Istup ministarke vlade Srbije Snežane Paunović nije incident, već simptom političkog sistema koji retoriku devedesetih više ne skriva, nego normalizira

PAUNOVIĆ: „Da sam bila Slobodan Milošević, etnički bih očistila Kosovo 1998. godine“. Ova izjava, koju je u programu televizije Kurir izrekla ministarka državne uprave i lokalne samouprave Srbije Snežana Paunović, dodajući pritom i da je one koji su se opredijelili za terorističke akcije trebalo likvidirati na način na koji se s teroristima obračunava i danas, naišla je na zgražavanje i osudu u cijeloj regiji, dijelu opozicije i nevladinog sektora u Srbiji, predstavnika Srba na Kosovu, te niza europskih zvaničnika. Istup ministarke Paunović mahom je na domaćem terenu ocijenjen kao govor mržnje, opravdavanje i normalizacija etničkog čišćenja, ugrožavanje sigurnosti preostalih Srba na Kosovu, dok su iz Bruxellesa stizale poruke da je ovakva retorika suprotna vrijednostima ljudskog dostojanstva, pomirenja i dobrosusjedskih odnosa na kojima se temelji EU.

SRAM: Dok je ministar unutrašnjih poslova Kosova, Xhelal Sveçla, proglasio Snežanu Paunović personom non grata i trajno joj zabranio ulazak i tranzit preko teritorije Kosova, uključujući i njen rodni grad Peć, ona se u naknadno objavljenom saopštenju odbila izviniti ili povući svoju izjavu, naglasivši da se „ne odriče ni sebe niti politike SPS iz devedesetih“. Pritom je predsjednik njene stranke Ivica Dačić stao u njenu odbranu, nazvavši osude iz Brisela i javnosti „sramnim i licemjernim“. „Sram vas bilo. Ona je rekla da svi koji ne osećaju Srbiju, trebalo bi da se vrate u svoju matičnu državu, državu Albaniju. Kakvo je to etničko čišćenje u kojem danas Srba ima manje nego što ima Albanaca?“, rekao je Dačić. Ovakvom odbranom, drugi čovjek Vlade Srbije ne samo da je relativizirao pojam etničkog čišćenja, već je potvrdio da unutar vladajuće koalicije postoji apsolutni konsenzus o nepovredivosti njenih članova, bez obzira na stavove koji osim zgražavanja ne asociraju ni na šta drugo nego na masovne progone, ubojstva i zločine počinjene u ime Srbije.

ČISTINA: Tek je predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić za Tanjug izjavila kako stav ministarke Paunović ne predstavlja zvaničnu politiku Srbije. Da budemo načisto: izjava Ane Brnabić i pokušaj spiranja ljage kojom se Paunović sama ukaljala, kudikamo je problematičnija i treba je istjerati na čistac kao uzrok zla, a ne kao posljedicu, ili tek puku „kontrolu štete“. Naime, kada ministar u aktivnom mandatu iznese stav koji relativizira ili priziva metode etničkog inženjeringa bez ikakve, pa makar i deklarativne ograde, a kamoli sankcija, takav narativ de facto postaje politički mainstream i prećutna zvanična doktrina. Argumenti koji potvrđuju da je ovakva retorika duboko integrisana u sistem vlasti u Srbiji ne leže u diplomatskim izjavama za medije, već u konkretnim političkim praksama.

KONTINUITET: Najeksplicitniji dokaz političkog kontinuiteta sa devedesetim godinama dogodio se upravo u danima kada su se nizale domaće, regionalne i međunarodne osude na račun ministarke Paunović. Državni vrh je u jeku tog skandala promovirao otvaranje dionice obilaznice oko Beograda koja nosi ime Milutina Mrkonjića – jednog od osnivača SPS-a i ključnih aktera Miloševićevog režima. Ovo nije koincidencija, već jasna poruka: država ne samo da se ne odriče politike iz devedesetih, već aktivno nastavlja sa njenom simboličkom i infrastrukturnom rehabilitacijom. Iako sam Mrkonjić nije nikada postao haški pacijent, poput njegovog šefa Miloševića, on se isto tako nikada nije distancirao od njegove politike, te je do vlastite smrti bio i ostao jedan od najodanijih Miloševićevih apologeta.

TIŠINA: Premijer Srbije Đuro Macut bi u svakom iole funkcionalnom demokratskom društvu bio dužan hitno pokrenuti postupak smjene ili barem javno i nedvosmisleno osuditi izjavu članice svog kabineta i zbog daleko manjeg skandala od javnog zagovaranja jednog od najtežih zločina po mjeri bilo kojeg pravosuđa, domaćeg i međunarodnog. Nema potrebe naglašavati da se ni predsjednik Srbije, najviši autoritet vlasti i čovjek koji se inače očituje o svemu i svačemu van vlastite nadležnosti, uključujući – vjerovali ili ne – i rupe na putevima, ovim povodom nije oglasio. A i zašto bi – zar ima još ikoga ko sumnja da on ne misli ono što je ministarka Paunović izrekla naglas? U Srbiji se često može reći da je sistem urušen i da ne postoji, ali ništa nije dalje od istine. Jer, naprotiv, u Srbiji je jedino sistem konstanta – onaj u kojem se za spoljnopolitičku upotrebu fingira kooperativnost, dok se na unutrašnjem planu rutinski njeguje i normalizira najmračnija retorika iz krvavih devedesetih godina prošloga stoljeća.

Eldin HADŽOVIĆ

Od Potočara do Brisela, region uporno dokazuje da mu je prošlost jedina stabilna institucija, a licemjerje jedina dosljedna politika – dok mrtvi još traže grobove, živi se nadmeću u lošim kompromisima

POTOČARI: U Potočarima se 11. jula ne obilježava samo još jedna godišnjica genocida, 31. po redu, nego i poraz onih koji su prije tri decenije gledali, a nisu spriječili. U Memorijalnom centru biće ukopani posmrtni ostaci još deset žrtava, identifikovanih iz djelimičnih skeletnih ostataka ekshumiranih između 1997. i 2022. godine, uz saglasnost porodica. Najmlađa je imala 20, najstarija 56 godina. Više od 8.000 ubijenih, više od 6.700 ukopanih, oko 900 i dalje nestalih — to nije statistika, nego optužnica protiv svijeta koji je dopustio da se genocid završi, a zatim godinama raspravlja o jeziku, umjesto o odgovornosti. Rezolucija UN-a je 11. juli pretvorila u Međunarodni dan sjećanja, ali je regionalna politika i dalje sklona da od sjećanja pravi dekor, a od žrtava pozadinu za vlastite sitne račune.

HIBRID: Britanski ministar za Evropu Stephen Doughty tokom posjete BiH poručio je ono što se u ovoj zemlji odavno zna: da će se o njenoj budućnosti opet odlučivati negdje drugdje, uz obavezne fraze o reformama, otpornosti i evropskom putu. London traži novog visokog predstavnika s punim, uključujući i bonskim ovlastima, i insistira da OHR ostane otvoren dok se ne ispune svi uvjeti iz programa „5+2”, a BiH je do sada ispunila samo jedan. Dok se Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) sprema za novo imenovanje, London, Pariz i Berlin koče italijanskog kandidata kojeg podržava Washington – pa još jednom gledamo istu predstavu: velike sile se prepiru oko upravitelja, a domaća politika glumi da je to sve prolazna tehnička stvar. U međuvremenu, upozorenja o ruskim hibridnim aktivnostima zvuče ozbiljno, ali i pomalo cinično u svijetu u kojem se sigurnost uvijek prvo mjeri tuđim interesima.

REZOLUCIJA: Evropski parlament je Srbiji saopštio ono što je mjesecima bilo očigledno: nema napretka tamo gdje nema političke volje da se prestane sjediti na više stolica odjednom. U rezoluciji se navodi stagnacija na putu ka EU zbog nazadovanja u vladavini prava, demokratiji i neusaglašenosti s vanjskom politikom Unije, uz ocjenu da je balansiranje postalo nespojivo sa statusom kandidata. Posebno su problematični nedostatak vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa i medijskih sloboda, gušenje protesta te neusklađenost sa spoljnom politikom EU prema Rusiji i Kosovu. Sve to se odvija na fonu rastućeg ruskog i kineskog uticaja u Srbiji – od ubrzanog naoružavanja i kineskih raketa do nadzorne tehnologije i uloge zemlje kao regionalne platforme za dezinformacije. Bruxelles je godinama znao da se ne može istovremeno tapšati po ramenu i hraniti iluzija o reformama, a sada se samo kasno sjetio da popustljivost nije politika nego odgađanje računa.

PERIŠIĆ: Momčilo Perišić je pušten na uvjetnu slobodu nakon što je odslužio gotovo tri godine od četverogodišnje kazne za špijunažu, jer je 2002. godine američkom diplomati predao strogo povjerljiv vojni dokument. U toj priči nema ničeg elegantnog: postoji samo još jedan podsjetnik da su državni vrhovi na ovim prostorima često spremni prodavati tajne, a zatim se naknadno predstavljati kao čuvari nacionalnog dostojanstva. Perišić je ranije u Haagu bio osuđen za ratne zločine na 27 godina, pa oslobođen, što njegov slučaj čini gotovo savršenim simbolom balkanske pravosudne dramaturgije – sve se desi, sve se preokrene, a politički moral ostane isti: nizak, prilagodljiv i uvijek spreman na amnestiju za „naše”.

ZAŠTITNIK: Na Kosovu je pokrenuta istraga zbog navoda o lošem postupanju policije prema osobama privedenim tokom obilježavanja Vidovdana na Gazimestanu. Privedeno je 37 osoba, većini su izrečene novčane kazne i trogodišnje protjerivanje, dok nevladine organizacije tvrde da je bilo fizičkog i psihičkog zlostavljanja, premlaćivanja i prisilnog skandiranja „Kosovo Republika”. U zemlji u kojoj se identitet i sigurnost neprestano koriste kao političko gorivo, svaka policijska akcija lako postaje test za institucije, a još lakše dokaz da institucije često više vole demonstrirati snagu nego zakonitost. Zato je važno da istraga utvrdi činjenice, ali je jednako važno da se konačno prestane pretvarati da su prava građana usputna šteta u velikim nacionalnim ceremonijama.

PARTNERI: Izrael je imenovao Ruth Cohen-Dar za prvu rezidentnu ambasadoricu u Sloveniji, čime se odnosi praktično resetiraju nakon dolaska Janeza Janše na vlast. To je samo još jedan primjer kako Balkan i njegovo šire susjedstvo brzo zaboravljaju jučerašnje „principijelne” stavove čim se na horizontu pojavi nova politička većina, novi interes i nova diplomatska matematika. Janšina vlada ukinula je embargo na uvoz izraelskog oružja, poništila zabranu uvoza robe sa Zapadne obale i uklonila palestinsku zastavu sa zgrade vlade, dok je Izrael proglašen strateškim i demokratskim partnerom. Sve to podsjeća da u politici nema vječnih uvjerenja, nego samo vječnih prilagodbi – a kad se to upakuje u riječ „partnerstvo”, onda i najgrublji zaokret može izgledati kao državnički čin.

Eldin HADŽOVIĆ

Kriza u OHR-u i Vučićeva nova demonstracija vojne sile nisu odvojeni događaji, nego simptomi ubrzanog slabljenja zapadnog uticaja na Zapadnom Balkanu i otvaranja prostora za novu sigurnosnu nestabilnost

SMJENA: Politička pat-pozicija unutar Vijeća za provedbu mira (PIC) u Bosni i Hercegovini kulminirala je zvaničnom smjenom na čelu OHR, odnosno Ureda visokog predstavnika. Nakon što je Upravni odbor PIC-a za vršioca dužnosti visokog predstavnika imenovao Louisa J. Crishocka, koji je dužnost preuzeo od Christiana Schmidta, nastavit će se rovovska borba između Amerikanaca i Evropljana oko toga ko će preuzeti čelnu poziciju u „Bijeloj kući“ na obali Miljacke. Crishock, koji je do sada bio Schmidtov zamjenik, i koji je prvi Amerikanac na toj poziciji, protokolarno se zahvalio na ukazanom povjerenju, poručivši da će mandat obavljati u skladu s Općim okvirnim sporazumom za mir i ovlaštenjima visokog predstavnika. Budući da se do donošenja odluke o novom visokom predstavniku, Crishock pravno ne može koristiti Bonskim ovlaštenjima, OHR je privremeno institucionalno oslabljen. Rok za postizanje konsenzusa među zapadnim saveznicima postavljen je na 14. juli, kada će se konačno znati hoće li pobijediti evropski ili američki favorit. Ukoliko diplomatski pregovori ne donesu kompromis, produženi tehnički mandat Crishocka mogao bi uvesti OHR u fazu paralize, što će lokalni etnonacionalni lideri spremno iskoristiti za dodatno osporavanje legitimiteta međunarodne supervizije.

LIVADE: Posljednje dane juna predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rezervirao je za guranje prsta u oči susjedima, nakon što je prethodni dio mjeseca to radio uglavnom građanima Srbije. Na Pasuljanskim livadama, pred kamerama i vojskom, i probranim novinarskim ekipama, najavio je nabavku dodatnih kineskih supersoničnih balističkih raketa CM-400, nazvavši ih „strašna raketa“, i jasno stavio do znanja da će ih biti još. Ovo nije neka sitnica – Srbija je jedina zemlja u Evropi koja ih ima, dok je Kina zacementirala svoju ulogu dominantnog vojnog snabdjevača Beograda.

BALANSIRANJE: Radi se o klasičnoj Vučićevoj igri balansiranja na ivici noža, ili „sjedenja na dvije stolice“ – dok formalno i deklarativno Srbija ide ka EU, istovremeno kupuje oružje od Kine koje Zapad vidi kao direktnu geopolitičku provokaciju. Evropski parlament je preko AFET komiteta već oštro osudio nabavku, rekavši da to otvara „ozbiljna pitanja o geopolitičkoj orijentaciji Srbije“, a Amerikanci na svojim saslušanjima ponavljaju da Kina (zajedno sa Rusijom) doprinosi nestabilnosti Zapadnog Balkana. Vučićev odgovor je uvijek isti: „Niko neće da odlučuje šta mi smijemo da imamo“. Poruka je to usmjerena i domaćoj javnosti, koja steže kaiš dok se divi kineskim dronovima i robotima koji igraju „moravac“, ali i susjedima, odnosno specifično Hrvatskoj, Albaniji i Kosovu. Činjenica da se na Pasuljanskim livadama ukazao i bivši formalni a de facto i sadašnji šef Republike Srpske, skupa sa kompletnim rukovodstvom tog bosanskohercegovačkog entiteta, nedvosmislena je poruka i Bosni i Hercegovini.

STRAH: Kad je Plenković u martu reagirao, najavivši da će o agresivnim potezima Beograda obavijestiti NATO, Vučić je odmah odgovorio da se Srbija sprema da bude napadnuta od „saveza Priština-Tirana-Zagreb“. Analitičari kojima je jasna Vučićeva predstava za domaću i međunarodnu javnost, ipak, tvrde da je u suštini kinesko oružje jeftinije, a ujedno je i kompatibilno sa starijim sovjetskim sistemima koje je Srbija naslijedila, imajući na umu i činjenicu da Kina, za razliku od Zapada, ne postavlja Srbiji političke uslove. Amerikanci neće da daju ozbiljne sisteme nekome ko nije pouzdan NATO partner, a Kinezi tu dođu kao „pouzdana alternativa“, koja potiče Srbiju da se opet ubrzano naoružava, prijeteći svima u okruženju. Vučić ne prestaje ponavljati mantru o „čuvanju mira“, a ništa ne signalizira mir više od komšije naoružanog do zuba.

ALTERNATIVA: Vučiću u cijeloj ovoj priči, ipak, nedostaje jasna strategija. Nije samo problem u oružju, ni u tome što Srbija najviše na Balkanu troši na odbranu. Pitanja ko to tačno prijeti Srbiji, ili zašto ona uporno nabavlja ofanzivno oružje velikog dometa, tvrdeći pritom da se sprema za odbranu – ostaju neodgovorena. Zapad gunđa, ali ne radi ništa radikalno jer mu treba nekakva stabilnost na Balkanu. Kinezi dobijaju uporište u Evropi, Srbija dobija oružje i osjećaj suvereniteta. Region se naoružava i nervira. Pitanje je samo koliko dugo može da traje ova ekvilibristika. Ono što Vučić uvelike previđa je da vrlo brzo može doći trenutak u kojem će se „čelično prijateljstvo“ sa Kinom pretvoriti u olovni teret. I nije ovdje pitanje samo hoće li Kina jednog dana ostaviti Srbiju na cjedilu, nego šta će do tada značiti višegodišnje urušavanje sigurnosne arhitekture Balkana.

Eldin HADŽOVIĆ