Povežite se sa nama

MONITORING

Zastrašujuće veze

Objavljeno prije

na

Vlast i policija u Crnoj Gori pažljivo prate šta će sve otkriti Sretko Kalinić, pripadnik ozloglašenog zemunskog klana, kojeg je nedavno uhapsila hrvatska policija. Kalinićev policijski iskaz dat u jednoj zagrebačkoj bolnici, gdje se liječi od ranjavanja, navodno razjašnjava i neka ubistva u Crnoj Gori. Kalinić je hrvatskim isljednicima ispričao da je 11. avgusta 2008. greškom ubio Nikšićanina Gorana Pejovića u budvanskom kafeu Palma. On je rekao da je dobio nalog da likvidira Ivana Delića, ali je ubio mladića koji je sjedio za susjednim stolom. Prema medijima, likvidaciju Delića naručio je Luka Bojović, jedan od beogradskih kriminalnih bosova u usponu.

PROSTOR ZA PRIKRIVANJE: Crnogorska policija je potvrdila da je nakon Kalinićevog hapšenja razmjenjivala informacije sa hrvatskim kolegama i o ubistvu u Budvi.

U pucnjavi u bašti kafea Palma, na budvanskom šetalištu, ispaljeno je 13 hitaca. Ivan Delić je desetak minuta poslije zločina, sa prijateljima napustio lokal. Delić je u srpskoj policiji označen kao plaćeni ubica crnogorske mafije, kojom kako tvrdi Blic, upravlja njegov kum Brano Mićunović.
Osvrćući se na napise u medijima, Delić je u srijedu izjavio za Radio Slobodna Evropa da vjeruje da su ti navodi tačni. ,,Jedna mi stvar, međutim, nije jasna – da se u medijima prenosi nešto kao da se želi dati prostora nekome da se sve ovo prikrije”, rekao je Delić.
Delića čudi što su informacije iz istrage procurile u javnost prije nego što su se iza rešetaka našli nalogodavci zločina. On kategorično tvrdi da nema veze sa regionalnim podzemljem, a na pitanje ko onda iz tih krugova želi njegovu smrt, odgovorio je da je sve krenulo kada ga je u Saveznoj skupštini Vojislav Šešelj direktno optužio za likvidaciju ministra vojnog Pavla Bulatovića.
Delić je izjavio Večernjim novostima da je zemunski klan umiješan i u najveće likvidacije počinjene u Crnoj Gori.
,,Zbog ovakvog priznanja vjerujem da su Kalinić i njegova grupa umiješani u ubistvo visokog crnogorskog policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, smrt Duška Jovanovića, pa i u još neke likvidacije u Crnoj Gori ” izjavio je Delić. To je ponovio i Vijestima, sa kojima vodi sudski spor baš zbog teksta u kome je taj dnevnik tvrdio da su hici koji su pogodili Pejovića bili namijenjeni Deliću.
TJELESNA GARDA: Nekadašnji šef crnogorske misije u Vašingtonu Ratko Knežević nedavno je tvrdio da je crnogorska vlast imala čvrste veze sa nekim predstavnicima zemunskog klana, koji su kao što je više puta objavljeno na stranicama Monitora imali crnogorske dokumente.
,,Šiptar i Kum, svi beogradski mafijaši imali su legitimacije DB-a Crne Gore i uredno izdate dozvole od crnogorskog MUP-a za nošenje oružja. To je bio dio plana tadašnjeg ministra policije Vukašina Maraša i šefa DB-a Duška Markovića da se Milo štiti u Beogradu upravo pomoću tih kriminalaca, da su oni najbolja garancija bezbjednosti Đukanovića od režima Miloševića. Zemunski klan je bio tjelesna garda Mila Đukanovića, to je bila javna tajna”, rekao je Knežević.
Njegove navode niko za sada nije demantovao. U nekim srpskim medijima sve je više spekulacija da bi o tim vezama mogli progovoriti uhapšeni pripadnici klana, pa i sam Kalinić. Nedjeljnik NIN, međutim, upozorava da Kalinić ne može biti ključni svjedok, i da on ne može govoriti o vezama politike i kriminala.
Hrvatska policija predala je MUP-u Srbije tri iskaza Sretka Kalinića u kojima je iznio svoja saznanja o brojnim zločinima zemunaca, ali i drugih mafijaških grupa, otkriva beogradski Press. U jedan od ovih iskaza pod nazivom „Podaci iz neformalnog razgovora sa Sretkom Kalinićem” Press je imao uvid, i u njemu Kalinić opisuje ko je odgovoran za 29 ubistava u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Sagovornik Pressa kaže da policija i bezbjednosne službe provjeravaju navode Sretka Kalinića i otkriva da se te informacije upoređuju sa podacima koje je policiji dao još jedan član zemunskog klana Miloš Simović, koji je uhapšen 10. juna. On dodaje da je, prema dosadašnjim provjerama, tačno „oko 70 odsto informacija koje je Sretko Kalinić iznio”!

Kalinić u ovom iskazu, navodno, teško optužuje Luku Bojovića, tvrdeći da je upravo on naručio, ne samo Delićevu likvidaciju, već i veliki broj drugih ubistava, a i da je u nekim zločinima i lično učestvovao! Prema Kalinićevim tvrdnjama, članovi zemunskog klana nakon bjekstva iz Srbije najviše su radili upravo za Bojovića, za kojim traga srpska policija. Policija je Bojovića uhapsila u julu 2007. godine, ali ga je sud oslobodio optužbi.

Sam Kalinić je navodno priznao da je počinio ubistva u više zemalja u regionu. On je hrvatski državljanin i, kako kažu pravni eksperti, pravna procedura o njegovom slučaju veoma je složena. ,,On može da podliježe hrvatskoj sudskoj odgovornosti jer je njihov državljanin ili da potpada sudskoj odgovornosti Crne Gore i našeg sudstva, jer je krivično djelo počinjeno na crnogorskoj teritoriji”, objasnio je za RFE profesor Pravnog fakulteta u Podgorici Blagota Mitrić.

PLAĆENE UBICE RADILE ZA ŠARIĆA: Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal Srbije istražuje informaciju po kojima su Sretko Kalinić, Miloš Simović i Cvetko Simić bili angažovani kao plaćene ubice za račun kriminalne grupe Darka Šarića. I to da likvidiraju najviše državne funkcionere u Srbiji. Pripadnici zemunskog klana Kalinić i Simović nalaze se u zatvoru u Hrvatskoj, odnosno Srbiji poslije nedavnog međusobnog obračuna, a sumnja se da su umiješani i u monstruozno ubistvo Simića prije nekoliko mjeseci u Zagrebu.

Početkom prošle nedjelje Slobodan Homen, državni sekretar u srpskom Ministarstvu pravde, kazao je da „postoje podaci koji su dobijeni iz podzemlja da su Kalinić, Simović i Simić bili u kontaktu sa narkoklanom Darka Šarića, početkom godine.”

Jedno od novih ,,otkrića” medija jeste da je atentat na dvojicu visokih funkcionera Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, koji su učestvovali u operaciji Balkanski ratnik, koju je po nalogu i isplatama Darka Šarića trebalo da obavi klan Luke Bojovića.

Za egzekuciju pripadnika MUP-a je, prema pisanju beogradskog dnevnika Blic, bio zadužen Siniša Petrić, zvani Zenica. Petrić je
1990-tih, kao pripadnik grupe najmonstuoznijeg ubice u Srbiji Marinka Magde, bio osuđen na smrtnu kaznu. Petrić, koji slovi za „zvijer među plaćenim ubicama u regionu” trenutno je na potjernici Interpola, i za njim intenzivno traga srpska policija zbog sumnji da je posljednjih godina izvršio nekoliko profesionalnih likvidacija
Petrić je, navodno, ponovo na vezi sa bivšim saborcima iz zemunskog klana i Lukom Bojovićem, koji je odnedavno zauzeo lidersku poziciju u podzemlju. Ta mu je pozicija, prema Blicu, omogućena i uspostavljanjem veze sa Darkom Šarićem, koji se posljednjih godina nametnuo kao šef cjelokupnog podzemlja u Srbiji i regionu.

BOJOVIĆEV PRSTEN: Postojao je i rezervni plan za ubistvo dvojice funkcionera MUP-a Srbije, za slučaj da onaj sa egzekutorom Petrićem ne uspije, piše Blic. Jedan od planiranih atentatora bio je Vuk Vulević, crnogorski državljanin koji je prošle nedjelje uhapšen u Frankfurtu.

Vuleviću se u Crnoj Gori sudi zbog pokušaja ubistva Faiza Kadrića, bio je optužen za šverc 200 kilograma kokaina i ubistvo policajca Slavoljuba Šćekića, ali je tih optužbi oslobođen.

Pošto je Darko Šarić preuzeo kompletno podzemlje Srbije, za njega su radili i Bojović i njegov glavni suparnik Sreten Jocić, ali i druge kriminalne grupe, tvrdi Blic. Hapšenje Jocića, koji je dopao zatvora u aprilu 2009, i raspisivanjem potjernice za Darkom Šarićem u januaru ove godine, omogućili su Luki Bojoviću glavnu poziciju u podzemlju.

Bojović je karijeru počeo u Gardi Željka Ražnatovića Arkana. Bio je osoba u koju je Arkan imao povjerenja i koji je poslije ubistva Ražnatovića u januaru 2000. u podzemlju slovio za čovjeka koji je trebalo da ga osveti.

Luka Bojović je sa svojom grupom predstavljao spoljni prsten zemunskog klana, zadužen za uličnu distribuciju narkotika. Praćen je u akciji „Sablja”, poslije ubistva premijera Đinđića. Navodno je tada Bojović organizovao da zemunci, koji su izbjegli hapšenje pobjegnu iz Srbije i sklone se u Crnu Goru. Od tada se, Kalinić i Simović, skrivaju pod njegovim pokroviteljstvom, pisao je nedavno Blic.

DAČIĆEV ŠEF KABINETA: Prema tumačenjima iz policije za Blic, poslije raspisivanja potjernice za Šarićem, Luka Bojović je počeo likvidacije osoba u koje nema povjerenja. Njegov kum Simić, koji je bio veza između Bojovića i Miloša Simovića je u februaru ubijen u Zagrebu, u blizini mjesta na kome je prošle nedjelje Simović sa dva hica pucao u Kalinića. Bojović se nije pojavio na sahrani kuma, samo je dao čitulju u novinama. Prema navodima izvora Blica iz MUP-a, pretpostavlja se da se Luka Bojović sada nalazi u Španiji.

U međuvremenu su mediji u Republici Srpskoj i u Srbiji objavili da je Zoran Ćopić, kontroverzni srpski biznismen, osumnjičen da je prao novac za Darka Šarića, u subotu uveče priveden u Banjaluci na osnovu informacija da je planirao atentat na ministra srpske policije Ivicu Dačića. Dačić je u nedjelju u glavnom gradu RS bio u posjeti premijeru Miloradu Dodiku. Ćopić, za kojim je zbog veza sa Šarićem raspisana potjernica, iz policije je pušten poslije šest sati saslušavanja, bez krivične prijave.

Blic je svojevremeno objavio da je Ćopić kao vlasnik firme DSD Tabako u decembru 2006. kupio Mitrosrem za 15,2 miliona eura i obaveznu investiciju od deset miliona. U to vrijeme, Ćopić je u poslovnim krugovima važio za biznismena koji je po Srbiji kupovao firme za Antona Stanaja, suvlasnika podgoričkog Rokšpeda, koji je u septembru 2007. u Beogradu uhapšen zbog šverca cigareta.

ĆOPIĆ KAO BIZNISMEN: U junu 2009. godine, Ćopić je Mitrosrem prodao beogradskoj kompaniji DTM Relations, čiji je vlasnik Nikola Dimitrijević, inače šurak Dačićevog šefa kabineta, Branka Lazarevića, koji je ranije bio suvlasnik firme.

Policija sumnja da je upravo preko Dimitrijevićeve firme, Ćopić prodao Mitrosrem Darku Šariću. Interesantno je da je Ćopić i poslije prodaje firme Dimitrijeviću, ostao u Upravnom odboru Mitrosrema u kom je bio i pančevački advokat Andrija Karlović, nedavno uhapšen u finansijskoj istrazi protiv Darka Šarića.

Ćopić je za Blic potvrdio da je Šarić bio zainteresovan da od njega kupi Mitrosrem, ali tvrdi da to toga nije došlo jer „Šarić nije imao dovoljno novca”. ,,Na moju veliku žalost, zbog nedostatka novca i neispunjenja obećanja Hipo banke iz Podgorice do realizacije posla nikada nije došlo”, objasnio je Ćopić.

Ćopić je za Večernje novosti izjavio da je Darko Šarić za 29 miliona eura prodao svoj udio u Štampa komercu njemačkom koncernu VAC.
VAC-ovo preuzimanje 24, 9 odsto akcija u jednom od najtiražnijih srpskih listova, što je najnovija afera u toj državi.

Sa Ćopićem je, kako saznaje Blic u Banjaluci bio priveden i hrvatski biznismen Dražen Golemović, koji je prema pisanju medija, u Zagrebu svjedočio da je Sreten Jocić naručio ubistvo vlasnika i glavnog urednika hrvatskog magazina Nacional Iva Pukanića u oktobru 2008. Golemović je u Banjaluci pušten poslije saslušanja.

Ubistvo Pukanića dovodi se, takođe, u vezu sa Crnom Gorom i duvanskim poslovima Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta, o čemu je Pukanić pisao i svjedočio pred italijanskim istražiteljem Šelzijem.

Slučaj Drašković

Bivšim pripadnicima Državne bezbjednosti Radomiru Markoviću (63), Miloradu Ulemeku (41), zvanom Legija, Nenadu Iliću (35) i Branku Berčeku (33) potvrđena je presuda na po 40 godina zatvora zbog zločina počinjenog u blizini Lazarevca na Ibarskoj magistrali 3. oktobra 1999. godine, u kojem su pokušali da ubiju Vuka Draškovića, lidera Srpskog Pokreta obnove, kada su poginula četvorica pripadnika SPO-a: Veselin Bošković (brat Draškovićeve supruge Danice), Vušur Rakočević, Dragan Vušurević i Zvonko Osmajlić.

Kako je Okružni sud utvrdio, Slobodan Milošević, bivši predsjednik Jugoslavije, je u Draškoviću kao lideru opozicije vidio opasnost za svoju ,,vlast i političku moć”, pa se ,,iz niskih pobuda” odlučio za likvidaciju političkog protivnika. Milošević je naredio Markoviću, tada načelniku SDB-a, da ubije Draškovića uz pomoć Jedinice za specijalne operacije (JSO) i njihovog komandanta Legije.

Nakon atentata na Ibarskoj magistrali, ista grupa je ponovo pokušala da ubije Draškovića u Budvi pred ljeto 2000.godine. Ovog puta im se pridružio i Nebojša Pavković, tada načelnik Generalštaba vojske Jugoslavije koji je obezbijedio vozilo, vojne uniforme i smještaj u kasarni u Tivtu za Ulemeka i njegove saradnike. Takođe, naredio je da im se obezbijedi vojni helikopter iz Crne Gore do Kraljeva nakon izvršenog zadatka.

Učesnici ovog zločina su pravosnažno osuđeni 2007.godine

Sredinom 2008. godine Dragan Šutanovac unaprijedio je u najviši vojni čin Živka Terzića. Terzić je 2000. godine, kao načelnik za bezbjednost korpusa Ratne mornarice u Kumboru, omogućio Nenadu Iliću, Leonidu Milivojeviću i Branku Berčeku, atentatorima na Vuka Draškovića, da dobiju vojne uniforme i da se vojnim helikopterom prebace iz Budve u Srbiju.
Terzić je kazao da je admiral Milan Zec tražio da bude obaviješten kad, po obavljenom zadatku, trojica pripadnika DB iz Crne Gore, budu prebačena helikopterom u Srbiju.

Milan Bošković

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo