Povežite se sa nama

HORIZONTI

UKRAJINSKO-RUSKI SPORAZUM O DEBLOKADI IZVOZA ŽITARICA: Žito kao oružje u ratu – već viđeno

Objavljeno prije

na

Sporazum će biti na snazi 120 dana uz mogućnost obnavljanja i njime su djelimično ublaženi strahovi od globalne krize na tržištu hrane. Mnoge siromašne afričke i azijske zemlje su kritično zavisne o žitaricama iz Ukrajine i Rusije, čije nestašice povlače opasne političke i bezbjednosne rizike. Ukrajini će izvoz žitarica, ukoliko zaživi, donijeti preko potrebne devize za budžet i ogromne izdatke za odbranu zemlje

 

Kijev i Moskva potpisali su 22. jula u Istanbulu sporazum poznat kao Crnomorska inicijativa koji treba da osigura izvoz ukrajinskog žita preko crnomoskih luka Odese, Čornomorska i Južnjija. Sporazum je, nakon dugih i neizvjesnih pregovora, potpisan uz posredovanje Turske i Ujedinjenih nacija (UN) i postaće operativan u narednih nekoliko sedmica. Ukrajina ima 25 miliona tona žitarica čiji izvoz je spriječen usljed ruske agresije i pomorske blokade crnomorske obale. Sporazum će biti na snazi 120 dana uz mogućnost obnavljanja i njime su djelimično ublaženi strahovi od globalne krize na tržištu hrane usljed nedostatka i visokih cijena. Mnoge siromašne afričke i azijske zemlje su kritično zavisne o žitaricama iz Ukrajine i Rusije, čije nestašice povlače opasne političke i bezbjednosne rizike u tim državama.

Ukrajini će izvoz žitarica, ukoliko zaživi, donijeti preko potrebne devize za budžet i ogromne izdatke za odbranu zemlje. Mjesečni deficit iznosi oko 5 milijardi dolara koji sada velikim dijelom pokriva Narodna banka Ukrajine (NBU) štampanjem novca (neodrživim na duže staze). NBU je do sada štampala hrivne u vrijednosti od gotovo 7.7 milijardi dolara. Međunarodne banke i zapadne zemlje su obećale 29 milijardi dolara pomoći, mimo vojne opreme i naoružanju. Zbog raznih birokratskih prepreka i otezanja Ukrajina je do sada primila svega 12.7 milijardi dolara. NBU je 2. juna podigla kamatne stope na opasnih 25 odsto kako bi kontrolisala inflaciju ali time istovremeno pojačavši gušenje ekonomije. Onda je 21. jula Centralna banka devaluirala nacionalnu valutu za 25 odsto. Predsjednik Volodimir Zelenski je počeo sa velikim čistkama u službama bezbjednosti ali i ekonomiji u cilju obuzdavanja ogromne korupcije od koje pate skoro sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i Balkana koje slijede ruski mafijaški model tranzicije. Kao znak da kreditori mogu računati na borbu protiv korupcije, Zelenski je oduzeo državljanstvo Ihoru Kolomojskom i još dvojici oligarha. Nije nemoguće da Amerika zatraži izručenje Kolomojskog u sklopu postojeće istrage Federalnog istražnog biroa (FBI) o masovnom pranju novca.

Potpisani sporazum će donijeti koristi i Rusiji, jer je u Istanbulu potpisano i „uklanjanje raznih ograničenja na izvoz ruskih poljoprivrednih proizvoda i đubriva“. Zahvaljujući izvozu žitarica i oružja (uz raniju komunističko-boljševičku ideologiju) Rusija ima značajan uticaj na nekoliko velikih zemalja Afrike i do sada nijedna afrička zemlja se nije pridružila sankcijama Kremlju.

Sami sporazum je tehnički interesantan. Savjetnik ukrajinskog predsjednika Mihailo Podoljak je objasnio da su Ukrajina i Rusija potpisale odvojene sporazume jer po riječima Podoljaka „Ukrajina ne potpisuje nikakve dokumente s Rusijom“. Kijev je potpisao sporazum sa Turskom i UN-om, dok je Rusija potpisala isto kao odvojeni dokument. Ubrzo slijedi organizacija „Kontrolnog centra u Istanbulu“ od zvaničnika UN-a, Turske, Rusije i Ukrajine. Podoljak je naglasio da nijedan ruski zvaničnik neće biti stacioniran u naznačenim lukama. Brodovi sa žitom ne treba da imaju rusku pratnju. Ukrajina je postavila mine u priobalnom području kako bi se zaštitila od ruskih napada tako da se očekuje da će ukrajinski navigatori provući brodove kroz teritorijalne vode.

Generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš je pozdravio potpisivanje uz nadu da će to „dovesti do stabilizacije globalnih cijena hrane i olakšanje zemljama u razvoju koje su na ivici bankrota i ljudima na ivici gladi“.

Ukrajina se do sada oslanjala se na željezničke, drumske i riječne rute. Ipak izvoz žita je pao za 44 odsto u odnosu na isti period 2021. Jedan od najvećih problema alternativnih ruta je željeznica koja je različitog kolosijeka od evropskog. Žito mora biti prebačeno u evropske vozove na granici sa Poljskom, što odugovlači proces izvoza. U Rumuniju se ukrajinski poljoprivredni proizvodi izvoze željeznicom u rumunske riječne luke na Dunavu i onda se ukrcavaju na barže kojima se prevoze do glavne rumunske luke Konstanca, koja je sada ključno izvozno čvorište za ukrajinsko žito.

Dan nakon potpisivanja sporazuma Rusija je ispalila četiri krstareće rakete Kalibr na luku Odesa gađajući terminal i skladište žita pod izgovorom napada na „vojne mete“. Osim upozorenja da se Rusija i dalje pita u svemu, analitičari na Zapadu smatraju da je napad izveden i radi održavanja visoke cijene žitarica koje će sada donositi dodatne prihode Rusiji. Napad podrazumijeva i neizvjesnosti ukrajinskog izvoza morskim putem uprkos potpisima.

Čini se da je to obrazac koji će Kremlj slijediti i sa drugim robama koje izvozi, prvenstveno sa gasom čiji protok je ove sedmice opet smanjen na svega 20 odsto. Time otpadaju evropski planovi da tankovi sa gasom budu napunjeni 80 odsto do kraja oktobra pred početak grijanja. EU je natjerana na restrikcije potrošnje (15 odsto za sada) i traži skupe alternative. Strategija ruskog vladara Vladimira Putina u manipulaciji isporuka strateških roba je do sada odlično djelovala. On ima diplomatski uticaj koji koristi u održavanju visokih cijena datih roba čime nadoknađuje gubitke usred smanjenih isporuka. Zapad je natjeran da pravi izuzetke u sopstvenom režimu sankcija dopustivši ruski izvoz žitarica, što je bio i ključni ruski zahtjev u pregovorima.

Valja se podsjetiti da je ukrajinsko žito bilo instrument genocida koji je Moskva počinila nad ukrajinskim narodom 1932. i 1933. godine. Kremaljska vrhuška, na čijem čelu je bio Josif Visarionovič Staljin, je u cilju slamanja ukrajinskog nacionalnog identiteta prvo sprovela masovnu kolektivizaciju poljoprivredne zemlje radi uništenja privatnog vlasništva, „kulaka i kontrarevolucionara“. Kolektivizacija je bila praćena masovnim likvidacijama i slanjima u sibirske logore svih onih koji su se usudili i prigovoriti. Računa da je samo proces „kolektivizacije“ odnio oko 1,5 miliona ukrajinskih života. Osnovana su velika državna poljoprivredna gazdinstva – tzv. kolhozi,  kojima su upravljali nesposobni boljševički partijski i policijski kadrovi. Proizvodnja žita je doživjela slom za koji su optuženi strani agenti i ukrajinski seljaci. Moskovske vlasti su nametnule ogromne kvote žita koje seljaci nisu ni teorijski mogli isporučiti. Nakon toga bi u naselja dolazile jedinice zloglasnog NKVD-a i Crvene armije koje bi konfiskovale svo žito i hranu uključujući i ono za sopstvene potrebe stanovništva i opasavale mjesta bodljikavom žicom i stražama kako niko ne bi mogao izaći. Time je izazvana vještačka glad ili Holodomor (usmrćivanje glađu) od koje je, prema procjenama, samo u Ukrajini umrlo oko 4 miliona  Ukrajinaca. Moskovske vlasti se nisu zadovoljile genocidom u Ukrajini već su organizovale izgladnjivanje do smrti i na teritorijama južne Rusije gdje su živjeli etnički Ukrajinci (Kuban i dolina Volge). Meta su postali i etnički Kazahstanci koji se isto nisu uklapali u koncept anacionalne rusificirane mase proletera.

Kremlj je tada odbio ponude Lige naroda (preteče UN-a) i Crvenog krsta da dostavi pomoć u hrani tvrdeći da nema gladi i da se radi o neprijateljskoj propagandi. Na kongresu Komunističke partije u januaru 1934. Staljinov namještenik za Ukrajinu Pavel Postišev se pohvalio „drugovima i drugaricama“ da su mladi komunisti iz drugih republika rado odazvali pozivu za „uništenje ukrajinskih nacionalista, kontrarevolucionara i ološi da ih dotuku bez straha“.

U oblastima Donbasa, juga u sjeveroistoka Ukrajine koje su posebno pogođene Holodomorom, organizovano je naseljavanje ruskog i bjeloruskog proletarijata kako bi se izmijenila etnička struktura stanovništva.

Etnička struktura u korist Rusa će biti izmijenjena i na Krimu kada su u proljeće 1944. godine, pod izgovorom „kontrarevolucije i saradnje sa njemačkim okupatorom“ protjerani autohtoni Krimski Tatari. NKVD je, po naređenju Staljina, protjerao 190.000 Tatara (uključujući i članove komunističke partije i pripadnike Crvene armije) i prebacio ih u željezničkim vagonima za stoku najvećim dijelom u logore u centralnoazijskom Uzbekistanu. Tokom deportacija je umrlo i/ili bilo ubijeno oko 8.000 Tatara dok ih je kasnije još nekoliko desetina hiljada stradalo u jezivim uslovima u logorima. Iako je Staljinov nasljednik Nikita Hruščov priznao zločine etničkih deportacija, ostala je na snazi uredba kojom se zabranjivao povratak Tatara na Krim sve do raspada SSSR-a.

Rusija kao pravna nasljednica nikada nije obeštetila Tatare ili im vratila oduzetu zemlju. Odgovorni za deportacije i smrti nikada nisu procesuirani. Hruščov je postao poznat jer je Krim izdvojio iz sastava Ruske Federacije i pripojio ga Ukrajini u januaru 1954. godine, dijelom iz ekonomskih razloga, jer se Krim naslanjao na Ukrajinu i njenu ekonomiju, a dijelom da bi se povećao procenat ruskog stanovništva u Ukrajini jer su Ukrajinci uvijek bili sumnjičeni za separatizam i nacionalnu posebnost. Nakon protjerivanja Tatara, vlasti na Krimu su forsirale naseljavanje Rusa i rusifikaciju oblasti. Po raspadu SSSR-a, Rusija je Budimpeštanskim memorandumom iz decembra 1994. godine priznala i garantovala ukrajinski teritorijalni integritet nad Krimom koji je dobio autonomiju, dok je ruska Crnomorska flota zadržala svoje baze na Krimu. Zauzvrat, Ukrajina se odrekla sovjetskog nuklearnog arsenala na svojoj teritoriji u korist Rusije (oko 5.000 bojevih glava uz najmodernije interkontinentalne rakete toga doba). Posljednja raketa je isporučena Rusiji u maju 1996. godine. Danas mnogi Ukrajinci žale što se njihova zemlja odrekla nuklearnog oružja (zajedno sa Kazahstanom) jer se Rusija u suprotnom sigurno ne bi usudila napasti.

