Povežite se sa nama

HORIZONTI

Minimalna država ili minimalna sloboda

Objavljeno prije

na

Država, država iznad svega. Deutschland, deutschland uber alles! Država je naviše ljudsko dobro, kazali su naciideolozi. Prvo država pa demokratija, potvrdili su sljedbenici. Suprostavljene su im anarholiberalne ideje. Država je nužno zlo. Nema dobrih i loših država, postoje samo manje i više loše.

Suočeni smo sa pojmovima mala i velika država, globalna sila i minorna, marginalna i marionetska država, no, svaka od njih može biti jaka, duboka i ekstezivna, što bitno utiče na slobodu i sudbinu državljanina bez koje nema države.

Po Robertu Noziku, koji se bavio filozofijom države, „Minimalna država, ograničena na uske funkcije zaštite od nasilja, krađe, prevare, poštovanje ugovora i slično, opravdana je. Da svaka država sa širim ovlašćenjima od spomenutih krši prava osoba da ih se ne prisiljava činiti neke stvari, te da je s toga nepravedna, kao i da je minimalna država pravedna i nadahnjujuća”.

Skeptici, ideolozi autokratija, oligarhija, partitokratija kažu da pripadnici minimalne države ne bi bili odani pravima i vrijednostima koje ona štiti. „Vojnik može žrtvovati svoj život za kraljicu i domovinu, ali teško da bi to učinio za minimalnu državu…neki su idealni nužni da bi se nadahnulo one bez čije saradnje država ne bi postojala.” (J. R. Lukas.)

Nije mi ambicija da polemišem sa ovim teoretičarima, no, crnogorska istorija suprotna je ovom stajalištu. Od 15. do sredine 19. vijeka, bila je minimalna država (ako je bila država). Nije imala drugih atributa i instrumenata vlasti osim ličnog autoriteta glavara, koji „o državnom jedinstvu nijesu imali pojma, osim u crkvi i na bojnom polju”. Zajednica je počivala na jedinom zakonu – javnom moralu. Kako je postajala jača, dublja i ekstenzivnija tanjila joj se slava i topio ugled.

Današnja Crna Gora, alijas Montenegro, u izmijenjenim istorijskim okolnostima, izmijenjenog imena i identiteta, je mala država, takoreći državica, mediteranska i marginalna, predana i možda prodana, marionetska država kojoj je dodijeljena počasna uloga da demonstrira „patriotsku prevaru”. (Sintagma M Bakuljina). Suprotnost je Crnoj Gori Petra I. Galami i prijeti kao velesila. Duboka je i ekstazivna. Njezine su ovlasti široke, od zaštite stranih investicija, investitora i profita do zaštite životinja, pasa lutalica i odbačenih magaraca. Propisuje obavezu poštovanja ikona, zastava i himni, te količinu i kakvoću patriotizma- državnog, ustavnog naravno.

Lider u regionu, doduše, ne ispunjava brojne standarde uzoritih država. U odnosu na broj stanovnika nema dovoljan broj medicinskih radnika, ni prosvjetnih, ni vatrogasaca…Nema vojske. (To nije samo bezbjedonosno, već i kulturološko i identitetsko pitanje) zato ima NATO kišobran. Jedino je broj policajaca, tjelohranitelja i drugih security službenika dvostruko veći od opštih standarda (u vrijeme rezolicije informbiroa imala je oko 1800 policajaca).

Montenegro je lider u regionu po visini poreza na dodatnu vrijednost i desetak drugih poreza, akciza i taksi, koje gradjanin mora da plati. Poredjenja radi osmanska imperija, uzimala je od čivčije za sve to desetak.

Milan Popović smatra da kriza svjetskog kapitalističkog sistema „gura u sve otvorenije nasilje, jednako u do skoro uzoritim centrima, kao i na zabitim periferijama, jednako u SAD i EU, kao i u Crnoj Gori na Zapadnom Balkanu, nešto je što treba očekivati, i zašto se treba spremiti”. Na periferiji u Montenegro posebno!

Povratak normalnosti, kaže Popović, „biće moguć, tek sa rađanjem novog, boljeg istorijskog sistema. Kojeg ne može biti bez naše svakodnevne borbe i žrtava.”

I opet Nozik „Nijedna država ekstezivnija od minimalne ne može biti opravdana”. No, obzirom na stanje utegnutosti Crne Gore u svjetski sistem minimalna država zvuči kao utopija. A utopija je nešto kao san o slobodi, kojeg se ne odričemo. Pa, „neka bude što biti ne može”!!!

Momir M. MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ŽIVOT PRIČA: Ljubav u vrijeme genocida

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djela ljubavi i herojstva usred izraelskog pokolja u Gazi
Piše: Susan ABULHAVA

 

Na nedavnom putovanju na jug  Gaze, nedjeljama  sam sakupljala  priče o ženama po bolnicama, od kojih se svaka oporavljala  od onoga što se naziva “ratnim ranama”. Ali to nije rat jer samo jedna strana ima organizovanu vojsku.

