Povežite se sa nama

Izdvojeno

TRIDESET DVIJE GODINE OD POČETKA OPSADE SARAJEVA 1992.: Međunarodni mediji u opkoljenom gradu

Objavljeno prije

na

Opsada Sarajeva  trajala 1.425 dana, što je čini najdužom opsadom u modernoj istoriji. Na početku opsade novinari su pokušavali da iskoriste preostale gradske telefonske linije da pozovu svoje urednike u Londonu, Parizu  ili Njujorku; do kraja opsade, rutinski su koristili prenosne satelitske telefone. Razvoj infrastrukture za izvještavanje koja je omogućila da se dnevni događaji prenesu širom svijeta ostaje jedan od skrivenih, ali važnih aspekata opsade

 

 

Ako je Vijetnam bio “prvi televizijski rat”, a Zaljevski rat 1991. prvi rat koji je išao “uživo sa ratišta”, rat u Bosni i Hercegovini, a posebno opsada Sarajeva, bio je prvi digitalni rat. Opsada je postala svjetska vijest i odigravala se u vrijeme kada se novinarska praksa brzo mijenjala. U periodu između 1992. i 1996. godine, digitalna tehnologija – poput satelitskih telefona, mobilnih telefona i prenosnih predajnika podataka – počela je mijenjati način rada. Upotreba blindiranih automobila, pancira i šljemova, kao i 24-satni ciklus vijesti postali su široko rasprostranjeni. Na početku opsade, novinari su pokušavali da iskoriste preostale gradske telefonske linije da pozovu svoje urednike u Londonu, Parizu ili Njujorku; do kraja opsade, rutinski su koristili prenosne satelitske telefone. Upotreba novih oblika digitalne tehnologije i blindiranih vozila nagovijestila je pravac kojim će se kretati praksa stranog dopisnika. Samo deceniju kasnije, u Avganistanu i u Iraku, novinske agencije bi unajmile privatne zaštitarske firme, bile bi transportovane teškim blinidranim vozilima i bile bi u mogućnosti emitovati javljanje uživo, s terena, koristeći pritom prenosnu satelitsku tehnologiju- praksa koja je evoluirala iz sarajevskog iskustva. Bila je to, ukratko, ključna tačka u istoriji novinarstva.

Ovog mjeseca navršavaju se trideset dvije godine od početka opsade Sarajeva, tokom koje je grad bio vojno opkoljen i podvrgnut snajperskom i minobacačkom djelovanju i granatiranju, prvo od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA), a potom i Vojske Republike Srpske (VRS). Opsada, koja je formalno ukinuta tek 29. februara 1996., trajala je 1.425 dana, što je čini najdužom opsadom u modernoj istoriji. Više od 11.000 ljudi je ubijeno, a mnoge najvažnije kulturne institucije grada, istorijski spomenici, sportski objekti i šira društvena i ekonomska infrastruktura su uništeni ili ozbiljno oštećeni. Građani, koji su trpjeli nemaštinu uzrokovanu nedostatkom plina, struje ili vode i ograničene zalihe hrane, svakodnevno su bili izloženi neselektivnom granatiranju i snajperskom djelovanju.

Opsada Sarajeva prikazana je u međunarodnim medijima u binarnim terminima-kao borba između Davida i Golijata – lako naoružanih i borbenih branilaca grada okruženih snažnom VRS-a, ali koju su držali podalje. I to u gradu koji je posljednji put svjedočio dolasku velikog broja stranih novinara kada je samo osam godina ranije bio domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984.  Iako su je međunarodni mediji često pojednostavljivali, priča o olimpijskom gradu koji je bio pod opsadom dok su Olimpijske igre u Barseloni 1992. godine počinjale bila je uvjerljiva. Za strane dopisnike koji su izvještavali iz Sarajeva tokom opsade, to je postala najvažnija priča u karijeri. Dok su brojni iskusni novinari – poput BBC-jevog Martina Bella i dobitnika Pulitzerove nagrade Johna F. Burnsa iz New York Timesa – dali značajan doprinos, mlađa generacija dopisnika i fotoreportera, od kojih su neki radili kao free-lanceri, napravila je svoje ime dokumentovanjem opsade Sarajeva.

Razvoj infrastrukture za izvještavanje koja je omogućila da se dnevni događaji prenesu širom svijeta ostaje jedan od skrivenih, ali važnih aspekata opsade. U prvim sedmicama opsade u gradu je bio mali broj stranih novinara koji su bili smješteni ili u malim hotelima ili privatnim stanovima u centru Sarajeva ili u hotelu Bosna na Ilidži, gdje je Evropska radiodifuzna unija (EBU) uspostavila svoju prvu tačku satelitskog napajanja. Teške borbe na Ilidži u maju 1992. primorale su veliki dio međunarodnog novinarskog korpusa da se evakuiše. Vrlo malo stranih novinara ostalo je u gradu tokom sljedećeg mjeseca, uz neke izuzetke. Ekipa Sky Newsa, koja je u Sarajevo došla sa Pala preko Lukavice, postavila je privremenu bazu na gornjim spratovima Vojne bolnice (sada Opća bolnica) odakle su snimili neke od najjačih granatiranja grada.

Bilo je vrlo malo infrastrukture za izvještavanje na koju su se novinari mogli osloniti. Ipak  oprema je počela pristizati i konsolidovala se  u ljeto 1992. Do jula 1992. zgrade kao što su Holiday Inn (sada Hotel Holiday), zgrada TV – gdje je Evropska radiodifuzna unija (EBU) uspostavila satelitski feed point – zgrada PTT-a  u kojoj su se održavali brifinzi UN-a, kao i  aerodrom sa kojeg su novinari mogli ući i izaći iz Sarajeva, postali su dio vitalne infrastrukture koju su novinari koristili za slanje dnevnih izvještaja iz opkoljenog grada.

Ulazak i izlazak iz Sarajeva za novinare nije bio nemoguć, ali je bio opasan. U prvim mjesecima opsade, oni koji su to pokušavali da urade vozili su se iz Beograda (gdje su mnogi bili stacionirani) do Pala, a zatim do Lukavice, gdje su onda morali da pređu otkrivenu aerodromsku pistu, koju je kontrolisala VRS. Alternativno, u grad su mogli ući iz pravca Kiseljak-Ilidža, a kasnije i preko planine Igman. Bez obzira na rutu, bilo je značajnih opasnosti i brojnih kontrolnih punktova na putu. Međutim, nakon što su zaštitne snage UN-a (UNPROFOR) preuzele kontrolu nad aerodromom, novinari su mogli lakše doći u grad. Ako su imali press karticu UN-a, mogli su letjeti direktno u Sarajevo letom UN-a – koji je nazvan “Maybe Airlines” – iz Zagreba i Splita u Hrvatskoj ili Ancone u Italiji. Dolazak avionom u grad, obično u Herkulesu C-130, uključivao je The Sanh pristup, tehniku koju su razvile američke vazduhoplovne snage tokom Vijetnamskog rata, u kojoj bi avion zaronio u oštro spuštanje i izravnao se neposredno prije slijetanja.

Po dolasku na aerodrom, novinari su morali da putuju podmuklim aerodromskim putem da bi stigli na poznatu Aleju snajpera koja je bila glavna cestovna arterija u Sarajevu. Brojni novinari su ili ubijeni ili teško povrijeđeni na ovom putu, uključujući Davida Kaplana, višeg producenta vijesti ABC-a, koji je smrtno stradao od snajperskog metka 13. augusta 1992., nekoliko minuta nakon dolaska u Sarajevo i kamermanku CNN-a, Margaret Moth, koja je teško ranjena u Aleji snajpera 23. jula 1992. Oboje su putovali u “običnim” vozilima koja su pružala malu ili nikakvu zaštitu. Do kasnog ljeta 1992. godine, dakle, veći broj novinskih agencija nabavljao je blinidrana vozila, koja su se sve više smatrala neophodnim. Novinari su nastojali smanjiti opasnosti tako što su stvorili Sarajevo Agency Pool, koja je omogućila razmjenu snimaka kako bi, posebno TV ekipe, mogle ograničiti svoju izloženost riziku.

Većina novinara bila je smještena u Holiday Inn-u, koji je postao dom mnogih stranih dopisnika i TV ekipa (uz nekoliko značajnih izuzetaka – Associated Press je, na primjer, imao sjedište u hotelu Belvedere na Višnjiku) i ključni čvor za umrežavanje. Hotel, koji je – od oktobra 1991. do aprila 1992. – bio baza Radovana Karadžića i rukovodstva Srpske demokratske stranke (SDS), zatvoren je nakon 6. aprila 1992. godine, kada su snajperisti SDS-a ispalili hice u masu ljudi. Mirni demonstranti okupili su se ispred bosanskog parlamenta prije nego što su bosanski specijalci upali u hotel. Unutrašnjost zgrade je bila teško oštećena nakon dešavanja tog dana, ali do kraja maja 1992. ono što je ostalo od osoblja hotela vratilo se na posao kako bi se pripremilo za njegovo ponovno otvaranje krajem juna.

Holiday Inn je bio opasno izložen minobacačkoj i snajperskoj vatri. Bio je  direktno okrenut prema liniji fronta. Mnogi djelovi zgrade bili su izloženi snajperskoj vatri, prozori u predvorju nisu bili ništa drugo do viseći komadići stakla ili otvoreni prostori prekriveni ceradom, a bukvalno svaki prozor na zgradi bio je oštećen pucnjavom. Ipak, do jula 1992., Holiday Inn se pojavio kao ključno komunikacijsko središte za strane novinare i lokalno osoblje (prevodioce, fiksere, vozače) koje je radilo s njima i na koje su se u velikoj mjeri oslanjali. Iako život tamo nije bio ugodan, gosti nisu trpjeli svakodnevne oskudice sa kojima su se susretali građani Sarajeva. Hotel je imao podzemni parking gdje su vozila bezbjedno čuvana, a obezbjeđivao je hranu, relativno stabilno snabdijevanje vodom i, ako bi se moglo nabaviti dovoljno goriva, agregate koji bi obezbijedili skoro konstantan izvor električne energije.

Zgrada sarajevske TV je također bila vitalni dio infrastrukture koju su koristili strani mediji.  Velika siva betonska konstrukcija bila je među najmanje ugodnim, kada je riječ o estetici, ali  jedna od najčvršće izgrađenih zgrada u gradu. Tokom aprila i maja 1992. godine, zgrada TV-a je bila dom prvenstveno RTV BiH. Ali nakon što je EBU evakuirao svoju bazu iz hotela na Ilidži u maju 1992. godine, mali EBU-ov “tim za specijalne operacije” vratio se u Sarajevo u junu i uspostavio novi satelitski punkt u zgradi TV-a. On je postao važan dio novinarske infrastrukture, gdje bi TV ekipe, radijski novinari i novinari štampanih medija slali svoje snimke putem satelita ili diktirali izvještaje pomoću satelitskih telefona. To je značilo da i snimci koje su napravile lokalne TV ekipe, pa čak i kamermani-amateri koji snimaju kamkorderima, mogu biti emitirane putem EBU satelitskog kanala.

Zgrada PTT-a u kojoj su UN snage održavale brifinge za novinare, također je bila važan dio šire infrastrukture koju su koristili novinari. Jedan od svakodnevnih rituala stranih novinara u Sarajevu bilo je prisustvovanje  dnevnim brifinzima. To su bili prilično napeti trenuci jer su novinari bili često kritični prema ulozi UN-a koji je bio poput “administratora opsade”. Brifinzi su se također održavali i u zgradi Predsjedništva BiH. Ovo su bila ključna mjesta gdje su novinari mogli da prikupe informacije. UNPROFOR je povremeno obezbjeđivao prevoz novinara od zgrade PTT-a do aerodroma, ali samo na neformalnoj osnovi.

Novinarska infrastruktura, uspostavljena 1992. godine  koja je evoluirala tokom opsade, omogućila je da se o opsadi Sarajeva govori, da se dostavljaju informacije svjetskoj publici, kako u smislu razvoja vojne situacije tako i kad je riječ o iskustvu građana . Fokus je bio na Sarajevu, posebno u ljeto 1992. U tom istom periodu, bilo je jako malo stranih novinara koji bi svjedočili o dešavanjima u mjestima poput Prijedora, Višegrada i Foče.

Stvaranje te infrastrukture poduzeto je u najizazovnijim okolnostima. To je trebalo biti od vitalnog značaja  kako bi strane ekipe mogle lakše raditi širom BiH, koristeći Sarajevo kao  bazu.  Prenamjena ključnih zgrada u gradu u mjesta gdje bi mediji mogli prikupljati službene informacije ili koristiti komunikacijsku opremu za editovanje ili prenos slika, sve veća upotreba blindiranih vozila za sigurniju vožnju  gradom i istinska posvećenost priči, sve to zajedno činilo je da opsada bude na dnevnom redu međunarodnih medija sve dok nije konačno ukinuta u februaru 1996.

 

(Kenneth Morrison je profesor istorije i direktor Instituta za humanističke i političke studije Univerziteta De Montfort u Velikoj Britaniji. Autor je sedam knjiga o modernoj istoriji Zapadnog Balkana.)

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

 

 

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i kriminogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

U ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim,  dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje,uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje

Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić u stvari je, Evropejac. I nije to bilo nešto tipa kafkijanskog preobražaja, ono – „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Ne, Mandić je Evropejac, kaže, oduvijek bio. Uputio je nevjernike da pogledaju program njegove Nove srpske demokratije, gdje leži navodni dokaz da je ta partija od samog osnivanja “istinski evropski orijentisana stranka”.  Ni tu nije kraj. Mandić i njegovi su, tvrdi predsjednik parlamenta,  u stvari preteča, jer su “Evropsku uniju zagovarali dok su neki govorili o posljednjem ostrvu komunizma na Balkanu”.

Šta reći.  Uzdah je recimo prigodan. Mandić to govori dok nas sa svojim partnerima iz srpskog sveta, gura od Evrope. Dok negira genocid u Srebrenici, potvrđen na Međunarodnom sudu u Hagu i poziva premijera Spajića da ne glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici ovog četvrtka, jer je to “opasno” po Crnu Goru. Poštovanje sudskih presuda, suočavanje sa prošlošću i poštovanje žrtava, a Rezolucija je upravo to, ne bi trebalo biti opasno  za “istinski evropski orijentisane partije”. Baš suprotono.  Mandić nas ubjeđuje da je oduvijek evropski orijentisan dok srebreničke žrtve pokušava da prekrije jasenovačkim žrtvama,  dijeleći ne samo žive, nego i  mrtve na naše i njihove.  Dok to čini za partijski  i interes  Aleksandra Vučića, srpskog autokrate, najboljeg učenika Vojislava Šešelja, koji želi i Crnu Goru da usisa u svoj srpski svet,. U svijet krvi i tla.  Mandić je, pri tom, kako i sam primjećuje, malo umjereniji od svog kolege Milana Kneževića. Blago Evropi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo