Prva osuda političkog i vojnog vrha OVK za sustavne ratne zločine ruši dominantne srpske i kosovarske narative i donosi pravdu kojom opet niko neće biti zadovoljan

PRESUDA: Specijalizirana vijeća u Haagu izrekla su prvostupanjsku presudu bivšem predsjedniku Kosova i nekadašnjem političkom komandantu Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Hashimu Thaçiju, osudivši ga na 25 godina zatvora za ratne zločine počinjene tijekom sukoba 1998. i 1999. godine. Krivima su proglašeni i njegovi najbliži ratni suradnici i čelnici Glavnog štaba OVK: bivši glasnogovornik Jakup Krasniqi osuđen je također na 25 godina, nekadašnji šef obavještajne službe Kadri Veseli na 18, a bivši šef zastupničke grupe i operativac Rexhep Selimi na 13 godina zatvora. Sudsko vijeće utvrdilo je izvan razumne sumnje da su četvorica optuženih odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Krivi su za ratne zločine koji obuhvaćaju proizvoljno lišenje slobode najmanje 385 osoba, okrutno postupanje nad 49 osoba, mučenje 303 privedena civila i ubojstvo najmanje 96 žrtava u pritvorskim centrima pod kontrolom OVK na Kosovu i sjeveru Albanije. Oslobođeni su optužbi za zločine protiv čovječnosti.

DOKAZI: Tijekom dokaznog postupka Tužiteljstvo je izvelo više od 3.000 materijalnih dokaza i saslušalo 125 svjedoka, rasvijetlivši funkcioniranje više od 40 improviziranih pritvorskih centara OVK na Kosovu i u Albaniji, poput Likoča, Lapušnika te logora u Kukësu i Cahanu. U obrazloženju presude vijeće pod predsjedavanjem suca Charlesa Smitha opisalo je brutalne uvjete zatočenja: privedeni civili – među njima Srbi, Romi i kosovski Albanci proglašeni „izdajnicima” – držani su u podrumima, štalama i metalnim kontejnerima bez hrane i medicinske pomoći. Svjedočanstva i dokazi potvrdili su da su zatočenici redovito premlaćivani metalnim šipkama, električnim kablovima i kundacima, dok su pojedini visili vezani za noge ili podlegli povredama. Ovi nehumani uvjeti bili su temelj za utvrđivanje individualne odgovornosti čelnika Glavnog štaba OVK.

PRESEDAN: Ukoliko bude potvrđena u drugostupanjskom postupku, presuda će označiti historijski presedan, jer će po prvi put političkom i vojnom vrhu OVK biti izrečena izravna krivična odgovornost za sistemske ratne zločine. Za razliku od ranijih procesa, koji su se uglavnom bavili pojedinačnim slučajevima i nižim zapovjednicima, odlukom u Haagu obuhvaćena je sama jezgra Glavnog štaba OVK. Time je pred međunarodnim pravosuđem dokazano postojanje udruženog zločinačkog pothvata u kojem su najviši čelnici organizacije sudjelovali u planiranju, poticanju i provođenju sistematskih zločina nad civilima i političkim protivnicima. Presuda narušava dominantni politički narativ u Prištini o OVK kao isključivo oslobodilačkom pokretu čije je djelovanje bilo bez mrlje i otvara novu fazu suočavanja s prošlošću.

KONSTRUKCIJA: Sudsko vijeće odbacilo je optužbe za zločine protiv čovječnosti, utvrdivši da tužiteljstvo nije dokazalo postojanje široko rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo. Krivična odgovornost tako je zadržana u okvirima ratnih zločina unutar oružanog sukoba. Sud je također odredio vremensko i prostorno ograničenje, zaključivši da se incidenti nakon 20. lipnja 1999. ne mogu kvalificirati kao ratni zločini u ovom predmetu, pa su poslijeratna ubojstva i progoni nakon ulaska KFOR-a isključeni iz postupka. Predsjedavajući sudac Smith naglasio je da se proces bavi isključivo individualnom krivicom optuženih, a ne legitimnošću OVK ili borbom za nezavisnost Kosova. Ipak, razdvajanje pojedinačne odgovornosti od same organizacije u političkom životu teško je održati.

PRESLAGIVANJE: Na unutarnjem planu presuda donosi duboke potrese. Najveći udarac pretrpjet će Demokratska partija Kosova (PDK), stranka koju je osnovao Thaçi i čiji je dugogodišnji lider bio Veseli. Prvostupanjska osuda njezina osnivačkog i ratnog jezgra dodatno narušava identitetske temelje i izborni narativ stranke, prisiljavajući je na transformaciju i traženje novog profila izvan sjene rata. Za vladajući Pokret Samoopredjeljenje (Vetëvendosje) i premijera Albina Kurtija presuda je kompleksan izazov. Iako politički profitira od slabljenja tradicionalnog „ratnog krila”, vlast mora sačuvati državnu stabilnost i upravljati nezadovoljstvom javnosti zbog osude ratnih komandanata, uz spremnost za suradnju s međunarodnim pravosuđem.

ODJECI: Regionalni odjek presude najsnažnije će se osjetiti u kontekstu blokiranog dijaloga Beograda i Prištine. Za zvanični Beograd potvrda odgovornosti najvišeg vrha OVK predstavlja snažan pravni i politički argument u međunarodnoj areni i potvrdu dugogodišnjih tvrdnji o sistemskom karakteru zločina nad nealbanskim stanovništvom i političkim rivalima. U Prištini bi presuda mogla proizvesti dodatno zaoštravanje retorike prema međunarodnim posrednicima i suziti prostor za kompromise i nastavak pregovora. Odluka također stavlja pod znak pitanja odnose Kosova sa Zapadom, prvenstveno Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama, na čije insistiranje je Specijalizirano vijeće osnovano.

OBRAZAC: Presuda pred srpsku političku i pravnu javnost stavlja neočekivan bilans. Zvanični Beograd je unaprijed pripremao narativ o oslobađajućoj presudi – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je danima ranije tvrdio da ima „saznanja” da će Thaçi biti oslobođen, uklapajući to u tezu o zapadnoj inscenaciji uperenoj protiv Srbije. Osuda na 25 godina tu prognozu demantira i neutralizira narativ pripreman za suprotan ishod. I ranije je MKSJ pokušavao procesuirati vrh OVK – suđenje Ramušu Haradinaju završilo je oslobađanjem, dijelom zbog dokazane intimidacije svjedoka. KSC je tako prva, ne jedina moguća, instanca koja je taj pokušaj privela osuđujućoj presudi. Ali domet ostaje ograničen: sud je odbacio zločine protiv čovječnosti i sve što se dogodilo nakon 20. lipnja 1999. Presuda Beogradu daje dio pravde koji je dugo tražio, a Prištini dio istine koju je ustrajno poricala. Obje strane i dalje ostaju vjerne starom obrascu – spremne osuditi tuđe zločine, nespremne suočiti se s vlastitima.

Eldin HADŽOVIĆ

Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca uz vojne počasti potvrda je da veličanje zločina nije privatni čin, nego zvanična politika

SAHRANA: Sahrana Ratka Mladića, nekadašnjeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor za genocid, progon, istrebljivanje, ubistva, deportaciju i druga nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti, te za ubistva, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca kao kršenja zakona i običaja ratovanja, održana je 7. septembra 2026. godine na beogradskom Topčiderskom groblju. Masovna sahrana za čovjeka iza čijih su naredbi ostale masovne grobnice. Mladić je preminuo 27. augusta u pritvorskoj bolnici u Hagu, u 84. godini života, a posljednji ispraćaj organizovan je uz vojne počasti, počasni vod i vojni orkestar. Opijelo u crkvi Svetog Luke na Vidikovcu služio je patrijarh srpski Porfirije, pred više hiljada građana Srbije, Republike Srpske, nogometnih navijača i uopće poštovalaca lika i djela preminulog. Sahrani su prisustvovali visoki zvaničnici Republike Srpske, među njima lider SNSD-a Milorad Dodik i članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović, veći broj ministara iz Vlade Srbije i ruski ambasador Aleksandar Bocan-Harčenko.

REAKCIJE: Događaj je izazvao oštre reakcije u regiji, posebno u Bosni i Hercegovini. Najkonkretniji odgovor stigao je od ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, koji je osudio institucionalno veličanje ratnog zločinca i donio odluku o povlačenju kompletnog osoblja Ambasade BiH u Beogradu, izuzimajući ambasadora i konzula koji su u nadležnosti Predsjedništva. Naložio je i protjerivanje dvojice srpskih diplomata iz Sarajeva, uskratio saglasnost za deklaraciju o dobrosusjedskim odnosima i najavio zahtjev Evropskoj uniji za sankcije zvaničnicima koji su prisustvovali sahrani. Povod za dodatno zaoštravanje bila je i navijačka ikonografija sa porukom „Pravac Potočari“ na beogradskom nogometnom derbiju, što je Konaković nazvao „posljednjim alarmom za uzbunu“. Predstavnici iz Republike Srpske, predvođeni Željkom Cvijanović, ove poteze su kritikovali kao jednostrane akte i izraz nemoći zvaničnog Sarajeva.

PRITISAK: Reakcije iz Evrope i svijeta dodatno su pojačale pritisak na Srbiju. Evropska unija osudila je prisustvo državnih i vojnih elemenata na ceremoniji, naglašavajući da je veličanje osuđenog ratnog zločinca nespojivo sa evropskim vrijednostima i procesom eurointegracija. Evropska komesarka za proširenje zbog toga je otkazala posjetu Beogradu. Sjedinjene Američke Države upozorile su da vojni karakter ceremonije vrijeđa žrtve i međunarodno pravo, dok je Ruska Federacija, prisustvom ambasadora Aleksandra Bocan-Harčenka, pokazala drugačiji odnos prema događaju.

OSUDE: U samoj Srbiji, organizacija sahrane uz državne i vojne elemente naišla je na osude civilnog sektora, nevladinih organizacija i dijela političke javnosti. Predstavnici Fonda za humanitarno pravo ocijenili su da vojni počasni vod i korištenje državnih resursa šalju poruku institucionalne identifikacije države sa ratnim zločinima. Historičari i analitičari, među njima Milivoj Bešlin, kritikovali su vlast, ocjenjujući da je predsjednik Aleksandar Vučić Mladićevu smrt stavio u funkciju predizborne kampanje. Iz same vladajuće koalicije stiglo je ograđivanje: ministar turizma i omladine Husein Memić iz Sandžačke demokratske partije odbio je da prisustvuje događaju, uz obrazloženje da je Mladić pravosnažno osuđen u Hagu. Bivši ministar Rasim Ljajić demonstrativno je napustio ložu tokom minute šutnje posvećene Mladiću.

ČINJENICE: Ratko Mladić, general i komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, pravosnažno je osuđen pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove na doživotni zatvor zbog najtežih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Osuđen je za genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, kada su snage pod njegovom komandom sistematski ubile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Osuđen je i za terorisanje građana Sarajeva tokom opsade grada, u kojoj su u artiljerijskim i snajperskim napadima ubijani i ranjavani civili, kao i za progon, istrebljenje i deportacije nesrpskog stanovništva i uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce.

KRIVICA: Kolektivna krivica jednog naroda ne postoji: za ratne zločine odgovorni su pojedinci koji su ih naređivali, činili ili propustili da ih spriječe. Ali način na koji se države i njihove institucije odnose prema pravosnažno utvrđenim zločinima jeste pitanje političke odgovornosti. Državne počasti Mladiću zato nisu privatni čin njegovih poštovalaca, nego institucionalna poruka. Genocid je zločin koji ne zastarijeva. Raphael Lemkin, koji je skovao termin genocid i razradio njegovu dinamiku kroz više faza, među njih je uvrstio i poricanje: nakon fizičkog uništenja, počinioci nastoje izbrisati tragove zločina i osporiti ono što se dogodilo. Zato će i za hiljadu godina neko ponovo morati napisati isti ovakav tekst, podsjećajući na Mladićeve zločine i na to kako se zvanična Srbija prema njima ponijela.

Eldin HADŽOVIĆ

Ratko Mladić je biološki mrtav, ali ostaje živo pitanje: što njegovim žrtvama i preživjelima ostaje nakon vijesti iz Scheveningena?

KRAJ: Vijest da je u bolnici Rezidualnog mehanizma u Haagu, u 84. godini, preminuo bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, pravomoćno osuđen za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije, prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje i protupravne napade na civile tijekom opsade Sarajeva te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, u formalnopravnom smislu označila je kraj jedne ere. Za međunarodne pravosudne institucije postupak je završen, a „slučaj Mladić” stavljen ad acta. No u danima nakon njegove smrti, dok se službeni Beograd i Banja Luka bave logistikom sprovoda, istragama o uzrocima smrti i novim krugom političke mitologizacije, u Potočarima, Sarajevu i povratničkim naseljima istočne Bosne nema osjećaja trijumfa ni povijesne katarze.

TIŠINA: Umjesto toga, vlada tišina koja o manjkavostima formalne pravde govori glasnije od bilo kakvih velikih riječi. Mladić je doživio duboku starost. Tisuće njegovih žrtava nisu. Njihovi su životi nasilno prekinuti, a njegova smrt, umjesto očekivanog smiraja, otvara novu vrstu društvene i intimne praznine. Za preživjele Srebreničane presuda kojom je Mladić osuđen na doživotni zatvor bila je tek djelomična i zakašnjela satisfakcija. Pravni sustavi počivaju na pretpostavci da kazna donosi neku vrstu poravnanja. Na terenu je, međutim, stvarnost drukčija. Obitelji žrtava ostaju u trajnom vakuumu jer društvo u čije je ime Mladić zapovijedao strijeljanja i druge zločine odbija prihvatiti njegovu odgovornost kao vlastiti problem. Umjesto trijumfa, u njihovim riječima dominiraju dostojanstvo, inzistiranje na neizbrisivim povijesnim činjenicama i potraga za kostima nestalih. „Zahvalna sam Haškom tribunalu što su održali riječ i ratnom zločincu doživotnu kaznu proveli bez smanjenja ili ublažavanja“, poručila je Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta „Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kojoj su u genocidu ubijeni sin i suprug. „Bilo bi mi izuzetno teško da su ga oslobodili prije vremena. Bitno je da je ostala neporemećena doživotna kazna, to će ostati u zapisima. Za takav zločin, takva kazna. On je svoj život završio, a dalje neka mu sudi dragi Bog”, rekla je Hotić.

BIOLOGIJA: Da Mladićeva biološka smrt ne umanjuje institucionalni značaj presude smatra i Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida. „Ratko Mladić je umro, ali njegova djela, odnosno nedjela, ostaju”, rekao je Tahirović, naglašavajući da fokus i dalje mora biti na istini, a ne na biološkom kraju jednog čovjeka. „Moramo nastaviti raditi da svatko zna pravu istinu, a to je da Mladić nije bio heroj, već ratni zločinac i kukavica koja se godinama skrivala po Srbiji, bježeći od pravde. Heroji se ne kriju.” Dok se medijski i politički mainstream u Srbiji bavi obdukcijom, transportom i mjestom sahrane, stvarnost obitelji žrtava ostaje ista kao i dan prije Mladićeve smrti. Oni i dalje traže kosti svojih nestalih. Biološki odlazak čovjeka koji je bio jedan od ključnih zapovjednika u sustavu zločina i masovnih grobnica u istočnoj Bosni podsjeća na surovu činjenicu: Mladić je sa sobom u grob odnio i tajne o lokacijama sekundarnih i tercijarnih grobnica koje do danas nisu pronađene. Sve posljedice s kojima se obitelji danas suočavaju, podsjećaju iz udruženja, izravna su posljedica upravo Mladićevih nekadašnjih odluka i vojnih zapovijedi.

ŽALJENJE: Najave mogućeg institucionalnog žaljenja, otvaranje knjiga žalosti i organiziranje desničarskih skupova u Republici Srpskoj, kao i političke spekulacije u Beogradu, za žrtve nisu samo uobičajena politička provokacija. One su dio procesa aktivne sekundarne traumatizacije. Kada javni prostor i vladajuće strukture preuzmu ulogu onih koji relativiziraju ili otvoreno žale osuđenog ratnog zločinca, preživjelima se šalje jasna poruka: vi ste, a ne zločinac, anomalija u ovom sustavu. Predsjednica Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” Munira Subašić, koja je preživjela genocid, upozorava da fizički odlazak krivca ne zaustavlja ideološki pritisak pod kojim žrtve žive. „Majke žrtava genocida još uvijek nose bol u svojim dušama”, izjavila je Subašić, govoreći o regionalnom odjeku vijesti. “Još uvijek slušamo poricanja, još uvijek slušamo kako je Ratko Mladić bio heroj za Srbe”, dodala je. Za povratnike u Srebrenicu i okolna mjesta ovi dani ne donose refleksiju o prošlosti, već opravdani strah od sadašnjosti. Umjesto smirivanja tenzija, smrt Mladića može donijeti novu plimu agresivnog nacionalizma, podsjećajući Bošnjačku povratničku zajednicu na njenu trajnu ranjivost.

TRAUMA: Možda najteža spoznaja koja dolazi u danima nakon Mladićeve smrti jest ona o trajnosti njegova nasljeđa. Biološki sat otkucava za obje strane: umiru arhitekti zločina, ali umiru i preživjeli svjedoci, Majke Srebrenice i logoraši. Trauma, međutim, ne nestaje sa smrću svojih nositelja. Ona se prenosi na nove generacije. Nakon Mladićeve smrti pred društvom stoga ostaje znatno teži i dugotrajniji zadatak od haških suđenja. Djeca rođena nakon srebreničkog genocida danas su odrasli ljudi. Među njima su oni koji nasljeđuju teret nepriznatog genocida i sustavne nepravde, ali i oni kojima se kroz obrazovni sustav, navijačke koreografije i uličnu ikonografiju Mladić i dalje predstavlja kao mitski heroj. Upravo je tu možda najvažniji odgovor na pitanje što ostaje nakon Scheveningena. Fizički nestanak Ratka Mladića ne znači i nestanak svijeta koji ga je proizveo, štitio, skrivao i, u dijelu društva, pretvorio u simbol. Njegova biologija je mrtva. Ideologija nije.

Eldin HADŽOVIĆ