Te žrtve bile su majke, žene i djeca, čija su slabašna tijela bila osakaćena, rastrgana, slomljena i spaljena. Njihove najdublje rane se  ne vide  dok ne otkriju kako su živjele posljednjih pet mjeseci. Na početku govore ono osnovno sto su preživjele: bomba je uništila kuću, izvučene su iz ruševina, zadobili su teške povrede, poginuli su članovi porodice i situacija je bila  užasna.

Ali ja tražim detalje. Što ste radili nekoliko minuta ranije? Što ste prvo vidjeli,  što ste prvo čuli? Kakav je bio miris? Je li vani bilo mračno ili svijetlo? Tjeram ih da zavire duboko u molekularnu strukturu svake činjenice – pijeska u ustima, prašine u plućima,… isčekivanje da budu spašeni i strah da niko neće stići, zvuk u ušima… isčekivanje smrti i nada da će biti brza, želja za životom.

U mjesecima i nedjeljama otkako je jedna od najmoćnijih svjetskih vojski gađala njihove živote, još se nisu suočile, a kamoli verbalizirale detalje ovog genocida. Čim se odvaže izaći izvan opštih crta sopstvenih priča, oči im se smrače, a ponekad počnu drhtati. Plaši ih i najmanji neočekivani zvuk.

Suze u očima i mogu poteći, ali samo poneka žena  dopusti sebi zaplakati…. Ne radi se o nekoj nadljudskoj snazi. Upravo suprotno. Pogubljene su na takav način da tek trebaju shvatiti golemost onoga što su doživjele i doživljavaju.

Jamila

Mlada majka, Jamila (nije pravo ime) prvi je put zaplakala kada je u mraku dodirnula beživotno tijelo svog šestogodišnjeg sina, a prsti su joj slučajno zarili u njegov mozak. Ona je jedna od rijetkih koja je zaplakala, skrhana sjećanjem.

Njihovu porodicu gađao je tenk, a ne projektil.  Jedan dron,  kako je rekla  je možda sa senzorima osjetljivim na temperaturu, lebdio je ispred njihove zgrade i bombardovanje ih je progonilo dok su trčali s jedne strane sopstvenog stana na drugu, bez mogućnosti da ga napuste.

Bila je sigurna da se neko iza monitora poigrava s njima prije nego što je zadao posljednji hitac koji je ustrijelio dijete i povrijedio  njegovog  oca. Zatim je nastala tišina. Tenkovska vatra je prestala. “Kao da je došla samo da ubije mog voljenog sina”, rekla je.

Tada nije plakala. Nije pustila niti glas. “Moj muž je bio zabrinut i rekao mi je da plačem, ali nisam mogla. Ne znam zašto”, rekla mi je.

Dvije nedjelje kasnije, nakon što je bježala  od mjesta do mjesta, izraelski vojnik je upucao njenu trogodišnju kćer Nour dok ju je držala, smrskavši joj obje noge, dok su se užasnuti skrivali u bolnici za koju su mislili da je sigurna.

Kad sam je upoznala, mala Nour je imala metalne šipke koje su joj virile iz mršavih bedara i dugačak ožiljak niz desni list  od noge, gdje je prošao metak. Ljekari su je otpustili nekoliko dana ranije, ali su njoj i njenoj  majci Jamili dopustili da ostanu još nekoliko dana dok nekako ne nađu negdje šator.

Jamilin suprug, koji je zbog ozljeda jedva hodao, živio je u šatoru s grupom muškaraca, najviše što može učiniti je svaki dan nabaviti malo hrane i vode. Jednom je došao u posjetu Jamili dok sam ja bila tamo nakon što je uspio uštedjeti 10 šekela (oko 3 dolara) za prevoz i poklončić za svoju kćer.

Manifestacija i najmanje fizičke bliskosti između dvoje ljudi koji se vole  privatna je stvar u Gazi, ali nema privatnosti u bolnici u kojoj 40 pacijenata i osobe koje ih njeguju dijele jednu sobu, sa krevetima  naguranim jedan uz drugi, a između kreveta ima prostora samo da može da se prodje.

Jamila je bila na sedmom nebu što je provela sat vremena sa svojim suprugom nakon što ga mjesec dana nije vidjela niti znala išta o njemu (telefon joj je uništen u bombardiranju). Ali kasnije mi je rekla da bi ga voljela zagrliti, možda čak i poljubiti u obraz. “On tako mnogo pati”, rekla  je, noseći vlastitu bol  i bol cijele nacije na svojim vitkim plećima.

Nina

Nina (nije joj pravo ime) ima razoružavajući osmijeh, otvorena je i dobre volje. Nestrpljiva je da mi ispriča  kako je spasila svog muža iz kandži izraelskih vojnika.
Bila je udata tek godinu kada je granatiranje u blizini njezine kuće postalo intenzivno. Snimke objavljene na internetu tih noći su nezamislive. Vojska čudovišta gazi i pali sve oko sebe, tresu   zgrade, razbija prozore, terorizira  mlade i stare; grmljavina i potresi, čudovišta koja napadaju sa svih strana.
Ninin suprug Hamad ( nije njegovo pravo ime) donio je odluku o odlasku zajedno sa nekoliko članova svoje porodice – roditeljima, stričevima, tetkama i njihovim rođacima i djecom – te nekim susjedima. Ukupno je bilo oko 75 ljudi, koji su išli od grada do grada, ne nalazeći sigurno mjesto za boravak duže od nekoliko dana.
Otprilike nedjelju dana nakon odlaska, Nina je saznala da je njen dom  bombardovan. U jednom trenutku, tipkom koju je pritisnuo dvadesetogodišnji Izraelac, ubijeno je 80 članova njene porodice – otac, braća, tetke, stričevi, rođaci, djedovi, bake, nećaci.
Najprije su joj rekli da joj je majka umrla, no srećom saznalo  se da je preživjela. Teško je ozlijeđena i smještena u bolnici, gdje  je Nina sada njeguje. Tako sam slučajno upoznala tu nevjerojatnu mladu ženu.
Nina, njezin suprug i ostali iz grupe na kraju su se privremeno zaustavili u gradu Gazi, od kojeg su se udaljili hodajuci uz zidove barijera kako bi došli do skloništa. Kretali su se jedan po jedan, kako bi izbjegli  da  ih Izraelci ubiju, da ne  bi  umrli svi u istom trenutku. Izgubiti jednu osobu   bolje je u svakom slucaju  nego 75 u jednom potezu.

Doista, jednu osobu je upucao snajper nakon što je gotovo polovina njih uspjela da se spasi, što je podijelilo grupu na neko vrijeme dok nisu skupili hrabrosti da pobjegnu trčeći, opet jedan po jedan. Roditelji su morali da podijele djecu na dvije grupe. Pola ubijene porodice bolje je nego cijela. To su bili izbori koje su morali donijeti, slično kao u knjizi  Sofijin izbor ( Roman  od Williama Styron, 1976.)
Ubrzo su njihovo sklonište opkolili tenkovi. Helikopter “kvadrirotor” – novi izraelski teroristički izum – uletio je u sobe, zasipajući zidove iznad njih mecima. Svi su vrištali i plakali, “čak i muškarci”, kaže Nina. “Slomilo mi se srce kad sam vidjela jake muškarce u našoj porodici kako se nemoćno tresu od straha.”
Napokon su ušli vojnici. “Najmanje 80”, rekla nam je Nina. Odvojili su muškarce od žena i djece, skinuvši prvima sve osim intimne odjece, u jeku zime.. Žene i djeca su bili nagurani u ormar, muškarci podijeljeni u dvije učionice. Tri noći i četiri dana slušale  su jauke svojih muževa, očeva i braće kako ih tuku i muče u drugim sobama, dok na kraju vojnici nisu naredili ženama, na  nepravilnom  arapskom, da uzmu svoju djecu i “odu na jug”.
Sve su žene poslušale, osim Nine. “Više me nije bilo briga. Bila sam spremna umrijeti, ali ne bih otišla bez muža.” Otrčala je u prostorije u kojima su držani muškarci, dozvavši supruga Hamada. Niko se nije usudio odgovoriti. Bio je mrak i vojnici su je odvlačili. Hrvala se s njima dok su se smijali, vjerojatno zabavljeni njenom  histerijom. Nazivali su je “ludom”.
Prepoznala je muževljev crveni veš u drugoj sobi i potrčala do njega, strgnula mu povez s očiju, poljubila ga, zagrlila, obećala mu da će umrijeti s njim ako to bude neophodno. Naizmjenično je psovala vojnike i molila ih da joj puste muža. Na kraju su mu prerezali plastični povez i pustili ga.
Ali nije bio kraj svemu. Kad je Hamad otišao, vratila se unutra da pokupi odjeću za njega i njegove ujake koji su sjedili goli na hladnoći. Nisu puštani nedjeljama. Neki od tih muškaraca bili bi ubijeni.
Nina  i Hamad su pobjegli zajedno. Kad su konačno stigli na sigurno mjesto, shvatili su da mu je noga slomljena, da su mu zglobovi bili prerezani plastičnim vezicama i da je na leđima imao utisnutu Davidovu zvijezdu.
Među kricima koje je Nina prethodnih dana slušala bili su i krici njenog supruga, dok mu je vojnik nožem  urezivao jevrejski  simbol na leđima.

Al Jazeera

 

***

Mediji nikada nisu smatrali ubistva Palestinaca dostojnima pažnje, osim ako nisu prikazani kao brojevi dok štampa detaljno prikazuju smrt Izraelaca. Ovo je trenutak koji se razlikuje od bilo kojeg drugog u povijesti čovječanstva. Dehumanizirajuće zlo je pred očima svih, kako bi ga svi mogli vidjeti i čuti, i dovelo je do otkrivanja drugih užasa u svijesti javnosti, uključujući tragičnu situaciju zemalja  poput Konga, Sudana, Jemena, Iraka, među ostalima, gdje multinacionalne kompanije i zapadni vojni savezi izazivaju nasilje i razaranje kako bi opljačkali resurse drugih ljudi. Svi moraju zauzeti stav. Ne postoji sredina. Ko ćuti, saučesnik je u genocidu.

 

Djevojčica iz jerusalimskog sirotišta

Susan Abulhawa je palestinsko-američka spisateljica rođena u Kuvajtu od roditelja prognanih za vrijeme Šestodnevnog rata. Kao dijete živjela je u sirotištu u Jerusalimu prije nego što se preselila u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi.

Aktivistica za ljudska prava, esejistica, spisateljica, pjesnikinja i osnivačica nevladine organizacije Igrališta za Palestinu, koja gradi u izbjegličkim kampovima u Libanu. Takođe je uključena u kampanju bojkota, dezinvestiranja i sankcija (BDS) i predstavnica za Al Awdu, koaliciju za pravo na povratak.

Njen prvi roman, Svako jutro u Jeninu (Feltrinelli, 2006), preveden je na 32 jezika i prodao se u više od milion primjeraka, čime je Abulhawa postala najčitanija palestinska književnica svih vremena. Taj je roman uspio ispuniti prazninu, o kojoj je govorio  Edward Said, u književnosti koja bi mogla predstaviti – pogotovo zapadnoj publici – tragediju koju su pretrpjeli različite generacije Palestinaca od 1948.  godine  od osnivanja Izraela, do danas.

Od 7. oktobra 2024, do danas  ubijeno je preko  32 hiljade Palestinaca,  više od  60 hiljada je ranjeno, mnoštvo je nestalih pod ruševinama.

 

O knjizi Svitanja u Jeninu

Potresan roman objavljen 2006.  godine, osjećajno i smireno priča priču o četiri generacije Palestinaca koji su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu nakon nastanka države Izrael i iskusiti tužnu realnost “beskućništva”.

Kroz glas briljantne unuke  Amal, doživljavamo napuštanje doma njenih predaka  Ain Hod, 1948., u izbjeglički kamp Jenin. Svjedoci smo dramatičnih događaja njena dva brata, koji su bili prisiljeni postati neprijatelji: prvi je otet kao dijete i postao izraelski vojnik, a drugi je  posvetio svoje postojanje palestinskom otporu.

Paralelno se odvija Amalina priča: djetinjstvo, ljubav, žalost, brak, majčinstvo i na kraju njena potreba da tu priču podijeli sa svojom kćeri, kako bi sačuvala svoju najveću ljubav. Istorija Palestine, isprepletena događajima jedne porodice koja postaje simbol, odvija se kroz gotovo šezdeset godina, kroz epizode koje su obilježile formiranje jedne države i kraj druge. U prvom planu je tragedija progonstva, rat, gubitak zemlje i najmilijih, život u izbjegličkim logorima, osuđeni na preživljavanje čekajući promjene.

Autorka  ne traži krivce među Izraelcima, ona priča o brojnim žrtvama koje samo zahvaljujući ljubavi mogu ići naprijed.

Prevela  i pripremila:   Vesna ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

RUSKI UTICAJ PREKO BALKANSKIH EPISKOPA: UDBA i KGB umjesto Hrista  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tokom 2022. godine crnogorske vlasti su u četiri navrata protjerale ukupno 12 ruskih diplomata zbog aktivnosti koje su u suprotnosti sa Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima. Ambasada u Podgorici je svedena samo na ambasadora Vladislava Maslenikova i još jednog diplomatu nižeg ranga, dok je konzularno odjeljenje zatvoreno. Zbog toga režim u Kremlju još više pribjegava uslugama domaćih agenata. U pravoslavnim zemljama obilato se koriste nacionalne crkve, tj. njihovi episkopi za penetraciju i uticaj u društvu

 

 

Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu krajem februara 2022. godine . uslijedile su sankcije od strane Evropske Unije (EU) kao i većine država kandidata za članstvo. Izuzetak su Srbija i Bosna i Hercegovina (zbog protivljenja srpskog entiteta). Uslijedila su i masovna protjerivanja ruskih diplomata koji su istovremeno osumnjičeni da su agenti tajne službe i da su podrivali zemlje domaćine. Tokom 2022. godine crnogorske vlasti su u 4 navrata protjerale ukupno 12 ruskih diplomata zbog aktivnosti koje su u suprotnosti sa Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima. Ambasada u Podgorici je svedena samo na ambasadora Vladislava Maslenikova i još jednog diplomatu nižeg ranga dok je konzularno odjeljenje zatvoreno. Zbog toga režim u Kremlju još više pribjegava uslugama domaćih agenata. U pravoslavnim zemljama obilato se koriste nacionalne crkve, tj. njihovi episkopi za penetraciju i uticaj u društvu.

Na Balkanu su, osim duboko rusificirane Srpske crkve (SPC) na meti i druge crkve. Bugarske i grčke vlasti već vode istrage zbog sumnje u saradnju pojedinih episkopa sa ruskom obavještajnom službom. U posljednje  vrijeme posebnu pažnju dobija Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija (MPC-OA) zbog specifičnog odnosa sa SPC. MPC je do 1967. godina djelovala autonomno u okviru SPC-a. Te godine je na crkveno-narodnom saboru i uz podršku republičkih vlasti proglasila punu nezavisnost (autokefalnost) što Beograd nije priznao, kao ni druge crkve.

Raskol je trajao do 2022. godine kada je došlo do izmirenja i početka opštenja sa ostalim crkvama uključujući i Majku Crkvu – Vaseljensku patrijaršiju u Carigradu (Istanbulu). Patrijaršija u Beogradu je, uz prethodnu saglasnost Kremlja, priznala samostalnost MPC, u nadi da preduhitri priznanje (i primat) Carigrada. Patrijarh Porfirije Perić je 5.juna 2022., nakon zajedničke liturgije sa makedonskim poglavarom arhiepiskopom Stefanom Veljanovskim u hramu Svetoga arhangela Mihaila u Beogradu, uručio, kako je navela SPC, „tomos kojim se potvrđuje autokefalnost MPC – OA”.

Rukovodstvo Makedonske crkve se obavezalo da neće priznati Pravoslavnu Crkvu Ukrajine (PCU) koju je priznao Carigrad. Sinod MPC-OA je u martu 2023. i zvanično objavio da neće sasluživati s jerarhijom Ukrajinske crkve „do konačnog riješenja njezina statusa u punoći Pravoslavlja”. Međutim, kako SPC nema kanonske ingerencije da dodjeljuje tomos, arhiepiskop Stefan je u intervjuu za grčku štampu izjavio da će poštovati poredak u pravoslavlju i tražiti tomos o autokefaliji od Vaseljenske patrijaršije, jer je to jedina Crkva koja ga može izdati. Makedonski stav o Ukrajini je u međuvremenu doveo do zastoja izdavanja kanonskog tomosa što je i javno priznao Timotej Jovanovski, mitropolit debarsko-kičevski i glasnogovornik makedonskog Sinoda. Stoga je 29.februara Sinod donio odluku da “posveti ozbiljnu pažnju proučavanju ukrajinskog crkvenog pitanja i formira komisiju da prouči status PCU, koja je dobila autokefaliju od Vaseljenske patrijaršije”.

Uslijedila je munjevita reakcija srbijanskog patrijarha. Prvo je, na njegov “poziv” u Beograd stigla delegacija iz Moskve, “u dvodnevnu radnu posetu Beogradu, od 4. do 6. marta”. Stigli su rukovodilac Odjeljenja vanjskih crkvenih veza Moskovske patrijaršije, mitropolit volokolamski Antonij Sevrjuk, i protojerej Nikolaj Balašov, savjetnik ruskoga patrijarha Kirila Gundjajeva. Iz Beograda je saopšteno da je „u srdačnom i sadržajnom razgovoru istaknuto obostrano zadovoljstvo bratskom saradnjom dve crkve i dva jednoverna naroda” i da su „posebnu pažnju sagovornici posvetili savladavanju izazova s kojima se suočava Pravoslavna crkva”. Nije objašnjeno o kakvim “izazovima” se radi. Sa srbijanske strane je razgovorima prisustvovao i episkop bački Irinej Bulović, poznata uzdanica Moskve. Delegaciju je primio ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Nikola Selaković koji je „po nalogu predsednika Aleksandra Vučića”, u dvorani patrijaršije uručio protojereju Balašovu Orden srpske zastave II stepena „za lične zasluge u razvijanju i učvršćivanju saradnje i prijateljskih odnosa” između dvije zemlje.

Odmah nakon toga je objavljeno da je 7. marta, isto “na poziv” Porfirija, tobože “povodom trogodišnjice od njegovog izbora za predstojatelja SPC” (iako se datumi izbora i ustoličenja patrijarha uopšte ne poklapaju sa posjetom), arhiepiskop ohridski i makedonski g. Stefan bio u “dvodnevnoj poseti Beogradu”. Njega su pratili “članovi radnoga sastava sinoda” – mitropolit prespansko-pelagonijski Petar Karevski, mitropolit debarsko-kičevski Timotej Jovanovski i sekretar sinoda episkop heraklejski Kliment Božinovski. I Petar i Timotej su, uz episkopa kumanovskog Grigorija Nasteskog, poznati makedonskoj javnosti kao proputinovski episkopi. Episkop Petar je nedavno bio glavni gost na prijemu ruske ambasade u Skoplju i bio blizak ruskom agentu i svešteniku Vasijanu Zmeevu koga su Bugarska i Makedonija protjerale zbog špijunaže. Petar Karevski je nedavno bio i u posjeti crnogorskom mitropolitu Joanikiju Mićoviću u Podgorici na “svetosimeonovskom saboru” gdje je hvalio bliskost Makedonaca i Srba, ne pomenuvši Crnu Goru i Crnogorce niti jednom. Predsjednik Makedonije Stevo Penderovski je jula prošle godine javno rekao da, prema podacima makedonske obavještajne službe i službi partnerskih zemalja, “u najvišem rukovodstvu, Sinodu MPC-OA, a tu ne mislim na poglavara, arhiepiskopa Stefana Veljanovskog, ima ljudi koji sarađuju sa ruskim tajnim službama”.

Sa srbijanske strane susretu u Beogradu su, osim patrijarha, prisustvovali, episkop bački Irinej i arhimandrit Nektarije, glavni sekretar Sinoda. Na sastanku je opet “posebna pažnja posvećena aktuelnostima u svepravoslavnome svetu”. I Makedonci su dali identično saopštenje iako posjeta nije najavljena.

Interesantno je da je Moskovska patrijaršija objavila da je njena delegacija otputovala iz Beograda tek u noći 7. marta, što znači da su se Makedonci i Rusi preklopili čitav dan i vrlo vjerovatno sastali iako se to nigdje ne navodi.

Arhimandrit Romanos Anastasiadis iz Vaseljenske patrijaršije, je u svoje ime na blogu nazvao patrijarha Porfirija „promotorom laži” i da je organizovao “sastanak s moskovskim agentima da izvrši pritisak na arhiepiskopa Stefana i Skopljance o ukrajinskim i drugim crkvenim pitanjima… u korist interesa nečastive i nepravoslavne Moskve”. Romanos je nazvao Antonija “lutkom” dok je (od Vučića odlikovani) Balašov “taj koji i Kirilu ukazuje što su zadaci duboke Putinove države”. Balašov je, 23. januara 2023., zbog „propagande i potpore ratu protiv Ukrajine”, uvršćen na ukrajinski službeni popis sankcija „ruskih građana koji, pod krinkom duhovnosti, podržavaju politiku terora i genocida”.

Ruska crkva (RPC) je nedvosmisleno i javno podržala Putinovu agrersiju na Ukrajinu. Rukovodstvo SPC-a je indirektno podržalo agresiju, i u velikom broju sastanaka i saopštenja implicitno stavilo do znanja da podržava Moskvu i njenu imperijalnu politiku. Osim Irineja bačkog i patrijarha Porfirija (koji se vidno ponaša kao službenik Vučićeve stranke i čak pojavljuje u preizbornom spotu) najdalje u podršci Kremlju su otišli crnogorski mitropolit Joanikije i episkop nikšičko- budimljanski Metodije Ostojić. Obojica se često mogu vidjeti u društvu ruskog ambasadora. Metodije je na parastosu ratnom zločincu Draži Mihailoviću jula prošle godine, nazvao Putinovu državu “svetom Rusijom koja je nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta” i “jedino uporište pravoslavlja”. Obje vladike su bili gosti Moskovske patrijaršije od početka agresije i nikada nisu osudili rusku invaziju i stradanja pravoslavnog ukrajinskog naroda.

Patrijarh Kiril je još od svešteničkih dana 1970 -tih, kako su otkrile na kratko otvorene arhive tajne službe nakon raspada Sovjetskog Saveza, bio doušnik i agent bogoboračkog KGB-a pod kodnim imenom Mikhailov i po zadatku išao u inostranstvo. Kasnije je dobio licencu od Kremlja da u ime crkve uvozi cigarete i alkohol bez akciza “radi pomoći crkvi”. Poznat je po raskalašnom životu i velikom bogatstvu.

Bugarski episkop tiveriolski Tihon Ivanov je za makedonski Vistinomer objasnio kako se vrbuju episkopi i sveštenici sa Balkana rekavši da “svakoga ko stavi monašku kapu odmah navaćare službe i šalju u Rusiju. Tamo ga „prvo puste, opserviraju, zatim ga stave za sto, da vide koliko može popiti, pa mu pošalju gomilu djevojaka, da vide hoće li se suzdržati ili ne”. „Mnogi nisu izdržali, sve se to snimi i onda se te osobe ucjenjuju” citira Vistinomer. U Rusiji to nazivaju medena zamka i uobičajena je praksa službi da koristi romantične, heteroseksualne ili homoseksualne sklonosti episkopa i sveštenika radi regrutacije za špijunažu. Tihon kaže da je „svaki ruski ambasador prvi rezident KGB-a, tako je u cijelome svijetu” Ruski ambasador “neće reći ko su njegovi agenti u Sinodu — ali ćete ih poznati po djelima njihovim” završava Tihon.

U Srbiji i Crnoj Gori takvih djela nikada nije manjkalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EUROPOL I KODIRANE TELEFONSKE APLIKACIJE: Najveći zemljotres na kriminalnom balkanskom tlu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neformalno će se svi u EK složiti da najveće zasluge za napretke zapadnobalkanskih zemalja u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije pripadaju Evropskoj policijskog službi ili skraćeno Europol. Pojedinačno, najzaslužniji su Francuzi i Holanđani čije policije su uradile gro posla na razbijanju šifri sa kripto telefona koje su koristili kriminalci i zvaničnici balkanskih država i sigurnosnih agencija u službi organizovanog kriminala

 

Kada je početkom novembra Evropska komisija (EK) objavila izvještaje o napretku pojedinačno za svih 6 zemalja koje, deklarativno, teže članstvu u Evropskoj Uniji (EU) navedene su razne pohvale i kritike državnim vladama. Međutim, neformalno će se svi u EK složiti da najveće zasluge za sadašnje napretke zapadnobalkanskih zemalja u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije pripadaju Evropskoj policijskog službi (European Police Office) ili skraćeno Europol. Pojedinačno, najzaslužniji su Francuzi i Holanđani čije policije su uradile gro posla na razbijanju šifri sa kripto telefona koje su koristili kriminalci i zvaničnici balkanskih država i sigurnosnih agencija u službi organizovanog kriminala. Podaci do kojih je došao Europol će jasno profilirati miloističku Crnu Goru i vučićevsku Srbiju kao zarobljene mafijaške države u kojima je došlo do visokog stapanja i sinergije državnih institucija sa kriminalnim kartelima. U Crnoj Gori je najznačajniji pad bivših vodećih osoba pravosuđa i policije i ogoljavanje sistema koji je bio dizajniran da štiti privatne interese vladajuće porodice Đukanović i njenih satrapa. U Srbiji su „državni vojnici“ Veljko Belivuk i Darko Šarić morali biti uhapšeni i pored nevoljnosti srbijanskih vlasti. Šarić je  i u zatvoru i pod 24-satnom kamerom i obezbjeđenjem nastavio sa „vođenjim poslova“ preko četiri kripto -telefona što je, kada je otkriveno od Europola, izazvalo dodatnu blamažu vrha srpske vlasti kao direktnih pokrovitelja organizovanog kriminala. Osim „dva oka u glavi“ podaci Europola su izazvali i ozbiljne potrese u ostale 4 zemlje Zapadnog Balkana sa hapšenjem ili pokretanjem istraga protiv kriminalaca i njihovih pomogača u policiji, tajnoj službi i pravosuđu. U Albaniji je bivši zamjenik premijera i bivši ministar finansija u bjekstvu, dok je protiv bivšeg premijera pokrenuta istraga i zabranjeno mu je napuštanje zemlje. U Bosni, Makedoniji i Kosovu došlo je do hapšenja niza policajaca zbog učešća u trgovini drogom, reketiranju i organizovanju prostitucije.

Tehnološki napredak i želja kriminalaca da nesmetano komuniciraju u novim okruženjima u kojima se brzo živi i još brže donose odluke odavno je prevazišla model komunikacije dona sicilijanske mafije Bernarda Provenćana. Provenćano je rukovodio svojom „korporacijom“ putem poruka napisanim na sitnom komadu papira u vidu tzv. Cezarove šifre u kojem se svako slovo pomjeralo za tri mjesta u abecedi.

Početkom 90-tih lansiran je u Americi tzv. Crni telefon (Blackphone) koji je nudio enkripciju (kodiranje) poziva i poruka i vrlo brzo postao popularan među kriminalcima i zvaničnicima represivnih režima. Od tada su takvi uređaji samo dobijali na sofistikaciji tehnologije i zaštite ili su jednostavno obični telefoni „impregnirani“. Impregnacijom bi se uklanjale sve aplikacije koji nisu neophodne za rad uređaja i koje mogu biti infilitrirane špijunskim programima. Tako da se na impregniranim telefonima nisu mogle igrati igrice, ćaskati na društvenim mrežama ili, još gore, objavljivati fotografije. Uglavnom bi komunikacija bila „fiksirana“ na zatvoreni krug ljudi i poruke bi se nakon čitanja same brisale. U razgovoru za Monitor jedan, kako tvrdi, bivši pripadnik kriminalnog klana iz Crne Gore se sjeća svog prvog posla u „karijeri“ prije 12 godina dok je radio na trgovačkom brodu na relaciji Latinska Amerika – Španija. „Ukrcao“ je na brod 400kg kokaina uz koje je dobio GPS lokator, nepromočive naduvavajuće vreće i crni BlackBerry objašnjavajuće da je „bolje ponijeti što više droge na brod jer će te teško neko otkucati kao mamac kad nosiš toliko vrijedan tovar“. Oni sa tovarom od 30-40 kg su riskirali puno više. „Rečeno mi je da je BlackBerry  bio siguran samo za jedan poziv“. Nakon javljanja obavljenog posla (spuštenja kokaina da polupotopljen pluta u moru uz uključen lokator) telefon se „odma bacao u more“.

BlackBerry je već do 2016. godine izgubio tri četvrtine tržišta zbog pojave novih digitalnih platformi, novih operativnih sistema i navodno bolje enkripcije koja se marketinški reklamirala. U Holandiji je toliko procvjetala trgovina „kriptama“ (kripto telefonima) da je maltene svaki kriminalac imao po jedan uređaj. Međutim, holandska policija je imala pravo privesti svakoga kod koga bi prilikom pretresa našla takav uređaj i zadržati ga do okončanja provjera.

Kripto aplikacije nisu samo planirali kompjuterski eksperti. MPC, ugašen prije četiri godine, bio je vlasništvo ozloglašene braće, Džejmsa i Berija Gilespija, koji su stvorili imperiju droge. Pobjegli iz Evrope u Južnu Ameriku nakon što su izdate potjernice 2019. godine i od tada im se gubi svaki trag.

Sky Global, kompanija sa sjedištem u Kanadi je javno ponudila nagradu od 5 miliona dolara svakome ko bude u stanju provaliti (krekovati) njenu SKY ECC enkripciju. Encrochat je na svojim proizvodima stavljao slike snuždenog Edvarda Snoudena jer ni on, navodno, ne bi mogao probiti njihovu enkripciju. Oba komercijalna proizvođača su tvrdili da su im serveri sa svim podacima smješteni na „offshore destinacijima, daleko od svih onih koji bi željeli narušiti vašu privatnost“.

Da li opijeni uspjehom i novcem ili zbog nečega drugog, glavni proizvođači kripta i aplikacija su slagali svoje mušterije koje su za uređaje plaćale oko 1500 eura i još hiljadu za 6-mjesečnu pretplatu za „bezbjedne kanale komunikacije“. Prvo je holandska policija 2016. otkrila da su serveri Ennetcom-a smješteni u Kanadi. Kako američki časopis Njujorker (Newyorker) u svom velikom istraživanju objavljenom polovinom aprila ove godine piše, na zamolnicu iz Amsterdama, kanadska policija je dobila nalog za pretres i kopiranja podataka. Ennetcom u vlasništvu Holanđanina Denija Manupasa je napravila spektakularnu glupost ili previđaj. Digitalni privatni ključevi koji se koriste za otvaranje i čitanje poruka su bili na istom serveru kao i poruke mreže. Otključavanjem mreže su počele padati velike ribe, uključujući i Manupasa.

Nekoliko godina kasnije, istu grešku će ponoviti i Encrochat i Sky ECC ne naučivši ništa iz primjera Ennetcom-a. Ispostavit će se da su, uprkos reklami o offshore destinacijama, njihovi serveri zapravo smješteni u indistrijskom gradu Rubeu, na sjeveroistoku Francuske. Kada su shvatili u januaru 2019. godine šta imaju u dosegu ruke, Francuzi su izdali nalog za tajno kopiranje Encrochat servera i počeli tražiti grešku u sistemu kako bi mogli ući u njega. Prema riječima jednog stručnjaka koji je pričao sa novinarom američkog časopisa, Francuzi su kopirali razvojni server i napravili virus. Virus je poslat pod maskom ažuriranja aplikacije na sve telefone koji su imali instaliran Encrochat. Operacija je počela u aprilu 2020. godine. Policiji su prvo poslate kopije svih tekstova i slika sačuvanih na uređajima. Nakon dva mjeseca, policija je mogla čitati poruke u realnom vremenu, a ne samo kopije koje su svakih 7 dana gomilane na server.

Enkročet je ugašen u julu 2020. godine. Istraga je samo u Britaniji dovela do hapšenja gotovo tri hiljade korisnika od ukupno deset hiljada pretplaćenih na Encrochat. Čak ni ovakva blamaža Encrochat-a nije natjerala Sky Global i njegovog izvešnog direktora Žan-Fransoa Eapa da izmjesti servere iz Rubea na sigurniju lokaciju. Operacija protiv Sky-ja je imala slične odlike, kako je napisao američki novinar Ed Cezar Njujorkeru. Prvo je francuska policija kopirala servere koji su bili na drugačijem sistemu od Encrochat-a koji je bio otporniji na masovni virus. Umjesto toga, kompjuterski stručnjaci su pokrenuli „protokolarni napad“ koji je prevario telefone da otkriju svoje privatne digitalne ključeve u martu 2021.god.  Eap je optužen od američkih vlasti za reketiranje i za omogućavanje „transnacionalnog uvoza i distribucije narkotika prodajom i servisiranjem šifrovanih komunikacionih uređaja“. Sky Global tvrdi da je njegova imovina nepravedno napadnuta dok advokat firme tvrdi da je samo “mali dio“ Sky klijenata bio umiješan u kriminal.

Erik Van De Sandt, član holandske policijske jedinice za sajber (cyber) kriminal je na predavanju  studentima na Univerzitetu Kembridž u Engleskoj 2020. godine rekao da je „glavna slabost kodiranih mreža to što su njihovi protokoli za šifrovanje razvijeni u tajnosti, često od strane kriptografa koji nijesu bili dovoljno vješti“. “Morate obratiti pažnju na antropologiju“, rekao je tada Van De Sandt studentima. Provajderi kriptovanih usluga fokusiraju se na „isključivo kriminalnu zajednicu… i primenjuju povjerljivost i na sopstveni procedure“. Naime, nikada nijesu mogli stvarno testirati tu bezbjednost dok nije bilo prekasno pa je na kraju navodni „bezbjedni proizvod“  postao „zaista loš proizvod jer nije bilo transparentnosti“ .  Na radost običnih pravdoljubivih građana.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo