Povežite se sa nama

REGION

U SRBIJI UHAPŠENA OSMORICA OSUMNJIČENIH ZA GENOCID U SREBRENICI: Pravda ih stigla poslije dvije decenije

Objavljeno prije

na

serz-dos-bramerc

Prošle nedjelje na različitim lokacijama u Srbiji uhapšeno je osam osoba zbog sumnje da su u Srebrenici počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Na ovaj način Srbija je poslala poruku da ni žrtve Srebrenice, a ni počinioci neće biti zaboravljeni, izjavio je pomoćnik specijalnog tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić. Hapšenja, koja su došla kao plod saradnje pravosudnih organa Srbije i Bosne i Hercegovine, pozdravile su porodice žrtava u BiH.

Tužilaštvo za ratne zločine donijelo je naredbu za sprovođenje istrage protiv bivših pripadnika Centra za obuku Jahorina u sastavu Specijalne brigade Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Sumnja se da su tokom dva dana u ljeto 1995, u Srebrenici, na lokalitetu Kravice, počinili ratni zločin nad više od 1.000 civila Bošnjaka, saopšteno je iz Tužilaštva. Tužilaštvo i MUP Srbije tragaju za još nekoliko osoba za koje se pretpostavlja da su u zemljama u okruženju.

U saopštenju Tužilaštva za ratne zločine ranije je navedeno da je profesionalno izvedenom akcijom pripadnika MUP-a Srbije, sedam osumnjičenih – N.M, A.G, M.B, A.D, B.M, J.P i D.P, sprovedeno u Tužilaštvo. Nisu navedeni inicijali osme osobe za koju se zna da je bivši visoki oficir.

Hapšenje je otvorilo još jednom pitanje saradnje tužilaštava sa obje strane Drine.

Analitičari ukazuju kako je Srbija poslije slučaja Škorpioni, prvi put aktivno uzela ulogu u hapšenju i procesuiranju odgovornih za zločine u Srebrenici. Slučaj Škorpioni, ubistvo u Trnovu u julu 1995. šest muslimanskih dječaka, stanovnika Srebrenice i prikazivanje dokumentarnog filma o tome pred Haškim tribunalom, u Srbiji je do sada vjerovatno bio najdrastičniji primjer suočavanja sa počinjenim zločinima nad Bošnjacima. Poslije suđenja dvojici pripadnika Škorpiona za zločin, odlukom Vrhovnog suda Srbije je 2008. optuženi Branislav Medić poslat na 15-godišnju kaznu zatvora, dok je ukinuta presuda Aleksandru Mediću, prvobitno osuđenom na pet godina.

Zemljoradnička zadruga Kravice, simbol je masovne likvidacije Bošnjaka iz Srebrenice. U hangarima zadruge tokom juna 1995. ubijeno je najmanje 1.000 muškaraca i dječaka. Neki koji su uspjeli da prežive strijeljanja, svjedočili su u Haškom tribunalu o zvjerstvima počinjenim u Kravici.

​​Haški tribunal je ubistvo oko 8.000 Bošnjaka označio kao genocid. Pošto su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) pod komandom komandanta VRS generala Ratka Mladića osvoji zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija Srebrenica 11. jula 1995, ubijeno je više od 7.000 muškaraca i dječaka – muslimana. Žrtve su zakopane u masovne grobnice u dijelu BiH pod kontrolom bosanskih Srba. Tamo i u Srbiji se masakr dugo poricao ili su se njegove dimenzije umanjivale .

Skoro 20 godina poslije tog pokolja, uhapšeno je nekoliko osoba pod sumnjom da su učestvovali u ubijanju jula 1995. Jedan od osumnjičenih, simboličnog nadimka „Kasapin” u međuvremenu je u Srbiji postao uspješan biznismen. Mediji pišu da se radi o Nedeljku Milidragoviću, komandantu jedne od jedinica u Specijalnoj brigadi policije MUP RS koji je imao nadimak ,,Neđo Kasapin”. Drugi među visokim oficirima je Aleksa Golijanin, naveli su mediji.

Hapšenje osam osoba u Srbiji, zbog sumnje da su počinili ratni zločin u Srebrenici, pozdravile su porodice žrtava u BiH. Prema izvještajima iz Sarajeva, to je za njih još jedan od dokaza da njihov trud da se istina sazna nije bio uzaludan. Nadaju se da će vlasti Srbije nastaviti sa hapšenjem i procesuiranjem odgovornih za zločine u BiH, a koji su uživali slobodu, bježeći na teritoriju Srbije.

Vekarić je istakao da hapšenje osumnjičenih ne bi bilo uspješno da nije bilo saradnje sa ,,kolegama u BiH”. Hapšenje je rezultat saradnje Tužilaštava BiH i Srbije, kazao je glasnogovornik Tužilaštva BiH Boris Grubešić: ,,Za vrijeme trajanja aktivnosti, glavni tužioci BiH i Srbije Goran Salihović i Vladimir Vukčević bili su u stalnom kontaktu i koordinaciji”. ​​ Saradnju ocjenjuju pozitivnom i u Haškom tribunal, kazao je glavni tužitelj Tribunala Serž Bramerc, koji je na dan hapšenja u Srbiji posjetio Banjaluku.

Saradnja državnih tužilaštava zemalja bivše Jugoslavije veoma je bitna u rasvjetljavanju ratnih zločina. To je vidljivo po brojnijim hapšenjima osumnjičenih.

U decembru prošle godine, po naredbi dva tužilaštva, uhapšeno je 14 osoba, od čega 10 na području BiH, a četiri na teritoriji Srbije. One se u optužnici terete za ratni zločin u Štrpcima i Višegradu iz 1992, kada je iz voza na relaciji Beograd-Bar, oteto i kasnije na području BiH ubijeno najmanje 20 državljana Srbije i Crne Gore bošnjačke, jedna osoba hrvatske nacionalnosti, te jedna osoba afro-azijskog porijekla.

„Naša saradnja postoji i ovo je jasan pokazatelj svima u regionu koji su počinili ratne zločine da niko više ne može da se krije. Biće procesuiran, biće pronađen modus za procesuiranje svih osoba koja su se do sada skrivala u nekoj od susjednih država. Svakako, tu saradnju podržava i Evropska unija i Haški tribunal”, kaže Grubešić.

Glavni tužilac Haškog tribunala Bramerc smatra da upravo saradnja tužilaštava u regionu može biti od ključnog značaja za procesuiranje odgovornih za ratne zločine.

Po analitičarima, ukoliko je ovo nagovještaj konsekventnog krivičnog gonjenja za sva nedjela počinjena 1990-ih, onda je to konačno realna šansa za Srbiju da postigne istinsko pomirenje sa susjedima. Porodicama žrtava bi takva praksa konačno dala osjećanje da je pravda dostižna.

Komentator Dojče velea je primijetio da je za ubistvo tolikog broja ljudi poput Kravice, potrebno obezbijediti političke, logističke i operativne pretpostavke. Prvo neko mora da odluči da je te ljude potrebno uništiti. Od onih koji su donosili odluke, trenutno se sudi nekadašnjem predsjedniku RS Radovanu Karadžiću i zapovjedniku Vojske RS generalu Ratku Mladiću. Obojica su se do hapšenja, dakle do 2008. i 2011, skrivali u Srbiji. Pretpostavlja se da su im pomagali djelovi tajnih službi, a da su tadašnje vlade u Beogradu dugo ignorisale problem. Mladiću i Karadžiću se još sudi, i to će trajati, po svemu sudeći, do kraja naredne godine.

Zločinci postali državljani Srbije ili Crne Gore

Nataša Kandić, koordinatorka projekta REKOM i osnivačica Fonda za humanitarno pravo, kazala je za Radio Slobodna Evropa da je hapšenje onih koji su direktno učestvovali u ubijanju više od 1.000 ljudi dobra vijest u kontekstu potrebe za jačanjem vladavine prava kako u Srbiji tako i u BiH, ali je postavila i pitanje kako to da su sedmorica prvouhapšenih postali državljani Srbije ili Crne Gore. Ona podsjeća da to nije jedini takav slučaj. ​​„Ja ću samo da podsetim na Tomislava Kovača, nekadašnjeg ratnog ministra policije Republike Srpske, koji sada ima državljanstvo ili Srbije ili Crne Gore, a ima i velike kompanije u obe zemlje… Postavlja se, dakle, pitanje kako su svi oni koji su bili na pozicijama koje su dovele do toga da se počine užasni zločini, uključujući i genocid u Srebrenici, kasnije postali državljani Srbije ili Crne Gore i veoma značajni i bogati poslovni ljudi”, kaže Kandićeva. „Pitanje je i kako to da nisu došli na red za hapšenje i procesuiranje oni pripadnici Desetog diverzantskog odreda VRS koji su takođe učestvovali u nezapamćenom zločinu, kada su za svega nekoliko sati ubili više od hiljadu Bošnjaka na farmi Branjevo. U Srbiji se nalazi, državljanstvo ima, nikada nije bio u situaciji da mu preti opasnost da bude uhapšen – to je Borislav Pelemiš, komandant te jedinice, a još ih je nekoliko pripadnika te jedinice. Nekoliko njih osuđeno je pred sudom BiH, dakle, ima dovoljno dokaza za pokretanje i tog postupka ovde, ali, eto, to još nije na dnevnom redu”, podsjetila je Kandićeva.

Popović Beara, Krstić…

Krajem januara nekadašnji visokorangirani oficiri VRS Vujadin Popović i Ljubiša Beara postali su prvi optuženici u istoriji Haškog tribunala koji su pravosnažno, to jest definitivno, osuđeni za zločin genocida u Srebrenici. Žalbeno veće Haškog tribunala potvrdilo je većinu presuda koje je četiri godine ranije izreklo Pretresno veće na kraju suđenja oficirima VRS optuženim za zločine u Srebrenici. Načelniku bezbjednosti Drinskog korpusa Vujadinu Popoviću i načelniku Glavnog štaba VRS Ljubiši Beari, potvrđena je kazna doživotnog zatvora. Oni će biti zabilježeni u istoriji tog suda kao prvi kojima je izrečena konačna kazna za genocid. Po optužnici za genocid, pred Haškim tribunalom osuđen je samo još bivši komandant Drinskog korpusa VRS Radislav Krstić. Njemu je prije više od deset godina, 2004, izrečena kazna od 35 godina zatvora, ali za pomaganje i podržavanje genocida, a ne za sam genocid. Pod istom kvalifikacijom, pomaganja i podržavanja genocida, i isto tolika kazna – 35 godina zatvora, izrečena je u prvostepenom postupku, a istog dana kada i Popoviću i Beari, je potvrđena pred Žalbenim vijećem i načelniku bezbjednosti Zvorničke brigade VRS Dragi Nikoliću. Pošto je suđenje okončano, a kazne pravosnažne, pomenuti će uskoro iz pritvora u Ševeningenu, gdje su bili devet godina, biti prebačeni u zatvore u evropskim zemljama i tu će služiti ostatak kazne. Ovom presudom, Žalbeno vijeće Haškog tribunala u osnovi je potvrdilo konstatacije Pretresnog vijeća da je u procesu protiv sedmorice bivših oficira vojske i policije RS dokazano da su u Srebrenici počinjeni zločini, navedeni u optužnici. To su na prvom mjestu učešće u genocidu i pomaganje i podržavanje genocida, a uz to i zločini protiv čovječnosti koji su kvalifikovani kao ubistva, surovo i nehumano postupanje prema civilima, progoni i istrebljenja. Za genocid u Srebrenici osuđen je general Zdravko Tolimir, pomoćnik Ratka Mladića za obavještajno-bezbjednosne poslove u Glavnom štabu VRS, ali u prvostepenom postupku, što znači da ta presuda nije konačna. Osuđeni Tolimir se na tu presudu žalio. Na jesen će biti izrečena i presuda Radovanu Karadžiću, koji je optužen za dvostruki genocid: prvi u deset opština BiH počinjen od marta do novembra 1992. i drugi u Srebrenici u ljeto 1995. Po istoj optužnici, upravo traje i postupak protiv Mladića.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠKOLA UŽASA MIROSLAVA – MIKE ALEKSIĆA: Zlotvor iz srca tame

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja. Priznanje mlade glumice Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedno od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost iskaza žrtava. Bolno se izdvojilo – Zašto su ćutale?

 

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja jedne odurne i nezamislive priče. ,,Iskočio je iz svoje tmine iznenada, jer su njegove uplašene žrtve progovorile iz same utrobe svoje jeze i stida. Taj sram ne pripada njima, ali je pedagog uspeo da sopstveni slom udeli onima koje je slamao”, piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik. Naslov članka je sumoran u svojoj jednostavnosti – Profesor Mika.

Jer ko bi mogao i da posumnja da strahote nad djecom čini neko njegovog kalibra.

,,Neko će reći da stvar još nije gotova, nismo čuli njega i njegovu bajku o dometima posebnog oblika brutalne pedagogije u učenju glume. Mada je profesor Mika bio majstor diktatorske manipulacije, samouzdignuti bog u svom perverznom svetu, gde je sve bilo inverzija i ništa na svom mestu. Iz strogosti dolazi milost za izabrane, i oni su obavezni da se pokore, i da iznenadnu, podarenu bliskost uzvišenog prihvate kao dopušteno nasilje. Ako su suviše mladi, nisu u stanju da vide gde ih vodi takav put ka cilju; ako su deca, ona su nedužna za sve, osim za zlikovce koji ih žigošu svojim neopisivim zlom i oštećuju zauvek”, navodi Stojadinović.

Mlada glumica i nekadašnja studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu Milena Radulović, prva je, ali ne i jedina žrtva profesora Mike, koja je istupila javnim priznanjem da je, sa 17 godina, preživjela zlostavljanje. Ono koje razara i duh i biće. Silovanje.

Kao da ta trauma nije već bila previše, na sudu je dočekala druga, kada je, više od pet sati, morala da svjedoči o užasima koji su je snašli u Aleksićevoj školi. Mučan je put kojim je krenula. ,,Moraće da govori o najmučnijim detaljima policiji, tužiocu i sudijama, da sebe izloži zlim očima mračne sfere Srbije, koja silovanje ne vidi kao zločin nego kao mužjačko pravo. Po njemu, alfa zveri uzimaju ono što žele, ne polažući računa nikome. Imaće pred sobom advokate odbrane, koji će želeti da je ponize i proglase odgovornom za sunovrat jednog istaknutog pedagoga i profesora glume, kome je svojim javnim istupom uništila karijeru. Još mnogo toga će imati protiv sebe; njena odluka da izloži svoje patnje posrnulom društvu jeste podvig koji nastaje kao lična i opšta epska drama, skoro ravna traumama zbog kojih se drama odigrava”, objašnjava Stojadinović.

Priznanje Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedna od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost priče. Bolno se izdvojilo. Zašto je ćutala?

,,Da li je mogla da sve to kaže ranije? Možda i nije, razumevanje tuđe monstruoznosti kao svoje krivice težak je teret koji pritiska u svakoj fazi sopstvenog mučnog vrednovanja. Strah od toga da kao žrtva ostane kriva za svoju golgotu, ume da odloži svaku čvrstu odluku. Ali brisanje muke sa nasilnikom koje ostaje kao vreli beleg, nije moguće bez otklanjanja bola koji je Milena podelila sa svima nama. Naravno da u tome nije bila jedina, ali je prva probila omertu, taj kodeks ćutanja i čuvanja najstrašnije tajne, bez čijeg otkrivanja nema spasa”, odgovara Stojadinović.

Priča Milene Radulović pokrenula je lavinu. Nina Janković, Aleksandar Radojičić, Milan Marić, Aleksandra Tomić, Jelisaveta Orašanin, Radovan Vujović, Kristina Radenković, Hristina Popović, Dragan Bjelogrlić, Tihomir Stanić, Marijana Mićić, Jelisaveta – Seka Sablić, Milena Vasić, Miloš Biković, Saša Joksimović, Vanja Milačić, Vukota Brajović, Dragana Dabović, Miona Marković, rediteljka Milena Grujić, samo su neke od brojnih javnih ličnosti koje su joj pružile podršku.

Glumica Beogradskog dramskog pozorišta Iva Ilinčić, koja je zajedno sa još par djevojaka prijavila policiji Aleksića za zlostavljanje, za Blic je iznijela svoju priču. ,,Pre nekih godinu dana prvi put sam sebi rekla: ‘Ne, Iva! Mika te nije čeličio za glumu, nije te kao glumicu testirao, nego te je zlostavljao. Veoma te je zlostavljao! I zlostavljao je mnoge druge. I zlostavljaće. Neće se nikad zaustaviti’. Nisam silovana, srećom nemam takvo iskustvo, ali jesam kontinuirano seksualno uznemiravana. Šest godina sam ćutala, negirala, nikom nisam govorila, bukvalno nikome. Bilo mi je jasno da je loše. Kada se dogodilo prvi put, rekla sam sebi: ‘Mika mi je kao otac, nemoguće da se ovo dešava i ne dešava se. A ako se dešava, onda on mene čeliči, hoće da me spremi za surovi svet reditelja, producenata’. Pravdala sam to, odbijala da prihvatim. Ignorisala sam. A onda sam priznala sebi, što je bio ogroman korak”, ispričala je ona.

Glumica Hana Selimović, koja je takođe pohađala školu glume kod Aleksića, na svom Fejsbuk profilu podržala je Milenu, ističući da, iako sama nije bila seksualno zlostavljana, iz škole ,,nije izašla bez trauma”. ,,Milena Radulović je uradila jednu važnu stvar. I u ovako jezivim situacijama je praznik prisustvovati ženskoj hrabrosti i snazi. Ja sam 13 godina išla u tu dramsku grupu. Nisam doživela njen scenario. Ali, odande nisam izašla bez trauma”, napisala je Hana.

Još jedna poznata glumica Branka Katić, koja je u svojim tinejdžerskim danima dvije godine bila član Omladinskog dramskog studija koji je vodio Aleksić, i danas pamti mentalno nasilje kojem su bili izloženi svi polaznici. ,,Nije čas prošao da me nije slao na umivanje. Govorio mi je da sam glupa, a takođe smo imali i jednu epizodu gde mi je zbog igranja sa bendom Zabranjeno pušenje u Hitu meseca, a što je bio deo sticanja radnog iskustva, prakse u srednjoj školi, napravio scenu pred svima i pitao me da li je u redu da se devojčica od 15 godina probija sisama kroz svet… Često bi me i rasplakao. Jednom je zamolio sve ostale da izađu da bi mi zatim objasnio da sve to radi zato što me voli”, ispričala je Katić.

I rediteljka Maja Matković progovorila je o svom iskustvu u školi Aleksića. ,,Danas je Beograd jedno lepše i sigurnije mesto, jer je od danas jedan beskrajno opasan čovek priveden i čeka suđenje. Taj psihopata, pedofil i seksualni predator nam je svima, devojčicama, normalizovao objektivizaciju naših tela kao ‘datost’  života, i znam da ne govorim samo u svoje ime kada kažem da su bile potrebne godine da se repozicioniram u sebi po pitanju moje seksualnosti. Kada si dete u takvoj situaciji, da bi preživeo, potisneš to u sebi, jer je bol preveliki”, napisala je Matković na svom Instagram profilu.

Profesorka na FDU-u u Beogradu Biljana Srbljanović oglasila se na Fejsbuku u objavi u kojoj je objasnila zašto je pogrešno svaljivanje krivice na žrtve i njihove roditelje. Otkrila je i da je često govorila protiv Aleksićeve škole, indoktrinacije, i činjenice da ,,u dječijoj školi radi neko ko je snimao Arkana”. ,,Seksualni zločin, a posebno silovanje, ovo je veoma važno razumeti, nije seks. On je nasilje koje za sredstvo ima polni odnos, neželjeni i nedozvoljeni dodir, bludne radnje koje nisu sebi svrha: silovatelj pre svega vrši nasilje nad ličnošću žrtve, podmukli atak na njenu dušu i biće, na njenu ljudsku vrednost, poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba. U ‘školu’ Miodraga Aleksića upisivana su deca koje je on lično, svojom rukom, birao između stotina i stotina mališana, uzrasta već od samo pet ili šest godina. On je tu decu onda uzimao pod svoje, odgajao ih, uzgajao, zalivao, pratio kako rastu, oblikovao, mesio, menjao im psihu i strukturu ličnosti, oblik ponašanja, godinama, strpljivo, iz najmračnijih pobuda, čekao da napupe, da još malo pa skoro skroz sazru, da bi ih, u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog poverenja, najstrašnije izdao, najbolnije povredio, najmonstruoznije napao. On je, obljubom devojčica koje su ga godinama gledale kao očinsku figuru i osobu od najvećeg autoriteta u njihovim životima i to na način da ga poštuju i cene više od samih roditelja, decu izdao na najmonstruozniji način”.

Srbljanović navodi da je pitati djevojku koju je, sa sedamnaest godina, sa predumišljajem, više puta silovao čovjek od šezdeset godina, a što se nisi bunila, što si se u školu vraćala – bolesno. ,,Recite to sebi glasno: ona je imala sedamnaest godina, on šezdeset. On je pripremao da u ćutnji trpi zločin, od njene jedanaeste godine. Ponovite to nekoliko puta. Pa onda, ako opet isto pitate, shvatite da ste deo te bolesti”.

I dok svakog dana pristižu nove ispovijesti zlostavljanih Aleksićevih učenica, šok i užas odjeknuli su i u Bosni i Hercegovini, nakon otvorenog pisma koje je na portalu Tačno.net objavila ugledna dramska umjetnica Hasija Borić. Borićeva u pismu podsjeća na ,,one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu”, koje opisuje kao ,,leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika, samo na podmukliji i sofisticiraniji način”. Ona tvrdi da je nekadašnji profesor scenskog govora Miroslav Avram, poznati reditelj i direktor Kamernog teatra 55, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU), koji je i potpisao mnoge tekstove za filmove i serije, seksualno napastvovao mlade studentkinje glume. Borićeva je i profesoricu Katicu Dorić – Lešić optužila da je znala za činjenja profesora Avrama, a da nije reagovala. ,,Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile. Vi ste to znali, naši profesori”.

Na Fejsbuk stranici pod nazivom Nisam tražila osvanulo je mnoštvo anonimnih iskaza žrtava seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u regionu. Preteško ih je čitati.

Nakon što je više studentkinja sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu na toj stranici podijelilo svoje ispovijesti, reagovala je i rediteljka Jasmila Žbanić koja ih je posavjetovala da svoje nasilnike prijave pravnim putem. ,,Razgovarala sam sa dekanom Akademije Srđanom Vuletićem, profesoricama i profesorima ASU od kojih imate punu podršku. Već ovakvim načinom organizovanja uspjele ste pokrenuti važan proces – ne samo u našoj profesiji nego u cijelom društvu gdje se dešavaju isti obrasci uznemiravanja/zlostavljanja žena”, napisala je Žbanić.

No, da li će, i šta priča Milene Radulović još izbaciti na površinu? ,,Koliko zlostavljača dece živi uglednim, udobnim životom, sigurni da su njihove tajne zauvek nedostupne? Oni nijesu zaustavljeni, imaju moć da zataškaju postojanje svog paklenog lica. Na primer, pedofilski kružok u elitnoj politici, o čemu je govorio, pa zaćutao Igor Jurić. Ili, zašto crkva tako uporno čuva svoje ugledne pedofile, koji još propovedaju i činodejstvuju, sa verom u boga”, zaključuje Stojadinović.

Kakvo smo mi to društvo?

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

DRUGAČIJE OBILJEŽAVANJE „OLUJE“ U HRVATSKOJ: Dan koji težinu tek treba da dobije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se potpredsjednik Vlade Boris Milošević. To je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995

 

Hrvatska je proslavila Dan domovinske zahvalnosti i totalno je zadovoljna načinom na koji je to napravila. Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se samo jedan i to potpredsjednik Vlade Boris Milošević, što je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995.

Incidenata nije bilo. Dobro, ustaše okupljene oko notornog pukovnika HOS-a Marka Skeje, urlali su ustaški pozdrav „Za dom spremni”, ali tek kada su se svjetla reflektora ugasila i kada se vrh države povukao s pozornice. Do tada ih je na lancu držala Vojna policija. Ista ona koja je, skupa s pripadnicima MUP-a, tokom i nakon Oluje, mjesecima promatrala čerečenje mrtve lešine takozvane Republike Srpske Krajine, kompletne infrastrukture na tom području, paljenje svega što se zapaliti dalo od nepokretne imovine protjeranih Srba, ubijanje između jedne i dvije hiljade nesretnika koji su poslušali ciničnu poruku predsjednika Franje Tuđmana, koju je svako malo emirtirao državni radio i kojom su pozivani da ostanu u kućama, jer im se ništa neće dogoditi.

Na kraju se ni tada, a ni do dana današnjeg, apsolutno ništa nije dogodilo ubicama koji su sa zemlje i iz zraka mitraljirali i avionskim bombama zasipali kolonu nesretnika u bijegu, čak i kada su, kao u Dvoru bili na samoj granici RH ili na Petrovačkoj cesti, kada su tu granicu već prešli.

„Žalimo za žrtvama”, naglasio je premijer Plenković misleći na srpske civile i to je baš lijepo od njega, kao i to da je zločine nazvao „ružnim ožiljkom” na inače „pravednom licu” Domovinskog rata. Zločine je nazvao „posrtajem”, što je konstrukcija koja baš nimalo ne bi trebala zadovoljiti porodice žrtava, ni ljudi iz kolone, čije patnje do dana današnjeg nisu priznate.

Sa željom da se te žrtve priznaju, da se zločinci kazne, da se poprave uvjeti u kojima žive preostali Srbi u Hrvatskoj i da se konačno, kako je rekao, „prekine spirala mržnje”, u Knin je došao Boris Milošević, potpredsjednik Vlade i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, kojem je prije Oluje u jedinice HV-a mobiliziran otac, koji je poslan da od sunarodnjaka „oslobodi” vlastitu majku. Nažalost, nije je zatekao živu, jer su je na ognjištu ubili njegovi suborci.

Milošević je zbog dolaska najsnažnije napadnut od strane dijela vlastitih sunarodnjaka, pogotovo na društvenim mrežama. Mnogi su ovog hrabrog čovjeka proglasili izdajnikom srpskog naroda. Sam Milošević, pomirljivo im je poručio da u Knin nije došao slaviti, nego pokušati smanjiti nacionalističke tenzije u društvu i napraviti iskorak kako bi i srpske žrtve konačno bile priznate i kako bi se hrvatske vlasti podsjetilo da ratni zločini ne zastarijevaju, te da bi konačno mogli nekoga i kazniti za stotine bezrazložnih smrti prije četvrt stoljeća.

Najveći skandal izazvao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, odlikovavši jedinice HVO-a, pa je tako odlikovanje primio i Zlatan Mijo Jelić, kojega pravosuđe BIH traži zbog optužbi za ratni zločin u Mostaru. Jelića i njegove kamarade, mnogi u Mostaru pamte od početka rata kada je na Veležovom stadionu postrojavao mladiće s kojima je urlao ustaški pozdrav i pjevao pjesme o ustaškim koljačima Juri i Bobanu, tako da su mnogi Milanovićevu gestu doživjeli kao pokušaj pridobijanja desnice, a to je posao na kojem se već opekao.

Milanović je, poput premijera Plenkovića, naglasio kako je, doduše, bilo nekakvih „grešaka” i „zločina koji su nas koštali”, ali je „Hrvatska ispravila tu grešku”, iako nije jasno kako, jer za ubijanja nije bilo kažnjavanja počinitelja, a kada bi i bili kažnjeni, kao u slučaju ubojice bake Borisa Miloševića, onda ih je dobri predsjednik Tuđman pomilovao.

Ostat će zapamćeno da je Milanović izrazio oduševljanje Miloševićevim dolaskom na u Knin, naglasivši da se radi o proslavi, a ne komemoraciji, iako je sam Milošević danima ponavljao da u Knin ne dolazi slaviti.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je jučer s komemoracije žrtvama Oluje u Rači da se Srbe ne smije tjerati da slave ubijanje Srba, misleći vjerojatno i na Borisa Miloševića. Izgleda da je Vučić zaboravio koliko je famozna briga Srbije za Srbe u Hrvatskoj koštala njegove sunarodnjake. Zaboravio je ulogu Srbije u rasplamsavanju rata, zaboravio je na granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag, za koju se kao Šešeljev učenik i sam zalagao, zaboravio je da je Slobodan Milošević s Franjom Tuđmanom dogovorio „humano preseljenje” stanovništva i da su Srbi tog ljeta 1995. ostali sami, bez pomoći Srbije, ali i bosanskih Srba, koji su s druge strane granice mirno promatrali što se događa u Krajini. „Nemoj nas više braniti, brigom ćeš nas saraniti”, poručio je 90-ih Đole Balašević Slobi, a mogli bi tako i Srbi iz Hrvatske poručiti Vučiću, Vulinu, Dačiću i ostalim dušebrižnicima nakon čijih izjava obično u životu dobiju jedan problem više.

Uglavnom, sutra je novi dan i riječi koje su u Kninu izgovorili političari, pravu će težinu dobiti tek ako budu pretočene u politiku. Ako se, kako je nedavno rekao politički vođa Srba u Hrvatskoj i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, „stavi krst na mržnju”. Ako se konačno zakonom zabrani bilo kakvo, pa i komemorativno, uzvikivanje ustaškog pozdrava pod kojim su ustaše provodile genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, ako se ispravi civilizacijska sramota Republike Hrvatske u kojoj ni 25 godina nakon što im je namjerno uništena infrastruktura s namjerom da se kući nikada ne vrate, sva srpska sela dobiju vodu, struju i ostale uvjete u kojima žive ostali građani, ako se zločini počnu kažnjavati i ako se Srbima priznaju žrtve koje su proživjeli.

Ako toga ne bude, današnja će proslava biti zabilježena tek kao igrokaz i pokušaj umivanja lica mlade članice Evropske unije. Lica koje nije dovoljno umočiti u vodu, nego je potrebno puno više truda da se politika etničkog čišćenja koju je zakotrljao Franjo Tuđman čim je osvojio vlast, a osvojio ju je na antisrpskoj retorici, konačno zaustavi.

Saša KOSANOVIĆ

Minisar Medved  odao počast srpskim civilnim žrtvama

– Raduje me da su sve poruke iz Knina upućene hrvatskom narodu bile usmjerene u jednom cilju, a to je optimizam i stvaranje ozračja za perspektivu Hrvatske, a poglavito ono što je dugi niz godina prisutno, a to je povjerenje, rekao je Tomo Medved, minstar hrvatskih branitelja, poslije obilježevanja godišnjce Oluje u Kninu.

Medved je rekao da mu nije bilo teško donijeti odluku o odlasku u Grubore, gdje su pojedinci iz hrvatskih postrojbi počinili ratni zločin.

– Ono što moramo učiniti dodatni napor jest upravo kroz uspostavu povjerenja odati počast svim civilnim žrtvama. Civilne žrtve i odavanje počasti njima je civilizacijski doseg i obveza svih nas da damo svoj doprinos kako bi i ti ljudi, koji su možda negdje i zaboravljeni kao žrtve, da naše društvo smogne snage i kroz odavanje počasti svim civilnim žrtvama Domovinskog rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da pokažemo da je Republika Hrvatska danas kadra uspostaviti takve odnose koji garantiraju perspektivu za mlade naraštaje, rekao je Medved.

I splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić pozvao je u srijedu u Kninu na pomirenje i povratak izbjeglih građana srpske nacionalnosti te gradnju zajedničke budućnosti, podsjetivši pritom na sve nevine žrtve borbe za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. On je na misi za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje u Domovinskom ratu izrazio zabrinutost nekim pojavama „korova i šikarja u Lijepoj našoj”, kao što su odnos broja rođenih i umrlih; starost stanovništva; napuštanje i odlazak mladih i obitelji u druge sredine; nezaposlenost i nedovoljna primanja; nepravde i pojave kriminala. „Među tim pojavama posebno se izdvajaju u šikarje obrasli domovi i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske srpske nacionalnosti”, rekao je Marin Barišić.

R.M.

Komentari

nastavi čitati

REGION

ŠPIJUNSKA AFERA TRESE SRBIJU: Mnogo buke, malo detalja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snimak špijunskog djelovanja ruskih službi u Srbiji je nametnuo pitanje budućih odnosa Srbije sa Rusijom. Vučić uvjerava javnost da se ti odnosi neće mijenjati i da Srbija ne želi “novu 1948.”. No, neki anlitičari ukazuju da su odnosi Beograda I Moskve ozbiljnije poremećeni nego što se to na prvi pogled čini

 

Nova špijunska afera trese Srbiju. Aferi Krušik, fabrike iz namjenske industrije Srbije, navodnoj prodaji srpskog oružja Ukrajini, pridružio se snimak objavljen na Youtube prema kojem ruski obavještajac razmjenjuje sa penzionisanim potpukovnikom Vojske Srbije plastične kese nalik onima iz samoposluga. Potonji potom u automobilu prebira pare koje je, izgleda, dobio od stranog obavještajca.

Srpske vlasti se ne odlikuju transparentnošću kada su ovakvi slučajevi u pitanju, pa je iznenađujuća brzina kojom je potvrđena autentičnost snimka i još otkriven identitet ruskog obavještajca. „Snimak je autentičan i na njemu se nalazi ruski obavještajac Georgij Kleban“, kazao je medijima Relja Željski, načelnik analitike Bezbednosno informativne agencije (BIA).

Upitan o uticaju špijunske afere na odnose Srbije i Rusije, predsjednik Aleksandar Vučić, koji treba da se 4. decembra sretne u Moskvi sa Vladimirom Putinom je rekao kako mu nije jasna logika u čitavom špijunskom događanju. Naveo je da Srbija ničim nije ugrozila ruske interese i da se nada kako šef ruske države nije bio obavješten o tom djelovanju. „Sve će nas ovo natjerati da još snažnije radimo na vojnoj neutralnosti Srbije, i Srbija se neće okretati ka NATO“, naglasio je Vučić. Javnost je uvjeravao da se odnosi sa Rusijom neće mijenjati i da Srbija ne želi „novu 1948”.

Mnogo je buke ali mnogi detalji o aferi nijesu poznati ni nakon Vučićevog obraćanja. Kako je primjetio Predrag Petrović, izvršni direktor nevladinog Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku, ne zna se čak ni da li je i šta je dato za novac koji ruski obavještajac na snimku daje penzionisanom potpukovniku Vojske Srbije Z.K.

Ljubodrag Stojadinović, penzionisani pukovnik, kolumnista portala Peščanik, smatra kako snimak ostavlja upečatljiv utisak o špijunskom amaterizmu. „Zašto bi ti ljudi, upleteni u naivni dramolet, uopšte nosili kese? Zbog čega bi potpukovnik u kolima brojao pare?” upitao se Stojadinović. On smatra da je tek neozbiljno ukoliko je srpski potpuknovnik predao papire koji bi mogli da budu dio ratnog plana. Nije vjerovatno da postoji bilo šta iz te oblasti što Rusi ne znaju, a i ako postoji, takvi papiri se mijenjaju istog trenutka kad se sazna da više nijesu tajna.

Predrag Petrović postavlja i pitanje zašto se čekalo gotovo godinu da snimak bude objavljen i zašto je Savet za nacionalnu bezbednost zasijedao četiri dana po objavljivanju snimka. „Meni to sve izgleda kao odlična prilika da afere koje pogađaju Srpsku naprednu stranku, pokušaju da se skrajnu i zataškaju – afera Krušik, plagirani doktorat Siniše Malog …”, rekao je Petrović.

Vučić je aferu stavio i u kontekst napada na srpsku namjensku industriju. Kako je fabrika Krušik važan dio te industrije, najnovija afera tvrdi on, dio je koordinisanih napora stranih službi da u Srbiji bude uništena proizvodnja naoružanja.

Petrović je podsjetio kako su se na račun Krušika bogatile privatne firme, prije svega GIM, koja je u vezi sa Brankom Stefanovićem, ocem ministra policije Nebojše Stefanovića. „Ukoliko moramo da razmišljamo o nasrtajima na namjensku industriju, onda su to korupcija i kriminal unutar Srbije, a ne niko spolja“, naglašava Petrović.

Petrović ne vjeruje da bi afera, sudeći po dostupnim inormacijama mogla uzdrmati odnose Moskve i Beograda. „Odnose Rusije i Srbije može da poremeti izbor – da li Srbija želi da se približava Zapadu ili Rusiji. Ukoliko je strateški interes Srbije da ulazi u EU i da pripada zajednici zapadnih država, onda će morati i da na drugačiji način reguliše odnose i interese sa Ruskom Federacijom”, navodi Petrović.

Vučić je ruskom ambasadoru u Beogradu, uputio pitanje – „Zašto?” Upitan da li će to isto pitati i Putina, Vučić je uzvratio „Šta ću da razgovaram sa predsednikom Putinom, to je za nas dvojicu. U četiri oka ćemo da razgovaramo.”

U Kremlju vjeruju da ništa neće baciti sijenku na Vučićevu posjetu, izjavio je portparol ruskog predsjednika Dmitrij Peskov. „Svjesni smo činjenice da postoje određene strane koje bi voljele unaprijed da prekinu tu posjetu i ubijeđeni smo da to neće moći da učine”.

Marija Zaharova, portparolka Ministarstva spoljnih poslova Ruske Federacije, objavljivanje snimka je nazvala „provokacijom uoči sastanka na najvišem nivou”. No, istovremeno je rekla i da „ne razumije saopštenje srpske vlade da je situacija veoma ozbiljna”.

Novinar iz Moskve Roman Dobrokhotov ukazuje pak da GU, Glavna uprava Generalštaba Oružanih snaga Ruske Federacije ne može da izvodi operacije bez znanja vrhovnog komandanta, u ovom slučaju Putina. „Specijalne službe Srbije ponijele su se profesionalno, a političko rukovodstvo je uplašeno… Vučiću je glavni zadatak bio da pokuša da nekako riješi situaciju, a da se ne svađa sa Moskvom”, ocijenio je Dobrokhotov.

Dobrokhotov, urednik ruskog sajta Insajder koji je uradio više istraživanja vezanih za GU, smatra da Rusija odavno i otvoreno u balkanskim zemljama vodi „informacioni rat”. Ona želi da oduzme suverenitet Srbiji i drugim balkanskim zemljama i da učini sve kako ne bi dospjele pod okrilje NATO.

Othon Anastasakis, britanski ekspert za jugoistočnu Evropu, smatra da je Srbija jedna od zemalja gdje se odvija takmičenje obaveštajnih službi – istočnih i zapadnih u geopolitičkim igrama. „Podjele unutar zemlje olakšavaju tu vrstu takmičenja obavještajnih sektora Istoka i Zapada na tlu Srbije.” On ukazuje da Moskva izaziva unutrašnje podjele u državama-kandidatima za članstvo u EU koje su najranjivije, kako bi imala saveznika. „Srbija je u tom smislu najpogodnija, zato što postoji podrška u srpskom narodu za Rusiju, kao i za Putina lično.”

 Relativno skromna špijunska afera mogla bi da bude iskorišćena za niz još teško čitljivih političkih poteza. U Srbiji najavljuju donošenje deklaracije o „političkoj nezavisnosti i vojnoj neutralnosti“. Puštanje u opticaj „političke nezavisnosti“ za vojno-političkog komentatora Aleksandra Radića je povezano sa izborima. „Ukoliko nemate neke velike uspjehe kojima možete da se pohvalite pred građanima Srbije, onda dobro zvuči da je Srbija drugačija od ostalih zemalja, i da smo samostalni u odnosu na sve ostale. Nakon loših vijesti koje su stigle iz EU, čini mi se da Vučić prepoznaje momenat da ponudi naciji sliku neke alternative. To je donekle i poruka EU: „učinite nešto oko ubrzanja evropskog puta Srbije ili ćemo biti prinuđeni da tražimo neki drugi put“, kaže Radić.

Spoljnopolitički komentator Boško Jakšić je za Dojče vele kazao kako smatra da su odnosi sa Rusijom ozbiljnije poremećeni nego što se to na prvi pogled čini”.  Vučića čeka veoma težak razgovor sa Putinom i mislim da Rusija neće lako odustati od Srbije kao posljednjeg uporišta svojih interesa na Zapadnom Balkanu“.

Aleksandar Radić procjenjuje da će afera neminovno umanjiti autoritet ruskog političkog i vojnog uticaja u Srbiji. On zaključuje: „Stvorena je slika o tome da saradnja nije toliko iskrena s ruske strane. Bar ne onoliko iskrena koliko to očekuje veći dio srpskog javnog mnjenja“.

 

Zabrinutost Stejt departmenta

U prvoj reakciji, Stejt department je izrazio zabrinutost zbog izveštaja o ruskom uplitanju u Srbiji. „Sjedinjene Države podržavaju napore Srbije da istraži ovaj incident i podstiču Vladu da odgovorne za ove nezakonite aktivnosti smatra odgovornim, u skladu sa vladavinom zakona”, rekao je portparol Stejt departmenta.

RFE je imao uvid u izvještaj Ministarstva odbrane SAD od maja ove godine prema kome je na Zapadnom Balkanu Srbija najpopustljivije okruženje za ruski uticaj. Navodi se da su bilateralni odnosi Srbije i Rusije bili na znatno nižem nivou prije dolaska na vlast SNS, na čelu sa Vučićem 2012. Ministarstvo ocjenjuje da je ta saradnja rezultirala potpisivanjem ugovora o strateškoj saradnji u novembru 2013, kao i da jedino Srbija na Zapadnom Balkanu ima potpisane ugovore o saradnji u oblasti bezbjednosti. Naglašava se da jedino Srbija učestvuje u zajedničkim vojnim vježbama s Rusijom, najmanje dva puta godišnje od 2014, kao i da blagonaklono gleda na pomoć prilikom nabavke vojne opreme.

Navodi se da Srbija odbija da ide ka članstvu u NATO-u, ali je članica programa Partnerstva za mir i da su SAD njen najaktivniji vojni partner. „Srbija ima više nego dvostruki broj angažmana sa SAD-om nego s bilo kojom drugom državom. Međutim, manjak transparentnosti u strateškim i operativnim prioritetima Srbije komplikuje saradnju u oblasti odbrane”, navodi se u izvještaju.

Ministarstvo navodi kako postoje dokazi da Rusija podržava separatistički pokret bosanskih Srba, na čelu s Miloradom Dodikom, s ciljem da spriječi ulazak BiH u NATO i EU.

Američko ministarstvo odbrane smatra da je Rusija na Zapadnom Balkanu odlučna da odbije uticaj Evropske unije i SAD i umanji djelovanje NATO. SAD i EU ne mogu sebi priuštiti ambivalentnost na Zapadnom Balkanu, jer takav pristup otvara vrata „ruskom malignom uticaju”, zaključuje Ministarstvo odbrane SAD.

 

Kosovo i ostale igre

Rusija Srbiji neće biti toliko privlačna kada bude riješeno pitanje Kosova, smatra Maksim Samorukov, zamjenik glavnog urednika moskovskog Karnegi centra. Zato Rusija smatra kako je njen interes da pitanje Kosova ne bude riješeno, tvrdi ovaj analitičar. Po Samorukovu Srbiji je potrebna Rusija na međunarodnom nivou i njena moć u UN kako bi spriječila potpuno priznanje Kosova.

„Zapadni Balkan nije prioritet za Rusiju i ona nije spremna da u region uloži mnogo novca ili napora, ali ne želi ni Zapad na Balkanu,” kaže Samorukov. „Geopolitički limbo u kome se region trenutno nalazi je idealan za Rusiju. Ni potpuna stabilizacija, ni potpuna destabilizaciju, već nešto između. Rusija ne želi da zamrznuti konflikti na Balkanu budu riješeni, jer oni drže Zapadni Balkan dalje od NATO i EU. No, Rusija ne želi ni da ti konflikti postanu aktivni, jer i ona ima svoju crvenu liniju.”

Samorukov ilustruje: „Rusija želi da Milorad Dodik uspori saradnju Bosne i Hercegovine sa NATO i EU. No, ne i da Dodik proglasi nezavisnost RS, jer bi to Rusiju stavilo u veoma neugodan položaj da mora da bira – da li da nastavi da podržava Dodika ili ne, te da postane aktivnija u regionu.”

Samorukov smatra kako Srbija ne zauzima tako važno mjesto u Rusiji, kao što Rusija zauzima u Srbiji. No on misli a da je vladajuća elita u Srbiji, uprkos iskazivanju prijateljstva sa Rusijom, ipak prozapadna. „Niko više u Srbiji nije spreman da se bori za Kosovo, ono je za njih adut u pregovorima sa EU. Mislim da je glavni prioritet aktuelne vladajuće elite u Srbiji prozapadna orijentacija, koja treba da im pomogne u drugom prioritetu – da ostanu na vlasti što je duže moguće.”

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo