Povežite se sa nama

MONITORING

Što se ne šće u lance vezati

Objavljeno prije

na

Suđenje akterima „kokainske afere” biće održano na jesen, vjerovatno u septembru. Ukoliko crnogorski državljani, optuženi u tom predmetu, do tada ne budu dostupni, sudiće im se u odsustvu – rečeno je izvještaču Monitora u Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal u Beogradu. Optužnice, podignute zimus, postale su pravosnažne 13. juna, no, to je možda tek uvod u mnogo dublji pravosudni zahvat.

Istraga je, naime, podijeljena u dva dijela: jedna za šverc kokaina a druga za pranje novca. Sada je optuženo ukupno 20 lica, na čelu sa Darkom Šarom Šarićem, zbog krijumčarenje kokaina 2008. i 2009. na području Srbije, Zapadne Evrope i Južne Amerike. Optuženima prijeti kazna od minimalnih 10 do maksimalnih 40 godina robije.

Još 12 lica, međutim, obuhvaćeno je istragom i zbog „plasmana ilegalnih prihoda u legalne tokove”, kroz finansijske transakcije i investiranje. Od 20 optuženih, sedam je u bjekstvu, uključujući i crnogorske državljane: Gorana Sokovića i Darka Tošića iz Pljevalja, Draška Vukovića iz Berana.

Sva trojica su, nakon podizanje optužnice, bili ili još uvijek jesu u Crnoj Gori. U februaru, povodom „kokainske afere”, oni su bili u kontaktu sa crnogorskom policijom; Soković i Tošić su bili uhapšeni, dok je Vuković imao „informativne razgovore”.

„Crnoj Gori su dostavljene optužnice još u januaru ove godine. Poznat je odgovor vašeg Ministarstva pravde. Od tada nema nikakvih novosti u smislu da će optuženi crnogorski državljani biti izručeni”, kaže za Monitor Maja Kovačević-Tomić, portparolka srpskog specijalnog tužilaštva.

Naše državljane ne potražuju samo iz Srbije zbog „kokainske afere”. Iz Argentine su tim povodom zainteresovani za Borisa Labana i Dejana Šekularca. Njihova se imena nalaze na crvenim potjernicama Interpola. Laban je u februaru bio na „informativnom razgovoru” u policijskoj stanici u Beranama, dok je Šekularac, iz Bijelog Polja, uhapšen, skupa sa Sokovićem, pa su pušteni jer je crnogorsko tužilaštvo saopštilo „da nema zakonskog osnova da protiv njih bude pokrenut postupak”.

To je, zasad, crnogorski epilog optužnica iz Srbije, dostavljenih Ministarstvu pravde Crne Gore. Optuženi crnogorski državljani nijesu izručeni, jer to ne dozvoljava Ustav.

Pravni limiti, međutim, ne umanjuju snagu dokaza o višekanalnim linkovima crnogorskih vlasti sa Darkom Šarom Šarićem. Ovdje je uvijek imao razumijevanja za svoje kriminalne radnje. Šara je u postojbini volšebno izbjegavao dugotrajniji zatvor, bez obzira na sudske presude. A uprkos „operativnim saznanjima” protiv njega nijesu podizane nove optužnica.

Milo Đukanović je 19. februara u intervjuu za TV B92 kazao: „Znali smo plašim se i nešto više od onoga što zna srpska policija… imamo vrlo precizno uvid u kvalitet sumnji koja se ispostavlja u odnosu na to i na druga lica (Šarića i ortake -prim.a). Sumnje su, da kažem, jedan kvalitet. Međutim, jako dobro znamo da na bazi sumnji, bez argumenata, ne možemo suditi ljudima”.
Što su sumnje i dokazi za Đukanovića i njegove? Šara je posljednji put viđen u Pljevljima. MUP Crne Gore tvrdi da nije u našoj državi, iako nije objavljeno kada i gdje je napuštio Crnu Gori.

DARKO ŠARIĆ: Pljevljak je oduvijek prolazio kroz policijske i sudske evidencije, po više osnova, više od dvije decenije. Osuđivan još 1988. kao maloljetnik, kada mu je izrečena mjera pojačanog nadzora roditelja. U Srbiji je, nešto kasnije, počinio prvo krivično djelo teške krađe, zbog koje mu je 1992. izrečena kazna od godinu dana, uslovno na dvije godine.

No, iste godine je Šarić prekrišio uslovnu kaznu da ne počini novo srodno krivično djelo, jer je avgusta 1992. u Pljevljima pokrao krojača Dragana Kneževića. Njegova krivična evidencija – sa uslovnom kaznom – uopšte nije razmatrana u prosecu pred Osnovnim sudom u Pljevljima, jer mu nije izrečena jedinstvena kazna za obje krađe. Decembra 1993. osuđen je na sedam godina robije. Odlukom Višeg suda u Bijelom Polju aprila 1994. kazna za Šarića je preinačena na četiri godine. U to je vrijeme Šara navodno bio nedostupan, boravio je u inostranstvu.

Direktor Uprave policije Veselin Veljović (od oktobra 1992. do decembra 1995 bio šef milicije u Pljevljima) objasnio čime se Šara bavio dok je – po službenoj verziji – bio u bjekstvu. Skupštini Crne Gore je u februaru Veljović dostavio izvještaj o Balkanskom ratniku. Vrativši se u Pljevlja 1998, piše šef policije, raspolagao je Šara „velikom količinom novca, koji ulaže u stanove i ugostiteljske objekte”, a novac je „u inostranstvu stekao baveći se raznim oblicima kriminala”. Veljović izvještava i da se „radilo o višestrukom počiniocu krivičnih djela teških krađa, falsifikovanja isprava, krijumčarenja oružja i motornih vozila”, pa je „stavljen pod mjeru pojačanog nadzora”.

U praksi, to je bilo mrtvo slovo na papiru. Po zahtjevu advokata, juna 1998. pokrenuto je novo suđenje u Pljevljima a pravosnažna presuda je stavljena van snage, jer su, objašnjeno je, „presude donijete u odsustvu okrivljenog Šarića”. Iako je, „po povratku u u zemlju”, Šara morao biti uhapšen, zbog počinjenog teškog krivičnog djela, Veljović nije naveo da se to i desilo. Na ponovljenom suđenu ukinuta mu je pravosnažna presuda.

Šarić je 1998. osuđen na još dvije pravosnažne presude: najprije u avgustu na na dva mjeseca a u decembru na kaznu od tri mjeseca zatvora, zbog nedozvoljnog držanja oružja i eksplozivnih sredstava. Ove dvije presude su spojene u jedinstvenu i Šarić je od marta 2002. odležao četiri mjeseca u bjelopoljskom zatvoru.

Nema sumnje da, još u to vrijeme, Šarić nije samo običan lopov i nasilnik, već dio prvoklasne crnogorske kriminalne zajednice. Naknadno se pojavio snimak na kojem se Šarić našao na onoj čuvenoj svadbi Safeta Saja Kalića, sa drugarima iz branše i gostima iz ondašnje SDB Crne Gore; poznavali su i ga i asovi i Srbije, na snimku je sa Ljubišom Buhom Čumetom.
Po izlasku iz četvoromjesečnog zatvora, Šarić je avgusta 2002. osnovao Šmid produkt, firmu za prijevoz robe u drumskom saobraćaju. Na njega se ozbiljno računalo. Na primjer, u Strategiji razvoja građevinarstva u Crnoj Gori do 2020. kao važni resursi potenciraju se kamenolom za izradu tehničkog kamena i fabrika betona u Rajčevom brdu, Otilovići, u posjedu Mat kompani.

Dok se Šarić skriva, ili ga skrivaju, za petoricu crnogorskih državljana, protiv kojih su zbog „kokainske afere” podignute optužnice i/ili potjernice Interpola, Crna Gora je bezbjedno utočište.

GORAN SOKOVIĆ, drugi po redu na srpskoj optužnici. Započeo kao radnik na benzinskoj pumpi, da bi 1990-ih vodio biznis preregistracije automobila vlasnika iz Srbije. U pljevaljskoj policiji, „preko veze”, završavao poslove, 20-30 zahtjeva dnevno. U Pljevljima je kasnije na licitaciji otkupio kuću u kojoj su sada prostorije filijale Prve banke, u Ulici Vuka Kneževića, u kojoj je i sjedište Mat kompani. Ima legalan biznis, vlasnik je Promont-trejda, trgovine hranom, a do prije par godina i Brend and ko., firme za promet predmetima od kože. Sokovićev otac je poslovođa benzinske pumpe Mat petrol koju kontrolišu Šarići. Nedavno prodao akcije u državnoj Pobjedi, tvrdi se ispod cijene, za 56,4 hilljade eura.

DRAŠKO VUKOVIĆ, „profesor bez zaposlenja” iz Berana. Prolazi kroz policijske evidencije u Danskoj, uhvaćen sa 38 kilograma kokaina, odakle je pobjegao 2007. nakon spektakularne pucnjave u centru Kopenhagena. U Luksemburgu je, zbog šverca droge, odležao dvije godine zatvora. Ispod automobila mu je u Beranama 2006. podmetnut eksploziv. Optužen da je u stanu u Beogradu držao pola miliona eura radi plaćanja troškova za funkcionisanje Šarićevog klana. Navodno, jesenas je bio u Argentini, odakle je radio na transportu kokaina.

DARKO TOŠIĆ, optužen da je članovima Šarićevog klana, koji su boravili u Južnoj Americi, davao uputstva preko mejlova i SMS poruka o kupovini, smještanju kokaina u iznajmljena skladišta i prebačivanju na prekookeanske brodove. Povratne informacije dostavljao Šariću. Darko Tošić je brat Dragana Tošića, nedavno uhapšenog u Sloveniji, pod optužbom da je šef tamošnjeg Šarićevog ogranka. Dragan Tošić je imao slovenačko državljanstvo, drži ljubljanske lokale Petit kafe i Randevu.

BORIS LABAN, vlasti Argentine ga još jesenas označile kao jednog od organizatora šverca kokaina. Vlasnik firme za parking servis u Beranama. U znak protesta što ga je policija privela 2004, Laban demonstrativno pojeo vozačku dozvolu. Navodno su Laban, Draško Vuković i družina u predgrađu Buenos Ajresa, gdje su iznajmili stan, napravili tajno skrovište gdje je zaplijenjeno oko pola tone kokaina.

DEJAN ŠEKULARAC, nema ga na srpskoj optužnici, ali ga preko Interpola potražuje Argentina. U Argentini boravio od 18. do 22. juna prošle godine, tamo se zarazio virusom H1N1. Po povratku u Beograd, gdje ima stan, hospitalizovan kao u Srbiji prvi oboljeli od „svinjskog gripa”. Tvrdi se da su Darko Šarić i saradnici bili u dilemi da li je Šekularac zaista zaražen ili ga zapravo policija drži u bolnici, pa su bili privremeno prekinuli organizaciju šverca kokaina.

Hronologija hapšenja, kredita i ubistva

Milo Đukanović je najprije kazao da ne vjeruje da je „grupa iz Crne Gore” organizovala šverc kokaina. Potom su objavljeni neoborivi dokazi o kreditima Prve banke za firme povezane sa Darkom Šarićem i pokojnim Draganom Fricom Dudićem? Hronološki su se stvari odigrale na sljedeći način:

16. OKTOBAR 2009. Objavljeno da je u akciji Balkanski ratnik zaplijenjeno 2,1 tona kokaina u Urugvaju. Učestvovale policijske i tajne službe Argentine, Urugvaja, SAD i Srbije. Prva hapšenja.
.
26. OKTOBAR 2009. U Izvještaju o aktivnostima Uprave policije u realizaciji policijske operacije Balkanski ratnik, koji je zimus u crnogorskom parlamentu predstavio Veselin Veljović, priznaje se da crnogorske službe nijesu bili uključene u planiranje akcije, uključeni su tek kad su počele racije: „Nacionalni centralni biro Interpol Podgorica je prvi zahtjev u vezi operacije Balkanski ratnik dobio 26. oktobra 2009. godine od MUP-a Republike Srbije, NCB Interpol Beograd. Tim zahtjevom smo obaviješteni da su 15. oktobra 2009. godine u Srbiji lišeni slobode Marko Vorotović, Željko Vujanović i Nikola Pavlović. Zahtjev se odnosio na provjere za naše državljane Vorotovića i Vujanovića”.
27. OKTOBAR 2009. Milo Đukanović u Skupštini dao smjernice za državne organe o (ne)činjenju u „kokainskoj aferi”. Kazao: „Ne vjerujem da je grupa iz Crne Gore organizovala najveći šverc kokaina u svijetu, jer da je to tačno, državni organi bi sigurno bili obaviješteni”. Istog dana, prema Veljovićevom izvještaju, „Nacionalni centralni Biro Interpol Buenos Ajres nas je 27. oktobra 2009. godine obavijestio da je raspisao nacionalnu potjernicu za pet lica, među kojima su bili i naši državljani Boris Laban i Draško Vuković. Dva dana nakon toga, Uprava policije je NCB Interpol Buenos Ajres dostavila određene podatke za Vukovića i Labana”.
26. NOVEMBAR 2009. Objavljeno da je u nastavku Balkanskog ratnika u Buenos Ajresu zaplijenjeno još 492 kilograma kokaina. Argentinska policija izdala potjernice za Berancima Labanom i Vukovićem.
19. JANUAR 2010. Advokat Josif Mićković, pravni zastupnik Darka Šarića, naknadno je objavio kako je tog dana sa svojim klijentom bio u Pljevljima. Šarić ga je tada ovlastio da izvrši prijenos imovine na Žabljaku, koja je obavljena mjesec dana kasnije.
21. JANUAR 2010. Srbija raspisala potjernicu za Darkom Šarićem i ortacima. Crnogorska policija tek tri dana kasnije pretresla Šarićeve objekte u Pljevljima.
30.JANUAR 2010. Pretreseni objekti Šarićevog partnera Dragana Dudića u Kotoru.
5. FEBRUAR 2010. Monitor objavio da je Prva banka firmi Mat kompani (koju je 24. jula 2006, pod nazivom Mat šop, osnovao lično Darko Šarić) dala 2008. kredit od 5,3 miliona eura.
19. FEBRUAR 2010. „Vjerujte mi, to ne znam”, odgovorio Milio Đukanović na pitanje novinara TV B92 da li je Šarić uzimao kredit u Prvoj banci.
2. APRIL 2010. Monitor započeo seriju tekstova o milionskim transferima novca preko podgoričke filijale Hipo Alpe Adrija banke, koje su vršili Dragan Dudić i druga lica povezana sa Darkom Šarićem i njegovom Mat kompani.
3. APRIL 2010. Advokat Josif Mićković za Dan kazao da je od kompanije Montfloveri kompani, vlasnika Dragana Dudića, bio 2007. zadužen za isplatu novca vlasnicima parcela u pljevaljskom selu Otilovićima, gdje se planira izgradnja velike cementare. „Za kupovinu zemlje u Otilovićima Montfloveri kompani je podigla kredit kod Prve banke. Potom je većini prodavaca isplata zemljišta vršena kod iste banke”.
25. MAJ 2010. Balkanski ratnik u Sloveniji, uhapšeno 15 osoba pod sumnjom da su dio kriminalnog Šarićevog klana.
31. MAJ 2010. U Kotoru ubijen Dragan Dudić.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo