Povežite se sa nama

HORIZONTI

Tjeskoba zabrinjavajućih analogija

Objavljeno prije

na

Na SFRJ se iz pozicije današnje Crne Gore i aktuelnog crnogorskog društva može gledati iz dvije perspektive. Jedna je emotivna; za nju se uobičajio naziv jugonostalgičarska. Ta perspektiva gledanja na SFRJ obično se iscrpljuje u nekoliko više-manje stalnih konstatacija: tada smo živjeli bolje; nije bilo današnjih granica među bivšim republikama;lična bezbjednost građana bila je na mnogo većem nivou nego danas; školovanje i zdravstvo bili su besplatni, pasoš SFRJ bio je jedan od najuvaženijih u svijetu itd., itd. Lanac ovih konstatacija obično se završava sjetnim: ,,Eh, nikad više neće nam biti dobro kao tada”. Ma koliko da je najveći broj ovih konstatacija tačan od njih- kao i uopšte od emotivnog odnosa prema SFRJ- za aktuelni trenutak i za budućnost Crne Gore ipak nema intelektualne i praktične koristi.

Druga moguća perspektiva gledanja na SFRJ iz pozicije aktuelnog crnogorskog društva i savremene Crne Gore je racionalna, analitička. Ta perspektiva je- makar za određeni broj ljudi u Crnoj Gori – sa jedne strane veoma korisna, a, sa druge, isto toliko i zabrinjavajuća. U ovom članku neću se baviti analizom društva, političkog sistema i opšte situacije u SFRJ te uzrocima raspada zajedničke države (većine) južnoslovenskih naroda uzetim samima po sebi. Zanima me isključivo sistemsko-poredbena perspektiva: odnos određenih političko-društvenih faktora i realija koji su egzistirali u bivšoj SFRJ sa istim tim društveno-političkim faktorima i realijama koji egzistiraju i u savremenoj CG. Barem tri analogije između bivše SFRJ i savremene CG veoma su upadljive, i morale bi biti indikativne za sve koji su iskreno zainteresovani za dobrobit ( i uopšte opstanak) Crne Gore.

Prva analogija između SFRJ i CG tiče se prirode političkog sistema: SFRJ je bila totalitarna država, na čelu koje se punih 35 godina nalazio diktator koji je imao polubožanski status. U SFRJ nije postojao društveni dogovor iz kojeg bi proizašao istinski Ustav, a onda redom politički sistem i institucije. Na kraju su diktator koji je apsolutistički upravljao tom državom i njegov kult ličnosti ostali praktično jedino vezivno tkivo među narodima i republikama bivše SFRJ. Svi znamo koliko je trajala država poslije njegove smrti.

Nameće se sljedeći zaključak. Pakleno trojstvo: koncentracija cjelokupne vlasti i moći vlasti u rukama jednog čovjeka, odsustvo snažnih nezavisnih institucija ( prije svega odsustvo takvih institucija na razini tadašnje savezne države) i, iznad svega, dugogodišnji autoritarni princip vladanja – koji je od najvećeg broja državljana SFRJ formirao autoritarne ličnosti a ne slobodne građane koji kritički promišljaju stvarnost, bio je jedan od dva ključna faktora koji su doveli do nestanka SFRJ. Ljudi koji su 35 godina bili drilovani da se klanjaju jednoj ličnosti i jednoj ideologiji ( komunizmu), ljudi koji su u Titovom režimu oblikovani kao neslobodni i sa dubokom unutarnjom potrebom za vođom ti i takvi ljudi poslije pada Berlinskog zida i globalnog kraha komunizma prirodno su potražili nove vođe i novu kolektivističku ideologiju. I našli su ih u likovima diktatora koji su se krajem osamdesetih pojavili u republikama bivše SFRJ. Te nove vođe propovijedale su novu-staru kolektivističku ideologiju: nacionalizam. I te nove vođe su ( misli se na nacionalne lidere Srba, Hrvata, Bošnjaka, crnogorsko vođstvo koje je Milošević istalirao u tzv. AB revoluciji) – zloupotrebljavajući nacionalna osjećanja ljudi i njihovu autoritarnu (ne)svijest- u krvavom ratu koji je uslijedio svjesno su uništili SFRJ kako bi- svaki u okviru svoje zone moći- lakše realizovali i ostvarili ličnu nekontrolisanu vlast.

Ovaj kratki ekskurs u prirodu vlasti u SFRJ ima jedan cilj: da pokaže koliko je za budućnost jedne države opasno kad moćan pojedinac marginalizuje, slabi i obesmišljava institucijete zemlje, te kad svu moć koncentriše u svojim rukama vladajući kao diktator. Aktuelno crnogorsko društvo- uprkos formalnom višepartizmu suštinski je takođe diktatorsko, sa institucijama koje postoje tek pro forme. I, konačno, Crnom Gorom- na prototipno apsolutistički način- vlada njen Gospodar.

Druga analogija između SFRJ i CG nadovezuje se na prvu i tiče se nacionalne strukture: SFRJ bila je višenacionalna država, u kojoj je- takođe za gotovo čitavo vrijeme njenog trajanja- tinjala međunacionalna netrpeljivost. Taj problem posebno je bio izražen u odnosima izmeđunjena dva najveća naroda- Srba i Hrvata, ali ništa bolji nisu bili ni odnosi između Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji; šezdesetih i sedamdesetih godina pojavljuje se i problem definisanja nacionalnog ideniteta Muslimana-Bošnjaka. Međunacionalna netrpeljivost u SFRJ- koja je imala duboke istorijske korijene- nikad u toku trajanja te države nije se pokušavala ozbiljno rješavati; ozbiljno znači mučnim i teškim, ali demokratskim i iskrenim dijalogom. Naprotiv: smišljena je i lansirana parola bratstva koja je (po)služila kao tepih ispod kojeg su gurani svi problemi nacionalne provenijencije.

I aktuelna Crna Gora je višenacionalna država u kojoj ( nažalost) postoji poprilična međunacionalna netrpeljivosti suprotstavljeni nacionalni programi: i dalje istrajavaju međunacionalne netrpeljivosti koje imaju korijene u bližoj ili daljoj prošlosti, ali su u međuvremenu- sistematskim djelovanjem režima- ozbiljno produbljene i identitetske podjele u okviru većinskog pravoslavnog stanovništva. Ni u savremenoj CG- baš kao ni svojevremeno u SFRJ- međunacionalnim predrasudama i netrpeljivostima niko se ozbiljno ne bavi i niko ih ne pokušava javno postaviti kao problem koji zahtijeva dugotrajno i naporno rješavanje. Samo su floskule koje služe kao tepih pod koji se gura ovaj problem donekle nove u odnosu na doba SFRJ.

Cjelovite istine radi, treba notirati sljedeće: za razliku od SFRJ, u savremenoj CG ne postoje republike ili neke slične administrativne jedinice sa- u okviru njih- dominantnom koncentracijom jedne nacije ili- kao u slučaju BiH- više nacija, što je bio slučaj u SFRJ. To, međutim, nije utjeha jer u savremenoj CG postoje podjele drugačije vrste: podjela na Staru Crnu Goru i na teritorije koje su Crnoj Gori prisajedinjavane kasnije, podjele na plemena u kojima je uvijek “jednih” više, a “drugih” manje, podjele na pojedine regije itd. Neriješen problem međunacionalne netrpeljivosti uvijek će naći neke linije razgraničenja i podjela.

Treća analogija između bivše SFRJ i aktuelne Crne Gore tiče se velikog vanjskog duga. SFRJ je ( za to vrijeme) bila značajno zadužena zemlja: zemlja sa relativno velikim vanjskim dugom. CG je kao nezavisna država to isto danas. Kad je MMF polovinom osamdesetih godina pooštrio prema SFRJ mjere vraćanja vanjskog duga, SFRJ je ušla u ozbiljnu ekonomsku krizu koja je rezultirala povećanim nezadovoljstvom stanovništva. Valja se bojati da će i CG- tim prije zbog konstantnog nastavka zaduživanja- jednom doći u poziciju u koju je SFRJ došla polovinom osamdesetih.

SFRJ je imala i dvije velike prednosti u poređenju sa savremenom Crnom Gorom. Prvo, bila je država velike socijalne ujednačenosti, za razliku od savremene Crne Gore koja je zemlja velike i nezdrave socijalne raslojenosti. Drugo, SFRJ bila je država u kojoj kriminal i korupcija ni izbliza nisu bili vitalni problem, za razliku od CG koja je duboko kriminalizovana i korumpirana zemlja. No, i pored ova dva socijalna faktora koji su bili pozitivni ( i koji ni najmanje nisu nebitni) SFRJ nije opstala; oni negativni, maloprije opisani, imali su veću specifičnu težinu. A u Crnoj Gori čak ni ova dva socijalna faktora nisu, nažalost, pozitivni; naprotiv.

Analogije mogu a i ne moraju imati dublje značenje. Mislim da su analogije sa SFRJ i njenom sudbinom koje sam naveo- i u izvjesnoj mjeri nastojao eksplicirati- (ipak) dovoljno utemeljene da se svaki misleći čovjek- kojem je Crna Gora iskreno na srcu- ozbiljno zapita: kuda mi to idemo i jesmo li mi koji smo živjeli u SFRJ i koji pamtimo tu zemlju ovo već jednom prošli?

Miomir ABOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

13. JUL, NEKAD I SAD:  Podjele nikad dublje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Situacija pred opštenarodni ustanak nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprotstavljenim stranama pokušavaju predstaviti

 

Crna Gora je ove godine svečano dočekala  još jedan 13.jul sa podjelama koje su, po mnogo čemu,  veće nego što su bile u zoru 13.jula kada su kod Virpazara odjeknule prve ustaničke puške. Na  proslavi Dana ustanka protiv okupatora Premijer Duško Marković je istakao da mora podsjetiti na istorijske činjenice i na to da nije svaki crnogorski građanin bio na strani antifašističke koalicije. Takva tvrdnja svakako odgovara kasnijoj fazi rata i raslojavanju među ustanicima ali 13.jul osim grupice zavedenih federalista (koji su bili ogromna manjina i u svom pokretu) nije bilo nikoga na strani fašističke koalicije. Vladajuća struktura proizašla iz Saveza komunista često prećutkuje je da je ustanak podignut zajedno sa pristalicama dinastije Krađorđevića, Velikosrbima kao i pristalicama nezavisne Crne Gore koji nisu htjeli pristati na „obnovu nezavisnosti“ u Musolinijevoj režiji koja je trebala početi Petrovdanskom Saborom dan ranije na Cetinju. S druge strane Velikosrbi vole isticati kako je 13.jul bio odgovor na pokušaj stvaranja nezavisne Crne Gore po ugledu na Nezavisnu Državu Hrvatsku proglašenu 10.aprila 1941.

Situacija pred opštenarodni ustanak svakako nije bila crno bijela kako ih ostrašćeni ideolozi na suprostavljenim stranama pokušavaju predstaviti. Kraljevina Jugoslavija i njena vojska su se u aprilu 1941. raspale nakon svega 11 dana rata, iako realno Jugoslavija se ni pod razno nije mogla odbraniti od tada najjače vojne sile svijeta. Sem toga tu kraljevinu, osim Srba i Slovenaca, niko drugi nije htio braniti. U mnogim krajevima Jugoslavije cijele jedinice kraljevske vojske su otkazivale poslušnost dok su jedinice Osovine dočekivane kao oslobodioci nakon 23 godine velikosrpskog državnog terora. Nakon kapitulacije 17. Aprila u zarobljeništvo je palo skoro 375,000 oficira i vojnika kraljevske vojske. U zarobljeništvo će otići njih oko 210,000 uglavnom Srba i Slovenaca. Hrvatski, crnogorski, muslimanski, albanski i makedonski rezervisti su pušteni kućama kao podanici novih ili država u nastajanju. Povratku mobiliziranih i zarobljenih Crnogoraca su svakako prethodili italijanski planovi za Crnu Goru kao i često navođena činjenica da je italijanska kraljica Jelena bila crnogorska princeza i kćerka Kralja Nikole.

Italijani su se potrudili da njihova okupacija bude podnošljiva. Postavljen je civilni administrator grof Serafino Mazzolini koji je nerijetko pokazivao i osobnu naklonost prema Crnoj Gori. Italijani su takođe organizovali i redovito snabdijevanje hranom. Od regularne vojske u Crnoj Gori je bila stalno stacionirana samo pješadijska divizija Messina te nekoliko karabinjerskih postaja pojačane domaćom žandarmerijom naslijeđenom od prethodne države.

Osjećaju italijanske lagodnosti je doprinijelo i početno radovanje zelenaškog bloka koji su se nadali obnovi samostalne monarhije i koji su Italijane dočekali kao oslobodioce. Komunistički blok je  mirovao i čekao upute Kominterne i KPJ. Tada je na snazi bio Pakt o nenapadanju između Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza. Hitler i Staljin su bili de facto saveznici a njihovi sljedbenici na terenu su se uzdržavali konfrontacija. Iako je SSSR potpisao Pakt o prijateljstvu i nenapadanju sa Beogradom samo dan prije njemačkog napada na Jugoslaviju to nije smetalo Staljinu da 9.maja prekine diplomatske odnose sa Jugoslavijom i zatvori njenu ambasadu u Moskvi. Novi šok jugoslopvenskim  komunistima će ubrzo doći iz Kominterne koja će zatražiti da komunisti slijede novoformirane granice nakon rasparčavanja Jugoslavije. Moskva je tražila da se osnuje KP NDH, da makedonska KP uđe u sastav Bugarske KP itd. Tito će se tome oštro usprotiviti i dovesti sebe u životnu opasnost. U svakom slučaju komunisti na terenu imaju potpunu slobodu djelovanja  upravo zahvaljujući njemačko-sovjetskom paktu. Kako su  i sami priznali, uživali su veću slobodu nego što su je je imali prije Obznane iz 1920. kada je kraljevski režim zabranio rad KPJ. Partija je imala prijateljske odnose sa federalistima i ustašama od prije rata kada su se zajednički borili protiv velikosrpske dominacije. Italijani izdaju upute svojim službama da obrate pažnju na aktivnosti komunista tek 23. Juna 1941., dan nakon njemačkog napada na SSSR.

Međutim,  stvari su daleko od idealnih i „oslobodioci“ nisu toliko dobronamjerni iako se mnogi uzdaju u neznatni uticaj Kraljice Jelene da će se stvari popraviti. Nova „slobodna Crna Gora“ se teritorijalno skraćuje. Italijani daju Ulcinj, Tuzi, Plav i Gusinje Kraljevini Albaniji koja je njihov protektorat. Takođe Peć i Djakovica i sva Metohija, pripojena Crnoj Gori 1912., ulazi u sastav Albanije. Lokalna vlast počinje masovna protjerivanja i represalije nad koloniziranim Crnogorcima uprkos italijanskom vojnom prisustvu. U kratkom roku preko 20,000 izbjeglica se sliva u Crnu Goru iz Metohije i Bačke koju je anektirala Mađarska. Italijani anektiraju Boku Kotorsku i Budvu za sebe.

Između 3. i 5. maja žandarmerija NDH zaposjeda kompletan pljevaljski i mileševski srez, kao i srezove Nova Varoš i Priboj u nadi da veći dio Sandžaka pripoje Hrvatskoj proglasivši sve Muslimane „čistim Hrvatima“. Snage NDH u Pljevljima zatiču indiferentne njemačke jedinice dok im ulazak u Bijelo Polje zabranjuju italijanske trupe. Ipak Njemci ubrzo javljaju ustašama da od pripajanja Sandžaka nema ništa a italijanska armija ulazi u Pljevlja 10.maja, ukida hrvatsko 9. Krilno zapovjedništvo, razoružava sve zatekle žandare NDH i šalje ih pješke u Prijepolje.

Situacija se usložnjava i na zapadnoj granici Crne Gore- u istočnoj Hercegovini koju su i federalisti i pristalice dinastije Karađorđevića priželjkivale da uđe u sastav nove Crne Gore sa Mostarom i Dubrovnikom pozivajući se na odredbe Londonskog ugovora iz 1915. i želje Hercegovaca da se pripoje Crnoj Gori. Privremeni administrativni komitet Crne Gore prima delegaciju Hercegovaca na Cetinju i 5.maja šalju depešu Kraljici Jeleni da „Hercegovina bude nerazdvojena od Kraljevstva Vašeg slavnog oca“. Odgovor će stići 18.maja iz Rima gdje ustaški poglavnik Ante Pavelić ponizno potpisuje italijansku aneksiju većeg dijela Dalmacije i skoro svih otoka. Za „kompenzaciju“, Musolini daje istočnu Hercegovinu NDH. Razbojničko ponašanje ustaša i pokolji civila koje vrše u Hercegovini izazivaju ustanak srpskog stanovništva 23.juna i odmazde nad Muslimanima. Vlasti NDH guše ustanak uz italijansku asistenciju a rijeke izbjeglica iz pograničnih mjesta ulaze u Crnu Goru. Crnogorci u NDH bivaju pošteđeni sudbine Srba i Jevreja jer ustaške vlasti 14.maja donose „odluku po kojoj se sa Crnogorcima ne smije postupati kao sa Srbima. U njihovu ličnost, imovinu i namještenje vlasti ne smiju dirati“.  Ova odredba spašava i živote crnogorskih sveštenika na službi ubrzo zabranjene Srpske crkve u NDH ali i mnogih Srba kojima Crnogorski komitet u Zagrebu izdaje potvrde radi spasa od pogroma.

Grof Mazzolini  pokušava da isposluje neke „ustupke“ Crnoj Gori mimo humanitarne pomoći i prihvata izbjeglica. Tako italijanska vlada daje izvjesnu „kompenzaciju za izgubljene teritorije“ tako što će budućoj Crnoj Gori dodati dio srbijanskog Sandžaka sa srezovima Priboj, Mileševo, Nova Varoš, Sjenica i Štavica. No zbog ustanka 13.jula taj dio Sandžaka će ostati pod upravom NDH sve do početka septembra kad Italijani i Njemci naređuju ustašama da skroz napuste to područje nakon bestijalnog ponašanja i pokolja. Italijani će u isto vrijeme reokupirati i Hercegovinu sa Mostarom i protjerati ustaše odatle.

Da „ustupci“ ne umiruju ni većinu federalista vidjelo se i po tome što su od 32 delegata koje je za Petrovdansku Skupštinu 12. Jula trebalo postaviti Savjetodavno vijeće (nasljednik ranijeg Privremenog komiteta) čak njih 20 odbili učestvovati na skupu uključujući Novicu Radovića i generala Krsta Popovića. Interesantno je da je u radu sabora za proglašenje nezavisne države Crne Gore aktivno sudjelovao i crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac koji je u ovom ili onom svojstvu bio svo vrijeme rata u službi okupatora.

Prosrpski element u Crnoj Gori je po inerciji bio razočaran slomom države i žudio da ispravi nepravdu. Oficiri kraljevske vojske Jugoslavije su aktivno uzeli učešće u organizaciji ustanka i među njima su se isticali kasnije zloglasni kapetan Pavle Đurišic (zaslužan za oslobađanje Andrijevice i Berana), pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđe Lašić, kapetan Jakov Kusovac, pukovnik Nikola Vujošević i drugi. Oni će se tek pred kraj 1941.razići sa komunistima i prići okupatoru.

Opštem ustanku je doprinio i njemački napad na sovjetsku Rusiju 22.juna 1941. prema kojoj su većina Crnogoraca gajili istorijske simpatije. Komunisti su vjerovali da će Staljinova Rusija pregaziti Njemačku za mjesec dana i da je pitanje  dana ili najviše sedmica kada će se Crvena Armija obresti na Balkanu.

Odziv ustanku je iznenadio i okupatora i organizatore jer se preko 30,000 ljudi našlo pod oružjem (u čitavoj Jugoslaviji ih je bilo svega 80,000) i u vrlo kratkom vremenu skoro sva Crna Gora je bila u rukama ustanika osim nekoliko utvrđenih gradova i anektiranih teritorija.

Odgovor Italijana je bio dovlačenje pet novih divizija, crnokošuljaša kao i albanskih i muslimanskih kvislinških formacija u snazi od preko 70,000 vojnika koji su bez milosti ugušili ustanak u roku od mjesec dana. Sve dotadašnje  privilegije su ukinute a civilni komesar je bio zamijenjen vojnom upravom generala Birolija. Crna Gora je ušla u podjele koje su do danas neiscijeljene.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Razgovor o Jasenovcu i druge priče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisu normalne prilike u društvu u kojem se falsifikati i izmišljotine koje vode rehabilitaciji ustaškog režima i negiranju zločina koje je počinio, tretiraju kao „alternativne povijesne činjenice“ i demokratsko pravo na drugačije mišljenje. Taj trend doveo je i do poplave članaka, knjiga i filmova u kojima se Jasenovac prikazuje kao malo veća kaznionica u kojoj su prekršitelji zakona bili privremeno smješteni prije puta na rad u Njemačku

 

Tjedan dana poslije obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust, nas četrdesetak otišlo je u Spomen područje Jasenovac i u kripti pod Kamenim cvijetom odalo počast žrtvama Holokausta i genocida počinjenih tokom Drugog svjetskog rata u tom najvećem ustaškom konc-logoru. Potom smo, na poziv slavonskog episkopa Jovana Ćulibrka, posjetili episkopski dvor u Pakracu gdje je održana rasprava „Jasenovac i Holokaust – nova saznanja“. Uvodničari u raspravu bili su Ivo Goldstein, Jovan Ćulibrk i Goran Hutinec. Goldstein je govorio uglavnom o nekim dijelovima svoje najnovije knjige Jasenovac“, izašle krajem prošle godine, gdje se, između ostalog, navodi niz podataka, dokumenata i svjedočenjakoja „izvan razumne sumnje“ pokazuju da je u konc-logoru Jasenovac provođen Holokaust i genocid. Ćulibrk, koga u relevantnim krugovima ozbiljnih povjesničara drže jednim od najboljih poznavaoca povijesti logora Jasenovac i Holokausta na ovim područjima, iznio je kritičku analizuknjige povjesničara T. Snydera „Bloodlands“ („Krvava prostranstva“). Hutinec, docent na Odsjeku za suvremenu povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorio je o svom nedavnom otkrićufotografija Jasenovca snimljenih iz savezničkih aviona u zimi 1944./45. ; našao ih je u arhivi zračnih snimaka iz Drugog svjetskog rata koja se čuva u Edinburgu.Na fotografijama se vide aktivnosti na područjima Gradine koja su poslije rata identificirana kao masovne grobnice. Gradina je bila dio logora na desnoj obali Save gdje su se, po sačuvanoj prepisci i priznanju samih ustaša, vršile masovne egzekucije.

Uvodna izlaganja bila su onakva kakva bi izlaganja kompetentnih stručnjaka o konc-logoru Jasenovac, u normalnim prilikama, trebala biti. S konsenzusom oko nepobitno utvrđenih činjenica, s isticanjem detalja koji su još uvijek predmet istraživanja.

Međutim, prilike nisu normalne u društvu u kojem se falsifikati i izmišljotine koje vode rehabilitaciji ustaškog režima i negiranju zločina koje je počinio, tretiraju kao „alternativne povijesne činjenice“ i demokratsko pravo na drugačije mišljenje. Taj trend doveo je i do prave poplave članaka, knjiga i filmova u kojima se Jasenovac prikazuje kao malo veća kaznionica u kojoj su prekršitelji zakona bili privremeno smješteni prije puta na rad u Njemačku.

Zato je u Hrvatskoj odjeknuo kao senzacija govor kardinala Bozanića ispred Zagrebačke katedrale održan povodom ovogodišnjeg Dana sjećanja na Holokaust. Ključna rečenica tog govora koji je, inače, prigodan i pristojan govor kakav bi se, u normalnim prilikama, očekivao od visoko pozicioniranog svećenika koji živi kršćanske vrijednosti, jest: „Za Dan sjećanja na žrtve Holokausta izabran je 27. siječnja, dan oslobađanja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora širom Europe, pri čemu mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi.

Postoji bezbroj dokaza da je Jasenovac bio mjesto strahota i stratište nevinih ljudi, od likvidacije svih logorašica i gotovo svih logoraša zadnjih dana logora kako ne bi bilo svjedoka što je Jasenovac bio, o strahotama govore tisuće svjedočenja i priča ljudi koji su izgubili rođake, neki i cijele porodice u Jasenovcu, do preko 83 tisuće imena osoba stradalih u tom konc-logoru. Ali ne postoji već desetljećima, ako ikad, ni jedna izjava s vrhaKatoličke crkve u Hrvatskoj koja bi „bez ikakve zadrške“tu istinu izrekla. Baš obratno, javnost se već navikla da Katolička crkva podupire sasvim suprotna stajališta. Deset dana prije Bozanićevog govora predstavljena je u dvorani crkve u Palmotićevoj, u Zagrebu, knjiga „Razotkrivena jasenovačka laž“, autora Josipa Pečarića, člana HAZU, i Stjepana Razuma, svećenika i pročelnik Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Na predstavljanju knjige Pečarić se uglavnom okomio na povjesničare koji imaju suprotne stavove od njegovih: „Suprotstavio sam se sramoti da Ivo Goldstein bude izabran u HAZU (..) Neizbor Goldsteina u HAZU bio je prvi neuspjeh tadašnjih (2012.g.) srbo-komunističkih vlasti (..) Hrvoje Klasić odbio je nastupiti s Igorom Vukićemu emisiji o Jasenovcu jer je znao da bi ispao smješan u suprotstavljanju istinskom istraživaću (..)“. Razum je kao istinite činjenice istaknuo da je Jasenovac bio „prielazni logor za tvornice u Njemačkoj“ u kojem nije bilo nikakvih „množtvenih“ ubijanja u doba Drugog svjetskog rata ali jeste poslije, pod komunističkom vlašću. Posebno interesantna istina koju ističe Razum, a koja prije zvuči kao dijagnoza, je da „u logor nije doveden ni jedan Srbin samo zato što je bio Srbin, a kamoli da bi bio ubijen samo zato jer je bio Srbin.“ Po Razumu „svoj zemaljski život u Jasenovcu je završilo 1360 osoba, što prirodnom smrću, bolešću, neishranjenošću ili smaknućem nakon presude zbog kršenja propisa“. I još od istog autora: „Pitam se po čemu su bolji oni koji izmišljaju ljudske žrtve, njih 81800 (tu Razum misli na poimenični popis žrtava) od onih koji su odgovorni za stvarnih 1360 žrtava.“

Prije par godina (2014. .) u istom prostoru, dvorana rezidencije Družbe Isusove u Palmotićevoj, predstavljena je knjiga povjesničara Mladena Ivezića „Titov Jasenovac“. Predstavljač je bio Vladimir Horvat, svećenik, povjesničar i autor knjige „Ogoljela laž logora Jasenovac“, a tvrdnje iznesene u Ivezićevoj knjizi, da je u Jasenovcu za vrijeme Drugog svjetskog rata od svih uzroka smrti život izgubilo 262, a u Staroj Gradiški 141 zatočenik, da su za to uglavnom krivi židovski liječnici jer su širili laži da će vlast ubiti kao nesposobne sve tifusare pa su se ovi skrivali među zdravima, ocijenjene su na tom skupu na kome su bili mnogi svećenici, od biskupa Pozajića do monsinjora Batelje, kao „neprocijenjiv doprinos traganju za istinom“.

Istaknuto mjesto u redizajniranju povijesti, posebno u poricanju zločina ustaša u Jasenovcu ima Glas Koncila, službeni tjednik Nadbiskupskog duhovnog stola. Tvrdnje povjesničara poput M. Ivezića, S. Razuma, V. Horvata, .., prikazuju se u GK kao otkrivenja, istina koja spašava zabludjele, a argumenti se svode na argumente ad hominem protiv svih koji ukazuju da su te tvrdnje izmišljotine i nebuloze. Tako glavni urednik GK, svećenik Ivan Miklenić, piše: „Mit o stradanjima u Jasenovcu nema ništa zajedničko s povijesnom istinom.“

Navedeni primjeri tek su vrh ledenog brijega nastalog dugogodišnjom potporom pa i aktivnim sudjelovanjem dijela hijerarhije Katoličke crkve u preinaki prošlosti kako bi se ona učinila podobnijom današnjim nacionalističkim zahtjevima i stajalištima. Važnost tih revizionističkih pokušaja nije u promjeni pogleda na događaje od prije 75 i više godina; radi se o vrijednostima koje će dominirati u društvu danas i sutra. Kao što pokazuje slučaj Daria Kordića: Koridić je osuđen u Haagu kao najodgovorniji za ratni zločin koji je počinila jedinica HVOa u Ahmićima, ubivši 116 nemoćnih staraca, žena i djece. Na povratku iz zatvora u kojem se Kordić prometnuo u katoličkog vjerskog fanatika, po njegovim riječima Isus ga je dva puta posjetio u ćeliji, dočekala su ga na zagrebačkom aerodromu tri biskupa, biskup Košić mu je poljubio ruku, zatim su ga odveli kao nacionalnog junaka na misu u Katedralu. Možda će jednom u budućnosti sa zvonika Katedrale visjeti transparent s 116 imena žrtava iz Ahmića; za sada to je učinilo 116 zagrebačkih građana, držeći 116 imena žrtava Ahmića ispred Katedrale kao znak ljudske solidarnosti sa žrtvama i protesta protiv takvog nedoličnog i nekršćanskog promoviranja ratnog zločinca, samo zato što je deklarirani katolik, od strane Crkve.

Značaj Bozanićevog govora, da li je to bio usamljeni iskorak ili prvi korak na mukotrpnom putu od nacionalističke ostrašćenosti ka suosjećanju sa žrtvama, promjena tako potrebna i hrvatskom društvu i Katoličkoj crkvi, pokazati će se uskoro. Nepopravljivi optimisti mogu se samo nadati da kardinal neće stati na pola puta kao što je to učinio pred nekoliko godina u Jasenovcu, na putu prema Kamenom cvijetu, propostivši pokloniti se žrtvama. Da veliki transparent izvješen na Katedrali neće poslužiti tek kao simbolički ručnik za Pilatsko pranje ruku.

 

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

OPERETA FRANCA LEHARA i CRNA GORA:  Vrijeme tiho teče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Izvedena je premijerno u Beču 1905. Jedina zemlja gdje je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio nimalo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo

 

Obično se kaže da oni koji ne uče iz istorije su osuđeni da je ponove, makar i ne bili svjesni toga. Austrougarski kompozitor Franc Lehar nije bio svjestan koliki će uspjeh postići njegova opereta Die lustige Witwe –Vesela udovica koja je premijerno izvedena 30. decembra 1905 u Beču. Opereta je doživjela nevjerovatno veliki uspjeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Jedina zemlja gdje je je bila izričito zabranjena po naredbi njenog vladara je Crna Gora. Knjaz, a kasnije kralj, Nikola nije bio ni malo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bilo njegovo knjaževstvo, i što je još gore, njegova porodica i prijestolonasljednik. Oni su već znatno prije pisanja operete postali predmetom podsmjeha i ogovaranja na raznim evropskim dvorovima zbog raskalašnog življenja, neotesanih brđanskih manira i megalomanijom ponašajući se kao da Petrovići vladaju državom od 50 miliona a ne mrvicom od svega četvrt miliona polugladnih podanika.

U početku operete Crna Gora i dešavanja na njenom dvoru su predstavljena bez ustručavanja kao Montenegro. Međutim, dirigirani protesti crnogorskih studenata u inostranstvu (kojima su se pridružili i talijanski i hrvatski studenti) kao i direktne prijetnje bombaškim napadima na opere u Pragu i Carigradu su isposlovali da se siromašno i na ivici bankrota balkansko knjaževstvo preimenuje u Pontevedro nakon samo nekoliko izvedbi. Isti slučaj je bio sa premijerom u Londonu 1907.god. koja je takođe doživjela veliki uspjeh. Nakon intervencije crnogorske diplomatije, po naredbi Knjaza i ljutitog prijestolonasljednika, Englezi su takođe promijenili ime Montenegra.

Likovi i imena su ipak ostala nepromijenjena. Sama radnja je ostala ista i godinama je čak evoluirala. Jedan od razloga adaptacija je bio i to da su neki evropski režiseri operete analizirali ne samo dešavanja na ondašnjem crnogorskom dvoru, već i pratili dešavanja na sadašnjem uočivši mnoge sličnosti. Drezdenska opera je do sada napravila najveću adaptaciju.

Mjesto radnje je i dalje veleposlantsvo naše knjaževine u Parizu. Kako tada (tako i sada) ta država je prezadužena a jedini izlaz vidi se u tome da se diplomata Danilo oženi bogatunkom koja će svojim bogatstvom donijeti olakšanje ojađenoj zemlji i pomoći narodu (nakon što vladajuća elita uzme 90 i nešto posto provizije na ime te iste pomoći- po adaptaciji drezdenske opere). Tenor i glavni junak priče se zove grof Danilo Danilovic, u pravom životu sin knjaza i kasnije kralja. Njegov život odgovara mondenskom stilu življenja na zapadu sa velikim prohtjevima koje mala država teško može da podmiruje. Veleposlanik u opereti je bariton baron Mirko Zeta, vojni ataše je pukovnik Pričić dok je Njeguš pisar i osoba za sve poslove. S druge strane, žena koja treba svojim bogatsvom spasiti zemlju je Hana Glavari, Crnogorka je po rođenju koja je odrasla u „okruženju sjaja i korupcije o čemu lično svjedoči“, kako kaže, on- baron Zeta. Kasnije je otišla na Zapad nakon što ju je zapazio crnogorski poslanik u Njujorku i vješto utrapio tamošnjem milioneru. Ubrzo joj se posrećilo da je postala bogata udova izuzetno vesele prirode i nakon dvije godine udovičkog staža crnogorska diplomatija opet radi na zaokruživanju projekta i njegovom unovčavanju. Danilo i Hana su nekada bili u vezi. Međutim, oboje su Crnogorci, ljubav će na kraju pobijediti a Crna Gora će biti spašena.

Svakako kroz operetu se provlače mnogi detalji koe i tadašnja i sadašnja publika može lako prepoznati kad je u pitanju život na crnogorskom dvoru. Dvor je početkom prošlog stoljeća oštro reagovao bacajući kompletnu krivnju na austro-ugarske zavjere protiv vladarske kuće, a time naravno, i protiv čitave Crne Gore i njenog naroda. Kasnije će jedan njemački diplomata napisati da je knjaz Nikola optuživao i englesku kraljevsku porodicu za uspjeh operete jer je bio frustriran činjenicom da nije uspio nekog od svoje djece tamo udomiti. S druge strane, udaja vojvotkinje Jute od Meklenburg-Strelica, koja će postati pravoslavka Milica i žena princa Danila, je široko prepričavana po evropskim dvorovima i mnogi upućeni tvrde da Lehar i na nju aludira kao Hanu Glavari u originalnoj izvedbi. Udomljenje vojvotkinje je već bio veliki problem zbog njene ljubavne afere sa kapetanom husara (lake konjice) dok je njezina mlađa sestra ostala trudna u 19. godini nakon afere sa dvorskim slugom. Sa takvim „pedigreom“ je bila široko nepoželjna na evropskim dvorovima. Na kraju je njenu udaju morao pogurati niko drugi do njemački imperator Vilhelm II Kajzer uz pozamašnu isplatu crnogorskom dvoru kojeg je više zanimala visina „nadoknade“ za takav brak nego li čednost i vrline buduće crnogorske knjaginje. Transakcija se desila 6 godina prije premijernog izvođenja operete.

Međutim, i nakon nestanka Crne Gore muke zbog operete ne prestaju po kuću Petrovića. Crnogorski nesuđeni kralj Danilo će 1930.god. za vrijeme izgnanstva u Francuskoj tužiti producenta filma koji je baziran na Veseloj udovici. Francuski sud mu je udovoljio i presudio da francuska produkcija plati globu od 100,000 franaka. Takođe, Danilo je uspio da spriječi prikazivanje filma u Jugoslaviji kojom je tada vladao njegov, Crnogorci bi rekli, rođeni brat od tetke, kralj Aleksandar. Danilo je u izgnanstvu živio jako skromno i uglavnom od niske apanaže koju mu je neredovno isplaćivala adminstracija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za izgubljeni prijesto i imovinu u Crnoj Gori.

Potomak nekadašnje vladarske porodice Petrović Njegoš, princ Nikola je ipak simbolično skinuo zabranu sa operete koja je 2014. predstavljena ispred Dvorca kralja Nikole na Kruševcu. Tada je Pobjedi izjavio da je on protiv svih cenzura i da jedno hedonističko društvo toga doba nije moglo da predvidi milione tužnih udovica koje će ostaviti Veliki rat koji je tada prekinuo prikazivanje Vesele udovice.

U adaptaciji Drezdenske opere skorijih godina (i na ranijim izvođenjima u Parizu), prominentno figurira maketa ispružene ruke koja prosi (milost, novac…) prema Zapadu i Istoku, odlika ondašnjeg i sadašnjeg ponašanja crnogorskog dvora čiji troškovi nikad nisu bili u skladu sa mogućnostima mogućnostima knjaževstva ili sada formalno republike. Glavni likovi operete se hvale da su falsifikovali finansijske izvještaje Centralne banke Pontevedrea. Takođe upozoravaju da ako bi bogata udovica povukla novac iz banke da bi to samo značilo bruku i bankrot a banka ionako vani „uživa vrlo ograničeno povjerenje“. Hana Glavari, bogata udova kasnije uskliknu da su „naše (Pontevedrinske) vrline“ zapravo količina novca u posjedu. Mnogi bi se danas složili sa njom.

Međutim, diplomatsko osoblje poslanstva u Parizu se dovijava i na druge načine kako da se održi, jer ne dobija dovoljno finansijskih sredstava iz domovine. Pred kraj 13.minuta drezdenske opere Glavni razmatra kako spasiti glavnu banku i državu od bankrota. Svi se prisutni slažu da je rejting države toliko nizak da ne može čak ni dostojno bankrotirati. Riječ propast (bankrot) odzvanja u ušima državnih predstavnika.

U tom momentu ulazi drugi državni službenik sa otvorenom akten tašnom gdje baron Zeta vadi jednu kesu „bijeloga“ radi provjere kvaliteta i daje drugima da mirisnu dragu smješu (sugeriranog kolumbijskog porijekla) koja se šalje dalje diplomatskim kanalima jer se time „osigurava finansijsko preživljavanje našeg poslanstva“. U 1905. bi se sasvim sigurno radilo o opijumu, čijem švercu nisu bili neskloni određeni dvorski krugovi koji su se bolje dovijali kako da se pokriju troškovi prinčeva.

Elem, na veliku žalost, u opereti „diplomatska pošta sa bijelim“ Pontevedrea nedugo zatim „opet pada“, kao i sada razni diplomatski paketi, brodovi i jahte Pentevedrinskog porijekla. Paralele sa sadašnjim događajima su i više nego očigledno ciljane od strane režisera.

Tadašnji princ Danilo je, zahvaljujući opereti, postao poznat širom svijeta. Sadašnji vladar je takođe široko poznat, a zahvaljujući prebjegu njegovog blagajnika u mrsku Englesku i objavljivanjem dokumenata i detalja iz privatnog života postaje još poznatiji. Svojevremeno se prinčevima naširoko bavila evropska štampa, a visprena bivša ljubav mlađeg princa je prodala njegova ljubavna pisma beogradskom listu Zvono. I sada, kao i onda, se svi krivci traže u međunarodnim zavjerama protiv države Crne Gore. Napad na vladara je napad na državu i sistem i u tome se potpuno kopira domovina komunizma kao i njeni instrumenti vladavine. Jedina razlika je da sada iza svega lošeg mora stajati ruska zavjera i tajne službe, kojima odnedavno pomažu, gle čuda, i britanske tajne službe. Cilj im je da ometu naše evro-integracije (ili samo €-integracije sa raznih sumnjivih off-shore računa) iz čiste pakosti kad već oni napuštaju EU.

Možda je za one koji sebe prepoznaju u ovoj ili ranijoj izvedbi operete najbitnije da znaju da ona ima sretan kraj i da vrline (tj. novci, kako Hana reče) i ljubav (sa predznakom €) pobjeđuju. To svakako ne mora da znači da će u stvarnom životu biti isto tako. Princ Danilo je umro u izgnanstvu u ne baš sjajnoj materijalnoj situaciji. Kako će se u sadašnjem vremenu razvijati stvari ostaje da se vidi. Gomilanje materijalnih dokaza nakon prebjega člana dvora za mrsku Englesku i vidno zasićenje Istoka i Zapada sa ovdašnjim megalomanima upućuje na to da bi sudbina princa Danila mogla biti pravi džek pot za njih.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo