Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

U teškom šinjelu

Objavljeno prije

na

Ko kaže da se Crna Gora nije promijenila. Novi premijer preko Fejsbuka komunicira sa građanima, a stari nije umio ni da koristi kompjuter. Lukšić je komotan u engleskom, a Đukanović razumije samo ove naše jezike. Igor zove na razgovor ljute oponente, a za Mila su to bili nedodirljivi, sramotni ljudi. Ali u formi prestaju razlike, a sličnosti se množe u suštinskim stvarima. Isti su ljudi u Lukšićevom stroju. Teško Vlada sastavljena od Đukanovićevih kadrova može izvršiti strukturne reforme i zahtjeve Evrope. Fejsbuk i konsultacije samo su kozmetika i dobar PR.

Prvi pokušaji odmjeravanja moći su se završili neslavno za premijera. Stara garda, ministar Milan Roćen i gradonačelnik Miomir Mugoša, najbolji Đukanovićevi đaci, ne prate sa elanom premijerova obećanja o brzim promjenama. Pružaju otpor. Ili se, možda radi o igri – dok Lukšić obećava, stari kadrovi koče.

Čovjek po mjeri Evrope odmah bi krenuo u rješavanje problema. Obuzdao bi samovolju i namjeru da i pored odluke Vlade, Mugoša i dalje odlučuje i krčmi resurse glavnog grada. Umjesto toga, Lukšić se povlači pred nasrtajem podgoričkog šerifa. I pravda ga – kaže da su sve Mugošine odluke imale podršku Vlade. Znači i one zbog kojih su podnijete tužbe, zbog osnovane sumnje da je gradonačelnik oštetio zajednicu.

Ili, ovo oko Valdanosa: umjesto da zatraži ostavku potpredsjednika Vlade Vujice Lazovića, koji je napravio više propusta prilikom tenderske procedure za Valdanos, što je dovelo do mogućnosti da sumnjiva firma pobijedi na konkursu za jednu od najljepših uvala Jadrana – Lukšić ćuti. Neće, valjda, da kvari koalicionu harmoniju.

Hajdemo dalje: koliko je država izgubila zbog fiktivne prodaje nafte, kakva je bila uloga Uprave carine u svemu tome. O tome bi premijer mogao da traži odgovor od direktora Uprave carine Božidara Vuksanovića. Vuksanović bi trebalo da odgovara i zbog uporednog primanja plate i sportske penzije, zloupotrebe fondova države Crne Gore.

Šta radi u Lukšićevoj Vladi Suad Numanović, ministar rada i socijalnog staranja koji opravdava svjesno odlaganje primjene zakona. Kao, recimo, u slučaju KAP-a, gdje investitori nijesu ispunili obaveze – od onih prema radnicima do onih o investicijama i zaštiti okoline. Numanović pravda državu što nije sankcionisala takvo ponašanje, umjesto da preduzme akcije zbog ogromne štete koju trpi društvo.

Kako mirno može da sluša Igor Lukšić tužiteljku Ranku Čarapić, kad kaže da joj u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, treba pomoć policije. Znači li to da policija opstruira tu borbu, ili Čarapićeva samo traži izgovor za loše rezultate. Ili je, možda po srijedi i jedno i drugo – niti se VDT, niti policija pretjerano trude da obuzdaju pošasti koje prijete da razore Crnu Goru.

Trebalo bi raščistiti i državnu administraciju. Pored glomaznog aparata, tamo caruje nepotizam i povlastice zbog partijske pripadnosti i lojalnosti vrhu. Morao bi preispitati imovinske kartone od ministara do funkcionera lokalnih uprava. I djelovati, ako ima konflikta interesa i sumnji u malverzacije.

Kad neko voli sport onda ga voli srcem, bio premijer ili ne. Za nepovjerovati je da premijer može da se raduje pobjedama kojima su kumovale sudije podmićene djevojkama. Logično je očekivati da zatraži da se sankcioniše i prekine takva praksa. Ili će to prepustiti osvjedočenom borcu protiv kriminala i korupcije, Milu Đukanoviću, kome ustupa fotelju Košarkaškog saveza Crne Gore.

Nije lako preobraziti Crnu Goru. Za početak, bilo bi dobro, svaki dan ispravljati makar po jednu grešku u ovoj zapuštenoj državi, krenuti u reforme, podići ekonomiju i početi sa izgradnjom pravednijeg poretka. Za sve to je potrebno mnogo više od komunikacijskih sposobnosti, PR-a koji baš dobro radi mladi premijer i Fejsbuka na kome djeluje moderno i dostupno.

Društvo može preobraziti samo onaj ko iza svojih riječi stoji djelom. Ko ima snage da raskine sa starom praksom. Mijenja, smjenjuje i kažnjava grešne. Može li to Lukšić? Teško je iskočiti iz Đukanovićevog šinjela.

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Uči Duško pa da budeš kao Milo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podvig ove vlade  je to je poltički preživjela terorizam Saše Sinđelića i Milivoja Katnića, biznis kombinacije Duška Kneževića i Mila Đukanovića, kurirske poslove Slavoljuba Stijepovića i Nenada Vujoševića, inspekcije koji reketiraju, policajce koji prebijaju,partijske moćnike koji sebi, sebi sličnima i funkcionerima pravosuđa i tužilaštva dijele državne stanove i (gotovo) bespovratne kredite kao djeci slatkiše. Problem je što je njen podvig naš poraz

 

Čista petica. Ali može i bolje. Tako je premijer Duško Marković ocijenio trogodišnji učinak svoje vlade. Uz ovacije svih onih koji su premijeru našli za shodno da zamjere samo jedno – zašto se nije samoocijenio desetkom. Ovako može ispasti da je sebi udijelio studentsko – pet.

Hajde da saberemo i oduzmemo: šta je nama ova vlada dala?

Sjeveru su ipak bile preče farme i fabrike od skijališta. Dugoročo to je profitabilnija i sigurnija investicija. Razlikuju se ocjene o tome da li nam saobraćajnica koje će, u bliskoj budućnosti, spojiti Smokovac i Mateševo vrijedi sav u nju uložen novac. A neki još pamtimo da su tim drumom već trebali „da teku“ ljudi, robe i novac.

Još nema davno obećanih računica o milionima koje država gubi u sudskim procesima sa zakinutim službenicima, nezakonito pritvorenim građanima, iznevjerenim poslovnim partnerima, obmanutim strateškim investitorima. Zato u vladi prave planove kako će, u izbornoj godini, unaprijed uzeti i potrošiti koncesionu naknadu za višedecenijski zakup oba crnogorska aerodroma. Iako su i došli do računica prema kojima je taj posao, i srednjoročno gledano, neisplativ i višestruko rizičan.Preciznije – opasan.

Nije, naravno, sve bilo pogrešno. Ono što pokušava Ministarstvo nauke (osnivanje međunarodnog Instituta za liječenje kancera) žestoko je potcijenjeno i potencijalno izuzetno korisno za cijelu zemlju. Uz nedovoljnu podršku.

Ova vlada će, izgleda do kraja ove godine, završiti postupak povraćaja akcija EPCG u državno vlasništvo. Partnerstvo ugovoreno da bi se pomoglo Prvoj banci i Prvoj familiji koštalo nas je previše (izgubljeno vrijeme je nenadoknadiv resurs), okončaće se na štetu Elektroprivrede i njenih manjinskih akcionara, ali će najvrjednija crnogorska kompanija  imati budućnost. Ukoliko ne kupi još koji rudnik u stečaju.

Podvig je ove vlade što – traje. Politički je preživjela  terorizam Saše Sinđelića i Milivoja Katnića, biznis kombinacije Duška Kneževića i Mila Đukanovića, kurirske poslove Slavoljuba Stijepovića i Nenada Vujoševića, inspekcije koji reketiraju, policajce koji prebijaju, partijske moćnike koji sebi, sebi sličnima i funkcionerima pravosuđa i tužilaštva dijele državne stanovei (gotovo) bespovratne kredite kao djeci slatkiše.Jedini je problem što je to naš poraz. U toj niši nalazi se i onaj najveći poraz ovog društva od 2016.  Vlada Duška Markovića legtimisala je pravo lupežima i lažovima da budu državni službenici,  i funkcioneri. I do sada je bilo da svi vidimo i znamo kako se neko pogrešan našao na dobrom mjestu, ali te su „kombinacije“ imale makar formalno pokriće. Ili makar izgovor. Neka institucije odrade svoj posao.Svi su nevini dok se ne dokaže njihova krivica.Pred zakonom smo svi jednaki…

A onda je došla prvostepena, pa pravosnažna osuđujuća presuda u slučaju Ramada. Osoba koja je našim novcem plaćala skupove svoje partije podnijela je ostavku, umjesto da bude smijenjena sa mjesta direktora jednog od Direktorata pri Ministarstvu saobraćaja. Vlada je tu ostavku prihvatila, dozvoljavajući do pravosnažno osuđeni pređe na novo radno mjesto u istom Ministarstvu. Njegov ministar i partijski šef, dobio je unaprjeđenje, iako se njegov potpis (preciznije, faksimil potpisa) nalazi na lažnom računu kojim se hotelu Ramada plaćaju „konsultantske usluge“. Zapravo, zakup konferencijske sale za potrebe njegove partije. Za novog direktora pomenute Direkcije imenovan je jedan od pomagača osuđenog, kome, ovih dana, počinje suđenje zbog lažnog svjedočenja u slučaju Ramada.

Od početka ove afere premijer  se pravi  neznaven. Demonstrirajući razliku u stilu između sebe i svog prethodnika.  Dok se on pravio nevješt, Milo Đukanović je od prvog dana afere Ramada označio krivca.  Do danas nije odstupio od stava da Patricija Pobrić, baš kao i niko drugi u Crnoj Gori, nema pravo da državnu imovinu čuva i brani od njega i onih koji su pod njegovom zaštitom.

U tri premijerske godine Marković je pokazao da uči. Ćista petica za Duška.  Ako ovako nastavi biće kao Milo. Naravno –ako mu dozvolimo.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dobro je da smo živi

Objavljeno prije

na

Glavni pregovarač nas uči da budemo srećni štosmo živi. Što nas Evropa uopšte prati. Što nam piše izvještaje. Jer, može se i bez toga ostati. Jedino je zaboravio da kaže da ne treba da strahujemo da će nam Evropa blokirati integracioni proces. Jer je on već blokiran. Iznutra

 

Premijer Duško Marković saopštio je u medijske mikrofone, ne trepnuviši i nekako poluljutito,  da nije pročitao najnoviji izvještaj EK o napretku Crne Gore u poglavljima  23 i 24, takozvani non paper, ali da eto, zna da je taj dokument- “generalno pozitivan”.

Buni se u tebi čuvar javnog interesa I rekao bi mu da  kao premijer jedne zemlje koja se kune u evropske integracije mora maker da čita uputstva Evrope kako da dođe do kraja tog  puta.  Ako nas stvarno tamo vodi.  Da ga za to plaćamo, a ne da nam se još i breca ako ga pitamo kako mu ide posao. Ali se sjetiš da od toga nema vajde i da je svakako  sve predstava. Domaća, ali bogami i evropska.  Jer i mi znamo, a zna i Brisel, da je Markoviću od ulaska u Evropu preče nešto drugo. I da bi taj evropski put najradije odložio. Spremaju se izbori, pa je morao da obiđe pola Crne Gore, od Pljevalja do Tivta, i obećastotine miliona eura investicija i  druga čuda.  Zato ne samo da nema vremena da čita briselska uputstva, nego mu i odgovara da što duže pregovaramo.  Jer da je ispunio sve što se traži u poglavljima 23 i 24, Marković ne bi baš mogao tako očigledno da zloupotrebljava državnu funkciju kako bi agitovao za svoju partiju. Koja, opet, ne bi mogla i četvrtu deceniju da krade izbore. Ali to je stara vjest. A ovo je priča o non paperu.

Ako se isključi mogućnost da premijer baca pasulj ili gleda u karte, nema drugog pojašnjenja za to da zna šta piše u dokumentu koji nije čitao, nego da mu je neko od podređenih došapnuo.  Ali taj neko mora biti zaista optimističan. Nije lako u posljednjim komentarima Brisela  vidijeti  „generalno pozitivnu“ ocjenu. U tome da  istrage nijesu proaktivne, da se krši Ustav kad se biraju čelnici pravosuđa, da ASK ne mrda s mjesta, da se nazaduje u medijskim slobodama…

Mogao bi to možda biti ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović. Prije par dana Darmanović je kazao je da “stoprocentno usklađujemo našu politiku sa evropskom I zadržavamo naš optimizam u tom pogledu“.

Ima još šampiona ničim izazvanog optimizma u Vladi, ali, da se ne lažemo, optimizam glavnog pregovarača Aleksandra Drljevića, prevazilazi sve dosad viđeno.  Drljević je uspio da vidi ohrabrenje tamogdje bi malo ko to mogao.  U mračnoj realnosti.

Glavni pregovarač je kazao da je najnoviji non paper ohrabrenje za Crnu Goru, jer potvrđuje da se proces  pristupanja nastavlja.

“Ovo je signal da Crna Gora ostaje u fokusu EU i da se naš napredak prati”, zaključio je.

Lako je reći da si optimističan kad zatvoriš oči.  Kao što to rade premijer ili minister Darmanović.  Da se ne kaže, kad si bahat ili lažeš, jer nije lijepo reći da državnici tako nešto rade. A i može se od toga završiti u policiji. I poslanike, a kamo li novinare, u zemlji koja “stoprocentno usklađuje politiku sa evropskom” privode jer je neki momak dok je stajao pored poslanika opsovao predsjednika države.  Koji je tog istog poslanika vrijeđao i nazivao bitangom u parlamentu. Al Đukanović prijeti patriotski, pa se to ne broji.

Drljević nas uči da budemo srećni što smo živi. Što sviće novi dan,  što nas Evropa uopšte prati. Što nam piše izvještaje. Jer, može se i bez toga ostati, zna on, kao u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji.

Jedino je zaboravio da kaže da ne treba da strahujemo da će nam Evropa blokirati integracioni proces. Jer je on već blokiran. Iznutra. Da je vlast ta koja nam ne da naprijed, da postanemo uređeno društvo. I da se on samo pravi da je glavni pregovarač. A Evropa da to sve ne vidi.

Ako je za utjehu, evropsko uređeno društvo možemobiti kakva god Evropa bila. Ali ne sa ovakvim predvodništvom. I saq nama koji ih trpimo.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pozorište lutaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zna minstar Pažin da govori istinu kad kaže  da građani nemaju povjerenje u tužilaštvo. Kao što zna da bi ga politička mutna voda odnijela kada bi uočio da je to nepovjerenje, u dobroj mjeri, posljedica tužilačkog truda da zaobiđe sve nezakonite radnje interesne grupe okupljene oko Mila Đukanovića

 

Liči na ozbiljan sukob.

Prvo je generalna direktorica Direktorata za pravosuđe u Ministarstvu pravde Marijana Laković Drašković objasnila da njihova predstavnica u Tužilačkom savjetu nije podržala izbor Ivice Stankovića za vršioca dužnosti Vrhovnog državnog tužioca, cijeneći da on ima „objektivnu odgovornost“ za stanje u Tužilaštvu i „neprimjereno ponašanje od strane njegovog najbližeg saradnika”.

Potom se kritikama na stanjetužilačke organizacije priključio i Zoran Pažin. „Treba pogledati istini u oči i reći da je nivo povjerenja u Tužilaštvo na nedopustivo niskom nivou“. Ministar pravde predviđa kako boljitku „sigurno neće doprinijeti poricanje problema ili arogancija u razgovoru na ovu temu”.

Dodatno se Pažin požalio kako Vlada nema načina da popravi uočenu anomaliju. „Danas nijedan pravni teoretičar niti praktičar ne umije da da odgovor na pitanje kojoj grani vlasti pripada Tužilaštvo u Crnoj Gori“. Takvo stanje, zaključio je, ima nezgodnu posljedicu. „Vlada je razvlašćena od svih mehanizama da utvrdi odgovornost za rezultate koje ima Tužilaštvo”.

Nijesu, dakle, krivi. Prema sopstvenom priznanju.

Ubrzo je stigao odgovor Tužilaštva. Prvo u formi saopštenja kojim su Vladi prebacili  da ona, prema normama koje su definisane Zakonom i Ustavom, i ne treba da ima mehanizme za kontrolu njihovog rada. Državnotužilačka organizacija, saznali smo iz saopštenja njenih čelnika,  „radi u interesu javnosti i odgovorna je građanima Crne Gore kojima nastoji da obezbijedi sigurno i bezbjedno okruženje“. Pa šta mari ako im to nekada i ne polazi za rukom? Važne su dobre namjere.

Kako i dolikuje, u polemiku se uključio i Milivoje Katnić, specijalni državni tajnovidac. Podsjećajući kako su on i Zoran Pažin prijatelji „onako po crnogorski“ (!?)  Katnić je kazao da je od ministra pravde očekivao pohvale, a ne kritike. Pošto su,  naveo je, spriječili neka ubistava, druga rasvijetlili, zaštitili državu od odliva novca a bankarski sistem od urušavanja… „Ja sam vam kazao šta je Pažin trebalo da kaže, a ako je nešto drugo kazao, onda je pogriješio”.

Začudo, Katnić nije pomenuo „državni udar“ i ulogu koju je SDT imalo u očuvanju vladajuće uloge DPS i nakon posljednjih parlamentarnih izbora.

I nije jedini koji „zaboravlja“. Svi akteri ovog igrokaza trude se da prećute suštinu „dramskog zapleta“ – njih najčvršće povezuje baš ono što jedni drugima javno zamjeraju. Ministar zna da nije otkrio toplu vodu konstatacijom o nedopustivo niskom povjerenju u Tužilaštvo. Baš kao što zna da bi ga politička mutna voda odnijela kada bi primijetio je to nepovjerenje, u dobroj mjeri, posljedica evidentnog truda tužilaštva da zaobiđe sve nezakonite radnje interesne grupe okupljene oko predsjednika Mila Đukanovića.

Afera Telekom sudi se bez prve sestre. Limenka prvog brata nije ni došla na sud. Stankovićev sekretar je u pritvoru, Đukanovićev na funkciji, odakle – nakon što smo ga vidjeli kako tuđe pare stavlja u džep – u Tužilaštvo može da uđe „i kroz dimnjak“ (citat M.Katnić). Istovremeno, iz Vlade VDT podsjećaju na „objektivnu odgovornost“  a  predsjednika države i vladajuće partije predlažu za novi mandat. Pošteno?

Za optužbe koje je na račun Stankovića izrekao odbjegli tajkun Duško Knežević nijesmo dobili dokaze. Na drugoj strani, objelodanjeni računi svjedoče kako je Đukanovićeve dugove podmirivao vlasnik dvije banke koji je opljačkao svoje deponente. I plaćao mu putovanja po svijetu, u cilju vlastite promocije.

Može se postaviti i sljedeće pitanje: nije li i Ivica Stanković, poput Duška Kneževića, pomislio da za njega, zbog usluga koje je napravio Đukanoviću i njegovima, ne važe pisana pravila i moralne norme? To pitanje, međutim, neće i ne smiju postaviti ni u tužilaštvu ni u Vladi.

Ne može se, istovremeno, pozivati na pravo i pravdu i zaklinjati na vjernost Đukanoviću. Kao što ne ide da se navodna nezavisnost brani od onih kod kojih se uredno aplicira za novi stambeni kredit.

Koliko god potraje ta, što bi vođa rekao, „interesna dobrovoljnost“, njen kraj je poznat. Poput potrošenog svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića, neko će negdje „izručiti“  statiste iz zarobljenih državnih institucija. Ili ih odbaciti kao pohabane lutke. Vođu i glavne glumce, sa pozornice moramo skinuti mi.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo