Povežite se sa nama

MONITORING

Zastrašujuće veze

Objavljeno prije

13 godina

na

kalinic

Vlast i policija u Crnoj Gori pažljivo prate šta će sve otkriti Sretko Kalinić, pripadnik ozloglašenog zemunskog klana, kojeg je nedavno uhapsila hrvatska policija. Kalinićev policijski iskaz dat u jednoj zagrebačkoj bolnici, gdje se liječi od ranjavanja, navodno razjašnjava i neka ubistva u Crnoj Gori. Kalinić je hrvatskim isljednicima ispričao da je 11. avgusta 2008. greškom ubio Nikšićanina Gorana Pejovića u budvanskom kafeu Palma. On je rekao da je dobio nalog da likvidira Ivana Delića, ali je ubio mladića koji je sjedio za susjednim stolom. Prema medijima, likvidaciju Delića naručio je Luka Bojović, jedan od beogradskih kriminalnih bosova u usponu.

PROSTOR ZA PRIKRIVANJE: Crnogorska policija je potvrdila da je nakon Kalinićevog hapšenja razmjenjivala informacije sa hrvatskim kolegama i o ubistvu u Budvi.

U pucnjavi u bašti kafea Palma, na budvanskom šetalištu, ispaljeno je 13 hitaca. Ivan Delić je desetak minuta poslije zločina, sa prijateljima napustio lokal. Delić je u srpskoj policiji označen kao plaćeni ubica crnogorske mafije, kojom kako tvrdi Blic, upravlja njegov kum Brano Mićunović.
Osvrćući se na napise u medijima, Delić je u srijedu izjavio za Radio Slobodna Evropa da vjeruje da su ti navodi tačni. ,,Jedna mi stvar, međutim, nije jasna – da se u medijima prenosi nešto kao da se želi dati prostora nekome da se sve ovo prikrije”, rekao je Delić.
Delića čudi što su informacije iz istrage procurile u javnost prije nego što su se iza rešetaka našli nalogodavci zločina. On kategorično tvrdi da nema veze sa regionalnim podzemljem, a na pitanje ko onda iz tih krugova želi njegovu smrt, odgovorio je da je sve krenulo kada ga je u Saveznoj skupštini Vojislav Šešelj direktno optužio za likvidaciju ministra vojnog Pavla Bulatovića.
Delić je izjavio Večernjim novostima da je zemunski klan umiješan i u najveće likvidacije počinjene u Crnoj Gori.
,,Zbog ovakvog priznanja vjerujem da su Kalinić i njegova grupa umiješani u ubistvo visokog crnogorskog policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, smrt Duška Jovanovića, pa i u još neke likvidacije u Crnoj Gori ” izjavio je Delić. To je ponovio i Vijestima, sa kojima vodi sudski spor baš zbog teksta u kome je taj dnevnik tvrdio da su hici koji su pogodili Pejovića bili namijenjeni Deliću.
TJELESNA GARDA: Nekadašnji šef crnogorske misije u Vašingtonu Ratko Knežević nedavno je tvrdio da je crnogorska vlast imala čvrste veze sa nekim predstavnicima zemunskog klana, koji su kao što je više puta objavljeno na stranicama Monitora imali crnogorske dokumente.
,,Šiptar i Kum, svi beogradski mafijaši imali su legitimacije DB-a Crne Gore i uredno izdate dozvole od crnogorskog MUP-a za nošenje oružja. To je bio dio plana tadašnjeg ministra policije Vukašina Maraša i šefa DB-a Duška Markovića da se Milo štiti u Beogradu upravo pomoću tih kriminalaca, da su oni najbolja garancija bezbjednosti Đukanovića od režima Miloševića. Zemunski klan je bio tjelesna garda Mila Đukanovića, to je bila javna tajna”, rekao je Knežević.
Njegove navode niko za sada nije demantovao. U nekim srpskim medijima sve je više spekulacija da bi o tim vezama mogli progovoriti uhapšeni pripadnici klana, pa i sam Kalinić. Nedjeljnik NIN, međutim, upozorava da Kalinić ne može biti ključni svjedok, i da on ne može govoriti o vezama politike i kriminala.
Hrvatska policija predala je MUP-u Srbije tri iskaza Sretka Kalinića u kojima je iznio svoja saznanja o brojnim zločinima zemunaca, ali i drugih mafijaških grupa, otkriva beogradski Press. U jedan od ovih iskaza pod nazivom „Podaci iz neformalnog razgovora sa Sretkom Kalinićem” Press je imao uvid, i u njemu Kalinić opisuje ko je odgovoran za 29 ubistava u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Sagovornik Pressa kaže da policija i bezbjednosne službe provjeravaju navode Sretka Kalinića i otkriva da se te informacije upoređuju sa podacima koje je policiji dao još jedan član zemunskog klana Miloš Simović, koji je uhapšen 10. juna. On dodaje da je, prema dosadašnjim provjerama, tačno „oko 70 odsto informacija koje je Sretko Kalinić iznio”!

Kalinić u ovom iskazu, navodno, teško optužuje Luku Bojovića, tvrdeći da je upravo on naručio, ne samo Delićevu likvidaciju, već i veliki broj drugih ubistava, a i da je u nekim zločinima i lično učestvovao! Prema Kalinićevim tvrdnjama, članovi zemunskog klana nakon bjekstva iz Srbije najviše su radili upravo za Bojovića, za kojim traga srpska policija. Policija je Bojovića uhapsila u julu 2007. godine, ali ga je sud oslobodio optužbi.

Sam Kalinić je navodno priznao da je počinio ubistva u više zemalja u regionu. On je hrvatski državljanin i, kako kažu pravni eksperti, pravna procedura o njegovom slučaju veoma je složena. ,,On može da podliježe hrvatskoj sudskoj odgovornosti jer je njihov državljanin ili da potpada sudskoj odgovornosti Crne Gore i našeg sudstva, jer je krivično djelo počinjeno na crnogorskoj teritoriji”, objasnio je za RFE profesor Pravnog fakulteta u Podgorici Blagota Mitrić.

PLAĆENE UBICE RADILE ZA ŠARIĆA: Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal Srbije istražuje informaciju po kojima su Sretko Kalinić, Miloš Simović i Cvetko Simić bili angažovani kao plaćene ubice za račun kriminalne grupe Darka Šarića. I to da likvidiraju najviše državne funkcionere u Srbiji. Pripadnici zemunskog klana Kalinić i Simović nalaze se u zatvoru u Hrvatskoj, odnosno Srbiji poslije nedavnog međusobnog obračuna, a sumnja se da su umiješani i u monstruozno ubistvo Simića prije nekoliko mjeseci u Zagrebu.

Početkom prošle nedjelje Slobodan Homen, državni sekretar u srpskom Ministarstvu pravde, kazao je da „postoje podaci koji su dobijeni iz podzemlja da su Kalinić, Simović i Simić bili u kontaktu sa narkoklanom Darka Šarića, početkom godine.”

Jedno od novih ,,otkrića” medija jeste da je atentat na dvojicu visokih funkcionera Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, koji su učestvovali u operaciji Balkanski ratnik, koju je po nalogu i isplatama Darka Šarića trebalo da obavi klan Luke Bojovića.

Za egzekuciju pripadnika MUP-a je, prema pisanju beogradskog dnevnika Blic, bio zadužen Siniša Petrić, zvani Zenica. Petrić je
1990-tih, kao pripadnik grupe najmonstuoznijeg ubice u Srbiji Marinka Magde, bio osuđen na smrtnu kaznu. Petrić, koji slovi za „zvijer među plaćenim ubicama u regionu” trenutno je na potjernici Interpola, i za njim intenzivno traga srpska policija zbog sumnji da je posljednjih godina izvršio nekoliko profesionalnih likvidacija
Petrić je, navodno, ponovo na vezi sa bivšim saborcima iz zemunskog klana i Lukom Bojovićem, koji je odnedavno zauzeo lidersku poziciju u podzemlju. Ta mu je pozicija, prema Blicu, omogućena i uspostavljanjem veze sa Darkom Šarićem, koji se posljednjih godina nametnuo kao šef cjelokupnog podzemlja u Srbiji i regionu.

BOJOVIĆEV PRSTEN: Postojao je i rezervni plan za ubistvo dvojice funkcionera MUP-a Srbije, za slučaj da onaj sa egzekutorom Petrićem ne uspije, piše Blic. Jedan od planiranih atentatora bio je Vuk Vulević, crnogorski državljanin koji je prošle nedjelje uhapšen u Frankfurtu.

Vuleviću se u Crnoj Gori sudi zbog pokušaja ubistva Faiza Kadrića, bio je optužen za šverc 200 kilograma kokaina i ubistvo policajca Slavoljuba Šćekića, ali je tih optužbi oslobođen.

Pošto je Darko Šarić preuzeo kompletno podzemlje Srbije, za njega su radili i Bojović i njegov glavni suparnik Sreten Jocić, ali i druge kriminalne grupe, tvrdi Blic. Hapšenje Jocića, koji je dopao zatvora u aprilu 2009, i raspisivanjem potjernice za Darkom Šarićem u januaru ove godine, omogućili su Luki Bojoviću glavnu poziciju u podzemlju.

Bojović je karijeru počeo u Gardi Željka Ražnatovića Arkana. Bio je osoba u koju je Arkan imao povjerenja i koji je poslije ubistva Ražnatovića u januaru 2000. u podzemlju slovio za čovjeka koji je trebalo da ga osveti.

Luka Bojović je sa svojom grupom predstavljao spoljni prsten zemunskog klana, zadužen za uličnu distribuciju narkotika. Praćen je u akciji „Sablja”, poslije ubistva premijera Đinđića. Navodno je tada Bojović organizovao da zemunci, koji su izbjegli hapšenje pobjegnu iz Srbije i sklone se u Crnu Goru. Od tada se, Kalinić i Simović, skrivaju pod njegovim pokroviteljstvom, pisao je nedavno Blic.

DAČIĆEV ŠEF KABINETA: Prema tumačenjima iz policije za Blic, poslije raspisivanja potjernice za Šarićem, Luka Bojović je počeo likvidacije osoba u koje nema povjerenja. Njegov kum Simić, koji je bio veza između Bojovića i Miloša Simovića je u februaru ubijen u Zagrebu, u blizini mjesta na kome je prošle nedjelje Simović sa dva hica pucao u Kalinića. Bojović se nije pojavio na sahrani kuma, samo je dao čitulju u novinama. Prema navodima izvora Blica iz MUP-a, pretpostavlja se da se Luka Bojović sada nalazi u Španiji.

U međuvremenu su mediji u Republici Srpskoj i u Srbiji objavili da je Zoran Ćopić, kontroverzni srpski biznismen, osumnjičen da je prao novac za Darka Šarića, u subotu uveče priveden u Banjaluci na osnovu informacija da je planirao atentat na ministra srpske policije Ivicu Dačića. Dačić je u nedjelju u glavnom gradu RS bio u posjeti premijeru Miloradu Dodiku. Ćopić, za kojim je zbog veza sa Šarićem raspisana potjernica, iz policije je pušten poslije šest sati saslušavanja, bez krivične prijave.

Blic je svojevremeno objavio da je Ćopić kao vlasnik firme DSD Tabako u decembru 2006. kupio Mitrosrem za 15,2 miliona eura i obaveznu investiciju od deset miliona. U to vrijeme, Ćopić je u poslovnim krugovima važio za biznismena koji je po Srbiji kupovao firme za Antona Stanaja, suvlasnika podgoričkog Rokšpeda, koji je u septembru 2007. u Beogradu uhapšen zbog šverca cigareta.

ĆOPIĆ KAO BIZNISMEN: U junu 2009. godine, Ćopić je Mitrosrem prodao beogradskoj kompaniji DTM Relations, čiji je vlasnik Nikola Dimitrijević, inače šurak Dačićevog šefa kabineta, Branka Lazarevića, koji je ranije bio suvlasnik firme.

Policija sumnja da je upravo preko Dimitrijevićeve firme, Ćopić prodao Mitrosrem Darku Šariću. Interesantno je da je Ćopić i poslije prodaje firme Dimitrijeviću, ostao u Upravnom odboru Mitrosrema u kom je bio i pančevački advokat Andrija Karlović, nedavno uhapšen u finansijskoj istrazi protiv Darka Šarića.

Ćopić je za Blic potvrdio da je Šarić bio zainteresovan da od njega kupi Mitrosrem, ali tvrdi da to toga nije došlo jer „Šarić nije imao dovoljno novca”. ,,Na moju veliku žalost, zbog nedostatka novca i neispunjenja obećanja Hipo banke iz Podgorice do realizacije posla nikada nije došlo”, objasnio je Ćopić.

Ćopić je za Večernje novosti izjavio da je Darko Šarić za 29 miliona eura prodao svoj udio u Štampa komercu njemačkom koncernu VAC.
VAC-ovo preuzimanje 24, 9 odsto akcija u jednom od najtiražnijih srpskih listova, što je najnovija afera u toj državi.

Sa Ćopićem je, kako saznaje Blic u Banjaluci bio priveden i hrvatski biznismen Dražen Golemović, koji je prema pisanju medija, u Zagrebu svjedočio da je Sreten Jocić naručio ubistvo vlasnika i glavnog urednika hrvatskog magazina Nacional Iva Pukanića u oktobru 2008. Golemović je u Banjaluci pušten poslije saslušanja.

Ubistvo Pukanića dovodi se, takođe, u vezu sa Crnom Gorom i duvanskim poslovima Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta, o čemu je Pukanić pisao i svjedočio pred italijanskim istražiteljem Šelzijem.

Slučaj Drašković

Bivšim pripadnicima Državne bezbjednosti Radomiru Markoviću (63), Miloradu Ulemeku (41), zvanom Legija, Nenadu Iliću (35) i Branku Berčeku (33) potvrđena je presuda na po 40 godina zatvora zbog zločina počinjenog u blizini Lazarevca na Ibarskoj magistrali 3. oktobra 1999. godine, u kojem su pokušali da ubiju Vuka Draškovića, lidera Srpskog Pokreta obnove, kada su poginula četvorica pripadnika SPO-a: Veselin Bošković (brat Draškovićeve supruge Danice), Vušur Rakočević, Dragan Vušurević i Zvonko Osmajlić.

Kako je Okružni sud utvrdio, Slobodan Milošević, bivši predsjednik Jugoslavije, je u Draškoviću kao lideru opozicije vidio opasnost za svoju ,,vlast i političku moć”, pa se ,,iz niskih pobuda” odlučio za likvidaciju političkog protivnika. Milošević je naredio Markoviću, tada načelniku SDB-a, da ubije Draškovića uz pomoć Jedinice za specijalne operacije (JSO) i njihovog komandanta Legije.

Nakon atentata na Ibarskoj magistrali, ista grupa je ponovo pokušala da ubije Draškovića u Budvi pred ljeto 2000.godine. Ovog puta im se pridružio i Nebojša Pavković, tada načelnik Generalštaba vojske Jugoslavije koji je obezbijedio vozilo, vojne uniforme i smještaj u kasarni u Tivtu za Ulemeka i njegove saradnike. Takođe, naredio je da im se obezbijedi vojni helikopter iz Crne Gore do Kraljeva nakon izvršenog zadatka.

Učesnici ovog zločina su pravosnažno osuđeni 2007.godine

Sredinom 2008. godine Dragan Šutanovac unaprijedio je u najviši vojni čin Živka Terzića. Terzić je 2000. godine, kao načelnik za bezbjednost korpusa Ratne mornarice u Kumboru, omogućio Nenadu Iliću, Leonidu Milivojeviću i Branku Berčeku, atentatorima na Vuka Draškovića, da dobiju vojne uniforme i da se vojnim helikopterom prebace iz Budve u Srbiju.
Terzić je kazao da je admiral Milan Zec tražio da bude obaviješten kad, po obavljenom zadatku, trojica pripadnika DB iz Crne Gore, budu prebačena helikopterom u Srbiju.

Milan Bošković

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

3 dana

na

2 Juna, 2023

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

3 dana

na

2 Juna, 2023

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

1 sedmica

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo