Razvoj tehnologije i industrijalizacija već odavno vode bitku sa patrijahalnim stanovnicima (moje) ulice. Htjeli ne htjeli, tradicionalisti i plemenici polako gube bitku sa televizijom, filmom, radiom, a prije svega sa internetom… Postaju stanovnici Mekluanovog globalnog sela. Postaju dio masovne ekstaze.

Osnovna osobina umjetnosti namijenjene masovnoj publici je da se primalac previše ne udubljuje u ono što vidi, jer masovna publika ne prima sa pažnjom poruke koje su joj upućene. Na taj način, zbog svoje površnosti i naivnosti na prvi pogled, prodrle su i u naše domove gdje se još uvijek zna ko je ko i gdje je kome mjesto, zahvaljujući slobodnom vremenu i prodoru masovnih medija. Djeca su ili na društvenim mrežama ili na ulici, sličnom vidu komunikacije, dok roditelji uzdišu zbog arapskih proljeća i terorističkih jeseni na svim stranama svijeta i španskih, južnoameričkih ili turskih serija. Djeca žele da imitiraju ono što su vidjeli na televiziji ili internetu. Isto kao oni praistorijski ljudi što su oponašali jedni druge smijući se kao ludi na brašno, ili crtajući jedni druge, pa je nastalo djelo. Tako je u (mojoj) ulici došlo do razvoja niske kulture.

Kad dođem do trga hip hopa, gdje reperi svih vrsta, od dži-fanka, gengsta repa, socijalno-političkog repa… sinovi i kćeri umornih i umišljenih srednjeklasaša (koji to nijesu niti će biti zadugo, ali i onih siromašnijih i bogatijih, jednako neukusno obučeni, kao njihovi američki idoli) pokušavaju da se nametnu, ako nikome, jedni drugima, sa svojim užasavajuće životnim istinama o drogi, nasilju, siromaštvu, gangsterima itd. Pojmovi popularne kulture, politike i ideologije nedodvojivi, bar na ulici. Evidentno je da će gro tih popularnih izvođača vremenom transformisati u tipove njihovih roditelja, kao što će samo rijetki žanrovi i oblici popularne kulture da prežive majstorsko vremensko rešeto. No, već godinama preživljavaju u (mojoj) ulici i hip hoperi, ali i sva njihova pratnja, koja se uklapa u opšti ulični ambijent i tvori uličnu ekstazu koja će kulminirati u djela raznih vrsta.

Neosporno je da i prošlo, skoro zaboravljeno, stvaralaštvo kao što su ritualne, dodolske, svatovske, koledarske pjesme, tužbalice, leleci… i pored nekih vrijednih stihova ne mogu biti literarno djelo, iz razloga što na papiru gube svoju namjenu, odnosno svoju ulogu i identitet. Ali mogu biti dio popularne kulture, jer evidentan je porast djela tipa grobarske poezije, odnosno pjesama u desetercu i osmercu koje pjevaju narodni guslari za sitnu lovu, o nesrećno preminulima, a narod uzdiše pored nosača zvuka i sanduka, šmrca, a bogami i koja suza padne na krilo. Ali, oni nijesu grešniji od bulumente vodećih umjetnika koji snimaju reklame. Reklame su proizvod potrošačkog društva, a samim tim i popularne kulture. Ponekad imam utisak da je pored reklamožderstva svaki drugi vid bavljenja umjetnošću potpuno deplasiran. Današnje Hamlete i vladike Danile prepoznajemo kao promotere kafa i deterdženata. Prošlo je vrijeme da se citiraju Andrić, Šekspir, Njegoš, Pekić, Kiš… sada se citraju kolumnisti. Sve je to dio postmoderne citatnosti i intertekstualnosti, ali i dio popularne kulture, koja se uplela u paukovu mrežu visoke kulture, ili obratno.

Onda se zapitam kakva je uloga umjetnika u društvu? Oduvijek zapažena, pozitivno i negativno, naravno. Pretpostavljam da je u paleolitu crtač po zidovima bio oslobođen lova i drugih aktivnosti da bi se drugi divili njegovom talentu; u staroj Grčkoj je umjetnik smatran za čovjeka sa božjim darom; u antičkom Rimu, takođe; u socrealizmu sa članskom kartom Partije, dakako… i danas umjetnici, ali visoki, na svim medijima imaju zavidnu minutažu. To nije slučaj sa poslenicima popularne kulture. Oni se ostvaruju u podzemlju, na ulici, kao njihovi prethodnici prodavci popularnih ljubića po zadnjim ulazima, znači pisci i trgovci lakom literaturom; pred kompjuterskim ekranima razmjenjujući lake sadržaje; na trgovima sa svojim koncertima i performansima… svuda gdje su dostupni širokim masama koje vape za potrošnjom slobodnog vremena.

Postoji izreka – da u Crnog Gori svi pišu, i da po glavi stanovnika ima zbirka poezije. Zadnjih decenija izdavaštvo je doživjelo evoluciju u komercijalnom, ali ne i vrijednosnom smislu, ako se izuzmu pokušaji dnevnih listova da uz primjerke novina prodaju i izdanke klasične literature. Zar je to loše? Zar je pošteniji trgovac u knjižari, nego u trafici? To je dobar i popularan spoj komercijalnog i vrijednog.

Visoko-niska kultura uzima svoj danak i koristi ograničeno vrijeme koje joj je dato od Boga ili od čega već, i ne pokušava da se izvini nikom za svojih pet minuta slave i zarade, ali takvu potrebu nema ni nisko-visoka kultura. Ulica i smjerovi su svačije pravo. Ako stojiš u mjestu postaješ objekat. Zato treba da se pomjeriš i već si napravio prvi korak, kako uče sva ona štampana, internet i TV literatura koja se prodaje na kilograme i časove. Kad iskorakneš na ulicu već imaš izbor. Izbor je pola posla, a ostalo je rad i upornost. Ulica je svačija i svakog čeka prije ili kasnije. Ona je odana i kulturi i politici i ideologiji, jer ima energiju koja eskalira u ekstazu. Sa ekstazom je sve mnogo ljepše i lakše.

Nije novo da bi kultura trebala biti rezultat svjesnog čina – a je li? Pod pritiskom perfidnog partnera kao što je politika jeste, ali da li se onda može nazvati kultura, uprkos tome što pod tim pojmom možemo podvesti najveću lepezu ljudskog stvaralaštva u civilizaciji. Znači, i vrijednost i problem (moje) ulice jeste u šarolikosti motiva nastanka kultura kao i u mogućnosti i vjerovanju prihvatanja kulture kao čovjekovog saznanja, znanja i svijesti. Novi čovjek i nova politika imaju šansu, ili bolje snagu da vjeruju da je čovječanstvu potrebna materijalna kultura koja obuhvata sredstva za proizvodnju i sve materijalne tvorevine; a da duhovna kultura sažima u sebi sve rezultate nauke, umjetnosti, filozofije, običaje…. Prvi korak je popularna kultura, a dalje sve zavisi od spleta okolnosti kao što su talenat, osjećaj za mjeru, obrazovanje, ali i ulaganja. Sve se svodi na pokušaj koji mora da evoluira. Evolucija obezbjeđuje opstanak.

Sa sigurnošću mogu tvrditi da je istorija kulture neodvojiva od čovjeka, jer je to njegova istorija. Ona se mijenjala sa čovjekom, sa vremenom, sa prostorom prije svega, od ulice do dvora. Tako da mogu prepoznati robovlasničku, feudalnu, kapitalističku, socijalističku, globalističku… a sve su imale uličnu kulturu, koja se dok ovo kucam, odvija ispod mog prozora, ispred mog kafića, ispred moje biblioteke, ispred mog provajdera, ispred mog fakulteta… Ona ključa. Živi. Djela. Ona je u ekstazi. Ekstazira sad ili će sjutra, nikom se ne žuri, slobodnog vremena je na odmet, ljudi takođe, postoji stvaralac, poruka i primalac… sve ostalo je stvar istorije, teorije i analize. Kritička misao je odavno zamijenjena komercijalnom na (ne)sreću.

Obrad NENEZIĆ

Komentari