Postoje dosadnije stvari od toga da nemate djevojku, a imate žudnju; da nemate novca, a imate prohtjeve; da nemate posla a imate znanje, ideje, fakultet i volju da radite; da nemate riječi, a imate potrebu da nešto kažete… itd. Dosadnija je kritika. Mislim na sve one vrste kritika koje počinju i završavaju se demagogijom. Pogotovo u predizbornom periodu. Onda kritika eksalira. I ekstazira. No, vremenom sve, osim posljednje, naučite da volite… a posljednju volite od prvog dana, jer ste kreatori iste. To je ljubav na prvi pogled, jer je njeno drugo ime kritika svakodnevice. Ona je isplativa, ali i pogubna. Ako kritikuješ sa razlogom onda je to pogubno, a ako kritikuješ iz ljubavi onda je isplativo. Zavisi koga, gdje i kome kritikuješ. Trač je naivan i nevin pri kritici u predizbornom periodu. Kuloarsko, lobističkoj, porodičnoj… prema svakoj. Kritika je svojim gabaritima i presvlačenjima najprijemčivija i masovnim medijima, onda je logično da je najdostupnija širokim narodnim masama koje trebaju da povjeruju u ono što se tvrdi.

Kritika je kao i demokratija. Kune se u slobodu, a glavno joj je oružje da slobodu stavi pod bravu. Bar ova naša. Kakva takva, ali demokratija. Nijesam svjetski putnik, ali sam prošao kroz mnogobrojne razvijene i nerazvijene teorije i istorije, no svuda je isto. Ako je domet savremene demokratije odobravanje gej brakova, onda nek ide u p.m. sa svim slobodama. Demokratija je u svijetu postala oružje u čeličnim rukama globalizma, a, u stvari, trebalo je da bude obratno, kao kod nas, da bude u željeznim rukama pojedinaca. Mojim, komšijinim, lokalnog sekretara partije, opozicije, vladara itd. Nije lasno ispustiti troglavu aždaju sa lanca. Može odnekle vaskrsnuti Sveti Georgije i pogubiti alu.

Kritikujemo Demokratski front što ,,iskače iz frižidera”. Vladajuću partiju što pere svoju prošlost, kao SDP svoju sadašnjost. Kritikujemo crvene mašne Demokrata i Ključ što se ujedinio da otključava zarđalu bravu, no čini mi se da će morati više da zaključava ako išta ima od onoga što tvrde. Ne znam šta ima ružno u kampanji, ali znam da je najzabavnija otkad glasam. Napokon, fil je drugačiji, a kore su iste. Nijesu ni one više bajate. Ima tu sočnosti, i to me raduje. Sve zahvaljujući kritici, stručnoj, partijskoj, a ne laičkoj, čaršijskoj.

Sve kritikujemo a život teče ispod teških riječi i optužbi. Gdje god je plitko tu najglasnije buči, kaže stara poslovica. A ispod brzaka tavori čitav jedan život zakržljao u nemoći da se razvije i proviri iznad vode za svoju porciju kiseonika i mjesto pod suncem. Ali ako je sunce pred vratima partija, onda ću ja nazad u vodu. Pa ću da nijemo polemišem sa svojom dušom. Da glasno kritikujem u sebi, da im se svima krvi napijem. Da se živ jedem, drugim riječima.

U našem jeziku postoji jedna riječ i pojava koja je opasnija od kritike. Opasnija nego što je to bilo biti Crnogorac, Hrvat i Musliman devedesetih, ili Srbin dvijehiljaditih u Crnoj Gori, a ta riječ je „sistematizacija”. No, sva priča nije niokošta, jer ne poznajem Nikšićanina kojemu „sistematizacija” nije kao majka, sestra, brat, otac, prijatelj, neprijatelj… rođeni. Sistematizacija je jedna vrlo zajebana riječ, i nema toga ko će me natjerati na gugl da joj izvitizam etimologiju, jer ne želim da je oskrnavim nečim dobrim – ne da mi neko „zlo” u meni. Otkad znam za sebe čekamo sistematizaciju, ali mnogo dramatičnije od novih godina, božića, bajrama, rođendana, slava… Kaže mi jedan nezaposleni glumac prije neki dan: ,,Kad god pitaš nekog direktora za posao, pogleda te kao idiota: jer zaboga kako ne znaš da se čeka sistematizacija”. Pa zar nije došla, „neona jes”, a „kaće”, okle on zna. Pa ko zna, sve nam diplomiranim jebem od Adama i Eve, zajedno sa sistematizacijom!? A je li bilo sistematizacije kad si se ti zaposlio kao direktor prije 25 godina? „E to je bila, sistematizacija! Nijesi smio da zucneš od nje. A sad svak priča i piše šta ‘oće!” Zar nije to demokratski? „Jeste, ali trebalo bi neko prvo da pročita i presluša šta se piše i čita, jer to urušava sistem vrijednosti… Dođi posle izbora, biće sistematizacija!” Ali, dođu izbori i više niko ne traži sistemetizaciju. Ne postoji sistematizacija. A što će nam? Ako je vjerovati poziciji i opoziciji 17. oktobra 2016. godine svi ćemo raditi po dva posla. Moraćemo uvoziti radnu snagu da bar djelimično popunimo izborna obećanja. Ako se neko drzne da posumnja u istinitost obećanja, onda nastaje kritika. Stručna, ona partijska, i laička, ona čaršijska.

Podsjeti me nezaposleni diplomirani glumac na moju avanturu sa javnom kulturnom ustanovom za proizvodnju željeza gdje je mučenik tražio posao. Dobro ste pročitali. Kako?! Ne znam, ali tamo ne rade istoričari umjetnosti, književnici, muzičari, glumci, dramaturzi, reditelji, nego rade masovno metalurzi, mašinci, građevinci, turistički i drugi tehničari, zanatlije… i ostali „ci” i „ci”, bez ijednog diplomiranog radnika iz oblasti kulture i umjetnosti. A što? Sistematizacija. Dokle? Do sistematizacije! Kako, ljudi, za Boga miloga, pitao sam dok sam vjerovao da ne postoji kritika i sistematizacija? „Pa đe ćemo sa metalurzima? Kasmo ih školovali pozorište je bilo ukinuto”! Pa, jeste… „Pa, šta oćeš onda? ” Da radim predstave, ako i kako može! „Ne može, druže, znaš li ti koliko imamo tijeh što ‘oće da rade predstave? Pun …ac!” Ali, oni su amateri? „Imamo mi profesionalaca iz Podgorice, koliko ‘oćeš!” Jeftinije vam je da zaposlite nas profesionalce sa biroa, onda bi imali i ansambl. „Ne može, šta si zapeo?!” A što? Sistematizacija! Sve joj jebem, pa da me rodila! „E to ćeš da ponoviš na tom i tom mjestu!” E, ‘oću …ac!, tamo, ali hoću ovdje, u ovom tekstu… Napokon da pišem kritiku. Ali pravu, a ne pozorišnu, jer šta ima dramaturg da piše pozorišne kritike kad to rade stručni i sistematizovani „kritičari”.

Obrad NENEZIĆ

Komentari