Prije nekoliko sedmica, američki predsjednik Donald Tramp je, povišenim glasom i sa ljutitim izrazom lica, javno upozorio da u slučaju da Sjeverna Koreja nastavi, kako je rekao, da „prijeti” SAD-u, moraće da se „suoči sa vatrom i bijesom kakve svijet još nije vidio.” Ova njegova izjava nije samo zaprepastila i zabrinula širu međunarodnu zajednicu, nego i razotkrila Trampov bazični pristup ozbiljnim i opasnim pitanjima svjetskog rata i mira.
Po mom mišljenju, ovdje se ne radi samo o elementarnom anti-intelektualizmu i karikaturalnom crno-bijelom odnosu prema realnosti jednog od rođenja privilegovanog oligarha i milijardera, koje je najupečatljivije još davno opisao poznati američki novinar i aforističar Henri Menken kada je rekao da „na svako složeno pitanje, postoji jasan i jednostavan odgovor. Odgovor koji je pogrešan.” Naprotiv. To je samo jedan element mnogo krupnijeg psihološko-metafizičkog problema koji bih nazvao kompleks Napoleona.
Tramp, naime, o sebi misli da je veliki čovjek opredijeljen na velika djela – da učini Ameriku ponovo velikom. Takav čovjek vjeruje da njegovo djelovanje uspostavlja zakone istorije i da će stoga njegove aktivnosti uspješno dovesti do cilja koji je zacrtao. Kao dokaz da će zbilja tako i biti, Tramp se oslanja na snagu svoje političke volje i na institucije sile i prinude koje kontroliše. Drugim riječima, „vatra i bijes” kojima se on kaubojski razmahuje u međunarodnim odnosima će ili uplašiti (kao retorika) ili uništiti (kao upotrebljeno sredstvo) sve one koje smatra svojim neprijateljima.
Međutim, da li zaista grandiozne šeme političkih lidera usmjeravaju tok istorije? Da nisu možda i lideri, baš kao i svi drugi ljudi, podređeni jednom beskonačno složenom i nepredvidljivom procesu sa jedinim izuzetkom da ih njihova pozicija na vrhu političke piramide čini sklonijim iluziji da posjeduju neki prelomni uticaj? Uvjeren sam da je najtemeljitiji odgovor na ova pitanja dao Lav Tolstoj u svom monumentalnom djelu Rat i mir.
Iako se radnja u Ratu i miru odvija u periodu koji istoričari označavaju kao vrijeme Napoleonovog pohoda na Rusiju, Tolstoj prikazuje Napoleona u perifernoj ulozi. U stvari, pozicioniranje Napoleona u romanu je posljedica promjene metafizičkih uvjerenja glavnog protagoniste, grofa Pjera Bezuhova. Od proponenta ideje da veliki ljudi prave istoriju (pa čak i uvjerenosti da je on jedan od njih), kroz traumatična iskustva, razočarenja, veselja, uspone i padove koje proživljava, Pjer dolazi do spoznaje da metafizički ne postoji vrijednosna hijerarhija između velikog i malog, dalekog i bliskog, prolaznog i vječnog. Upravo se u svakodnevnim i slučajnim, „sitnim” dešavanjima, koja možda jedva i primijetimo, zaokupljeni „velikim” planovima i ciljevima, nalazi suština ljudskog življenja.
Tumači Tolstojevog romana ukazuju da velike bitke koje Tolstoj opisuje predočavaju u umjetničkoj formi njegovo viđenje filozofije ratovanja. Često se ističe Tolstojevo pominjanje postupka komandanta ruske vojske, kneza Mihaila Kutuzova, koji je zaspao za vrijeme diskusije o vojnim planovima u njegovom štabu. Naime, po uvjerenju Kutuzova, mnogo je važnije pred bitku „dobro se naspavati” nego razglabati o apstraktnim planovima. Ono što određuje pobjedu je ono što se, i kako se, radi „ovdje i sada”, u toku bitke, a ne štabni planovi, stara slava, reputacije, prestiž, oružje, itd. Teorija izvire iz prakse, a ne obratno.
To bi trebala da bude lekcija i za Trampa. Napad na Sjevernu Koreju, koji se očigledno planira u narednom periodu, ima potencijal izuzetne nepredvidljivosti. Sjevernokorejanci su mnogo bolje „naspavani” za sukob jer se za njega spremaju decenijama nego na papiru krupne, ali ideološki i institucionalno razuđene američke snage. Rivaliteti u okviru američke vojne i obavještajne zajednice su često ozbiljni i duboki, pa se ne mogu isključiti velike greške u koordinaciji koje bi dovele do jezivih posljedica sjevernokorejskog kontra-udara. Umišljen sopstvenom veličinom, Tramp zaboravlja da Sjeverna Koreja ima svoju „vatru i bijes” i da lideri sa kompleksom Napoleona obično završe kao i sam Napoleon.
Fulip KOVAČEVIĆ