Mrziteljska retorika prema Ukrajincima ovih dana opet dobija na snazi. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je nedavno izjavio da je cilj agresije i promjena vlasti u Kijevu uz instaliranje marionetskog režima kakav je postojao za vrijeme svrgnutog kleptokratskog predsjednika Viktora Janukoviča. Zamjenik Savjeta sa bezbjednost Ruske Federacije i bivši predsjednik Dmitrij Medvedev je na Telegramu objavio mapu Ukrajine koja je svedena na oblast oko Kijeva dok bi Rusija anektirala kompletnu crnomorsku obalu sve do Rumunije i Moldavije i istok zemlje. Medvedev je velikodušno ponudio da Mađarska i Poljska takođe anektiraju zapadne djelove Ukrajine. On je ranije izjavio da „mrzi Ukrajince jer su degenerici i gadovi“ i da će „sve učiniti da nestanu“.

Sovjetski Savez je avgusta 1939. godine potpisao pakt sa nacističkom Njemačkom, kojim je dogovorena zajednička agresija i komadanje Poljske, kao i okupacija baltičkih zemalja, Rumunije i Finske. Putin je nekoliko puta branio pakt sa Hitlerom dok su bliski Putinovi saradnici tokom agresije na Ukrajinu forsirali govor mržnje i protiv Jevreja. Nakon što je moskovski glavni rabin morao napustiti zemlju zbog pritisaka da podrži rat, nedavno je Ministarstvo pravde Rusije zatražilo od moskovskog suda zatvaranje Jevrejske agencije (koja pomaže u procedurama ruskim Jevrejima koji žele imigrirati u Izrael) zbog navodnih „pravnih neregularnosti“. Ročište je zakazano za 28. jul.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SVJEDOČANSTVO MASAKRA KOSOVARA U BARU 1945.: Nesuočavanje Crne Gore sa mrljama prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor ekskluzivno donosi svjedočanstvo o masakru u Baru mahom nad kosovskim Albancima koje je napisao prije smrti predratni komunista i partizanski borac Vaso Markov Vujović iz sela Čukojevići, cetinjska opština. Autobiografska skripta je ustupljena od strane porodice Monitoru i crnogorskoj stručnoj javnosti u nadi boljeg razumijevanja ovog i drugih događaja kojima je bio očevidac

 

 

Drugog aprila ove godine čelnici nacionalnih vijeća Albanaca i Bošnjaka u Crnoj Gori su održali komemoraciju u Baru i položili vijence na javnosti malo poznato stratište. Obilježeno je 80 godina od masakra nekoliko stotina muškaraca sa Kosova (mahom Albanaca i manje  Bošnjaka) koje su partizanske vlasti namjeravale poslati brodovima na front u Istru. Komemoracija je maltene prošla nezapaženo od države i njenih medija. Nije prvi put. Prošle godine je potpuno ignorisano 100 godina od mirnodopskog masakra nekoliko stotina Bošnjaka svih uzrasta i oba pola u Šahovićima (opština Bijelo Polje). Prosrpske stranke koje su forsirale svoje narative kroz rezolucije, su prve odbacile rezoluciju o Šahovićima u Skupštini. To je bio jasan signal da ni rezolucija o Kosovarima nema šanse.

Aktivista za ljudska prava Aleksandar Saša Zeković je krajem marta ove godine podnio krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) protiv, za sada nepoznatih, pripadnika i starješina Desete crnogorske udarne brigade. Oni se terete za zločin protiv čovječnosti, ratni zločin i zločin protiv ratnih zarobljenika “na način što su iz vatrenog oružja ubili najmanje 452 osobe, a njih najmanje 104 ranili”. Zeković je imao brojne razgovore sa zvaničnicima kako bi “iskazali odgovorajuće poštovanje prema nevinim i civilnim žrtvama iz Drugog svjetskog rata i poratnog perioda”. Ljudi su stradali iz ideoloških ili klasnih razloga, ličnih motiva egzekutora, nediscipline ili zbog revolucionarnog žara nekih komunista.

Naša javnost je posljednjih godinu pod navalom istorijskog revizionizma i protivzakonitog veličanja nacističkih kvislinga i zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Glavni nositelji selektivnog pamćenja i revizionizma su vladike SPC-a u Crnoj Gori i u nešto manjoj mjeri prosrpski političari. Nekima je izgleda sinulo da su alatke u rukama srbijanske Prve familije i njihove državne bezbjednosti pa su smanjili zapaljivu retoriku. Drugi su nastavili po starom uz javne žalbe da se ne govori o komunističkim zločinima.

Monitor ekskluzivno donosi svjedočanstvo o masakru koje je napisao prije smrti predratni komunista i partizanski borac Vaso Markov Vujović iz sela Čukojevići, cetinjska opština. Autobiografska skripta je ustupljena od strane porodice Monitoru i crnogorskoj stručnoj javnosti u nadi boljeg razumijevanja ovog i drugih događaja kojima je bio očevidac.

Vujović piše da je Deseta brigada u osvit tragedije raspoređena duž Primorja od Kotora do Bojane i prema Skadru. Štab brigade je bio na pristanu u Novom Baru dok je on dužio radio stanicu.

“U Bar su poslije nekoliko dana počeli da pristižu od Skadra Kosovci…koje su naše jedinice poslije teških borbi na… Kosovu i Metohiji opkolile i zarobile, oko 40.000”. To su bile jedinice koje su se borile sa Njemcima ali koje nisu htjele odstupiti sa njima nego su ostale na Kosovu. Nove vlasti su ih mobilizirale i krenule slati na front maršem preko Prizrena i Skadra u Bar pa “brodovima za Hrvatsku i Istru”. Kada je počelo prebacivanje “već je stiglo… oko 5.000 ovih Kosovaca” piše Vujović. Smješteni su u zgradu Monopola a počele su pristizati i “ostale kolone tako da ih je bilo tog dana u Baru oko 12.000”.

Vaso Vujović navodi da je  dok je bio kod radio stanice čuo pucanj puške. Nakon nekoliko sekundi još jedan pucanj. Došao je do vrata Monopola da vidi šta se dešava. Rečeno je “kako je jedan Kosovac ubio jednog našeg sprovodnika ispred ulaska u Novi Bar”. Kosovar je, uz pomoć drugog, oteo pušku od sprovodnika koji je stajao sa strane i ubio ga. Nakon toga su drugi sprovodnici ubili Kosovara. Kolona je onda nastavila put i ušla u dvorište Monopola koje je bilo već prepuno. Kada je Vujović ušao u avliju primijetio je “uzburkanost kod Kosovaca”.

U avliji su bili poručnik OZNE Radomir Đukić i Ivo Vukotić, zamjenik komandanta bataljona sa još jednim partizanom. Vezali su drugog Kosovara koji je pomogao ubijenom u otimanju puške. Onda je on počeo vikati “na njihovom jeziku, izgledalo je kao da poziva u pomoć”. Ispalo je da jeste jer su se Kosovari okupili oko partizana a oni koji su bili u zgradi su izašli na prozore. “Odjednom iza ovog povika počeše da se razilaze oko nas, oni sa prozora miču se, već nam je sumnjiva stvar” dalje piše Vujović. Iznenada je sa prozora među partizane doletila ručna bomba. Uspjeli su se razmaći prije eksplozije tako da niko nije pogođen. “Komandant brigade sa nekoliko oficira iz štaba brigade bili su pred samim vratima od Monopola, pored kunete (jarka) s one strane ceste prema moru na trotoaru”. Odmah nakon prve bombe doletila je i “druga bomba iz stroja (kolone) pred vratima Monopola na našeg komandanta brigade i oficire”. Srećom, eksplodirala je u kunetu (jarku) ne pogodivši nikoga. “U istom krenula je jedna grupica Kosovaca… na našeg puškomitraljesca Boška Martinovića, koji je bio, odmah lijevo od komandanta brigade Nikole Živkovića i onih oficira, postavio puškomitraljez”. Masa je pojurila da otme oružje. Živković je naredio da se ne puca, ali Martinović, u strahu da će Kosovari zgrabiti cijev mitraljeza je “odmah opalio rafal… i ubio Kosovce koji su htjeli da mu ga otmu”. “Odjedanput su iz stroja Kosovci bacili nekoliko bombi”. Partizanske jedinice su već bile u pripravnosti a u pomoć je stigla i mornarička jedinica. “Sa svih strana zapucala su razna automatska oružja, mitraljezi… šarci i bombe”. Vujović, i još navedena trojica se nalaze izolirani u avliji Monopola. Partizani su sa svih strana otvorili vatru na Monopol i “ne znaju da se mi tu nalazimo”. “Počeli su (pucati) od onda i iz kuća oko Monopola, sa prozora” piše Vujović. Oko njih padaju mrtvi u avliji dok oni čekaju da ih partizani uoče i istovremeno paze na Kosovare da ne krenu na njih.

“Krenuli smo prema ulaznim vratima Monopola, ali na vratima je bila naslaga od jednog metra mrtvih… kako su ono jurnili na vrata naši su osuli vatrom… Zastali smo malo pored vrati da bi se glavna vatra sa vrata prebacila… i u međuvremenu iskoristili priliku da preko gomile lješeva prijeđemo u hodnik od Monopola. Čitavo dvorište bilo je zastrto mrtvima, hodnik skroz. Između gomile mrtvih, na vratima i hodnikom, bilo je i ranjenih koji jauču.” Vujović navodi da su njih trojica imali samo pištolje dok četvrti nije imao ništa. “Očekujemo kad će nas ubiti naši… očekujemo kad će Kosovci navaliti na nas”. Uperili su pištolje u Kosovare koji su željeli vani “misleći da su se njihovi latili oruđja i da im pomognu, kao i da bi se spasili od eventualnog strijeljanja kada prestane vatra.” “Nama se učinilo da je takvo stanje trajalo dugo”, velik je bio i sekund. Nakon pola sata je vatra počela jenjavati. Tada su dozvali partizane rekavši da su njih četiri unutra. Istovremeno Kosovari traže od četvorke besu da će ostati u životu. “Govorili smo besa je (od nas) samo ne mrdajte iz mjesta, ne pokušavajte na izlaz, mi garantujemo za sve vas.” Zamjenik komandanta bataljona Vukotić je rekao da će izlaziti jedan po jedan preko gomile leševa. Partizani su motrili na prozore Monopola. Kada su izašli u avliju “nigdje nisi mogao ugazit na zemlju” jer je sve bilo pokriveno leševima, piše Vujović.

“Grozno je to bilo pogledati, bilo ih je koji su jošt živi, koprcaju se, jauču”. Kada su izašli iz avlije, prizor je bio isto jeziv. “Mogao si da vidiš samo mrtve po cesti, jedan preko drugog se isprebacali… ne vidiš ceste od lazine (mnoštva) mrtvih skroz do mostića za ulaz u Novi Bar. Potoci krvi iz ceste otiču u kunetama.” Neki Kosovari su se uspjeli domoći kuća u pokušaju bijega dok je bataljon iz Starog Bara odmah opkolio područje da ne umaknu.

Nove kolone Kosovara koje su pristizale (preko Skadra) kad su vidjele gomile mrtvih i ranjenih počele su glasno klicati partizanima i Titu u nadi da neće proći kao prethodni. Nove dolazeće kolone su partizani temeljno pretresali. Vujović navodi da je pronađeno više od 300 bombi, 60 pištolja i nekoliko kama koje su provukli tokom zarobljavanja i sprovođenja u sastav NOVJ.

Kad se sve stišalo, “naši bolničari i bolničarke su odmah uz pomoć ostalih partizana, počeli da prenose u bolnici ranjene Kosovce… bilo je mnogo ranjenika” i onih kojima nije bilo pomoći. Sve je činjeno da se što više njih spasi.

Isto veče kada se bolnica punila ranjenima “naši partizani prikupljali su na željezničkoj… lješeve Kosovaca, utovarivali ih u vagone… sakupljeno ih je oko 700… puna četiri vagona naslaganih mrtvih Kosovaca” piše Vujović. Mrtvi su “odvezeni željeznicom, i negde ispod Sutormana izručeni, nasuti benzinom i zapaljeni, pošto se nije imalo vremena i ko je mogao tu masu zakopat”. Neki su prije utovara leševa pljačkali što su našli, iako je bilo strogo zabranjeno. Vujović ističe da ne bi ništa uzeo i da nije bilo zabranjeno.

Kasnije su preživjeli Kosovari ispitivani kako je došlo do svega. “Zaključeno je da je kroz njih uz put strujala četnička propaganda… neko im je rekao hoće da vas odvezu morem i pobacaju u more. Neće na vas da troše metke… (ili) hrane vas u zatvoru”. U Baru su vidjeli mnoštvo brodova i proširila se priča da je strah opravdan. Uz procjenu da nema puno partizana pobuna se učinila izvodljivom.

“Tako se završila čitava ova tragedija” završava autor uz naglasak da “nikad u težem škripcu niti situaciji nijesam do danas bio”.

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SMJENA NAČELNIKA BIA I NOVI PRITISCI SRPSKOG SVETA NA CRNU GORU: Šef je nezadovoljan – pojačaj tempo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz  reakcija medija bliskih šefu režima  može se  zaključiti da je, do skoro u nebesa uzdisan zbog vjernosti Vučiću, Parezanovic  pao u nemilost i ubraja se u one koji su nelojalni i povezani sa stranim službama. Mnogo toga se zamjera drugu Marku. Nezvanično, Monitor saznaje iz nekoliko izvora u diplomatskoj zajednici u Beogradu, da je osim Parazanovićeve blamaže kod kuće Vučić nezadovoljan i sa njegovim učincima u Crnoj Gori i da je to jedan od razloga njegove smjene. Novi načelnik Vasiljević je već dobio upute kako da se intenzivira rad u Crnoj Gori i pojača opstrukcija ka putu u EU

 

 

Mediji u Srbiji su  7. decembra objavio vijest o smjeni Marka Parazenovića, načelnika operative Bezbedonosno informativne agencije (BIA) i de fakto njenog prvog čovjeka. Od režimskih medija informaciju je razglasio žuti Informer čiji vlasnik i glavni urednik Dragan Vučićević je osoba iz najužeg kruga predsjednika Aleksandra Vučića. Informer je o smjeni pisao afirmativno dodavši da je postavljenje Nikole Vasiljevića na Parezanovićevo mjesto “dočekano s odobravanjem” pozivajući se opet na režimsku Republiku. Informer citira neimenovanog sagovornika iz BIA-e: “Nema, verujte mi, čoveka među nama koji se nije obradovao…unutar BIA-e koji su lojalni svojoj državi i žele joj sve najbolje”. Izvor posebno ističe : “ Nikola nije povezan ni sa jednom stranom službom, što se, nažalost, ne može reći za neke druge (čelne) ljude”. U  sigurnosnim službama. “Vasiljević je uvek radio strogo u interesu svoje zemlje” je zaključak sagovornika. Iz ovoga  se može zaključiti da je, do skoro u nebesa uzdisan zbog vjernosti Vučiću, Parezanovic sada pao u nemilost i ubraja se u one koji su nelojalni i povezani sa stranim službama.

Smjena Parezanovića je samo jedna u nizu čistki i manija koju braća Vučić posljednjih  mjeseci sprovode u vojsci, policiji i tajnim službama iako po zakonu oni nemaju te nadležnosti. Radar je krajem oktobra objavio, pozivajući se na neformalne razgovore sa donedavnim službenicima BIA-e, da je više od dvije trećine kapaciteta Agencije stavljeno u funkciju pronalaženja i eliminacije potencijalnih „dezertera“ iz redova režima.

Direktor BIA-e Vladimir Orlić je prošle godine uručio Vučiću Zlatnu medalju za zasluge prvog stepena povodom Dana službe. Orlić je tada predsjedniku (koji po ustavu ima samo ceremonijalne ovlasti) “pre svega i pre svih” zahvalio na “podršci koja je bila za nas najznačajnija”. “Najdraži gost” i borac protiv obojenih revolucija se ove godine nije pojavio na proslavi BIA-a. Desetak dana prije toga,  na  televiziji je poručio da “za prvih sedam meseci nismo imali nijedan snimak sa plenuma od BIA-e i MUP-a… kompletna operativa nije samo zakazala, nego ili ćutala, ili direktno radila za drugu stranu“. Mnogi su prepoznali da Predsjednik cilja na Parezanovića koji mu je ranije bio osoba od najvećeg povjerenja. Nezvanično, mnogo toga se zamjera drugu Marku. Srbija je posljednju godinu bila suočena sa  masovnim demonstracijama i studentskim blokadama zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu. Sve su veće pukotine i nezadovoljstvo u državnim službama i pravosuđu zbog galopirajuće korupcije i preuzimanja državnih službi od strane kartela bliskih vladajućoj porodici.

Na Kosovu su sigurnosne službe razbile narko – špijunske operacije BIA-e, zatvorile pet laboratorija za drogu i 16 švercerskih ilegalnih prekograničnih puteva koje su, po riječima kosovskog premijera, koristili kriminalci bliski vrhu Srbije. U septembru 2023. je spriječen upad narko – terorističke grupe iz Srbije opremljene najmodernijim naoružanjem Vojske Srbije (što je utvrđeno upoređivanjem serijskih brojeva). Ove godine je uhapšeno sedam agenata srpske službe na Kosovu od kojih je četvoro albanske nacionalnosti. Otkrivanje kampa za obuku proruskih paravojski u selu Radenka blizu Manastira Tumane koji su spremani za destabilizaciju Moldavije je bio hladan tuš za režim.

Najveća kompromitacija za braću Vučić je bila objava Sky prepiski u KRIK-u. U njima Parezanović pod kodnim imenom Markus posreduje kod svemoćnog Oskara (za koga opozicija i nezavisni mediji nemaju dileme da se radi o Vučiću) da se utiče na pravosuđe kako bi se osigurale povlastice narko bosu Darku Šariću. Na kraju je izdejstvovano oslobađanje Šarića koje je kasnije pokvareno novim materijalima iz kojih se vidi da je koordinirao narko poslove i ubistvo suparnika iz zatvora u kome je tobože bio pod stalnim video nadzorom.

Nezvanično Monitor saznaje iz nekoliko izvora u diplomatskoj zajednici u Beogradu, da je osim Parazanovićeve blamaže kod kuće Vučić nezadovoljan i sa njegovim učincima u Crnoj Gori i da je to jedan od razloga njegove smjene.

Večernje Novosti koje su krajem avgusta 2024. godine objavile hagiografski (svetačko žitije) tekst o Parezanoviću sada nisu objavile ni riječ o njegovoj smjeni.  Taj list kojim upravlja Miloševićev ratni propagandista Milorad Vučelić, je imao  velike hvale za Parezanovićeve učinke u Crnoj Gori. Istican je snažan uticaj Parezanovića i BIA-e na ovdašnju Srpsku crkvu (SPC), učinke u srbijanizaciji naše zemlje pred popis stanovništva i nastojanja da se vrati u zagrljaj Beograda. Rezultati popisa su zvanično obradovali velikosrpske šoviniste i kriminalne kartele, ali se kroz neformalne signale i reakcije moglo naslutiti da su očekivali puno više. Aktivnosti BIA-e su nastavljene i nakon popisa ali su se i tu pojavile pukotine i znaci nedovoljne lojalnosti srbijanskom gospodaru i od strane onih koji se izjašnjavaju kao Srbi.

Ovu godinu je obilježila teška instrumentalizacija dijela Srpske crkve u Crnoj Gori u propagiranju istorijskog revizionizma i veličanja nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Kao  nositelj i propagator velikosrpskog fašizma, u prvi plan je došao episkop budimljansko – nikčićki Metodije Ostojić koji je od strane Srbije uzdignut na nivo “mitropolita”. Promaknuće je stiglo nakon što je do tada glavni SPC arhijerej mitropolit crnogorsko – primorski Joanikije Mićović potpisao protestno pismo sa još petoricom drugih episkopa zbog pljuvačkog rječnika Patrijaršije i vlasti protiv studenata. Slijedilo je omalovažavanje Joanikija i gomila parastosa četnicima, veličanja njihovih “podviga” i podizanje spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru.

Metodije je isturen kao glavni terenski operativac. U cirkusu oko uklanjanja spomenika uočeno je i prisustvo kriminalaca i saradnika BIA-e. Spomenik se kasnije obreo u beranskom manastiru i volšebno nestao. Na pitanje inspektora gdje je spomenik, Metodije je odgovorio, kako prenose kragujevački Pogledi: “Krijem ga u svom srcu. Ako hoćete do Pavla Đurišića moraćete prva da isčupate moje srce“. Parezanović je očito našao način da prvi dođe do pomračenog srca ovog tobože Hristovog arhijereja. Barski paroh Jovan Plamenac je u aprilu 2023. javno progovorio kako vlast i BIA obrađuje i upravlja s episkotom SPC-a. Vučić je „na sjednici (arhijerejskoga) sabora, iz svoje tašne izvadio kompromitujući materijal, koji mu je pripremila BIA i rekao episkopima ponaosob: ovo si radio, ovde si snimljen”. Za sada se ne zna šta je privoljelo Metodija da se odrekne amfilohijevskog nasljeđa ali njegov rastući politički angažman je veoma indikativan. No on nije uspio okupiti ni veliku masu tobožnjih “vjernika” niti glavne srpske CG političare u Gornjem Zaostru. Kasnije su se neki od njih se žalili, po neformalnim kazivanjima zapadnih diplomata, da im je u Zaostru “bila pripremljena klopka” od ljudi bliskih Vučiću. Kasniji protesti i napadi na turske imigrante i njihove radnje su takođe široko percipirani kao novi pokušaj Parezanovića da ugrozi stabilnost i put ka EU.

Novom naletu revizionizma i veličanja četništva se pridružio i, do sada percipiran kao umjeren, podgorički paroh Gojko Perović. U njegovom javnom reagovanju povodom emisije Načisto na TV Vijestima Peroviću je zasmetalo to što se četnici   negativno prikazuju i što se ne(dovoljno) priča o komunističkim zločinima. Ranije mu je  zasmetao transparent domaćih navijača na utakmici sa Hrvatskom – “Ustaše i četnici – zajedno ste bježali”. Po Peroviću, četnici i ustaše uprkos moru dokumenata  nemaju ništa zajedničko.  Perović je početkom maja dao drugačiju izjavu, nakon Joanikijevog parastosa Đurišiću u Lijevča Polju, BiH. Poručio je da je mitropolit pogrešno shvaćen. “Svjesni smo da način na koji je Mitropolit hvalio Đurišićeva dobra djela, što se čini na sahrani, pomenu svakom pokojniku, zvuči prenaglašeno i neprimjereno, pogotovo u kontekstu zločina koje je Đurišićeva vojska učinila godinama prije svog sopstvenog stradanja”. Ali “niti je mitropolitova namjera bila da veliča zločine, niti da ih skriva”.  Da li je i šta se u nekoliko mjeseci promijenilo kod ovog sveštenika ostalo je nejasno.

Novi načelnik Vasiljević je već dobio upute kako da se intenzivira rad u Crnoj Gori i pojača opstrukcija ka putu u EU. To je u srijedu indirektno obznanio i inostrani ministar Marko Đurić na mreži X. U reakciji na poziv Milojka Spajića da sav region uđe u EU Đurić je upozorio na “spremnost pojedinih političara u regionu (tj. Spajića) da pokažu da se odriču rodbine i komšiluka” ili prevedeno Srbije kao gospodara. Po Đuriću odricanje od Srbije “neće ubrzati bilo čiji put u EU”. “Najbolji smo kada jedni druge podržavamo, a ne kada se međusobno poredimo” zaklučio je Đurić.

Dosadašnjih 100 i kusur godina “podrške” beogradskih vlasti skupo su stajale Zapadni Balkan.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

OPERACIJA LUGANSK I DOMAĆI RUSKI PLAĆENICI: Zastita nacionalne bezbjednosti ili nova predstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema tačnih podataka koliko se crnogorskih građana bori na strani Rusije protiv Ukrajine ali neformalno kruže informacije da ih je oko desetak i još toliko onih koji su porijeklom iz Crne Gore. Informacije o broju poginulih su još nedostupnije. Monitor je pričao sa porodicom jednog poginulog iz Crne Gore. Po njihovim riječima on je bio radnik na građevini u Moskvi kome je istekla dozvola za rad i boravak. Nakon što je inspekcija ustanovila da radi ilegalno ponuđena mu je mogućnost odlaska na front kao radnika na fortifikacijama koje Rusija gradi u okupiranim djelovima Ukrajine. Alternativa je bila deportacija u Crnu Goru ili Srbiju (jer ima oba pasoša)

 

 

Prošlog  četvrtka osvanula je vijest iz Uprave policije (UP) da je u saradnji sa Višim državnim tužilaštvom (VDT) u Podgorici, kao i sa Obavještajno – bezbjedonosnim direktoratom Ministarstva odbrane (MO) izvedena Operacija Lugansk. Akcija je plod višemjesečnog rada sa ciljem razotkrivanja i procesuiranja osoba koje su ratovale u stranim oružanim formacijama, u ovom slučaju Ruske Federacije. Rusija je krajem februara 2022. otpočela oružanu agresiju na Ukrajinu.  Od tada se Specijalnoj vojnoj operaciji (SVO), kako Kremlj zvanično naziva invaziju Ukrajine, pridružilo desetine hiljade plaćenika i pasa rata. U Srbiji se o učešću Srba u tom ratu najviše zna zahvaljujući youtube kanalu i drugim društvenim mrežama na kojima se pojavljuje snajperista Dejan Berić kao jedan od glavnih promotera za vrbovanje plaćenika s naših prostora. Navodno ga u Srbiji čeka optužnica i hapšenje ako se ikada vrati u zemlju. On je u januaru 2024. godine dospio u medijski fokus kada je došlo do pobune srpskih plaćenika i dobrovoljaca koji su ratovali u 119. strjeljačkom puku sa sjedištem u Rjazanu. Berić se žalio da su ruski oficiri „ Srbe loše tretirali…nazivali ih pogrdnim imenima.. da su došli da kradu”. Komandanti su Srbima dali naređenje da idu u napad samo sa 2-3 magazina municije. Kada su Srbi odbili naredbu, smatravši je samoubistvom, stigla je vojna policija. „Bukvalno su tukli naše nenaoružane borce kundacima,  smrskali nekoliko glava, udarali ih u usta”, rekao je tada Berić na video snimku. Srbijanski zvaničnici se nisu oglašavali.

U Crnoj Gori su nedavno uhapšeni Danilovgrađani Danko Savić i Dejan Braletić dok su pretresi izvršeni još kod osam osoba. Policija je navela da je operacijom obuhvaćeno 12 osoba. Dan i noć ranije izvršeni pretresi na 13 lokacija uključujući i jedan advokatski ured, sve na području Danilovgrada, Nikšića i Podgorice. Policija dalje tvrdi da su nađena i oduzeta 24 komada vatrenog oružja, preko hiljadu komada municije, više okvira, devet noževa, sablji i bajoneta, kao i uniforme, zastave i druga obilježja formacijskih organizacija i grupa.

Iz detaljnog saopštenja policije ispada da je samo Savić uhapšen kao osumnjičeni za izvršenje krivičnog djela učestvovanje u stranim oružanim formacijama. „ On je bio u“oružanoj formaciji Ruske federacije, i to u Lugansku, u ratu koji Rusija vodi protiv Ukrajine na ukrajinskoj teritoriji, u periodu od početka 2023. do početka 2025. godine” pojašnjava UP. Saviću je na tekućem računu nađeno milion i po eura koje je, navodi se,  protivzakonito pribavio i koji se dovode “u vezu sa sa izvršenjem ovog krivičnog djela”. Nije jasno iz saopštenja da li je on taj novac donio kao plijen iz rata ili ga je koristio za regrutaciju novih plaćenika. U svakom slučaju vrlo je interesantno da navodni plaćenik ima taj novac na tekućem računu umjesto gotovine ili kripto računa što je uobičajeno za takve vrste poslova. Teret dokazivanja leži na policiji i tužilaštvu ako ovaj slučaj bude uopšte procesuiran. Za Savića je još navod da ima “vazdušnu pušku bez potrebne dokumentacije”, te razne uniforme uniforme (i one Kozačkog bratstva), pancire, šlemove, uređaje za komunikaciju, SIM kartice, članske karte, uvjerenje o državljanstvima i pasoše stranih država, rusku vojnu knjižicu, dokaz o posjedu vrijedne nekretnine” itd. Ovoliki sitni detalji su takođe indikativni i ispada da istražni organi i nemaju puno materijala.

Od svih obuhvaćenim Operacijom Lugansk je još samo Braletić uhapšen za “nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija” jer mu je nađena “lovačka puška u ilegalnom posjedu… i 18 komada municije”. Ovo upućuje, uključujući i nezvanične informacije, da su svi ostali imali dozvole za oružje.

Na kraju je UP saopštila, da je odlučna da se “suprostavi savremenim visokorangiranim bezbjednosnim prijetnjama, identifikacijom i otkrivanjem malignog i hibridnog djelovanja, koje dolazi iznutra i sa elementima inostranosti…”. Jezik saopštenja neodoljivo podsjeća na miloističko – katnićevsko doba i rječnik srbijanskog predsjednika (“sa elementima inostranosti”).

Savić je ranije hapšen 30. juna ove godine u Danilovgradu gdje ima prebivalište (navodi se kao državljanin BiH). Policija mu je oduzela 12,2 kg eksploziva, 33 komada municije različite vrste i kalibra, optiku za noćno osmatranje, dvije radio stanice, signalni pištolj. Tada su mu nađeni i amblemi sa grbovima i natpisima, legitimacije Crnogorskog kozačkog bratstva uz razne fotografije. Policija je dodala i da mu je dva dana ranije u Nikšiću nađen startni pištolj i 38 vojnih znački. Na portalu pravosuđa može se pronaći i presuda K.br. 76/18 iz 2018. godine Osnovnog suda u Danilovgradu. Savić je tada osuđen uslovno na tri mjeseca  zatvora jer mu je u kući nađena municija za pištolj te “1 metak 7,62×39 mm za automatsku pušku, 1 metak za protivavionski mitraljez kalibra 12,7 mm, te 3 trotilska metka prazmatičnog oblika, fabričke izgradnje, namijenjena za punjenje minsko eksplozivnih sredstava, ukupne bruto mase 938,7 grama”. U presudi stoji da je Savić i državljanin Crne Gore.

Po informacijama na društvenim mrežama, za Savića se navodi da je bivši oficir Vojske Jugoslavije. Novinar portala IN4S i Politike Igor Damjanović poznat po izvještavanjima (i odlikovanjima) s ruske strane u Ukrajini navodi na Facebook-u da je, prema njegovim saznanjima, Savićev otac navodno mučen i ubijen tokom rata u BiH od suparničkih formacija. Takođe piše da je do prije mjesec dana Savić bio u zatvoru – vjerovatno zbog eskploziva koji mu je nađen ljetos.

Prosrpski mediji su usporedili ovu akciju policije s ranijom aferom Državni udar u operativnoj režiji sada pritvorenog za kriminalno udruživanje i drogu Milivoja Katnića. Finale ove maratonske telenovele se očekuju na Apelacionom sudu krajem godine. Prvostepeno svi optuženi navodno ruski zavjerenici su oslobođeni u ponovljenom postupku.

Valja se podsjetiti i akcije Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) u oktobru 2022. godine. za vrijeme premijera Dritana Abazovića. Tada su u sadejstvu sa „zapadnim partnerskim službama“ tobože uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ kako je na početku javljeno. Jedini uhapšeni je bio umirovljeni službenik Ministarstva vanjskih poslova Radomir Sekulović koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Pojedini mediji su tada prenosili „pouzdane informacije iz ANB-a“ (kojim je upravljao promiloistički Savo Kentera) da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao. Na kraju je, umjesto špijunaže, stigla optužba za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka i o tome se više ništa nije čulo.

Crna Gora je  plodno tle za teorije zavjera kod jednog broja stanovnika od kojih su neki i lično učestvovati u rješavanju globalnih problema pogotovo kada je “majka” Rusija jedna od strana. Crna Gora je pod Knjazom Nikolom Petrovićem na svoju inicijativu i bez traženja ruskog dvora 1905. godine objavila rat Japanu koji je ušao u sukob s Rusijom oko dalekoistočnih posjeda. Tada se javilo preko hiljadu dobrovoljaca spremnih ginuti za ruskog cara. Nekoliko njih je i otišlo.

Monitor je već  pisao o srpskim dobrovoljcima i onima koji su se borili za paramilitarnu Vagner grupu u Donbasu 2015. i 2016. godine tokom prve ruske agresije. Jedan od njih je osuđen u Crnoj Gori ali bez navođenja specifikacija njegovog borbenog angažmana. Nakon što je osnivač Vagnera Jevgenij Prigožin pao u nemilost Kremlja (zbog priče o teškoj korupciji i nekompetentnosti ruske armije) i kasnije bukvalno pao s avionom u kome je bio postavljen eksploziv, novi ratnici s naših prostora direktno potpisuju ugovore s ruskim Ministarstvom odbrane.

Nema tačnih podataka koliko se crnogorskih građana bori na strani Rusije protiv Ukrajine ali neformalno kruže informacije da ih je oko desetak i još toliko onih koji su porijeklom iz Crne Gore. Informacije o broju poginulih su još nedostupnije. Monitor je pričao sa porodicom jednog poginulog iz Crne Gore. Po njihovim riječima on je bio radnik na građevini u Moskvi kome je istekla dozvola za rad i boravak. Nakon što je inspekcija ustanovila da radi ilegalno ponuđena mu je mogućnost odlaska na front kao radnika na fortifikacijama koje Rusija gradi u okupiranim djelovima Ukrajine. Nakon šest mjeseci bi bio vraćen u Moskvu i dobio bi državljanstvo Rusije. Alternativa je bila deportacija u Crnu Goru ili Srbiju (jer ima oba pasoša). Međutim, po dolasku na front umjesto građenja fortifikacija poslat je u prve linije fronta gdje je poginuo u jednom od samoubilačkih napada o kojima je Berić ranije pričao. Iako porodica ima pravo na nadoknadu od 120 hiljada za smrt člana porodice na frontu plus orden i pravo na državljanstvo ništa od toga nisu ostvarili “jer ambasadu u Beogradu nije briga za naše poginule”. Obraćanja srbijanskom Ministarstvu spoljnih poslova da makar natrag dobiju tijelo za sada nisu urodila plodom.

Nastavak priče o Rusiji i navodnim ratovima za nju slijedi u Apelacionom sudu krajem decembra. Lugansk je za sada samo sporedna epizoda – ukoliko Beograd ne otvori novo poglavlje.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo