Povežite se sa nama

Tramp i Tolstoj

Objavljeno prije

na

Prije nekoliko sedmica, američki predsjednik Donald Tramp je, povišenim glasom i sa ljutitim izrazom lica, javno upozorio da u slučaju da Sjeverna Koreja nastavi, kako je rekao, da „prijeti” SAD-u, moraće da se „suoči sa vatrom i bijesom kakve svijet još nije vidio.” Ova njegova izjava nije samo zaprepastila i zabrinula širu međunarodnu zajednicu, nego i razotkrila Trampov bazični pristup ozbiljnim i opasnim pitanjima svjetskog rata i mira.

Po mom mišljenju, ovdje se ne radi samo o elementarnom anti-intelektualizmu i karikaturalnom crno-bijelom odnosu prema realnosti jednog od rođenja privilegovanog oligarha i milijardera, koje je najupečatljivije još davno opisao poznati američki novinar i aforističar Henri Menken kada je rekao da „na svako složeno pitanje, postoji jasan i jednostavan odgovor. Odgovor koji je pogrešan.” Naprotiv. To je samo jedan element mnogo krupnijeg psihološko-metafizičkog problema koji bih nazvao kompleks Napoleona.

Tramp, naime, o sebi misli da je veliki čovjek opredijeljen na velika djela – da učini Ameriku ponovo velikom. Takav čovjek vjeruje da njegovo djelovanje uspostavlja zakone istorije i da će stoga njegove aktivnosti uspješno dovesti do cilja koji je zacrtao. Kao dokaz da će zbilja tako i biti, Tramp se oslanja na snagu svoje političke volje i na institucije sile i prinude koje kontroliše. Drugim riječima, „vatra i bijes” kojima se on kaubojski razmahuje u međunarodnim odnosima će ili uplašiti (kao retorika) ili uništiti (kao upotrebljeno sredstvo) sve one koje smatra svojim neprijateljima.

Međutim, da li zaista grandiozne šeme političkih lidera usmjeravaju tok istorije? Da nisu možda i lideri, baš kao i svi drugi ljudi, podređeni jednom beskonačno složenom i nepredvidljivom procesu sa jedinim izuzetkom da ih njihova pozicija na vrhu političke piramide čini sklonijim iluziji da posjeduju neki prelomni uticaj? Uvjeren sam da je najtemeljitiji odgovor na ova pitanja dao Lav Tolstoj u svom monumentalnom djelu Rat i mir.

Iako se radnja u Ratu i miru odvija u periodu koji istoričari označavaju kao vrijeme Napoleonovog pohoda na Rusiju, Tolstoj prikazuje Napoleona u perifernoj ulozi. U stvari, pozicioniranje Napoleona u romanu je posljedica promjene metafizičkih uvjerenja glavnog protagoniste, grofa Pjera Bezuhova. Od proponenta ideje da veliki ljudi prave istoriju (pa čak i uvjerenosti da je on jedan od njih), kroz traumatična iskustva, razočarenja, veselja, uspone i padove koje proživljava, Pjer dolazi do spoznaje da metafizički ne postoji vrijednosna hijerarhija između velikog i malog, dalekog i bliskog, prolaznog i vječnog. Upravo se u svakodnevnim i slučajnim, „sitnim” dešavanjima, koja možda jedva i primijetimo, zaokupljeni „velikim” planovima i ciljevima, nalazi suština ljudskog življenja.

Tumači Tolstojevog romana ukazuju da velike bitke koje Tolstoj opisuje predočavaju u umjetničkoj formi njegovo viđenje filozofije ratovanja. Često se ističe Tolstojevo pominjanje postupka komandanta ruske vojske, kneza Mihaila Kutuzova, koji je zaspao za vrijeme diskusije o vojnim planovima u njegovom štabu. Naime, po uvjerenju Kutuzova, mnogo je važnije pred bitku „dobro se naspavati” nego razglabati o apstraktnim planovima. Ono što određuje pobjedu je ono što se, i kako se, radi „ovdje i sada”, u toku bitke, a ne štabni planovi, stara slava, reputacije, prestiž, oružje, itd. Teorija izvire iz prakse, a ne obratno.

To bi trebala da bude lekcija i za Trampa. Napad na Sjevernu Koreju, koji se očigledno planira u narednom periodu, ima potencijal izuzetne nepredvidljivosti. Sjevernokorejanci su mnogo bolje „naspavani” za sukob jer se za njega spremaju decenijama nego na papiru krupne, ali ideološki i institucionalno razuđene američke snage. Rivaliteti u okviru američke vojne i obavještajne zajednice su često ozbiljni i duboki, pa se ne mogu isključiti velike greške u koordinaciji koje bi dovele do jezivih posljedica sjevernokorejskog kontra-udara. Umišljen sopstvenom veličinom, Tramp zaboravlja da Sjeverna Koreja ima svoju „vatru i bijes” i da lideri sa kompleksom Napoleona obično završe kao i sam Napoleon.

Fulip KOVAČEVIĆ

Komentari

IN ENGLISH

RUSSIA IS SINKING INTO DEPENDENCE ON WASHINGTON: Putin is out of the big game, but he has not realized it yet

Objavljeno prije

na

Objavio:

German Gref, the CEO and chairman of the executive board of the largest Russian bank Sberbank,  stated at the annual general meeting of shareholders on June 30, that the main issue that concerns all Russians without exception is the immediate end of military operations. He added a good joke. The best way to avoid anxiety in the current circumstances, – he said, – is to stop thinking about the future. Because trying to make a forecast or develop a strategy, a person with an analytical mindset can only get into depression.

Gref can afford to make public jokes. He worked with Russian president Vladimir Putin in Saint Petersburg, where he was an important municipal official in charge of state property. He won the respect of Putin, then the deputy mayor of the city, as an economic expert. Though, Gref governs Sberbank as his own property, it is still the main state owned bank. And there are a lot of people, who would be glad to replace him, which can be easily done, if Putin feels it necessary. Nevertheless, Gref is not afraid to call for the rapid termination of hostilities at the event, which always has a good media coverage. There is only one explanation of such bravery. Gref expresses the opinion widespread in the elite circles, even among those who is close to Putin.

However, the president himself supports the opposite views. Speaking at the congress of the ruling party “United Russia” on June 28, Putin stressed that “the Kyiv regime is retreating along the entire line of contact”. On the same day, Putin in his interview with the state television declared that Russian forces will keep on fighting until they accomplish their main task “the final liberation of Donbass and Novorossiya”.

It is something new. Novorossiya, as a historical region, includes two Ukrainian largest seaside cities, – Odesa and Mykolaiv, which were never officially demanded by the Russian government previously. Besides, Kherson and Zaporizhzhia, which were claimed by Russia, are still controlled by Ukraine. There is no doubt that Putin still believes that he can capture the whole Donbas and in theory he has enough resources to accomplish it in seven or eight months. But it is hard to imagine that he can seriously contemplate besieging and destroying Odesa, a big and densely populated city. It seems that he just wanted to say that he is going to fight as long as he finds it necessary.

Russian political system is completely different from those that exist throughout Europe and resembles models widespread in Africa. There are no stable political institutions in Russia. The government, the parliament and leading political parties are just platforms for communication between the supreme power and different groups of elite, which try to influence the course of the state, but never openly oppose important decisions taken by the leader.

In such a system, one of the main obligations of the state is preventing all spontaneous actions, caused by social discontent. Because the mass social groups have no political representations, public opinion can gain influence state decisions only, if part of the elite will use it as a tool for changing state policy. In order to prolong the war in accordance with his wishes, Putin just has to deprive all the elite groups of the opportunity to utilize anti-war sentiments that are gaining popularity in the Russian society.

The top of the electoral list of the “United Russia” announced at the congress opened with Putin’s speech can be regarded as an indication that the Russian president is going to prevent all attempts to influence his decision to go on with the war. First of all, it is important that Putin rejected the advises to postpone the elections set for September 18 on the grounds of security, because Ukrainian air attacks can scare off the voters. The general outcome of parliamentary elections in contemporary Russia can be foreseen right now. But if the loyal supporters of the ruling party, annoyed and disturbed by Ukrainian air attacks, decide to abstain from voting, local authorities will face difficulties in achieving desired results. Putin showed that he is confident in his popularity and believes that his endorsement of the “United Russia” will overcome all doubts.

Chairman of the “United Russia” Dmitry Medvedev did not manage to get into the top of the electoral list, though he was reported to make efforts to achieve it. It means that he is not supposed to become the chairman of the next Duma (the lower chamber of the Russian parliament) and once more become a player with real political influence. It may be a blow to Medvedev, but the main target of this combination seems to be Sergey Sobyanin, the mayor of Moscow. Now, he is the leading political figure in the top of electoral list of the ruling party, though it is officially headed by foreign minister Sergey Lavrov. The trick is that the mayor of the city with strong anti-war sentiments became surrounded with the strong supporters of the war and will be obliged to imitate their position during the campaign. It will inevitably undermine Sobyanin’s popularity in Moscow, which has been bothering the presidential administration for quite a long time. But even more important it will make him suppress the expression of anti-war views and declare that all the inhabitants of Moscow support the President’s intention to fight until victory.

The joke appeared in the Russian capital after recent Ukrainian air-attacks: Moscow will ignore all provocations and will not allow to engage it in the war between Russia and Ukraine. It seems that Moscow will not be able to avoid an involvement, and anti-war sentiments in the capital will remain politically insignificant. It will be impossible to use them to compel the president to stop the hostilities, even if there is an elite group determined to achieve it.

But it remains unclear what Putin wants to achieve himself. He suddenly acknowledged on June 28, that no agreements were concluded during his meeting with the US president Donald Trump in Anchorage in August 2025. A few days before this statement, Lavrov declared directly opposite, complaining that the US administration does not want to carry out agreements reached by two presidents.

Putin seems to realize that Trump does not intend to give him the whole Donbas providing an opportunity to end the war looking as a winner. However, Putin cannot comprehend why Trump has changed his approach to Russia.

There is no sense to explain it by European influence on Trump or Trump’s exaggeration of the impact of Ukraine’s air-attacks on Russian economy. There is hardly a person in the world, whose opinion Trump will take into consideration if it contradicts his own beliefs. And Trump can exaggerate his role in history, but not the achievements of other political leaders.

Trump just does not need Russia any more, because his strategy has changed. He does not intend to increase pressure on China any more. He wants to control the energy supply of Europe and make concessions to China at the expense of the EU, gaining an access to Chinese to market in exchange. The US will also try to decrease its dependence on import of metals produced in China, but the direct confrontation will be avoided. Of course, China is destined to remain the only strategic rival of the US, but the main current goal of the US administration seems to be preventing the EU from obtaining a strategic autonomy. When Trump entered the session on economic security at the G7 summit with the phrase “I am the boss”, he was not joking. But the EU in its turn can hinder the US policy by enhancing cooperation with China. And Washington will be compelled to consent to it, at least to some extent.

There is no place for Russia in this scheme, which allows main global players, – the US and China, – to postpone the confrontation. Trump still can use Russia for getting advantages against both the EU and China, but in that case he needs Russia to be weak and dependent. And Ukraine’s air-strikes help to achieve that.

The Ukrainian attacks have been concentrated on oil-refineries and high-tech military production. The air-strikes are designed and organized by the American AI system Palantir. So the Pentagon can influence the selection targets. By the way, Putin still refuses to recognize the American role in the attacks and blame for them exclusively Europe (explosive parts for Ukrainian drones are supplied by Norway).

The choice of targets indicates that they are not aimed at rapid disabling of Russian forces. Neither refineries, nor the high-tech manufacturing are related directly to the main Russian advantages on the battlefield, – superiority in artillery rounds and air-bombs. When Putin says that Ukraine’s strikes cannot stop the Russian offensive in Donbas, he is not lying. But these attacks are destroying industrial equipment, which cannot be acquired by Russia without breaching American sanctions. To replace such an amount in short time seems to be completely impossible. Either if truce is established, or if the war is continued, the Kremlin is going to become completely dependent on the good will of Washington.

The change of American approach to policy towards Russia and China has already influenced the behavior of Alexander Lukashenko, the president of Belarus, who started to demonstrate that he should be regarded not as a Russian satellite, but as an independent player. On June 16, he expressed regret for being too harsh in his statements about Ukraine’s president Volodymyr Zelensky and stressed that Belarus does not want a war with Ukraine. On June 19, Zelensky demanded to switch off Russian equipment, located in Belarus, which helps to carry out air-attacks on Ukraine. Minsk gave no response, but on June 24, Zelensky announced that the equipment stopped functioning. On June 25, Lukashenko told the Russian ambassador in Minsk that his attempts to engage Belarus into the war with Ukraine are in vain, because people of Belarus have no desire to fight against Ukrainians. On June 27, Lukashenko went to meet Putin in his residence on Valdai (a beautiful lake not far from Novgorod). They spent two days in negotiations and their only result was the statement that Belarus should remain neutral, increasing cooperation with Russia. After that Lukashenko went to China where he received confirmation from Chinese president Xi Jinping that Belarus is regarded by China as a close friend.

If the peace in Ukraine is established, Belarus can become an important transit country for China, and in the current situation it will not obstruct relations between Minsk and Washington. The Balkan countries, can also gain a lot from their location on the routes that can be used by China for the access to the European market. Thanks to new technologies, Montenegro can enhance its national transit potential. Its high relief ceased to be a problem for the route construction. China built three most elevated roadways in the world. The road in the Himalayas reaches 5 886 meters above the sea level. The EU cannot allow China to control the strategically important trade routes, but it can finance their construction using Chinese workforce and technologies. Opening of the road construction in Kolashin second part of highway Matesevo-Andrijevica on June 29, proves that the Balkan countries can use for their advantage the desire of the EU to obtain a strategic autonomy and Chinese economic expansion.

Utilizing the competition between China and the US over Europe can be even more profitable. Moreover, Putin will be kept out of the game. Therefore, he will become less dangerous for the stability in the Balkans. At least until he realizes, what is happening.

  Dmitry GALKIN

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SVE PRAZNIJE UČIONICE UPOZORAVAJU: Malo nas je, još manje će nas biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija nijedan prvak nije upisan u 98 područnih odjeljenja u Crnoj Gori. Vlada nema odgovor na sve praznije učionice, niti strategiju na demografski alarm koji je svima postao očigledan nakon posljednjeg popisa

 

 

U Šavniku ove godine nema upisanih prvaka, upoznao je javnost  predsjednik Opštine Šavnik Jugoslav Jakić. „Nijedno. To nije statistički podatak. To nije broj u tabeli. To je upozorenje. To je alarm koji bi morao da se čuje mnogo dalje od Šavnika“, kazao je Jakić.

Demografski alarm za ovaj grad, sjever i državu odavno zvoni. Prema podacima Uprave za statistiku – Monstat, već deset godina zaredom Šavnik je opština sa ubjedljivo najmanje rođene djece i najmanjim brojem osnovaca u Crnoj Gori.

Ukupan broj učenika osnovnih škola u tom mjestu za deceniju se skoro prepolovio. Na početku 2025/26. školske godine u klupe šavničkih škola sjeo je svega 71 osnovac. Deset godina ranije bilo je 50 đaka više – 121.

Podaci Monstata o prirodnom kretanju stanovništva pokazali su da je tokom prošle godine u Šavniku rođeno svega šest beba. Rekord u posljednjoj deceniji je svega 15 beba u 2016. godini.

Prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija nijedan prvak nije upisan u 98 područnih odjeljenja u Crnoj Gori.

Pored Šavnika i seoskih škola, ne mnogo bolje stanje je u svim manjim opštinama sjevera: Plužine imaju 131 osnovca, Žabljak 217, Gusinje 268, Petnjica 351, Andrijevica 352, Mojkovac 545, Kolašin 559…

I u većim gradovima sjevera primjetan je ovaj problem. U najsjevernijoj opštini Pljevljima u prvom upisnom roku u tamošnjoj Gimnaziju upisano je svega 38 učenika.Naredne školske godine ovu obrazovnu ustanovu pohađaće ukupno 182 učenika. Direktorica Gimnazije Maja Dragašević, za Vijesti je kazala da su brojke nekada bile višestruko veće. „Kada sam prije 23 godine počela da radim u ovoj školi kao profesor matematike, Gimnazija je imala oko 600 učenika”, kazala je Dragašević.

O neravnomjernom razvoju svjedoče i podaci da je od ukupno 69.295 osnovaca u Crnoj Gori, u podgoričkim osnovnim školama nastavu 2025/26. godine pohađalo više od 22.000 učenika, što je skoro trećina od ukupnog broja osnovaca u Crnoj Gori. Nakon glavnog grada, najviše osnovaca pohađa školu u Nikšiću, Baru, Budvi…

Broj učenika odlično pokazuje depopulaciju sjevera koji je između dva popisa 2003–2023. godine izgubio je 39.000 stanovnika, odnosno petinu svoje populacije. Istovremeno, središnji region porastao je za 10,9 odsto, a primorski za 14,2 odsto.

„Posljednjih dana slušam kritike građana zbog stanja školskih objekata. Kažu da su škole stare, dotrajale i da ih je vrijeme pregazilo. I znate šta? U pravu su”, izjavio je predsjednik Opštine Šavnik.

On tvrdi da su se više puta obraćali Ministarstvu prosvjete sa zahtjevom da se ozbiljno pristupi rješavanju problema školskih objekata na području ove opštine. „Tražili smo sastanke, nudili saradnju, ukazivali na stanje na terenu i činjenicu da se sjever Crne Gore ne može razvijati bez ulaganja u obrazovanje. Nažalost, nijesmo naišli na onakav nivo razumijevanja i podrške kakav ovaj problem zaslužuje”, navodi Jakić.

Podsjeća da je Ministarstvo prosvjete saopštilo da se kroz programe unapređenja obrazovne infrastrukture ulažu desetine miliona eura u školske objekte. „Moje pitanje je jednostavno: gdje je u tim planovima Šavnik? Da li djeca iz Šavnika vrijede manje od djece iz većih gradova? Da li roditelji koji žele da ostanu na svojim ognjištima imaju manje pravo na dostojanstvene uslove školovanja svoje djece”, upitao je Jakić.

Vlada nema odgovor na ova pitanja, niti strategiju na demografski alarm koji je svima postao očigledan nakon posljednjeg popisa. Demografski podaci pokazuju da su samo tri crnogorska grada dobitnici tranzicije, Budva, Podgorica i Tivat, dok su svi ostali gradovi gubitnici.

U ove tri opštine broj stanovnika je 2011. bio 191.577 ili skoro 31 odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore. Do 2023. godine broj stanovnika se povećao za 31.616 ili 16 i po odsto na 223.194 stanovnika, što je približno nešto preko 35 odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore, dok je u ostale 22 opštine živjelo skoro 65 odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore.

Umjesto da se rješava problem nereavnomjernog razvoja države i pražnjenja sjevera, iz Vlade je nakon što je popis obznanio zabrinjavajuće podatke, pokrenut megaprojekat gradnje novih stanova u Podgorici – Velje brdo. Planirano je da se izgradi 20.000 stanova, a u dosadašnjim prijavama za buduće stanove je preko 3.000 građana sa sjevera države.

Prema posljednjem popisu stanovništva i domaćinstva iz 2023. glavni grad ima viška stambenog prostora – u Podgorici živi 180.186 stanovnika, a ima 64.140 domaćinstava i 88.431 stanova.

„Planska dokumentacija u Podgorici omogućava 112.679 stanova, prema procjenama imamo više od 20.000 nelegalnih objekata, od kojih najveći broj nije predviđen planskim dokumentima, i da više od 50 odsto domaćinstava u Podgorici ima od tri do pet članova, jasno je da Podgorici i nije potrebna dodatna stambena gradnja, pogotovo ne u predviđenom obimu”, upozorio je ranije predsjednik Strukovne komore arhitekata Crne Gore Novica Mitrović.

Mogućnost zapošljenja i bolji uslovi života prinudila je dio stanovništva sa sjevera da se sele u Podgoricu i na jug države, kao i dobar dio mladih da bolji život traže u inostranstvu. Mladi koji odlaze najčešće su visokokvalifikovani. U Crnoj Gori se za dvije decenije, od 2003. do 2023, broj visokoobrazovanih udvostručio – broj visokoobrazovanih lica povećan je sa 61,8 hiljada u 2003. na 133,9 hiljada u 2023. godini.

Obrazovni bum nije pratilo otvaranje novih radnih mjesta i nuđenje boljih uslova života mladima. Zbog toga je prirodni priraštaj između dva popisa (2003–2023) koji je iznosio 24.828 lica, za više od pola anuliran negativnim migracionim saldom od 13.462 lica.

Odlazak iz zemlje se ubrzava u posljednjih 10 godina. U periodu 2015–2019. iz Crne Gore emigriralo je 8.499 lica, dok je u periodu 2020–2023. taj broj porastao na 15.506, prema podacima Uprave za statistiku. Samo tokom 2023. godine državu je napustilo gotovo 7.000 lica, što predstavlja najveći godišnji emigracioni odliv u novijoj statističkoj evidenciji. Posebno zabrinjava što emigracioni tokovi dominantno obuhvataju mlado i radno sposobno stanovništvo, čime emigracija direktno utiče na fertilitet, tržište rada i dugoročni razvojni potencijal zemlje.

Petina mladih u Crnoj Gori – njih 20,59 odsto, izrazilo je želju da napusti državu zbog loših socijalnih, životnih i ekonomskih standarda i uslova, pokazali su rezultati Studije o mladima iz jugoistočne Evrope 2024. Fondacije „Fridrih Ebert”.

Demograf Miroslav Doderović više puta je upozorio da su glavni razlozi za odlazak mladih nemogućnost da nađu posao u svojoj struci, niska primanja i nizak životni standard. „Pored odlika tržišta rada, čitav niz politika kao što su obrazovna, stambena, poreska politika, politika tržišta rada, nepotizam i korupcija otežavaju položaj mladih i njihovu integraciju u društvu. To posebno važi za mlade, upravo one koji migriraju i one koji treba da budu nosioci pozitivnih demografskih promjena“, izjavio je ranije Doderović.

I dok je mladih sve manje, broj starijeg stanovništva se povećava. Iz Društva statističara i demografa Crne Gore naveli su da se najizraženija strukturna promjena u protekle dvije decenije odnosi na ubrzano starenje stanovništva. U periodu 2006–2026. broj djece uzrasta do 14 godina smanjen je za 10,1 odsto, dok je broj mladih do 29 godina manji za 15,5 odsto, odnosno za oko 40.000 osoba. Istovremeno, broj stanovnika starijih od 65 godina povećan je za 37 odsto, dok je broj osoba starijih od 80 godina gotovo udvostručen, a radni kontigent od 15 do 65 godina smanjen za 1,5 odsto.

Doderović je plastično objasnio da je učešće osoba starijih od 65 godina, prema podacima popisa iz 1971. godine, u Crnoj Gori iznosilo 7,1 odsto, dok su podaci popisa od prije dvije godine pokazali da je njihovo učešće 16,8 odsto.

„Broj živorođenih smanjen je sa 7.531 u 2006. na istorijski minimum od 6.910 u 2025. godini, dok je broj umrlih porastao sa 5.968 na 6.398. Posljedično, prirodni priraštaj smanjen je za gotovo dvije trećine, sa 1.563 na 512 lica godišnje, dok je stopa prirodnog priraštaja opala sa 2,5 odsto na svega 1,0 odsto“, iznijela je podatke Gordana Radojević, predsjednica Društva statističara i demografa Crne Gore.

Predsjednik opštine Šavnik je uputio javnu kritiku koja se odnosi na praznu priču o ravnomjernom razvoju sjevera. Iako je na sjeveru stanje najlošije, ona važi i za cijelu državu. „Ravnomjeran razvoj ne počinje konferencijama, strategijama i lijepim saopštenjima. Počinje tamo gdje dijete sjeda u školsku klupu. A danas u Šavniku nemamo nijedno dijete koje će sjesti u klupu prvog razreda. I zato ovo nije pitanje politike nego pitanje opstanka”, izjavio je Jakić.

Demografski institut iz Vašingtona prije par godina dao je projekcije da će ovaj region do 2050. godine izgubiti deset do dvanaest odsto svog stanovništva.

Demograf Doderović je upozorio da bi do 2050. Crna Gora mogla imati 78.000 stanovnika manje nego na popisu 2011. godine. Dodao je – ukoliko se država ozbiljnije ne upusti u rješavanje problema odliva stanovništva.

Za sada država samo bilježi smanjenje stanovništva, ćuti i prosipa maglu biračima s projektima poput Veljeg brda.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SVI NAŠI VIDOVDANI I PORAZI: Vodi li put u EU preko Kosovskog boja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nesporna je Mandićeva vještina balansiranja u delikatnim temama. Na ovakve ocjene (i pohvale) možete naići i u neformalnim razgovorima s evropskim diplomatama u Podgorici. Suočen s medijskom kampanjom zvaničnog Beograda protiv njega (i Mitropolita Joanikija) Mandić je pokazao svom biračkom tijelu da i dalje stoji na postulatima domaćeg srpstva. Istovremeno istrajava na kursu EU (što posebno iritira braću Vučić) i korektnom koaliranju s partnerima u vlasti. Ovaj Vidovdan Mandić dočekuje s dobrim izgledima Crne Gore u EU 2028

 

 

Predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić priredio je 28. juna koktel, kako je još sredinom maja najavio, povodom 20 godina nezavisnosti Crne Gore. Za razliku od Vlade i Predsjednika, lideru nacionalne srpske stranke je zgodnije bilo izbjeći 21. maj a opet nekako obilježiti nezavisnost države čiji je predsjednik parlamenta. Prijem Crne Gore u članstvo Ujedinjenih nacija (UN) se poklopio sa važnim datumom u srpskoj istoriji – Vidovdanom. „Nije slučajno što se ovaj veliki jubilej obilježava upravo 28. juna” napisao je Mandić na društvenoj mreži X. Osim napomene da je nezavisnost „veliki jubilej” Mandić je naglasio „jasnu viziju” da zemlja bude „prva naredna članica Evropske Unije (EU)… kao zemlja slobodnih, srećnih i bogatih ljudi”. Slijedile su ode demokratiji, evropejstvu ali i poštovanju sebe i tradicije koja spaja najbolje iz prošlosti i sadašnjosti. Članstvo u UN-u i buduće članstvo u EU je moguće zahvaljujući vjekovnoj borbi naših predaka za slobodu. Pomenuo je Mojkovačku bitku, Vučji do, Martiniće, Grahovac, Fundinu „ali i na onaj sveti i sudbinski Vidovdan 1389. godine”.

Naime, „na Kosovu polju naši preci su dali svoj odgovor istoriji… pokazali da pripadaju tadašnjoj hrišćanskoj Evropi… Odgovor nije bio samo ratnički. On je bio duhovni, moralni i civilizacijski”.  Na svečanosti je postavljena reprodukcija (posebno naručena za jubilej) svjetski poznate slike Kosovski boj slikara Petra Lubarde koja će krasiti kabinet šefa parlamenta. „Današnja Crna Gora, koja strijemi EU, ne ide u nepoznato. Ona se vraća svojoj evropskoj porodici… onom civilizacijskom krugu čije je temelje branila i 1389. godine, i u svim kasnijim vjekovima svoje borbe” naglasio je Mandić.

Mnogi mogu osporavati istorijske fakte u Mandićevom govoru. Naši preci nisu bili na Kosovu, dijelom jer su bili u poluvazalnom odnosu prema Osmanlijama. No nesporna je Mandićeva politička vještina balansiranja u ovakvim delikatnim temama. Na te ocjene (i pohvale) možete naići i u neformalnim razgovorima s evropskim diplomatama u Podgorici. Suočen sa prljavom medijskom kampanjom zvaničnog Beograda protiv njega (i Mitropolita Joanikija) Mandić je pokazao svom biračkom tijelu da i dalje stoji na postulatima izvornog domaćeg srpstva. Istovremeno istrajava na kursu EU (što posebno iritira braću Vučić) i korektnom koaliranju s partnerima u vlasti. Ovaj Vidovdan Mandić dočekuje s dobrim izgledima Crne Gore u EU 2028 godine.

Vidovdan samo dvije godine ranije nije prošao lako. Skupština je donijela, s jednim glasom preko, Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu čiji formalni predlagač je bio Mandić. Svima, naravno i Hrvatima, je bilo jasno da je rezolucija stigla iz beogradske kuhinje kako bi se naškodilo evropskom putu Crne Gore. Vladar Srbije je ranije odbio istu rezoluciju donijeti kod kuće jer bi tim činom, kako kaže, „svesno narušio odnose sa Hrvatskom za narednih 100 godina”. I naravno njen evropski put.

Da Mandiću (ali i premijeru Milojku Spajiću) nije bilo svejedno vidi se po tome da je rezolucija prečišćavana nekoliko puta. Nije bilo licitiranja broja žrtava na kojem insistiraju velikosrpski mitomani. Radi relativizacije, Jasenovcu su dodati i Dahau i Mathauzen. Ipak, nalog Aleksandra Vučića se morao ispuniti, što je dovelo i do hrvatske blokade Poglavlja 31 (susjedski odnosi, vanjska politika i odbrana) i stavljanja Mandića na listu persona non grata. Na listi su završili i Milan Knežević i neoduševljeni Aleksa Bečić koji je nekoliko puta lobirao ukidanje – bez uspjeha. Ipak, od tada počinje i lagani otklon Mandića od Vučića koji se završio otvorenom kampanjom protiv Mandića u režimskim tabloidima i Vučićevim proglašenjem Kneževića za vođu srpskog naroda u Crnoj Gori.

Ni ovaj Vidovdan nije prošao bez iskušenja za Mandića. Sa kosovske granice vraćeni su NSD-ovi nacionalno ostrašćeni gradonačelnici Marko Kovačević (Nikšić) i Dario Vraneš (Pljevlja). Mediji su objavili dokument kosovskog MUP-a koji nosi datum 26. 6. 2026. kojim se Kovačeviću odbija ulaz na Kosovo jer je „prijetnja javnom redu i sigurnosti, nacionalnoj bezbjednosti ili međunarodnim odnosima” (engleska verzija). Na sami Vidovdan Vraneš je objavio da mu je „policija lažne države Kosovo…zabranila ulazak u južnu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju”.  Kaže da mu je šef granične policije Bajram Kolić saopštio da mu je zabrana aktivirana dva dana ranije (kad i Kovačeviću) i da je spisak za zabranu „dostavljen iz Crne Gore”. Objavu je završio pozdravom „dogodine u Prizrenu”. NSD je izdala saopštenje (koga nema na središnjem portalu NSD-a) da su „prištinske vlasti, na čelu s odlazećim političarem Aljbinom Kurtijem, … još jednom su potvrdile svoju jasnu antisrpsku politiku”. U saopštenju se dodaje da „još veću sjenku na ovu zabranu baca činjenica da su njome Kovačeviću povrijeđena vjerska prava”. I ovo saopštenje se završava novom NSD retorikom da je „Crna Gora okrenuta zajedničkoj evropskoj budućnosti”.

Mandić je reagovao istoga dana kada su Kovačević i predsjednica beranske skupštine Vida Ivanović vraćeni. Rekao je da zabrana ulaska „na Kosovo i Metohiju neće narušiti odnose srpskih i albanskih političkih predstavnika u Crnoj Gori” i da odgovor ne trebaju biti recipročne mjere, već dijalog i očuvanje regionalne stabilnosti. „Vrata ove zemlje treba da budu otvorena” poručio je.

Ovogodišnji Vidovdan su pratile i povećane mjere bezbjednosti kosovske policije da se ne dozvole nacionalističke pomame. Poruke mržnje koje godinama šalju Kovačević i Vraneš prema Kosovu i svima koji se ne uklapaju u njihov ideološki koncept svakako su doprinijeli da im se zabrani ulaz.

I neki od onih koji su došli na Gazimestan nisu dobro prošli. Svi su na ulasku u ograđeni kompleks dobili papire na srpskom s molbom da se izbjegavaju nacionalističke provokacije. Na kraju je policija uhapsila 36 osoba nakon parastosa zbog nacionalističkih skandiranja. Među njima su bili i petorica naših državljanj – Stefan Tatar, Mirko Žižić, Damjan Otašević, Darko Ašanin i Danilo Ljutić. Oni su istakli u pismu crnogorskom ambasadoru Bernadu Čobaju da su bili fizički maltretirani od strane policije i da su na Gazimestan došli bez nacionalnih obilježja. Režimski mediji u Srbiji su objavili da je policija iz čista mira nasrnula, hapsila i tukla Srbe. Kod nas su odmah reagovali NSD i vučićevske stranke i poslanici (DNP-SNP-UCG). Reakcije je objavilo i Udruženje Vasojevića, Primorja i Boke koje je osudilo policijsku torturu. Kasnije se oglasilo i Ministarstvo vanjskih poslova i kabinet Predsjednika da prate situaciju i da se privedenima pruža konzularna podrška. Osnovni sud u Prištini je 1. jula presudio deportaciju stranih državljana uz zabranu ulaza na tri godine, dok su lokalci osuđeni prekršajno sa 700 eura. Da je policija prekoračila ovlašćenja izgledno je sudeći po reakcijama OEBS-a, EULEX-a i američke ambasade. Inspektorat policije je najavio istragu.

Jedan od prisutnih Srba je Monitoru rekao: „Kada su vladike i sveštena lica napustila dio oko spomenika, začule su se pjesme posvećene Vidovdanu… To bi prošlo ok da naši nisu počeli sa skandiranjem Kosovo je Srbija… Onda policija zatvara kapiju izbacuje vjernike a sve koji su vikali Kosovo je Srbija hapsi”, objasnio je sagovornik.

Mnogi Albanci dobro pamte Vidovdan 1989. na spomen 600 godine Kosovske bitke.  Te 1989. se pod organizacijom Slobodana Miloševića skupilo skoro milion ljudi. Poruke s Gazimestana su zloslutno najavile krvavi kraj Jugoslavije. Prije toga su mošti kneza Lazara nošene kroz BiH i Hrvatsku kojima su operativci srpske UDBE i SPC-a pomamljivali tamošnji narod i najavljivali novo Dušanovo carstvo. Već naredne 1990. je nasilno ukinuta autonomija pokrajine i uveden aparthejd koji je rezultirao oružanom pobunom i kasnije NATO intervencijom. Miloševićeva vlast je rat iskoristila kao opravdanje za „konačno rešenje albanskog pitanja”. Evropa je 1999. gledala najveće etničko čišćenje poslije 1945. sa preko 800.000 protjeranih Albanaca i skoro 9.000 ubijenih civila u odmazdama srbijanske policije, vojske i paravojnih kriminalnih organizacija. Na glavnom putu od Peći prema Prištini, kuda su namjeravali proći Kovačević i Vraneš, sva albanska sela su bila redom popaljena i porušena.

Do sada od strane tzv. crnogorskih sljedbenika srpstva nije stigla niti jedna poruka izvinjenja i saosjećanja prema Albancima. Izuzetak je pokojni mitropolit Amfilohije koji je priznao nakon rata da su nad Albancima izvršeni brojni zločini. Ni Mandić nije skupio hrabrosti za tako nešto, vjerovatno znajući reakcije Beograda ali i NSD birača. Umjesto toga, on pokušava da pomiri kosovsko-vidovdanski i EU put. „Svi smo na njem sreću izgubili; al su mišca, ime crnogorsko, uskrsnuli s kosovske grobnice” citirao je Njegoša Mandić na prijemu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo