Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Što se jagoda tiče –šumske

Objavljeno prije

na

Počela je sezona odlaska grlom u jagode. Sad će sve biti bolje. Pravila bih neki kolač sa jagodama samo nemam jagode, a iskreno, kad ih vidim na pijaci plašim se da mi se neka ne otme iz ruke i odgrize mi prst koliko izgledaju radioaktivno. Koješta! (Koješta – reč u srpskom jeziku koja je dovoljna da otkači mnogobrojne gluposti od ideje da imaju neki tajni smisao). Možda sam samo htela da ubijem vreme. Nešto razmišljam – kaže se ,,ubijati vreme”, ,,ubiti dan”. Kakvi smo mi to ljudi! A posle nam đavo kriv kad shvatimo koliko ga je malo ostalo.

Na putu do pijace, srećem trubače i komšinicu koja se oduševila, toliko, da mislim da joj je Bregović nešto u rodu. A i ti trubači, pa ko će da im da pare u devet sati ujutru, pošten svet spava, ostali su u crkvi. Zna se ko kosi, a koga boli klinac za ovog što kosi.

Privuče mi pažnju: „Lepe su vam ove šumske jagode, al’ preskupe su”. U tom trenutku sam se zapitala da li manje volim pihtije ili vojvođanski naglasak, jer neki smo deo ,,plemena”, a neki su, eto, rođeni Vojvođani. Zaboga, razmišljam, jedno od najlepših postojanja je postojanje šumske jagode. „Gospođo, ja bih rado platila ove šumske jagode za vas, ali da vadite jednu po jednu u svoju kanticu.” Pomislih, sad kad se naljuti! A onda se setim da kad se Vojvođani naljute oni stanu u red, plate svoje redovne račune, a prigovore zapišu u knjigu žalbi. Latinicom! Eventualno te prebiju ako nisi gej. Nego, ako vam život da limun znači da ste kasno bili na pijaci i da su se jagode prodale.

Pamtim kad mi je baba, pre trideset godina, ubrala jagodu, blago je protresla da spadne blato, promuljala je po potoku pored bašte i dala mi da jedem. Ovo sad je proseravanje. Mi smo jeli zdravu hranu i pre nego što su izmislili zdravu hranu. I još kažu da zalogaj treba žvakati dvadeset i šest puta, pa brate, dok pojedeš nešto, možeš preć’ Crnu Goru četiri puta i dobiti nobela za hemiju… I evo, jedem drugu jagodu. Nisam je uzela od druga, jagoda je druga po redu. Nije jagoda ništa mom drugu po redu nego… Znate šta?! Zaboravite! Ako volim jagode ima da vrištim: “Jagodeeeee, volim vas!”, ako volim pesmu ima da je pevam i vrištim na sav glas. Treba da smo glasni i da pričamo o stvarima koje volimo, ali je problem što smo najglasniji kad mrzimo.

,,Poslednjim izmenama Zakona o porezu na dohodak građana uvedena je obaveza plaćanja doprinosa i poreza za šumske plodove, gljive i lekovito bilje od 58 procenata”. To, Vučiću, care! Trpaj do 100 odsto podrške!

Svejedno, kao devojčica sam ih sanjala, nikako ih dočekati, a sad dolaze sve brže i brže. Jagode.

P. S. Onaj savršeni puding od vanile sa šumskim jagodama, što sam napravila danas, doveo me je do zaključka da ne volim puding od vanile.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Izraz u slučaju opasnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Buvljak. Mjesto gde se svakog vikenda prepliću sudbine starih stvari, zaboravljenih uspomena i ponekog skrivenog blaga

 

Tog se junskog dana, dvadeset osmog, Sunce žestoko usijalo u očiglednoj nameri da sprži svet ispod sebe. Leto tek što je rođeno, a već je podivljalo. Ako ne morate, ne izlazite napolje između svitanja i sumraka.

Krenula sam na Najlon pijacu, takozvani buvljak u Novom sadu. Već kod prvih prodavačica primetila sam da mlade žene rade pored starijih verzija sebe. Uče kako se govori, hoda, oblači i misli. Ne moraju da razmišljaju o budućnosti, da brinu o njoj, u neposrednoj im je blizini, već je žive. U introvertnoj prirodi su civilizacije i sistemi koji previru i prožimaju, u kojima plivaš nekad kao ajkula, nekad kao zlatna ribica, a nekad si, prosto, morski krastavac. Taj sadržaj je toliko složen, da zaboraviš da kažeš ljudima da uopšte postoji, a i da kažeš, ko bi to razumeo? Zato ćutiš.

Nedelja je. Jutro. Buvljak. Mesto gde se svakog vikenda prepliću sudbine starih stvari, zaboravljenih uspomena i ponekog skrivenog blaga. Na podu, na prljavom ćebetu nabacane knjige. Među njima ugledah i jednu svoju. I da je u pitanju samo jedan primerak, pa i da razumem. Ali ne. Sedam potpuno novih, netaknutih primeraka. Kažu da postaješ pravi, profesionalni pisac tek onda kad na buvljaku otkupiš primerke sopstvene knjige, a knjige, baš kao i ljudi, imaju svoje čudesne, neispisane puteve. Dok mi odavno više i ne mislimo na njih, one negde strpljivo čekaju svoje vreme. Kao da su punih petnaest godina knjige prespavale u tišini nekog zaboravljenog magacina, čekajući baš ovaj vikend da ponovo ugledaju svetlost dana. Ko zna gde su sve bile, kroz čije su ruke prošle i kakvim su putevima stigle do buvljaka. Pomislila sam da svaka napisana reč, očigledno, ima svoju sudbinu. Nekada put do čitalaca počinje u knjižari, a nekad se, posle mnogo godina, nastavlja na mestu gde ga niko ne očekuje.

Ovih sedam primeraka danas me je podsetilo na jednu lepu istinu, da knjiga ima svoj život nezavisan od njenog pisca. A ponekad, posle mnogo godina, vrati se da vas podseti na čoveka koji ste bili kada ste je pisali. Na Najlon pijaci danas sam, pomalo neočekivano, srela jednu svoju mlađu sebe.

Svaka dobra stvar koja se desila, došla je nakon što se celim srcem uletelo u nju. Taj detalj se kasnije zaboravi.

P.S. Toliko puta sam prešla preko svega… I konačno sam uspela! Sve je sravnjeno sa zemljom!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Nemaština odgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čudesno je kako neke naizgled sporedne slike iz djetinjstva ostanu s nama zauvijek, nadžive mnoge važnije i pamtljivije stvari koje smo vidjeli i iskusili

 

 

Koliko god dugo i neometano živela u ovom selu, ipak sam došljak, skoro kao podstanar, i izostaće taj ključni trenutak slobode. Šta mogu, tako je kako je, u redu je. Problem je što je to prilično dobra metafora i za način na koji vodim svoj život. Nemojte biti podstanari u sopstvenom životu. Znam, sve u životu možeš sam, ali kad imaš nekog sa kim prolaziš svim tim putevima, onda te baš zabole da li si na pravom putu ili si zalutao i gde taj put uopšte vodi.

Vrućina je. Nije što je vrućina, nego što je neki nespokoj. Negde nakon te tačke, skrenuli smo pogrešno… Kao čovečanstvo. Nekako me plaši stepen ravnodušnosti za neke stvari, koji je počeo da mi se dešava, nekako kao da je samo neki slučajni momenat, ključan da aktivira sve moguće vulkane i nakon te erupcije vlada apsolutna tišina i sve postaje svejedno. Znala sam da tamo negde postoji okrutnost, ali nisam dozvoljavala da mi ta spoznaja prođe kroz sistem, da ga otruje, uprlja, ošteti. Postavila sam sve moguće zidove i ne zanimaju me moderna rešenja. Bedeme niko nikad srušiti neće.

Ličnost je uvek usamljena. Praznina je uvek deo grupe. Odsustvo sadržaja i duhovnog centra podrazumeva fluidnost, prelivanje, vodenkastu strukturu bez forme. Praznina ne može da razume princip, istinu i vrednost. To su dva nepomirljiva sveta. Od postanja. Rat protiv praznine je nemoguć, jer ne postoji sadržaj koji možeš da ugroziš ili mu zadaš udarac. Alternativni oblik ratovanja podrazumeva paralelni prostor, van zjapeće praznine. To bi mogla da bude kombinacija Jingerovog Šumskog odmetnika i Dimitrija Karamazova.

Šetam po dvorištu i razmišljam šta će biti sutra. I sutra ću isto. Danas je samo raskorak. Kao u pauzi za odmor, sa rukama na bokovima. I život sada je raskorak, a to što uporno nastavljam da hodam, predstava je učitelja života. I još nešto, smokva pred kućom, koja se jede sa drveta, je nešto najbliže raju u ovom turobnom svetu. Čudesno je kako neke naizgled sporedne slike iz detinjstva ostanu s nama zauvek, nadžive mnoge važnije i pamtljivije stvari koje smo videli i iskusili.

Ne idem u dan, dan ide u susret meni. Kad ustaneš naspavan i nasmejan onda upališ opciju save i ne daš da ti to ma ko pokvari. Na radost, lipa još divlja selom, dolazi u goste jutarnjim povetarcem, prozori pootvarani, dozvoljavam joj da zaviri u svaki kutak ove kuće, volela bih da ostane što duže. Ne slutimo koliko smo  zapravo srećni. Tek tako. Jer nas ima. Jer imamo još jedno novo leto.

P. S. Zahlađujem odnose kad postane nepodnošljivo vruće.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

San za izdavanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onog trenutka kada se na samog sebe osloniš, oslonio si se na najjači oslonac u životu, i to je tako

 

 

Nabrala čelo, slušam vesti, rešavam ukrštenicu, još da prenosim generacijsku traumu na svoju decu i ista moj otac. Uglavnom pažljivo slušam vesti, prve dve rečenice, posle toga prelazim na polja lavande u mislima i ostajem dugo tamo. Lažem, polja maka su u pitanju, nego mi je lavanda nekako više poetski markirana, ali verovatno je to nešto u mojoj glavi. Kako god. „Budite lepi i vedri kao ovo jutro. Izdržite tako koliko možete. Smračite se, ako morate, tek kad se dan smrači. Budite logični: bolje je da vam bude lepo nego ružno“, preporučuje nam čika Duško Radović.

Čudan osećaj samopouzdanja kada pogledam noge, stopala, da su moja, da stojim, hodam, nešto radim, mrdam, pa osvestim: živim, čoveče! Kad se u tu misao udubim, prikaz nogu bude i više nego stvarnost. Lako je zimi prihvatiti sudbinu, ’ajde budi mangup, pa je prihvati u proleće, leto, kada te sunce spuca direkt u čelo…  telo teži pokretu, slobodi misli, kada prizori nabujale prirode u svojim najsjajnijim bojama dosežu do praiskonske dubine duše i prosto zahtevaju da se pitaš. Postoje mesta koja ne prizivaju glasom, nego tišinom… Mesta gde koraci prestanu da budu žurba, a postanu mir. Gde se čovek raspe po pejzažu kao da mu je oduvek pripadao. Pomalo vetar, pomalo senka starog drveta, pomalo svetlost koja treperi među granama.

Da bi neke stvari trajale, moraju da se održavaju. I gorka pilula koju moraš da progutaš je ta, da ćeš u životu uvek ti biti ta osoba koja održava. Nikad neko drugi. Sve što održavaš, trajaće. Sve što napustiš… Napustiće te. Prihvati, ili nemoj. Tako je. Onog trenutka kada se na samog sebe osloniš, oslonio si se na najjači oslonac u životu, i to je tako.

Slušam pažljivo ptičice, moje selo u Sremu je stecište stotinama vrsta ptica, trenutno detlić dominira komšilukom i crnoglava grmuša. Neverovatan je taj glasovni mehanizam koji poseduju, verujem da bi se svaki ton-inženjer složio sa ovim utiskom: iako ne pevaju u dvoranskom ambijentu, glas se ne rasipa pod svodom neba, nego, kao kad se gitara ušteka u pojačalo i doda se reverb (efekat ambijentalnog odjeka), tako i to malo stvorenjce BEZ pojačala i efekat-procesora ljulja čitav prostor BEZ ZIDOVA (koji bi izazvali odjek), dakle efekat dolazi pravo iz te male rezonatorske kutijice. Čarolija.

I večeras opijanje. Čekam vas kod moje lipe – samo pratite nos. Ili srce. Isto vam se piše.

P.S. Upamtite moje reči. Ja ću ih sigurno zaboraviti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo