Povežite se sa nama

MONITORING

Što se ne šće u lance vezati

Objavljeno prije

na

Suđenje akterima „kokainske afere” biće održano na jesen, vjerovatno u septembru. Ukoliko crnogorski državljani, optuženi u tom predmetu, do tada ne budu dostupni, sudiće im se u odsustvu – rečeno je izvještaču Monitora u Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal u Beogradu. Optužnice, podignute zimus, postale su pravosnažne 13. juna, no, to je možda tek uvod u mnogo dublji pravosudni zahvat.

Istraga je, naime, podijeljena u dva dijela: jedna za šverc kokaina a druga za pranje novca. Sada je optuženo ukupno 20 lica, na čelu sa Darkom Šarom Šarićem, zbog krijumčarenje kokaina 2008. i 2009. na području Srbije, Zapadne Evrope i Južne Amerike. Optuženima prijeti kazna od minimalnih 10 do maksimalnih 40 godina robije.

Još 12 lica, međutim, obuhvaćeno je istragom i zbog „plasmana ilegalnih prihoda u legalne tokove”, kroz finansijske transakcije i investiranje. Od 20 optuženih, sedam je u bjekstvu, uključujući i crnogorske državljane: Gorana Sokovića i Darka Tošića iz Pljevalja, Draška Vukovića iz Berana.

Sva trojica su, nakon podizanje optužnice, bili ili još uvijek jesu u Crnoj Gori. U februaru, povodom „kokainske afere”, oni su bili u kontaktu sa crnogorskom policijom; Soković i Tošić su bili uhapšeni, dok je Vuković imao „informativne razgovore”.

„Crnoj Gori su dostavljene optužnice još u januaru ove godine. Poznat je odgovor vašeg Ministarstva pravde. Od tada nema nikakvih novosti u smislu da će optuženi crnogorski državljani biti izručeni”, kaže za Monitor Maja Kovačević-Tomić, portparolka srpskog specijalnog tužilaštva.

Naše državljane ne potražuju samo iz Srbije zbog „kokainske afere”. Iz Argentine su tim povodom zainteresovani za Borisa Labana i Dejana Šekularca. Njihova se imena nalaze na crvenim potjernicama Interpola. Laban je u februaru bio na „informativnom razgovoru” u policijskoj stanici u Beranama, dok je Šekularac, iz Bijelog Polja, uhapšen, skupa sa Sokovićem, pa su pušteni jer je crnogorsko tužilaštvo saopštilo „da nema zakonskog osnova da protiv njih bude pokrenut postupak”.

To je, zasad, crnogorski epilog optužnica iz Srbije, dostavljenih Ministarstvu pravde Crne Gore. Optuženi crnogorski državljani nijesu izručeni, jer to ne dozvoljava Ustav.

Pravni limiti, međutim, ne umanjuju snagu dokaza o višekanalnim linkovima crnogorskih vlasti sa Darkom Šarom Šarićem. Ovdje je uvijek imao razumijevanja za svoje kriminalne radnje. Šara je u postojbini volšebno izbjegavao dugotrajniji zatvor, bez obzira na sudske presude. A uprkos „operativnim saznanjima” protiv njega nijesu podizane nove optužnica.

Milo Đukanović je 19. februara u intervjuu za TV B92 kazao: „Znali smo plašim se i nešto više od onoga što zna srpska policija… imamo vrlo precizno uvid u kvalitet sumnji koja se ispostavlja u odnosu na to i na druga lica (Šarića i ortake -prim.a). Sumnje su, da kažem, jedan kvalitet. Međutim, jako dobro znamo da na bazi sumnji, bez argumenata, ne možemo suditi ljudima”.
Što su sumnje i dokazi za Đukanovića i njegove? Šara je posljednji put viđen u Pljevljima. MUP Crne Gore tvrdi da nije u našoj državi, iako nije objavljeno kada i gdje je napuštio Crnu Gori.

DARKO ŠARIĆ: Pljevljak je oduvijek prolazio kroz policijske i sudske evidencije, po više osnova, više od dvije decenije. Osuđivan još 1988. kao maloljetnik, kada mu je izrečena mjera pojačanog nadzora roditelja. U Srbiji je, nešto kasnije, počinio prvo krivično djelo teške krađe, zbog koje mu je 1992. izrečena kazna od godinu dana, uslovno na dvije godine.

No, iste godine je Šarić prekrišio uslovnu kaznu da ne počini novo srodno krivično djelo, jer je avgusta 1992. u Pljevljima pokrao krojača Dragana Kneževića. Njegova krivična evidencija – sa uslovnom kaznom – uopšte nije razmatrana u prosecu pred Osnovnim sudom u Pljevljima, jer mu nije izrečena jedinstvena kazna za obje krađe. Decembra 1993. osuđen je na sedam godina robije. Odlukom Višeg suda u Bijelom Polju aprila 1994. kazna za Šarića je preinačena na četiri godine. U to je vrijeme Šara navodno bio nedostupan, boravio je u inostranstvu.

Direktor Uprave policije Veselin Veljović (od oktobra 1992. do decembra 1995 bio šef milicije u Pljevljima) objasnio čime se Šara bavio dok je – po službenoj verziji – bio u bjekstvu. Skupštini Crne Gore je u februaru Veljović dostavio izvještaj o Balkanskom ratniku. Vrativši se u Pljevlja 1998, piše šef policije, raspolagao je Šara „velikom količinom novca, koji ulaže u stanove i ugostiteljske objekte”, a novac je „u inostranstvu stekao baveći se raznim oblicima kriminala”. Veljović izvještava i da se „radilo o višestrukom počiniocu krivičnih djela teških krađa, falsifikovanja isprava, krijumčarenja oružja i motornih vozila”, pa je „stavljen pod mjeru pojačanog nadzora”.

U praksi, to je bilo mrtvo slovo na papiru. Po zahtjevu advokata, juna 1998. pokrenuto je novo suđenje u Pljevljima a pravosnažna presuda je stavljena van snage, jer su, objašnjeno je, „presude donijete u odsustvu okrivljenog Šarića”. Iako je, „po povratku u u zemlju”, Šara morao biti uhapšen, zbog počinjenog teškog krivičnog djela, Veljović nije naveo da se to i desilo. Na ponovljenom suđenu ukinuta mu je pravosnažna presuda.

Šarić je 1998. osuđen na još dvije pravosnažne presude: najprije u avgustu na na dva mjeseca a u decembru na kaznu od tri mjeseca zatvora, zbog nedozvoljnog držanja oružja i eksplozivnih sredstava. Ove dvije presude su spojene u jedinstvenu i Šarić je od marta 2002. odležao četiri mjeseca u bjelopoljskom zatvoru.

Nema sumnje da, još u to vrijeme, Šarić nije samo običan lopov i nasilnik, već dio prvoklasne crnogorske kriminalne zajednice. Naknadno se pojavio snimak na kojem se Šarić našao na onoj čuvenoj svadbi Safeta Saja Kalića, sa drugarima iz branše i gostima iz ondašnje SDB Crne Gore; poznavali su i ga i asovi i Srbije, na snimku je sa Ljubišom Buhom Čumetom.
Po izlasku iz četvoromjesečnog zatvora, Šarić je avgusta 2002. osnovao Šmid produkt, firmu za prijevoz robe u drumskom saobraćaju. Na njega se ozbiljno računalo. Na primjer, u Strategiji razvoja građevinarstva u Crnoj Gori do 2020. kao važni resursi potenciraju se kamenolom za izradu tehničkog kamena i fabrika betona u Rajčevom brdu, Otilovići, u posjedu Mat kompani.

Dok se Šarić skriva, ili ga skrivaju, za petoricu crnogorskih državljana, protiv kojih su zbog „kokainske afere” podignute optužnice i/ili potjernice Interpola, Crna Gora je bezbjedno utočište.

GORAN SOKOVIĆ, drugi po redu na srpskoj optužnici. Započeo kao radnik na benzinskoj pumpi, da bi 1990-ih vodio biznis preregistracije automobila vlasnika iz Srbije. U pljevaljskoj policiji, „preko veze”, završavao poslove, 20-30 zahtjeva dnevno. U Pljevljima je kasnije na licitaciji otkupio kuću u kojoj su sada prostorije filijale Prve banke, u Ulici Vuka Kneževića, u kojoj je i sjedište Mat kompani. Ima legalan biznis, vlasnik je Promont-trejda, trgovine hranom, a do prije par godina i Brend and ko., firme za promet predmetima od kože. Sokovićev otac je poslovođa benzinske pumpe Mat petrol koju kontrolišu Šarići. Nedavno prodao akcije u državnoj Pobjedi, tvrdi se ispod cijene, za 56,4 hilljade eura.

DRAŠKO VUKOVIĆ, „profesor bez zaposlenja” iz Berana. Prolazi kroz policijske evidencije u Danskoj, uhvaćen sa 38 kilograma kokaina, odakle je pobjegao 2007. nakon spektakularne pucnjave u centru Kopenhagena. U Luksemburgu je, zbog šverca droge, odležao dvije godine zatvora. Ispod automobila mu je u Beranama 2006. podmetnut eksploziv. Optužen da je u stanu u Beogradu držao pola miliona eura radi plaćanja troškova za funkcionisanje Šarićevog klana. Navodno, jesenas je bio u Argentini, odakle je radio na transportu kokaina.

DARKO TOŠIĆ, optužen da je članovima Šarićevog klana, koji su boravili u Južnoj Americi, davao uputstva preko mejlova i SMS poruka o kupovini, smještanju kokaina u iznajmljena skladišta i prebačivanju na prekookeanske brodove. Povratne informacije dostavljao Šariću. Darko Tošić je brat Dragana Tošića, nedavno uhapšenog u Sloveniji, pod optužbom da je šef tamošnjeg Šarićevog ogranka. Dragan Tošić je imao slovenačko državljanstvo, drži ljubljanske lokale Petit kafe i Randevu.

BORIS LABAN, vlasti Argentine ga još jesenas označile kao jednog od organizatora šverca kokaina. Vlasnik firme za parking servis u Beranama. U znak protesta što ga je policija privela 2004, Laban demonstrativno pojeo vozačku dozvolu. Navodno su Laban, Draško Vuković i družina u predgrađu Buenos Ajresa, gdje su iznajmili stan, napravili tajno skrovište gdje je zaplijenjeno oko pola tone kokaina.

DEJAN ŠEKULARAC, nema ga na srpskoj optužnici, ali ga preko Interpola potražuje Argentina. U Argentini boravio od 18. do 22. juna prošle godine, tamo se zarazio virusom H1N1. Po povratku u Beograd, gdje ima stan, hospitalizovan kao u Srbiji prvi oboljeli od „svinjskog gripa”. Tvrdi se da su Darko Šarić i saradnici bili u dilemi da li je Šekularac zaista zaražen ili ga zapravo policija drži u bolnici, pa su bili privremeno prekinuli organizaciju šverca kokaina.

Hronologija hapšenja, kredita i ubistva

Milo Đukanović je najprije kazao da ne vjeruje da je „grupa iz Crne Gore” organizovala šverc kokaina. Potom su objavljeni neoborivi dokazi o kreditima Prve banke za firme povezane sa Darkom Šarićem i pokojnim Draganom Fricom Dudićem? Hronološki su se stvari odigrale na sljedeći način:

16. OKTOBAR 2009. Objavljeno da je u akciji Balkanski ratnik zaplijenjeno 2,1 tona kokaina u Urugvaju. Učestvovale policijske i tajne službe Argentine, Urugvaja, SAD i Srbije. Prva hapšenja.
.
26. OKTOBAR 2009. U Izvještaju o aktivnostima Uprave policije u realizaciji policijske operacije Balkanski ratnik, koji je zimus u crnogorskom parlamentu predstavio Veselin Veljović, priznaje se da crnogorske službe nijesu bili uključene u planiranje akcije, uključeni su tek kad su počele racije: „Nacionalni centralni biro Interpol Podgorica je prvi zahtjev u vezi operacije Balkanski ratnik dobio 26. oktobra 2009. godine od MUP-a Republike Srbije, NCB Interpol Beograd. Tim zahtjevom smo obaviješteni da su 15. oktobra 2009. godine u Srbiji lišeni slobode Marko Vorotović, Željko Vujanović i Nikola Pavlović. Zahtjev se odnosio na provjere za naše državljane Vorotovića i Vujanovića”.
27. OKTOBAR 2009. Milo Đukanović u Skupštini dao smjernice za državne organe o (ne)činjenju u „kokainskoj aferi”. Kazao: „Ne vjerujem da je grupa iz Crne Gore organizovala najveći šverc kokaina u svijetu, jer da je to tačno, državni organi bi sigurno bili obaviješteni”. Istog dana, prema Veljovićevom izvještaju, „Nacionalni centralni Biro Interpol Buenos Ajres nas je 27. oktobra 2009. godine obavijestio da je raspisao nacionalnu potjernicu za pet lica, među kojima su bili i naši državljani Boris Laban i Draško Vuković. Dva dana nakon toga, Uprava policije je NCB Interpol Buenos Ajres dostavila određene podatke za Vukovića i Labana”.
26. NOVEMBAR 2009. Objavljeno da je u nastavku Balkanskog ratnika u Buenos Ajresu zaplijenjeno još 492 kilograma kokaina. Argentinska policija izdala potjernice za Berancima Labanom i Vukovićem.
19. JANUAR 2010. Advokat Josif Mićković, pravni zastupnik Darka Šarića, naknadno je objavio kako je tog dana sa svojim klijentom bio u Pljevljima. Šarić ga je tada ovlastio da izvrši prijenos imovine na Žabljaku, koja je obavljena mjesec dana kasnije.
21. JANUAR 2010. Srbija raspisala potjernicu za Darkom Šarićem i ortacima. Crnogorska policija tek tri dana kasnije pretresla Šarićeve objekte u Pljevljima.
30.JANUAR 2010. Pretreseni objekti Šarićevog partnera Dragana Dudića u Kotoru.
5. FEBRUAR 2010. Monitor objavio da je Prva banka firmi Mat kompani (koju je 24. jula 2006, pod nazivom Mat šop, osnovao lično Darko Šarić) dala 2008. kredit od 5,3 miliona eura.
19. FEBRUAR 2010. „Vjerujte mi, to ne znam”, odgovorio Milio Đukanović na pitanje novinara TV B92 da li je Šarić uzimao kredit u Prvoj banci.
2. APRIL 2010. Monitor započeo seriju tekstova o milionskim transferima novca preko podgoričke filijale Hipo Alpe Adrija banke, koje su vršili Dragan Dudić i druga lica povezana sa Darkom Šarićem i njegovom Mat kompani.
3. APRIL 2010. Advokat Josif Mićković za Dan kazao da je od kompanije Montfloveri kompani, vlasnika Dragana Dudića, bio 2007. zadužen za isplatu novca vlasnicima parcela u pljevaljskom selu Otilovićima, gdje se planira izgradnja velike cementare. „Za kupovinu zemlje u Otilovićima Montfloveri kompani je podigla kredit kod Prve banke. Potom je većini prodavaca isplata zemljišta vršena kod iste banke”.
25. MAJ 2010. Balkanski ratnik u Sloveniji, uhapšeno 15 osoba pod sumnjom da su dio kriminalnog Šarićevog klana.
31. MAJ 2010. U Kotoru ubijen Dragan Dudić.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo