Povežite se sa nama

HORIZONTI

Trg koji je umro od srama

Objavljeno prije

na

Članak Trg koji je umro od srama napisao sam 1990., kad je Skupština grada Zagreba potvrdila odluku svog Odbora za imenovanje ulica i trgova, donesenu po direktnoj Tuđmanovoj direktivi, da se promijeni ime Trgu žrtava fašizma. Činilo mi se da je zemlja u kojoj vladajućoj politici smeta sjećanje na žrtve fašizma, u ozbiljnim problemima. Poslije te promijene osnovali smo Odbor za vraćanje imena Trg žrtava fašizma, jedanaest godina organizirali smo proslave Dana Pobjede – Dana Europe 9. maja na tom trgu, zagovarali približavanje Hrvatske EU i vrijednostima u čijoj je obrani antifašizam nastao i na kojima je EU utemeljena, zbog toga smo bili proglašavani nacionalnim izdajicama od nekih HDZovih političara, a prostački i fizički napadani od njihovih radikalnijih pristaša od kojih su neki danas aktivni u Krugu za trg, grupi koja već nekoliko godina traži micanje imena Trg maršala Tita. Vraćanje imena Trg žrtava fašizma izglasala je Skupština grada Zagreba 2000. godine, poslije prvog odlaska HDZ- a u opoziciju nakon 10 godina vlasti i u prvoj godini mandata Milana Bandića kao zagrebačkog gradonačelnika.

Danas, po rezultatima nedavno održanih lokalnih izbora, Bandiću za nastavak 18 godina dugog “gradonačelnikovanja” (s prekidom od dvije godine kad je 2002. prisiljen na ostavku zbog vožnje pod alkoholom i bjekstvom od policije i s prekidom od par mjeseci 2014. i 2015., koje provodi u istražnom zatvoru), treba još nekoliko ruku u skupštini. Te glasove pokušava dobiti od nedavno osnovane radikalno desne stranke Nezavisni za Hrvatsku koju vode Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, a čiji se program na nedavnim lokalnim izborima za gradonačelnika/cu Zagreba, osim fraza, svodio na zahtjev uklanjanja imena Trg maršala Tita. Još prije desetak dana Bandić je predlagao da građani referendumom odluče da ili ne Trg maršala Tita u Zagrebu. Da bi dobio podršku Hasanbegovića i Esih, odustao je od vlastitog prjedloga i predložio da se Trg maršala Tita preimenuje u Trg republike Hrvatske. Mučan dojam koji ostavlja ova trgovina Trgom pojačan je licemjernim objašnjenjem da je ta odluka vođena brigom za dobro građana ili, kako to kaže Bandić, “predlažem nešto protiv čega nitko normalan u ovoj državi ne bi imao ništa protiv, osim onih koji žele liječiti svoje frustracije”.

Micanje imena Trg maršala Tita ima malo veze s odmjeravanjem Titovih zasluga i, s druge strane, “zapovjedne odgovornosti” za zločine nad zarobljenicima koje su počinile neke partizanske jedinice neposredno po završetku rata. Bandićeva odluka vođena je nastojanjem da se domogne položaja gradonačelnika i primjer je političke korupcije koja je politiku dovela na zao glas – odricanja od proklamiranih vlastitih stavova da bi se osvojila odnosno zadržala vlast. Za radikalne desničare i NDH nostalgičare poput onih koji su prije dvadesetak godina na Trgu žrtava fašizma organizirali protudemonstracije i u čijem je društvu bio i Hasanbegović, koji su uz fašistički uzdignute desnice i deranje “Za dom spremni!” bacali kamenje, flaše i bombu sa suzavcem na mirne građane, činjenice ne igraju nikakvu ulogu. Danas su ti isti ili njihovi istomišljenici u Krugu za Trg.

Vraćanje Dalmacije Hrvatskoj koje se Pavelić “iz pragmatičnih razloga” odrekao, pripajanje Istre Hrvatskoj prvi put u povijesti, svjetski ugled Tita i Jugoslavije kroz suprotstavljanje Staljinu i, kasnije, osnivanjem Pokreta nesvrstanih i, iznad svega, etička komponenta NOB- a neodvojiva od Titove ličnosti, borba protiv fašizma u njegovom najgorem, genocidnom, stadiju … sve su to argumenti koji do ostrašćenih revizionista ne dopiru. Ta etička komponenta NOBA-a, suprotstavljanje etničkoj mržnji i progonu drugih i drugačijih, jest ono što ih najviše smeta. Ovdje se radi o micanju simbola NOB- i o tome da se zločinački karakter ustaškog režima izbriše iz povijesti i iz iskustva koje prenosimo budućim generacijama. Za to će fabricirati falsifikate, pripisivati Narodnooslobodilačkom pokretu zločine koji su o karakteristični za ustaše, četnike i Hitlerovu soldatesku i to potkrepljivati besramnim lažima. , Željka Markić na HRT tvrdi da je Tito bacao djecu u jame..

Radi se o reviziji povijesti ne bitno različitoj od one opisane u Orwellovoj 1984., gdje se prošlost prilagođava potrebama sadašnjosti, gdje se ulice Lole Ribara ili 8. maja preimenuju po nekim opskurnim austrijskim generalima i pukovnicima jer se događaji koje Lola Ribar i 8. maj simboliziraju nisu trebali nikad dogoditi, gdje se kao jedan od razloga micanja Titovog imena iz topografije Zagreba navodi njegova nedovoljna demokratičnost, a pola zagrebačkih ulica i trgova dobiva imena srednjovjekovnih kraljeva i knezova kojima demokratičnost i čovjekoljublje nije baš bila jača strana.

Zemlja u kojoj vladajuća politika podiže spomenik teroristi i ubojici Miru Barišiću, a uklanja s ulica i trgova svog glavnog grada sjećanje na Tita, u ozbiljnim je problemima.

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NAKON POTPSIVANJA TEMELJNOG UGOVORA, NE PRESTAJE ZAPALJIVA RETORIKA: SPC i DPS opet o patriotama i izdajnicima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispada da jedino ljubav prema Putinu i Rusiji ponovo može spojiti dva zavađena bloka u Crnoj Gori. DPS i Đukanović su „novu evropsku Crnu Goru“ gradili po Putinovim standardima i sistemima vrijednosti dok SPC-u nikada nije smetao model takvog surovog društva dok god su crkveni interesi bili zaštićeni i glavni arhijereji finansijski namireni

 

Uzalud se nadao dio javnosti i političke scene da će potpis na Temeljni ugovor (TU) između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Vlade Crne Gore umiriti retoričke strasti, makar kada je crkva u pitanju, koja je dobila skoro sve što je tražila uključujući i priznanje da SPC navodno postoji osam vijekova. DPS i satelitske partije su, kako su ranije najavili, pokrenule proceduru izglasavanja nepovjerenja Vladi u Skupštini Crne Gore i obećale da će kad oni dođu na vlast odmah staviti van snage potpisani dokument. Crnogorski predsjednik i lider Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović je u autorskom tekstu naglasio da oni koji su podržali TU su zapravo za „srednjevjekovnu, teokratsku državu“ koja je dobrim dijelom slična njegovom feudalnom konceptu države, samo bez popova i sa njim kao apsolutnim vladarem.

Na Cetinju su priređeni hepeninzi kačenja crnogorskih zastava na ograde Cetinjskog manastira, Vlaške crkve i Crkve Sv. Jovana u Bajicama uz noćnu digitalnu video projekciju zastave na apsidi manastira. Povod je bio navodno skidanje državne zastave i bacanje na zemlju od strane monahinje S.S. sa ograde manastira, na koji je zastava bila improvizirano zakačena. Na objavljenom video snimku se ne vidi da je monahinja bacila zastavu već je samo skinula i smotala. Policija je, reagujući po prijavi građana o skrnavljenju zastave, podnijela krivičnu prijavu protiv monahinje „za povredu ugleda Crne Gore“ a radnje gonjenja je potom preuzeo osnovni tužilac na Cetinju. Sredinom jula je ministar vanjski Ranko Krivokapić na otvaranju manifestacije 540 godina od osnivanja grada izjavio da će zastava Crnojevića biti vraćena i na manastir na kom se od prvog dana vijorila.

Potpisivanje TU je prokomentarisao i poglavar kanonski nepriznate Crnogorske crkve (CPC) Mihailo nazvavši ga „ciganski posao“. Tim je  izazvavo reagovanja  romskih udruženja koja su ga optužila za diskriminaciju i omalovažavanje romske zajednice.  Izvinjenje episkopa Mihaila nije uslijedilo. Nadležni se nijesu oglašavali.

Tužilaštvo i država ne reaguju ni na sistematske govore mržnje i provokacije čelnika SPC-a. Vrelo ljeto i razne komemoracije u regionu (genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, etničko čišćenje Srba u tzv. Srpskoj Krajini i prepucavanje srpskih i hrvatskih lidera oko istorije) kao da doprinose i vrelini kod kuće. Dan nakon potpisivanja TU sa Vladom, na RTCG je gostovao Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Mićović. Izgledalo je kao da će mitropolit da spusti loptu uz objašnjenja da SPC  kroz Temeljni ugovor nije dobila ni više ni manje nego druge vjerske zajednice. Isto je Mitropolija istakla u posebnom saopštenju. Međutim, u drugom dijelu intervjua mitropolit je upitan o nedavno održanom parastosu u Grblju za četničkog vođu i osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Dražu Mihailovića i njegovog komandanta za Crnu Goru Pavla Đurišića. Mitropolit Joanikije se tada vratio na fabrička podešavanja kao apologeta četničkog pokreta. Vladika je istakao nepobitnu činjenicu da je general Mihailović rukovodio akcijom spašavanja i izvlačenja anglo-američkih pilota koji su bili oboreni nad Jugoslavijom i da je zbog toga odlikovan od tadašnjeg američkog predsjednika Harija Trumana. Samo spašavanje pilota u ranu jesen 1944. godine je bio potez koji je trebao četnicima donijeti političku korist u trenutku kada su ubrzano gubili naklonost zapadnih saveznika zbog saradnje sa fašističkim okupatorima sa kojima su se borili protiv Titovih partizana. Četnici su takođe otvoreno sarađivali i sa hrvatskim ustašama u borbi protiv partizana iako su ranije po osnivanju marionetske Hrvatske ustaše zvjerski ubile na desetine hiljada srpskih civila. Joanikije nije govorio niti riječ, niti ga je novinar RTCG-a htio pitati, o masovnim četničkim zločinima nad hrvatskim i muslimanskim civilima kao i nad Srbima i Crnogorcima antifašističke orijentacije. Četnička ideologija krvi i tla je jasno artikulirana kroz ekspozee Dražinog saradnika Stevana Moljevića i odluka tzv. Svetosavskog kongresa u selu Ba krajem januara 1944. godine, u kojima se poziva na stvaranje Velike Srbije i uništenje  Crne Gore, Makedonije i čišćenje velikih djelova Hrvatske i cijele BiH od nesrpskih elemenata. O četničkoj ideologiji mitropolit Joanikije nije rekao ni riječ ali je zato izjavio da je „Draža Mihailović pravoslavni hrišćanin, on se nikada nije odrekao svoje vjere i ima pravo na parastos, ne vidim ništa sporno u tome“. Ostalo je i nedorečeno da li mitropolit gleda na vjeru kroz nečija djela, kako Jevanđelje uči i koje on navodno (ne)propovijeda, ili samo na verbalno ispovijedanje. Ako je ovo zadnje slučaj, onda su i Adolf Hitler, Hajnrih Himler i drugi iz toga doba takođe zaslužili parastose „jer se nikada nisu odrekli svoje vjere“ – verbalno. Za razliku od Srbije i Hrvatske, gdje mnogi crkveni velikodostojnici gledaju na Dražu Mihailovića i Antu Pavelića kao „mučenike“, u Njemačkoj i Austriji nikom ni ne pada na pamet da drži parastose Hitleru, Himleru i ostalim masovnim ubicama, a tamošnja crkva to ne bi ni u ludilu dozvolila.     

Mitropolit je takođe izjavio da je njegova ranija izjava kako je Crnu Goru „donekle zahvatio ustašluk“ – „pogrešno protumačena“ i da je on navodno mislio tu na crnogorskog publicistu Savića Markovića Štedimliju koji je bio saradnik Anta Pavelića i čiju argumentaciju za rušenje kapele na Lovćenu je prihvatila komunistička vlast. Komunisti su Štedimliju osudili i poslali na dugogodišnju robiju a sva njegova djela su proskribovana tako da mitropolitovo sabiranje baba i žaba više ispada kao nevješt pokušaj izvlačenja iz blata ranijih izjava.

Da mitropolit Joanikije ne ispadne usamljeni četnički apologeta se potrudio i njegov kolega piskop budimljansko-nikšićki Metodije Ostojić nekoliko dana kasnije kada je u selu Gornje Zaostro kod Berana održao parastos „komandantima“ Đurišiću, Mihailoviću i drugima. Inače u tom selu je jedno vrijeme tokom Drugog svjetskog rata bio štab Pavla Đurišića. Đurišić se u svojoj depeši generalu Draži Mihailoviću hvalisao 13. februara 1943. godine da su njegove jedinice „za vreme operacija pristupile potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti“ i da su ubile „do 8 hiljada žena, staraca i dece“ u Sandžaku. Na četničku žalost, „jedan deo je uspeo da umakne preko Drine pre nego što su određene jedinice izvršile presecanje mogućih odstupnih pravaca na tom sektoru. Sve ostalo stanovništvo je uništeno”. Na parastosu je vladika Metodije istakao da su Đurišić i Mihailović „služili Bogu znajući da će dobiti nagradu“. Mnogi od okupljenih „vjernika“ su nosili četnička obilježja, zastave sa mrtvačkom lobanjom i kostima. Nakon što ih je Metodije pričestio, organizovana je pijanka u postavljenom šatoru gdje su se pjevale nacionalističke pjesma tipa „leleču Turci, kukaju bule“. Neki od prisutnih su nosili majice sa likom ruskog predsjednika Vladimira Putina čiji obožavalac je i mitropolit Joanikije iako javno tobože poziva na otklon od „komunizma, koji je, nažalost, pomračio mnogo, i misao i pamet i savjest Crne Gore“.

Joanikije se nakon početka ruske agresije na Ukrajinu „proslavio“ izjavama da je rat u Ukrajini „posljedica bezbožništva koje se tamo bilo ukorijenilo“ dok je isto tako eksluzivno otkrio da je „zlo bezbožništva, ateizma i komunizma došlo iz protestantske Evrope“. Mitropolit je istovremeno odćutao pravu golgotu kroz koju prolazi, za SPC sestrinska, Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini (UPC-MP) čije hramove i vjernike vojska resovjetizirane Ruske Federacije nemilice ruši i ubija. Poglavar UPC-MP mitropolit Onufrije je ranije podržao litije i lično učestvovao u njima kao protest protiv Zakona o slobodi vjeroispovjesti kojim je predsjednik Milo Đukanović pokušao oteti crkvenu imovinu.

Mitropolit Joanikije nije jedini ljubitelj bogoboračkog ruskog boljševizma i diktatora Vladimira Putina. Samo dan prije potpisivanje Temeljnog ugovora u Podgorici, srbijanski patrijarh Porfirije Perić je poslao Episkopa pakračko- slavonskog Jovana Ćulibrka u Moskvu „sa blagoslovom“ da u centru Moskve, u Crkvi Svetog Proroka Ilije saslužuje u obilježavanju 92. godišnjice od stvaranja Vazdušno-desantnih snaga (VDV) Ruske Federacije. Jedinice VDV su do sada počinile brojne zločine u Ukrajini, pogotovo u oblastima sjeverno od Kijeva. Ruski patrijarh Kiril (u doba Sovjetskog Saveza doušnik i kasnije agent zloglasnog KGB-a) je podržao Putinovu „specijalnu vojnu operaciju“. Ćulibrk je, prije nego što ga je 1993. godine zamonašio pokojni mitropolit Amfilohije, bio pripadnik 63. padobranske brigade iz Niša.

Na kraju, ispada da jedino što može ponovo spojiti dva zavađena bloka u Crnoj Gori je ljubav prema Putinu i Rusiji. Putin je bio glavni inostrani sponzor crnogorske nezavisnosti 2006. godine. DPS i Đukanović su „novu evropsku Crnu Goru“ gradili po Putinovim standardima i sistemima vrijednosti dok SPC-u nikada nije smetao model takvog surovog društva dok god su crkveni interesi bili zaštićeni i glavni arhijereji finansijski namireni.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NAKON 170 DANA RUSKIH NAPADA: Crne brojke Ukrajine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tokom sto sedamdeset dana od kada je započeo oružani napad Ruske Federacije na Ukrajinu kancelarija Visokog povjerenika UN-a za ljudska prava (OHCHR) zabilježila je 12.867 civilnih žrtava u zemlji. Navode da ih je vjerovatno i više. Prema podacima UNHCR-a zabilježeno je preko šest miliona izbjeglica iz Ukrajine

 

Stobsedamdeset dana kasnije, bura oko Ukrajine se ne stišava. Napad  na ovu evropsku zemlju još uvijek je centralna vijest svih medija. Karta Evrope se drastično mijenja, a zima, svi se boje, ne donosi smirivanje tenzija i razrješenje brojnih problema.

Od 24. februara 2022., kada je započeo oružani napad Ruske Federacije na Ukrajinu, do 7. avgusta 2022. kancelarija Visokog povjerenika UN-a za ljudska prava (OHCHR) zabilježila je 12.867 civilnih žrtava u zemlji: 5.401 ubijeni i 7.466 ranjenih. Broj ubijenih uključuje 2.081 muškarca, 1.420 žena, 147 djevojčica i 169 dječaka, te 39 djece i 1.545 odraslih čiji pol još nije poznat.

Većina zabilježenih civilnih žrtava stradala je ili ranjena eksplozivnim oružjem sa širokim djelovanjem, uključujući granatiranje iz teškog naoružanja, višecjevnih raketnih sistema, projektila i vazdušnih napada. OHCHR vjeruje da su stvarne brojke znatno veće, budući da je dobijanje informacija sa nekih lokacija na kojima su se odvijala intenzivna neprijateljstva otežano, a mnogi izvještaji još uvijek čekaju potvrdu.

SAD vjeruje da je Rusija pretrpjela između 70.000 i 80.000 žrtava, bilo ubijenih ili ranjenih, otkako je započela invazija na Ukrajinu. Ovo je izjavio Kolin Kal, zamjenik sekretara za odbranu zadužen za politička pitanja.

Glavni stožer oružanih snaga Ukrajine desetog avgusta je objavio ažurirane podatke o gubicima koje je, kako kaže, nanio proruskim snagama. Iz stožera tvrde, prenosi londonski Gardijan, da je od 24. februara ukupno ubijeno oko 42.800 vojnog osoblja. Po njihovom izvještaju ruske snage su pretrpjele najveće gubitke u smjeru Donjecka.

Novinska agencija TASS je u utorak prenijela riječi Mikhaila Podoljaka, savjetnika ukrajinskog predsjednika koji je naveo da su gubici na njihovoj strani dosta smanjeni. Brojka je pala 2,5 – 3 puta u poređenju sa dnevnim gubicima od 100 – 200 poginulih vojnika kako je ranije zabilježeno.

Prema podacima UNHCR-a notirano je preko šest miliona izbjeglica iz Ukrajine. Skoro polovina njih utočište je našla u Rusiji, Poljskoj i Njemačkoj. I ostale zemlje Evrope nose dio ovog tereta. Skoro 10 hiljada Ukrajinaca sklonilo se u Crnoj Gori. U periodu od 24. februara u Crnu Goru je ušlo 51.967 lica iz Ukrajine, a napustilo je njih 42.186, naveli su iz Ministarstva unutrašnjih poslova.

Kako stvari trenutno stoje brojke će se nažalost uvećavati. Britanija je saopštila da je Rusija „gotovo sigurno” uspostavila novu veliku kopnenu snagu da podrži svoj rat. Nove ruske snage, nazvane 3. armijski korpus, bazirane su u gradu Mulino, istočno od glavnog grada Rusije, Moskve, objavilo je britansko ministarstvo odbrane u dnevnom obavještajnom biltenu.

Ruske snage i njihovi separatistički saveznici sada kontrolišu velike djelove teritorija u Donbasu na istoku Ukrajine i na jugu zemlje. Tamošnji zvaničnici rekli su da bi mogli da organizuju referendume. To donosi nove probleme. U tom slučaju, izjavio je Volodimir Zelenski, predsjednik Ukrajine, nema pregovora sa agresorima. „Ako okupatori krenu putem pseudo-referenduma, uskratiće sebi bilo kakve izglede za pregovore sa Ukrajinom i slobodnim svijetom, koji će ruskoj strani očigledno u nekom trenutku trebati“, poručio je Zelenski.

Da će rat potrajati vidi se i iz najava sa one strane Atlantika. Sjedinjene Američke Države će ukrajinskoj vladi obezbijediti dodatna novčana sredstva i naoružanje. Time će njena ukupna budžetska podrška od februarske invazije Rusije na Ukrajinu dostići 8,5 milijardi dolara, saopštila je u ponedeljak američka agencija za međunarodni razvoj. Nova pomoć finansira se iz paketa ekonomske i bezbjednosne pomoći Ukrajini u vrijednosti od 40 milijardi dolara koji je Kongres usvojio u maju. Ovo je 18. put da Pentagon šalje opremu iz američkih vojnih zaliha Ukrajini od avgusta 2021., piše Glas Amerike.

U međuvremenu brodovi sa žitom su krenuli. Jedan od njih stigao je i u naš komšiluk, u luku Drač. Do daljnjeg jedna svjetska briga vezana za ukrajinsku krizu, makar privremeno, maknuta je sa poduže liste. No, njegovo mjesto zauzeo je novi. Zaporožje.

Granatiranje ukrajinske nuklearne elektrane Zaporožje tokom borbi između ruskih i ukrajinskih trupa izaziva veliku zabrinutost Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Njen generalni direktor Rafael Grosi upozorio je na rizik od nuklearne katastrofe koja bi, kako je rekao, mogla ugroziti javno zdravlje i životnu okolinu u Ukrajini, ali i šire.

„Svaka vojna i vatrena moć usmjerena na postrojenje ili iz njega je igranje s vatrom, sa potencijalno katastrofalnim posljedicama”, rekao je Grosi. Prijetnja sigurnosti nuklearke u Zaporožju mora se izbjeći „po svaku cijenu”, naglasio je on.

Dvije strane međusobno se optužuju za granatiranje Zaporoške nuklearne elektrane, inače najveće u Evropi.

„EU osuđuje ruske vojne aktivnosti oko nuklearne elektrane Zaporožje. Ovo je ozbiljno i neodgovorno kršenje pravila nuklearne sigurnosti i još jedan primjer ruskog nepoštovanja međunarodnih normi”, rekao je Žozep Borel i tražio da se IAEA omogući pristup postrojenju koje je pod ruskom okupacijom još od početka invazije.

Rusija planira da poveže nuklearnu elektranu sa Krimom, upozorio je ukrajinski operater Energoatom koji se iako je elektrana Zaporožje na okupiranoj teritoriji još uvijek bavi održavanjem postrojenja. Predsjednik Energoatoma Petro Kotin potvrdio je agenciji Rojters ruske napore da elektranu spoji na svoju mrežu i to označio kao tehnički težak proces koji zahtijeva da se postrojenje odvoji od ukrajinskog sistema prije nego što se može postupno priključiti na ruski. Pogon trenutno radi sa samo jednom proizvodnom linijom, što je izuzetno opasan način rada, prenijeli su mediji. „Kada se posljednja proizvodna linija isključi, postrojenje će pokretati generatori na dizel. Sve će onda zavisiti o njihovoj pouzdanosti i zalihama goriva”, rekao je Kotin. On je slikovito uporedio moguću katastrofu sa onom iz Fukušime u Japanu.

Svaki napad na nuklearnu elektranu „je samoubilačka stvar”, rekao je Antonio Gutiereš generalni sekretar UN-a na konferenciji za novinare u Japanu. On je u toj zemlji tokom vikenda boravio u Hirošimi gdje je održao govor povodom obilježavanja 77. godišnjice prvog nuklearnog bombardovanja u istoriji.

Još malo o nuklearnim brigama. Rusija je suspendovala dogovor koji je dopuštao američkim i ruskim inspektorima da međusobno posjećuju lokacije nuklearnog oružja prema sporazumu New Start iz 2010. Međusobne inspekcije bile su obustavljene kao zdravstvena mjera opreza od početka pandemije Covida, ali je u saopštenju ministarstva vanjskih poslova u ponedjeljak naveden još jedan razlog zašto ih Rusija ne želi ponovo pokrenuti. Sa njihove strane tvrde da su američke sankcije uvedene zbog invazije na Ukrajinu spriječile ruske inspektore da putuju u SAD. „Nema sličnih prepreka za dolazak američkih inspektora u Rusiju”, stoji u saopštenju.  „Sjedinjene Države su predane u sprovođenju Ugovora o novom početku”, rekao je glasnogovornik Stejt Dipartmenta.

Ugovor koji ograničava raspoređene strateške bojeve glave svake zemlje na 1550 i nameće ograničenja na sisteme isporuke, produžen je na pet godina u februaru 2021. To je posljednji preostali sporazum o kontroli naoružanja koji je na snazi ​​između SAD-a i Rusije, te se naširoko smatra ključnim u izgradnji međusobnog povjerenja i sprječavanju pogrešnih nuklearnih procjena. „U vrijeme kada su odnosi SAD-a i Rusije napeti, sve što potkopava stabilnost i nuklearnu predvidivost zabrinjava“, rekao je Jon Volfstal, koji je bio viši direktor za kontrolu naoružanja u Vijeću za nacionalnu sigurnost Obamine administracije.

Dok su inspekcije u zastoju, ruske nuklearne snage zadržale su još jedan ključni dio sporazuma New Start, obavještenja SAD-u o bilo kakvim kretanjima ili promjenama u statusu svog nuklearnog arsenala. Brojni stručnjaci na obje strane smatraju ovo pozitivnim signalom, te se nadaju da će se vremenom stvari vratiti u pravi kolosjek.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

UKRAJINSKO-RUSKI SPORAZUM O DEBLOKADI IZVOZA ŽITARICA: Žito kao oružje u ratu – već viđeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sporazum će biti na snazi 120 dana uz mogućnost obnavljanja i njime su djelimično ublaženi strahovi od globalne krize na tržištu hrane. Mnoge siromašne afričke i azijske zemlje su kritično zavisne o žitaricama iz Ukrajine i Rusije, čije nestašice povlače opasne političke i bezbjednosne rizike. Ukrajini će izvoz žitarica, ukoliko zaživi, donijeti preko potrebne devize za budžet i ogromne izdatke za odbranu zemlje

 

Kijev i Moskva potpisali su 22. jula u Istanbulu sporazum poznat kao Crnomorska inicijativa koji treba da osigura izvoz ukrajinskog žita preko crnomoskih luka Odese, Čornomorska i Južnjija. Sporazum je, nakon dugih i neizvjesnih pregovora, potpisan uz posredovanje Turske i Ujedinjenih nacija (UN) i postaće operativan u narednih nekoliko sedmica. Ukrajina ima 25 miliona tona žitarica čiji izvoz je spriječen usljed ruske agresije i pomorske blokade crnomorske obale. Sporazum će biti na snazi 120 dana uz mogućnost obnavljanja i njime su djelimično ublaženi strahovi od globalne krize na tržištu hrane usljed nedostatka i visokih cijena. Mnoge siromašne afričke i azijske zemlje su kritično zavisne o žitaricama iz Ukrajine i Rusije, čije nestašice povlače opasne političke i bezbjednosne rizike u tim državama.

Ukrajini će izvoz žitarica, ukoliko zaživi, donijeti preko potrebne devize za budžet i ogromne izdatke za odbranu zemlje. Mjesečni deficit iznosi oko 5 milijardi dolara koji sada velikim dijelom pokriva Narodna banka Ukrajine (NBU) štampanjem novca (neodrživim na duže staze). NBU je do sada štampala hrivne u vrijednosti od gotovo 7.7 milijardi dolara. Međunarodne banke i zapadne zemlje su obećale 29 milijardi dolara pomoći, mimo vojne opreme i naoružanju. Zbog raznih birokratskih prepreka i otezanja Ukrajina je do sada primila svega 12.7 milijardi dolara. NBU je 2. juna podigla kamatne stope na opasnih 25 odsto kako bi kontrolisala inflaciju ali time istovremeno pojačavši gušenje ekonomije. Onda je 21. jula Centralna banka devaluirala nacionalnu valutu za 25 odsto. Predsjednik Volodimir Zelenski je počeo sa velikim čistkama u službama bezbjednosti ali i ekonomiji u cilju obuzdavanja ogromne korupcije od koje pate skoro sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i Balkana koje slijede ruski mafijaški model tranzicije. Kao znak da kreditori mogu računati na borbu protiv korupcije, Zelenski je oduzeo državljanstvo Ihoru Kolomojskom i još dvojici oligarha. Nije nemoguće da Amerika zatraži izručenje Kolomojskog u sklopu postojeće istrage Federalnog istražnog biroa (FBI) o masovnom pranju novca.

Potpisani sporazum će donijeti koristi i Rusiji, jer je u Istanbulu potpisano i „uklanjanje raznih ograničenja na izvoz ruskih poljoprivrednih proizvoda i đubriva“. Zahvaljujući izvozu žitarica i oružja (uz raniju komunističko-boljševičku ideologiju) Rusija ima značajan uticaj na nekoliko velikih zemalja Afrike i do sada nijedna afrička zemlja se nije pridružila sankcijama Kremlju.

Sami sporazum je tehnički interesantan. Savjetnik ukrajinskog predsjednika Mihailo Podoljak je objasnio da su Ukrajina i Rusija potpisale odvojene sporazume jer po riječima Podoljaka „Ukrajina ne potpisuje nikakve dokumente s Rusijom“. Kijev je potpisao sporazum sa Turskom i UN-om, dok je Rusija potpisala isto kao odvojeni dokument. Ubrzo slijedi organizacija „Kontrolnog centra u Istanbulu“ od zvaničnika UN-a, Turske, Rusije i Ukrajine. Podoljak je naglasio da nijedan ruski zvaničnik neće biti stacioniran u naznačenim lukama. Brodovi sa žitom ne treba da imaju rusku pratnju. Ukrajina je postavila mine u priobalnom području kako bi se zaštitila od ruskih napada tako da se očekuje da će ukrajinski navigatori provući brodove kroz teritorijalne vode.

Generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš je pozdravio potpisivanje uz nadu da će to „dovesti do stabilizacije globalnih cijena hrane i olakšanje zemljama u razvoju koje su na ivici bankrota i ljudima na ivici gladi“.

Ukrajina se do sada oslanjala se na željezničke, drumske i riječne rute. Ipak izvoz žita je pao za 44 odsto u odnosu na isti period 2021. Jedan od najvećih problema alternativnih ruta je željeznica koja je različitog kolosijeka od evropskog. Žito mora biti prebačeno u evropske vozove na granici sa Poljskom, što odugovlači proces izvoza. U Rumuniju se ukrajinski poljoprivredni proizvodi izvoze željeznicom u rumunske riječne luke na Dunavu i onda se ukrcavaju na barže kojima se prevoze do glavne rumunske luke Konstanca, koja je sada ključno izvozno čvorište za ukrajinsko žito.

Dan nakon potpisivanja sporazuma Rusija je ispalila četiri krstareće rakete Kalibr na luku Odesa gađajući terminal i skladište žita pod izgovorom napada na „vojne mete“. Osim upozorenja da se Rusija i dalje pita u svemu, analitičari na Zapadu smatraju da je napad izveden i radi održavanja visoke cijene žitarica koje će sada donositi dodatne prihode Rusiji. Napad podrazumijeva i neizvjesnosti ukrajinskog izvoza morskim putem uprkos potpisima.

Čini se da je to obrazac koji će Kremlj slijediti i sa drugim robama koje izvozi, prvenstveno sa gasom čiji protok je ove sedmice opet smanjen na svega 20 odsto. Time otpadaju evropski planovi da tankovi sa gasom budu napunjeni 80 odsto do kraja oktobra pred početak grijanja. EU je natjerana na restrikcije potrošnje (15 odsto za sada) i traži skupe alternative. Strategija ruskog vladara Vladimira Putina u manipulaciji isporuka strateških roba je do sada odlično djelovala. On ima diplomatski uticaj koji koristi u održavanju visokih cijena datih roba čime nadoknađuje gubitke usred smanjenih isporuka. Zapad je natjeran da pravi izuzetke u sopstvenom režimu sankcija dopustivši ruski izvoz žitarica, što je bio i ključni ruski zahtjev u pregovorima.

Valja se podsjetiti da je ukrajinsko žito bilo instrument genocida koji je Moskva počinila nad ukrajinskim narodom 1932. i 1933. godine. Kremaljska vrhuška, na čijem čelu je bio Josif Visarionovič Staljin, je u cilju slamanja ukrajinskog nacionalnog identiteta prvo sprovela masovnu kolektivizaciju poljoprivredne zemlje radi uništenja privatnog vlasništva, „kulaka i kontrarevolucionara“. Kolektivizacija je bila praćena masovnim likvidacijama i slanjima u sibirske logore svih onih koji su se usudili i prigovoriti. Računa da je samo proces „kolektivizacije“ odnio oko 1,5 miliona ukrajinskih života. Osnovana su velika državna poljoprivredna gazdinstva – tzv. kolhozi,  kojima su upravljali nesposobni boljševički partijski i policijski kadrovi. Proizvodnja žita je doživjela slom za koji su optuženi strani agenti i ukrajinski seljaci. Moskovske vlasti su nametnule ogromne kvote žita koje seljaci nisu ni teorijski mogli isporučiti. Nakon toga bi u naselja dolazile jedinice zloglasnog NKVD-a i Crvene armije koje bi konfiskovale svo žito i hranu uključujući i ono za sopstvene potrebe stanovništva i opasavale mjesta bodljikavom žicom i stražama kako niko ne bi mogao izaći. Time je izazvana vještačka glad ili Holodomor (usmrćivanje glađu) od koje je, prema procjenama, samo u Ukrajini umrlo oko 4 miliona  Ukrajinaca. Moskovske vlasti se nisu zadovoljile genocidom u Ukrajini već su organizovale izgladnjivanje do smrti i na teritorijama južne Rusije gdje su živjeli etnički Ukrajinci (Kuban i dolina Volge). Meta su postali i etnički Kazahstanci koji se isto nisu uklapali u koncept anacionalne rusificirane mase proletera.

Kremlj je tada odbio ponude Lige naroda (preteče UN-a) i Crvenog krsta da dostavi pomoć u hrani tvrdeći da nema gladi i da se radi o neprijateljskoj propagandi. Na kongresu Komunističke partije u januaru 1934. Staljinov namještenik za Ukrajinu Pavel Postišev se pohvalio „drugovima i drugaricama“ da su mladi komunisti iz drugih republika rado odazvali pozivu za „uništenje ukrajinskih nacionalista, kontrarevolucionara i ološi da ih dotuku bez straha“.

U oblastima Donbasa, juga u sjeveroistoka Ukrajine koje su posebno pogođene Holodomorom, organizovano je naseljavanje ruskog i bjeloruskog proletarijata kako bi se izmijenila etnička struktura stanovništva.

Etnička struktura u korist Rusa će biti izmijenjena i na Krimu kada su u proljeće 1944. godine, pod izgovorom „kontrarevolucije i saradnje sa njemačkim okupatorom“ protjerani autohtoni Krimski Tatari. NKVD je, po naređenju Staljina, protjerao 190.000 Tatara (uključujući i članove komunističke partije i pripadnike Crvene armije) i prebacio ih u željezničkim vagonima za stoku najvećim dijelom u logore u centralnoazijskom Uzbekistanu. Tokom deportacija je umrlo i/ili bilo ubijeno oko 8.000 Tatara dok ih je kasnije još nekoliko desetina hiljada stradalo u jezivim uslovima u logorima. Iako je Staljinov nasljednik Nikita Hruščov priznao zločine etničkih deportacija, ostala je na snazi uredba kojom se zabranjivao povratak Tatara na Krim sve do raspada SSSR-a.

Rusija kao pravna nasljednica nikada nije obeštetila Tatare ili im vratila oduzetu zemlju. Odgovorni za deportacije i smrti nikada nisu procesuirani. Hruščov je postao poznat jer je Krim izdvojio iz sastava Ruske Federacije i pripojio ga Ukrajini u januaru 1954. godine, dijelom iz ekonomskih razloga, jer se Krim naslanjao na Ukrajinu i njenu ekonomiju, a dijelom da bi se povećao procenat ruskog stanovništva u Ukrajini jer su Ukrajinci uvijek bili sumnjičeni za separatizam i nacionalnu posebnost. Nakon protjerivanja Tatara, vlasti na Krimu su forsirale naseljavanje Rusa i rusifikaciju oblasti. Po raspadu SSSR-a, Rusija je Budimpeštanskim memorandumom iz decembra 1994. godine priznala i garantovala ukrajinski teritorijalni integritet nad Krimom koji je dobio autonomiju, dok je ruska Crnomorska flota zadržala svoje baze na Krimu. Zauzvrat, Ukrajina se odrekla sovjetskog nuklearnog arsenala na svojoj teritoriji u korist Rusije (oko 5.000 bojevih glava uz najmodernije interkontinentalne rakete toga doba). Posljednja raketa je isporučena Rusiji u maju 1996. godine. Danas mnogi Ukrajinci žale što se njihova zemlja odrekla nuklearnog oružja (zajedno sa Kazahstanom) jer se Rusija u suprotnom sigurno ne bi usudila napasti.

Mrziteljska retorika prema Ukrajincima ovih dana opet dobija na snazi. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je nedavno izjavio da je cilj agresije i promjena vlasti u Kijevu uz instaliranje marionetskog režima kakav je postojao za vrijeme svrgnutog kleptokratskog predsjednika Viktora Janukoviča. Zamjenik Savjeta sa bezbjednost Ruske Federacije i bivši predsjednik Dmitrij Medvedev je na Telegramu objavio mapu Ukrajine koja je svedena na oblast oko Kijeva dok bi Rusija anektirala kompletnu crnomorsku obalu sve do Rumunije i Moldavije i istok zemlje. Medvedev je velikodušno ponudio da Mađarska i Poljska takođe anektiraju zapadne djelove Ukrajine. On je ranije izjavio da „mrzi Ukrajince jer su degenerici i gadovi“ i da će „sve učiniti da nestanu“.

Sovjetski Savez je avgusta 1939. godine potpisao pakt sa nacističkom Njemačkom, kojim je dogovorena zajednička agresija i komadanje Poljske, kao i okupacija baltičkih zemalja, Rumunije i Finske. Putin je nekoliko puta branio pakt sa Hitlerom dok su bliski Putinovi saradnici tokom agresije na Ukrajinu forsirali govor mržnje i protiv Jevreja. Nakon što je moskovski glavni rabin morao napustiti zemlju zbog pritisaka da podrži rat, nedavno je Ministarstvo pravde Rusije zatražilo od moskovskog suda zatvaranje Jevrejske agencije (koja pomaže u procedurama ruskim Jevrejima koji žele imigrirati u Izrael) zbog navodnih „pravnih neregularnosti“. Ročište je zakazano za 28. jul.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo