Nesporno je da Crna Gora treba pružiti diplomatsko – konzularnu pomoć svojim državljanima na Kosovu gdje ima ambasadu. Uhapšeni moraju imati pravo na fer suđenje na kome će utvrditi sve činjenice.  Sporno je to što iz bloka  vučićevskih partija u Crnoj Gori nije stigla ni jedna osuda ponašanja ovih navodnih “vjernika” i “mirnih hodočasnika“

Kosovska policija je 24. novembra u Dečanima uhapsila tri crnogorska državljanina iz Nikšića koji su, navodno kao vjernici, bili u posjeti Manastiru Visoki Dečani koji je taj dan obilježavao manastirsku slavu. Bilo je prisutno nekoliko hiljada posjetilaca i poklonika iz regiona u manastiru koji je zadužbina iz ranog 14. vijeka kralja Stefana Uroša Trećeg Nemanjića, čije mošti se tamo čuvaju.

Po riječima advokatice uhapšenih Jovane Filipović, Nikšićani su privedeni nakon napuštanja manastira “jer je na okviru registarske tablice njihovog automobila pisalo Kosovo je Srbija”. Prvo im je određeno zadržavanje od 48 sati, a onda su 26. novembra izvedeni pred sudiju odjeljenja pećkog Osnovnog suda u Dečanima koji im je odredio pritvor od 30 dana. Pećko tužilaštvo ih tereti da su počinili krivično djelo izazivanje mržnje i netrpeljivosti. Radi se o Rajku Krivokapiću (34), Marinku Jovanoviću (24) i Dragutinu Lalatoviću (24). Ministar odbrane Dragan Krapović je prije dva dana izjavio da su dvojica od trojice uhapšenih pripadnici Vojske Crne Gore. Ministarstvo odbrane je u  saopštenju reklo da “u ovom trenutku obojica se zvanično nalaze na bolovanju i riječ je o dobrim i uzornim pripadnicima Vojske”.

Reakcija ministarstva je uslijedila nakon serije izjava političara bivšeg Demokratskog fronta (DF). Svi DF-ovi političari i crkva su osudili hapšenje. Među prvima reagovao je  gradonačelnik Nikšića i poslanik Nove srpske demokratije (NSD)  Marko Kovačević , koga Više državno tužilaštvo namjerava procesuirati upravo zbog govora mržnje i podsticanja netrpeljivosti kad mu skinu imunitet.

Kovačević je rekao da “demonstracije sile protiv mirnih hodočasnika koji nisu nikome napravili nikakav problem samo zato što su Srbi nije dobra poruka za region”. Kosovske institucije žele, po Kovačeviću, “da se na ovakav način iživljavaju nad ljudima samo zato što su Srbi”. Njegov  partijski šef i predsjednik Skupštine Andrija Mandić je u izjavi beogradskoj Politici pozvao u ime Crne Gore “prištinsku administraciju” da se trojica “što prije oslobode”. Mandić je istakao da “ne postoji nikakav razlog da se vjernici SPC koji su obilazili naše svetinje na Kosovu zadržavaju i osuđuju pod ovako žalosnim izgovorima”. Mandić i njegova NSD  ne priznaju Kosovo kao samostalnu državu.

Na brigu za  “mirne hodočasnike” i “vjernike koji obilaze naše svetinje” se nadovezala i Eparhija budimljansko – nikšičke Srpske crkve (SPC) kojom rukovodi njegovo preosveštenstvo Metodije Ostojić.  Ostojićeva eparhija je u saopštenju izrazila “protest kosovskim institucijama koje ovom drakonskom mjerom pokušavaju da zastraše hodočasnike koji iz svih krajeva svijeta godinama pohode svetinju hrama pod zaštitom UNESCO-a”. Ostojiću je kriva i Crna Gora kao država zbog “odsustva predstavnika ambasade Crne Gore u Prištini na slavi manastira Visoki Dečani zajedno sa svojim narodom čije interese i prava bi trebali da štite”. Pasivnost državnih insitucija oko slučaja uhapšenih je, za Ostojićevu eparhiju, “pokazatelj nepravičnog odnosa prema građanima pravoslavne vjeroispovesti i srpske nacionalnosti” zbog čega se “sama država desuverenizuje i unižava”.

Da episkop Ostojić i njemu slični imaju želju da desuvereniziraju i unize Crnu Goru odavno nije sporno. Ostojić je inače nositelj Mandićeve partijske nagrade Marko Daković koja nosi ime po  kvislingu srbijanskih vlasti u trenutku uništenja Crne Gore kao države krajem 1918. Ostojić je takođe, zajedno sa NSD-om,  otvoreni promoter fašističkih kvislinga i osuđenih masovnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata koje bez uzdržanja naziva bogoslužiteljima i redovno im drži parastose. Istovremeno je i podržavalac režima Vladimira Putina i njegove  agresije na pravoslavnu Ukrajinu. Nedavno je dobio priznanje i u Ruskom domu u Beogradu, instituciji koja je usko povezana sa djelovanjem ruskih špijunskih službi u inostranstvu.

Osim ministra odbrane Dragana Krapovića, dok ovaj broj izlazi u štampu, oglasio se i Kabinet potpredsjednika Vlade za vanjske i evropske poslove, Filipa Ivanovića da pomno prate slučaj, te da će nastaviti da pružaju konzularnu i pravnu podršku  trojici uhapšenih crnogorskih državljana.

“Očekujemo da se našim državljanima obezbijedi nepristrasan i pravičan tretman, uz poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda”, saopštili su.  Podsjetili su  na “značaj poštovanja slobode govora i izražavanja koje državljani drugih zemalja uključujući i građane sa Kosova uživaju tokom boravka u Crnoj Gori”.

Nesporno je da Crna Gora treba pružiti diplomatsko – konzularnu pomoć svojim državljanima, pogotovo na Kosovu gdje ima ambasadu. Uhapšeni moraju imati pravo na fer suđenje na kome će nesporno utvrditi sve činjenice.

Veoma je sporno to što iz bloka prosrpskih vučićevskih partija u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP) nije stigla niti jedna osuda ponašanja ovih navodnih “vjernika” i “mirnih hodočasnika”. Slogan Kosovo je Srbija može biti  politički stav u Srbiji i drugim zemljama koje ne priznaju Republiku Kosovo kao suverenu državu. Međutim, svjesno otići sa takvim natpisom na registarskim tablicama na Kosovo i voziti kroz teritoriju koja je strahovita stradala u posljednjem ratu upravo od ruke srpskog režima Slobodana Miloševića je očigledna  provokacija albanskog stanovništva.

Trojica Nikšićana su na putu do Visokih Dečana prvo prošli Peć koju su srpske snage krajem marta 1999. metodično etnički očistile, opljačkale i popalile uz brojne egzekucije nad civilima. Preko 100 hiljada stanovnika Peći je protjerano samo zbog pogrešnog imena i vjere. Nakon Peći put ka Dečanima i manastiru vodi kroz selo Ljubenić koje je još krajem maja 1998. godine etnički očišćeno i stanovništvo protjerano u Albaniju. Prije toga su srpske snage razdvojile devet muškaraca od žena i ubile ih kao odmazdu za dva policajca ranije poginula u borbi sa kosovskim gerilcima. Albansko stanovništvo koje se vratilo u Ljubenić po dolasku OSCE misije je 1. aprila 1999. opet stradalo i protjerano. Tada su srpske snage, na osnovu nalaza HRW-a (Human RIghts Watch) ubile najmanje 63 civila dok je u zbjegovima stanovništva ubijeno njih još 25 od čega su 9 bili iz Ljubenića. Ovaj krvavi pir su pratile sveprisutne pljačke i paljevine. Stradala su i sela Gornji i Donji Streoc kao i sam grad Dečani. Lista zločina počinjenih u ime Srbije i srpskog Kosova se dalje niže širom zemlje. Da su trojica,  sada uhapšenih Nikšićana, prošli tuda sa istim natpisom prije petnaestak godina izložili bi se opasnom riziku.

Do sada iz partija vučićevske koalicije u Crnoj Gori niko nije osudio najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svejtskog rata – preko 800 hiljada protjeranih Kosovara i hiljade ubijenih civila.  Od SPC arhijereja jedini koji je priznao da su Albanci tokom rata teško stradali od srpske ruke je bio pokojni mitropolit Amfilohije. Međutim, on je to izgovorio u momentu kada je srbijanska vojska počela povlačenje iz pokrajine i kad je sasvim bilo izvjesno da će doći do osvete nad preostalim slabo ili nimalo zaštićenim Srbima.

Marko Kovačević je izjavio da su advokatsku pomoć pronašli preko Kancelarije za Kosovo i Metohiju Vlade Srbije. To opet pokazuje stav njegov i njegove partije o „matičnoj državi“.

Advokatica Filipović je pokušala dodatno objasniti da je sporna naljepnica “bila prelijepljena drugom trakom i nije se mogla vidjeti” tokom boravka na Kosovu. Njihov auto je bio parkiran  ispred manastira Visoki Dečani i “ne zna se kako je došlo do toga da ta naljepnica bude odlijepljena”,  pravdala se Filipovićka.

Koliko to  drži vodu, vidjećemo, ali je mogući pokušaj smirivanja strasti. Vlada Crne Gore je na potezu.

Jovo MARTINOVIĆ

Ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela je tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije. Mjesec prije toga, Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura  za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela

Nije mali broj primjera da su crnogorski tužioci nemarom, neznanjem ili svjesnom opstrukcijom istraga doveli do pada optužnica na sudu. Javnost je posebno bila u prilici slušati o milionskim odštetama pripadnicima klanova Šarić i Kalić, i pored toga što su u drugim državama njihovi šefovi pravosnažno osuđivani za teška krivična djela.

Osim domaćih tužbi i međunarodnih arbitraža, nedavno su u sudovima zaprimljene i tužbe stranih državljana koji su nezakonito zatvarani ili pretrpjeli maltretiranje državnih službenika.  Prošle sedmice je objavljeno da je ruska antiratna aktivistkinja Inga Pelinjagra podnijela tužbu protiv Crne Gore zbog bespravnog lišenja slobode na zahtjev Rusije.

Mjesec prije toga,  Crnu Goru je tužila Katarina Pindak za iznos od 1,17 miliona eura,  za naknadu materijalne i nematerijalne štete i torture koju je doživjela, nakon što ju je crnogorska policija navodno spasila od trafikinga osumnjičene kriminalne grupe američkog državljanina Vitalija Grečina. Policija je u akciji sprovedenoj 31. oktobra tvrdila da je spasila 18 djevojaka (državljanki Ukrajine, Rusije i Izraela) iz luksuznog Hotela Ridžent u Porto Montenegru u Tivtu u kome je Grečin zakupio čitav sprat.

Policija i tužiteljka Ana Kalezić tvrde da su djevojke bile žrtve trafikinga. Pravna zastupnica osam djevojaka (uključujući i Pindak) je nedavno podnijela Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Tivtu krivičnu prijavu protiv NN lica zaposlenih u Upravi policije – Odjeljenje bezbjednosti Tivat zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja.

Policajci su, navodi se, prekoračili  ovlašćenja i nehumano i ponižavajuće se odnosili prema djevojkama. Kao dokaz se navode izjave iz spisa Višeg državnog tužilaštva u Podgorici (Kti br. 149/23).

O ovom navodnom slučaju trafikinga ljudi, Monitor je već pisao. Suđenje je zakazano za 28. novembar u Višem sudu. Optuženi Grečin i dva državljanina Ukrajine i jedan Rusije u pritvoru su već više od godinu dana. Spisi predmeta u koje smo imali uvid,  pokazuju da djevojke tvrde da su došle dobrovoljno na foto sesije za koje su naknadno dale pisani pristanak u za to predviđenim formularima . Kod svih su nađena putna dokumenta i znatne količine novca što je nesvakidašnji slučaj u trafikingu ljudi. Od 15 saslušanih, njih 10 je imalo ozbiljne primjedbe na policijsko ponašanje. U iskazima datim u novembru prošle i januaru i februaru ove godine, one opisuju ponašanje policije kao „grubo“, „užasno“ i „surovo“, i da su tretirane ne kao žrtve trafikinga već kao osumnjičene.

U tužbi  Pindak navodi da je 26. oktobra 2023. došla u Crnu Goru na poziv  prijatelja Grečina (inače  kasting menadžera za rusko izdanje magazina Playboy) kog poznaje od ranije i kod koga je u Crnu Goru već dva puta dolazila u posjetu sa majkom.  Pindak ističe da su je pretresali muški policajci, da je bila podvrgnuta nespavanju i uskraćivanju hrane i da je doživjela mentalni, emocionalni i fizički pritisak,  najprije u hotelu a kasnije u stanici.

Navodi da su joj prijetili da će joj uzeti njen vlastiti novac ako ne potpiše da je žrtva trafikinga i da će biti optužena sa Grečinom i drugom trojicom optuženih. Jedan od njih je i Oleksandar Lisčinski, profesionalni fotograf koji je zajedno sa Grečinom radio za Playboy.

Pindak tvrdi da je policija unosila u zapisnik „ono što nije rekla“ i da ga je pod pritiskom potpisala – zaveden kao obavještenje prikupljeno od građana pod brojem 215/23-6152 od 31.okt.2023. Policija joj je oduzela 15 hiljada eura za šta je izdata potvrda od strane ovlaštenog službenika.

Sklonište u koje ju je policija odvela je navodno uskratilo bilo kakvo pružanje pomoći. Njena adokatica Milica Bojanić u tužbi tvrdi da su državni organi postupali „protivno odredbama Palermo protokola UN-a i Konvencije Savjeta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima“, i da njenoj klijentkinji  nisu  pružili adekvatnu zaštitu, već su joj pričinili ogromnu štetu. Kada je napokon puštena iz skloništa, bila je prepuštena  sebi i bez  sredstava. Bila je primorana tražiti novac na zajam da bi mogla otići iz Crne Gore. Dio novca koji joj je oduzet je bio određen za liječenje i operaciju njene majke koja boluje od kancera. U „skloništu“ je ostavila pismo za državnog tužioca.  Odgovor nije dobila niti je tužilaštvo kontaktiralo.

U tužbi se navodi da je zbog toga što je u Crnoj Gori ostala bez novčanih sredstava „doživjela da postane žrtva trafikinga u Danskoj, a što to nesporno nije bila u Crnoj Gori, i to isključivo zahvaljujući nezakonitim postupcima nadležnih organa CG“. Kao dokaz je priložen izvještaj Interpola Kraljevine Danske upućen Višem tužilaštvu u Podgorici, koji se nalazi u spisima Višeg suda (K.br.69/24).  Pindak navodi da je materijalne štete pretrpjela  117 hiljada eura,  što traži da joj se nadoknadi,  i još milion eura za nematerijalnu štetu .

Ukoliko optužnica protiv Grečina i drugih doživi sudbinu Kalića i Šarića, nesumnjivo će stići novi milionski zahtjevi za odštetu.

Iznos koji Pelinjagra traži od Crne Gore za sada nije naveden. U izjavi za Monitor ona kaže da će sumu koju naplati donirati organizaciji za ljudska prava koja pomaže politički progonjenim ruskim državljanima koji se suočavaju sa deportacijom režima Vladimira Putina. „Otići će u dobru svrhu“, kaže.

Ona je uhapšena 22. jula ove godine na podgoričkom aerodromu na osnovu potjernice iz Moskve. U Podgoricu je doputovala iz Rima gdje je u avgustu 2023. godine dobila status međunarodne zaštite zajedno sa svojom maloljetnom ćerkom i suprugom. Za putovanja je koristila međunarodno priznatu putnu ispravu izdatu od italijanskih vlasti koji omogućavju apsolutnu slobodu kretanja i zaštitu shodno Konvenciji o zaštiti izbjeglica iz 1951. i Protokol iz 1967,  čiji potpisnik je i Crna Gora. Status međunarodne zaštite koji obavezuje i Crnu Goru nije bio prepreka službenicima policije da joj stave lisice, niti sudu da joj odredi pritvor.

Trebalo je da prođe 18 dana, da Uprava policije i Nacionalni biro Interpola u Podgorici razjasne situaciju sa centralom Interpola u Lionu oko statusa potjernice (da ruski zahtjev nije u skladu sa statutom te organizacije) i da to jave Ministarstvu pravde, a oni onda  Višem sudu. Poznato je da Rusija i druge totalitarne države često zloupotrebljavaju Interpolov sistem da pod lažnim optužbama hvataju političke disidente i kritičare. Viši sud je konačno konstatovao 7. avgusta da se obustavlja ekstradicioni proces zbog nepostojanja osnova. Za to vrijeme Pelinjagra je bila u spuškom zatvoru.

Član 33 Konvencije jasno zabranjuje Crnoj Gori  da Pelinjagru „protjera ili vrati silom, na ma koji način to bilo, na granice teritorije gdje bi njen život ili sloboda bili ugroženi zbog … njenih političkih mišljenja”. Osim kršenja ove međunarodne konvencije,  Pelinjagra tereti Crnu Goru i za tretman suprotan članu 3.  Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član 3.  Konvencije UN protiv mučenja i drugog surovog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

Koliko će državu koštati ovakvo ponašanje policijskih službenika i sudija odlučivaće sudija Osnovnog suda u Podgorici Dragan Babović.

Jovo MARTINOVIĆ

Njegošev  stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina

Treći put zaredom proslavlja se Njegošev dan i crnogorski praznik kulture. Skupština Crne Gore ga je decembra 2021. godine ustanovila kao državni praznik sa dva neradna dana – 13. i 14. novembar. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je, čestitajući praznik, istakao da je „Njegoš je ostavio neizbrisiv trag u duši i srcu našeg naroda, …i (da) gradeći modernu, prosperitetnu, pomirenu i stabilnu Crnu Goru, nikada ne zaboravimo njenu bogatu i slavnu istoriju“. Mandić je i ovaj praznik iskoristio da pozove na „zajednički bratski iskorak i da se ponovo podigne Njegoševa zavjetna kapela na Lovćenu“. Time bi kapela, uz „sadašnji spomenik kulture“ tj. Meštrovićev mauzolej, bila „mjera pomirenja i ozdravljenja Crne Gore“. Kapela je samo jedna od identitetskih agendi koju forsira navodno pomirljivi Mandić i blok partija (NSD-DNP-SNP) čija glava je zvanični Beograd.

Ovakve stavove odavno zagovaraju  episkopi Srpske crkve (SPC), kao još jedna ruka beogradske vlasti i njenih službi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je krajem jula 2022. godine rekao da će kapela na Lovćenu biti obnovljena „kad napravimo otklon od zle komunističke misli i od kulta ličnosti Josipa Broza i kad se očistimo od ustašluka, koji je zahvatio donekle Crnu Goru“. Mitropolit nije  ulazio u detalje navodnog ustašluka. Ustvrdio je da je navodni direktni nalogodavac rušenja zavjetne kapele, koja je nekada krasila i crnogorski socijalistički grb, bio Josip Broz Tito.

Mitropolitu Joanikiju ne smeta rušenje Njegoševe kapele (djelimično oštećene austrougarskom granatom 1916.) posvećene Svetom Petru Cetinjskom od strane srbijanskih kolonijalnih vlasti 1925. godine. Tada je srpski kralj Aleksandar sagradio novu kapelu sa novim kamenom (iako je stara mogla da se obnovi) u čast rođenja svoga sina prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića i posvetio je Sv. Đorđu umjesto Sv. Petru Cetinjskom. Srpski istoričar Vladimir Dedijer je 20. avgusta 1970. u Borbi napisao: „Aleksandrova zadužbina je oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918…i ujedno simbol uništenja nezavisnosti Crnogorske mitropolije…“. Kamen za Aleksandrovu kapelu je 1925. donesen iz Srbije – iz Venčaca kod Aranđelovca.

Iako je Njegošev pjesnički genije nesporan njegov stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina. Navodna Istraga poturica, Kosovski zavjet i drugi mitovi služili su kao inspiracija i opravdanje za bezbroj nedjela i nesreća koje su zadesile jugoslavenske narode u zadnjih vijek i po.

Petar II Petrović Njegoš  je od dolaska na crnogorski tron (i duhovni i svjetovni) krajem 1830. godine radio na zavođenju jake centralne vlasti  i formiranju državnih institucija. Nepunu godinu kasnije se donose odluke o osnivanju  Senata, Gvardije i Perjanika. Uvodi se i obavezno (u narodu nepopularno i onda i danas) plaćanje poreza. Vladika je uspio na teritoriji pod svojom svjetovnom kontrolom objediniti svu vlast. Svaki otpor je kršen bez milosti, pogotovo plemenskih glavara.  Sa stvaranjem državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović,  polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Rade Tomov i dinastija Petrović – Njegoš. Novi glavarski sloj mu je bio bezrezervno odan. U zamjenu novi glavari i njihove porodice su dobili privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Vladika Rade je držao distancu od direktnog prljanja. Na vrh državnog kartela postavio je svog brata – Pera Tomova Petrovića.

Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Crnogorski istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu sa inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“.  Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu solju i drugim strateškim proizvodima uvezenim iz Primorja i drugih krajeva. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno,  imajuću u vidu siromaštvo ogromnog dijela stanovništva.

Prvi brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“  Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem.

Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Prvi otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.

Prvi ujak i komandant ozloglašene Gvardije je bio još žešći.  Austrijski kapetan i obavještajac Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase i koji je svoga vlastitog oca ubio u Crnoj Gori”.

Vladavina Njegoša i tajkunske klike oko njega je izazivala nezadovoljstvo stanovništva i žalbe na račun vlasti. Informacije o stanju u zemlji su došle do ruskog konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića, koji je on proslijedio ruskoj vladi. Papović navodi da je zbog izvještaja o brojnim zloupotrebama Njegoš 1837. godine otputovao u Rusiju kako bi se opravdao pred ruskom vladom. Tamo je izjavio bezrezervnu odanost Rusiji, što je u  situaciji trvenja sa Austro-Ugarskom bilo sasvim dovoljno Rusima da znaju da mogu računati na Njegoša. Nakon toga je Rusija zažmurila na njegove tajkune i nasilja koje su sprovodili. Sličnosti sa sadašnjim vremenima su očigledne.

Kada je Petar II umro 1851. godine ostavio je samo gotovine 100 hiljada forinti.  Dragutin Papović navodi da se radilo o velikoj sumi jer je, za poređenje, Crna Gora ugovorom iz 1837. godine prodala manastir Maine sa cjelokupnim imanjem za 17 hiljada forinti.

Prethodnik mitropolita Joanikija, pokojni mitropolit Amfilohije Radović pokušao je otići dalje sa afirmacijom  „njegoševskih vrijednosti“ i kanonizovati ga kao Lovćenskog tajnovidca 2013. godine. Pokušaj nije prošao na Saboru u Beogradu jer su pokojni patrijarh Irinej Gavrilović i srbijanska vlast zazirali od sve autonomnijeg Amfilohija.

Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske Njegoš je ipak prikazan kao Sveti mitropolit Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac koji se praznuje 19.maja. Na prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unesena u Cetinjski manastir, predstavljen je  u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci drži lovćensku Crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa završnim (i jedinim) stihovima iz Luče mikrokozme posvećenim Hristu. Prvi hram posvećen Lovćenskom Tajnovidcu podignut je u Baru, u porti Hrama Svetog Vladimira. Tadašnji protojerej dr Velibor Džomić je objasnio da se mitropolit Amfilohije odlučio za taj čin kao izraz želje vjernika, odnosno naroda u Crnoj Gori koji Njegoša smatra svecem i zato je takav prijedlog poslat Saboru.

U memoarima iz 1838. godine Fridrih Orešković je na osnovu ličnog poznanstva naveo da je Njegoš pred njim izjavio „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“.  Orešković navodi da je Njegoš jednom pozvao u rezidenciju dva glavara iz najuglednije porodice (kneza Kaluđerovića), koji su se protivili jednoj novini koju je on uveo u zemlji, i samovoljno, bez sudske presude, naredio  da se pobiju.

Andrija Mandić i njemu slični često vole sebe nazivati tradicionalnim njegoševskim Crnogorcima i baštinicima njegoševske Crne Gore pozivajući se, isključivo, na njegovu  veličanstvenu epsku poeziju. Demontaža korumpiranog i u kriminalu ogrezlog Đukanovićevog sistema su daleko od prioriteta ovog bloka. Njihov srbijanski gospodar baštini iste vrijednosti kao i prethodni vladar Crne Gore. Obojica se mogu sasvim slobodno pohvaliti da su nastavak „slavne i slobodarske istorije“ i  navodnih „njegoševskih vrijednosti“.

Jovo MARTINOVIĆ