrebne nove ideje.

Istraživači povezuju više temperature s većom učestalošću prerane, premale i mrtvorođene djece, a iscrpljenost toplinom utiče na raspoloženje, ponašanje i mentalno zdravlje. Vruće vrijeme čini ljude nasilnijima, smanjuje produktivnost. Međunarodna organizacija rada predviđa da će visoke temperature do 2030. smanjiti ukupno radno vrijeme za 2.2 odsto, što je ekvivalentno gubitku 80 miliona stalno zaposlenih, uglavnom u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

Milijarde ljudi suočiće se s oštrim izborom: migrirati u hladniju klimu ili ostati i prilagoditi se.

Agencija za izbeglice UN ocenjuje da ekstremni vremenski uslovi i porast nivoa mora već čine da se više od 20 miliona ljudi svake godine preseli u druge djelove svojih zemalja. Preseljenje već pravi problem malim ostrvskim državama u Tihom i Indijskom okeanu, kao i na Karibima.

„Zemlje poput Maršalskih ostrva mogu da primjene planove adaptacije do određenog porasta nivoa mora“, kaže Helene Žakot de Kombe, klimatološkinja sa Univerziteta na južnom Pacifiku i savjetnica vlade Maršalovih ostrva. „Ali ako nastavi da raste, ta ostrva u nekom trenutku više neće biti naseljiva.“

Svijet trenutno liči na žabu u loncu ključale vode iz basne Olivera Klerka. Još smo na tihoj vatri, ali se treba bojati da kada postanemo svjesni temperature naše okoline, može biti kasno.

Majls Alen, profesor nauke o geosistemima sa Univerziteta Oksford, naglašava da je izbjegavanje katastrofalnih uticaja klime još moguće. „Važno je da ljudi ne dobiju poruku ‘ionako smo osuđeni na propast, pa zašto se onda truditi?’. Ovo je rješiv problem. Mogli bismo zaustaviti globalno zagrijavanje u jednoj generaciji kad bismo to htjeli“.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVO POGLAVLJE STRADANJA SJEVERNOAMERIČKIH STAROSJEDILACA: Kanadske škole smrti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Diskriminacija nad starosjediocima Kanade dešava se i danas. Zločin nad ovim narodom traje više vjekova. Gotovo svakodnevno kroz novinske naslove može se otkriti jedan novi detalj mržnje bijelog osvajača protiv onih čiju su zemlju oteli, a živote u potpunosti promijenili. Ostaje bojazan da će nedavno pronađene masovne dječije grobnice ostati još dugo fusnota priče o osvajanju zapada

 

Kanada ovih dana gori. Nekoliko stoljetnih katoličkih crkava Britanske Kolumbije zapaljeno je do temelja. Policija sumnja da su požari podmetnuti. Činjenica da su se desili nakon pronalaska masovnih grobnica sa tijelima stotina starosjedilačke djece, među kojima je bilo i onih od tri godine, daje pravo sumnji da su ova dva događaja povezana.

U međuvremenu, nekoliko gradova otkazalo je proslavu Dana Kanade planiranu za prvi jul u znak solidarnosti sa ožalošćenim autohtonim zajednicama.

Ove vijesti su samo nova poglavlja priče koja je počela dolaskom Evropljana na taj kontinent.

Tekumseh, poglavica Šoni plemena koje je naseljavalo predjele blizu kanadsko-američke granice kroz osamnaesti vijek, pitao se gdje su „Pekot, Naraganseti, Mohikanci, Pokanoketi i mnoga druga nekada moćna plemena?“ Dao je i odgovor na to pitanje: „Iščezli su pred pohlepom i tlačenjem bijelog čovjeka, kao što snijeg iščezava pred ljetnjim suncem“.

Bijeli osvajač je od kraja XV vijeka do danas učinio sve da potisne starosjedioce. Nakon istrebljenja cijelih plemena, oduzimanja zemlje i guranja u rezervate, iznurivanja glađu i progonima, nekada ponosna plemena su se adaptirala načinu života bijelog čovjeka. Drugi izbor bio je sigurna smrt.  Ispostaviće se da ni prvi izbor nije bio bez fatalnih posljedica. Osvajači su uradili sve da asimiluju ili unište narode koji su naseljavali sjevernoamerički kontinent.

„Bijelci su od prvog dana starosjedioce tjerali da se odreknu svog načina života i prihvate običaje bijelih ljudi… Da su oni tjerali bijele ljude da žive kao što žive crveni ljudi, oni bi se pobunili i pružili im žestok otpor,“ govorio je Vamditanka, poglavica Sante Sijua.

Krajem sedme decenije XIX vijeka, kada je ovaj veliki poglavica konačno deportovan u rezervat, počinje naša priča. Tada je u Kanadi uspostavljen sistem rezidencijalnih škola, koje su uglavnom vodile crkve. Izrasle su iz Zakona o postupnoj civilizaciji iz 1857, koji je zahtijevao da starosjedioci nauče čitati i pisati engleski i francuski jezik, te da napuste svoja tradicionalna imena. Nova imena im je odobravala vlada.

Sir Džon A. Mekdonald odobrio je uspostavljanje škola za autohtonu djecu u zapadnoj Kanadi 1883. U sistemu je bilo oko 150 škola od čega su tri četvrtine vodile katoličke crkve, dok su ostale bile pod okriljem prezbiterijanske, anglikanske i Ujedinjene crkve Kanade, glavne protestantske denominacije.

Kroz ove ustanove, izvori navode, prošlo je preko 150.000 djece koja su u najvećem broju prisilno dovođena. Trenutne procjene kreću se od 10.000 do 50.000 djece koja se iz škola nijesu vratila kući.

Bolest, posebno tuberkuloza i epidemija španjolke početkom XX vijeka zahvatila je prenatrpane spavaonice. Fatalni požari i nesreće bili su česti, a jedan broj djece pobjegao je i umro od hladnoće, gladi ili nezgode pri povratku roditeljskim domovima. Slike iz škola koje su dostupne ne prikazuju ovu patnju i stradanja. Fotografije uredno odjevene djece u redovima ili tokom obavljanja svakodnevnih zadataka ne ukazuju na najstravičnije momente njihovih života – psihičko, fizičko i seksualno zlostavljanje. Otkrivaju neumorne napore vaspitača, najvažnijih djelova ovog nakaradnog sistema, da toj djeci promijene vjerska uvjerenja i način života.

Škole su stavljene pod vladin nadzor 1969. godine. Sistem je propao tokom 1970-ih, a posljednja škola je zatvorena 1996. Ove ustanove često nijesu imale igrališta, ali su po pravilu imale groblja.

„To je surova stvarnost i to je naša istina, to je naša istorija“, rekla je poglavica Rozen Kazimir i ukazala da su se morali boriti da bi dokazali ove opštepoznate činjenice.

Masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 215 djece na zemlji koja je pripadala nekadašnjoj rezidencijalnoj školi priča stravičnu priču. Poglavica Kazimir je izjavila jda su radarom koji prodire u zemlju otkrili dječije ostatke u blizini mjesta  rezidencijalne škole Kamloops kojom je upravljala katolička crkva.

Komisija za istinu i pomirenje koju je osnovala vlada, zaključila je da je najmanje 4.100 učenika umrlo dok je pohađalo škole i da mnoge porodice nikada nijesu saznale za sudbinu svojih potomaka.

Pomenutu komisiju osnovala je Vlada 2007, sa ciljem utvrđivanja istine vezane za ove škole.

Vlada se izvinila preživjelima 2008. godine, a 28.000 žrtava dobilo je odštetu. Sedamnaest vladinih istražnih timova je došlo do preko 5.300 imena  počinitelja ovih stravičnih zločina.

Prije šest godina Komisija je predstavila opsežan Izvještaj. Između ostalog zaključila je 2015. da su škole sprovodile program „kulturnog genocida“. Za „kulturni genocid“ i zlostavljanje djece znalo se skoro koliko i za postojanje tih škola.

Stopa smrtnosti među djecom u rezidencijalnim školama bila je viša nego među kanadskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu, navodi se u Izvještaju.

Da bi razbili zid ćutanja, domorodačka zajednica je na svoju ruku krenula u istraživanje. Poglavica Kazimir je rekla da je potraga za ostacima u Kamloopsu započela početkom 2000-ih, dijelom i zbog toga što se službena objašnjenja, uključujući sugestije da su nestala djeca jednostavno pobjegla, nijesu poklapala s pričama koje su prenijeli bivši učenici.

Među nekima od tih svjedočenja su i riječi Didi Lerat koja je pohađala školu u rezervatu Cowessess u Saskatchewanu u Kanadi. Sjećanja na zlostavljanja koja je tamo preživjela i dalje je progone, a strah se vratio kad je 23. juna na mjestu škole otkrivena 751 neoznačena grobnica.

„To sam mogla biti ja“, priča ona za Nacionalnu geografiju. „Nemoj biti primijećen, jer vidjela sam što su učinili s djecom koja su primijećena“, rekla je Lerat. „Ko god ih je ubijao, mislio je da su ništa… samo mali divljaci“, sjeća se nekadašnja učenica.

Neki preživjeli dobili su brojeve umjesto imena. Šest škola sprovodilo je prehrambene eksperimente na djeci tokom 1940-ih; neki su umrli od gladi. Zloglasna rezidencijalna škola Svete Ane u sjevernom Ontariju imala je i električnu stolicu za kažnjavanje učenika. Poneka djeca su i bježala, ali rijetko je koje uspijevalo u toj zamisli. Nestajali su na putu do udaljenih porodica ili vraćani i kažnjavani u školama.

Sa ciljem traženja rješenja i utjehe prije nekoliko dana je uklonjena statua oca Džosefa Hugonarda, jednog od prvih upravnika ovih škola u Kanadi. Visoka figura sveštenika okružena sa dvoje vesele indijanske djece tršave kose i u narodnoj nošnji – stvarima koje su striktno bile zabranjene u školama poput ove, spomenik je hipokriziji kanadskih vlasti i katoličke crkve, a ne suživotu i misionarskoj djelatnosti koju je trebala da prikazuje. Statua sada krasi javnosti nepoznato skladište.

Izvinjenje Vatikana je jedna od 94 preporuke koje je napravila Komisija za istinu i pomirenje. Ovo izvinjenje ne bi bilo presedan. Ono bi bilo slično onom koje je papa ponudio žrtvama seksualnog nasilja u Irskoj 2010. ili pet godina kasnije onom upućenom stanovništvu Bolivije za grijehe kolonijalizma.

Premijer Kanade Džastin Trudo je tokom posjete Vatikanu 2017. godine lično zamolio papu Franja da razmotri gest izvinjenja porodicama nastradalih. Predlog je odbijen. Nakon pronalaska masovnih grobnica iz Vatikana opet stižu riječi saosjećanja u boli. Izvinjenja  još nema. „Ne možete biti u poziciji moći i uništiti život druge osobe”, riječi su pape Franja.

Mnogi su svoju žalost i bijes usmjerili na katoličku crkvu koja je vodila dvije trećine ovih škola širom zemlje. Reakcija Vatikana potrebnija je ovih dana nego ikada ranije.

Za starosjedioce ove drvene crkve koje se potpaljuju posljednjih dana prizivaju kontradiktorne osjećaje. Mukotrpnim radom sagradili su ih njihovi preci, u njima su se generacije krštavale i sahranjivale, ali one simbolizuju i uništavanje njihove kulture, i naravno strah i zlostavljanje duže od vijeka.

„Te su nevine duše žrtvovane za kolonijalizam“, rekla je teološkinja Amelija Mekkomber.

Lokalne poglavice su tražile da se uprkos očiglednom bijesu poštede paljenja i rušenja zgrade stare više od jednog stoljeća.

„Mogu to razumjeti. Ne volim crkvu. Ne vjerujem u crkvu”, rekao je poglavica Klarens Lui iz plemena Osoyoos za National Post, nakon što je crkva u njegovoj zajednici uništena. „Mnogi preživjeli u rezidencijalnim školama mrze crkvu sa strašću – ali nikada nisam čuo da bilo ko od njih ikada sugeriše ljudima da se okrenu ovakvim akcijama…“.

Uprkos tome što je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, Kanada generacijama nije u stanju da obezbijedi pristup čistoj vodi dijelu starosjedilaca. Premijer Trudo je tokom političke kampanje 2015. dao ambiciozno obećanje da će okončati ovaj problem u više od 100 zajednica Prvih naroda širom zemlje. Danas, savezni ministar koji nadzire ovaj problem, priznaje da je Vlada propustila krajnji rok za ostvarenje obećanja i kaže da nema „vjerodostojan izgovor“ za taj propust.

Statistike pokazuju da je stopa prisustva pripadnika Prvih naroda u zatvorima ove države nesrazmjerno velika.

Brojne lokalne poglavice već dugo pokušavaju pogurati kanadsku vladu da učini nešto oko nestanaka i ubistava starosjedilačkih žena i djevojaka. Čak i izvještaji koje je napravilo tijelo oformljeno od Vlade, pokazuju da ih se na hiljade vodi kao nestalo ili ubijeno. Vladin izvještaj zaključuje da su državne akcije ili neaktivnost ukorijenjene u kolonijalizmu i kolonijalnim ideologijama bile ključna pokretačka snaga u nestanku ovih žena.

Viralni snimak pripadnice Atikamekw plemena iz bolnice u Kvebeku, pokazuje da rasizam postoji i u najhumanijim institucijama ove zemlje. Uskraćena medicinska pomoć i diskriminacija na rasnoj osnovi doveli su do smrti tridesetsedmogodišnje majke sedmoro djece.

Diskriminacija nad prvim narodima Kanade dešava se i danas. Višeslojna je to i komplikovana priča. Zločin traje više vjekova. Gotovo svakodnevno kroz novinske naslove može se otkriti novi detalj mržnje bijelog osvajača protiv onih čiju su zemlju oteli, a živote u potpunosti promijenili. Ostaje bojazan da će nedavno pronađene masovne dječije grobnice ostati još dugo fusnota priče o osvajanju zapada u kojoj odzvanja rečenica generala Filipa Šeridana da je samo mrtav Indijanac, dobar Indijanac.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo