FOKUS
Upri ministre do zelene trave
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor onlineVlada Crne Gore i Centralno evropska aluminijska kompanija (CEAC) potpisale su, nakon pregovora dužih od godinu dana, Ugovor o poravnanju. Time je, kažu, prestao da važi raniji kupoprodajni ugovor, potpisan 2005. godine, nakon šestomjesečnih pregovora u kojima su glavnu riječ imali glavne gazde – Milo Đukanović i Oleg Deripaska.
To tvrde Branko Vujović ministar ekonomije u Vladi Crne Gore i Vječeslav Krilov uticajan činovnik u poslovnoj strukturi ruskog tajkuna i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita. Pošto potpisani Ugovor o poravnanju još niko nije vidio, javnost je prinuđena da pomenutoj gospodi vjeruje na riječ. Drugo je pitanje da li su oni zaslužili i toliko povjerenja.
TRAGIKOMEDIJA: Uglavnom, Vujović nam je, sa kašnjenjem od dvije godine, uhvatio muštuluk: ,,Ovim se stavlja van snage raniji ugovor, i obaveze se prenose na Ugovor o poravnanju”. A Krilov, pet godina nakon što su njegovi poslodavci postali većinski vlasnici KAP-a i Rudnika boksita, otkriva poslovnu tajnu: ,,Naš zadatak je da započnemo novu etapu u životu ovih preduzeća”!?
Da smo saznali zašto nova etapa nije počela prije pet godina, kao što je bilo ugovoreno, ugođaj bi bio kompletan.
Ovako, prepušteno nam je da analiziramo podatke koji, u slučaju KAP-a, pokazuju: Prije privatizacije KAP je godišnje proizvodio 120 hiljada tona aluminijuma, 3.010 zapošljenih radilo je u Glinici, Elektrolizi, Preradi, Kovačnici… Kombinat je stranim povjeriocima dugovao oko 100 miliona dolara. Danas: duguje dva do tri puta više, proizvodnja je upola manja, kao i broj zapošljenih. Od pobrojanih fabrika u pogonu je samo Elektroliza. Kada predstavnici banaka-povjerilaca dođu u obilazak postrojenja u Podgorici, vlasnici KAP-a odnekud izvuku i montiraju nove poklopce na ćelije za elektrolizu. Kako inspekcija ode – odu i poklopci.
,,Potpuno smo sigurni da smo KAP prodali pravom partneru”, tvrdio je, u julu 2005. tadašnji potpredsjednik Vlade Branimir Gvozdenović pokušavajući da odagna sumnje zbog načina na koji su Đukanović i Deripaska ugovorili privatizaciju KAP-a i Boksita. ,,Odradili smo dobar posao i obezbijedili razvoj i povećanje proizvodnje, odnosno asortimana. U potpunosti smo se zaštitili da sve u ugovoru što je potpisano bude ostvareno. U slučaju većih poremećaja u sistemu KAP-a Vlada preuzme kompaniju…”.
Baš ništa od obećanog se nije obistinilo. Gvozdenović je nagrađen novim resorom u Đukanovićevoj Vladi.
Rusi nam, danas, obećavaju da će proizvodnju u KAP-u vratiti na nivo prije privatizacije, da će pokrenuti mehanizaciju i u Rudniku boksita, umjesto što duže od godinu dana uvoze glinicu iz Rumunije, Bosne i Hercegovine… i, konačno, krenuti sa preradom aluminijuma. Prethodno su rastjerali radnike i(li) rasprodali mašine u fabrikama prerade i Kovačnici, pa je Crna Gora – zemlja sa najvećom proizvodnjom aluminijuma po stanovniku na svijetu – postala jedina zemlja na Balkanu koja nema ni jedan pogon za preradu aluminijuma.
Taj poduhvat, naravno ima svoju cijenu. ,,Obaveza investitora je da obezbijedi investicije od 39 miliona eura narednih pet godina”, objasnio nam je ministar Vujović uz podatak da CEAC u dvije naredne godine mora investirati 21 milion. Vujović nije rekao šta je bilo sa 60 miliona koje je Deripaska već trebao investirati u Podgorici i Nikšiću (odgovor je – ništa). Ni iznos najavljenih investicija nije, na primjer, uporedio sa vrijednošću subvencija koje će vlasnici KAP-a dobiti od Vlade. One će – samo po osnovu potrošene struje koju će umjesto vlasnika KAP-a platiti crnogorski građani – iznositi više od 40 miliona eura tokom ove i u naredne dvije godine.
Crnogorski poreski obveznici ostaju najveći ulagači i investitori u KAP i Boksite, bez obzira šta o tome govorili kopredsjedavajući Međuvladinog rusko-crnogorskog komiteta za trgovinu, ekonomsku i naučno tehničku saradnju:Sergej Šojgu, ruski ministar za vanredne situacije i Milan Roćen crnogorski ministar inostranih poslova. Uzgred: njih dvojica dobro berziranih društveno političkih radnika su veoma uticajni u radnjama oko privatizacije i nacionalizacije KAP-a.
DRAMA: Kada Branko Vujović kaže da je Vlada spriječila zatvaranje KAP-a ,,zbog ekonomske krize, iako su postojali svi preduslovi za to”, on zaboravlja da smo bili u prilici da pročitamo makar ovaj dio kupoprodajnog ugovora iz 2005. godine: ,,Vlada Crne Gore kupcu neće dozvoliti: prodaju, prenos ili otuđenje bilo kojeg dijela najvažnijih sredstava; Stvaranje nikakvog opterećenja na najvažnijim sredstvima; Likvidaciju, stečaj ili prinudnu upravu u KAP-u; Smanjenje godišnje proizvodnje za više od 30 odsto u odnosu na 2004. godinu; Kašnjenje u plaćanju obaveza prema zaposlenima; Kašnjenje u plaćanju računa za utrošenu električnu energiju prema EPCG”.
To znači da CEAC nije imao pravo da zatvori KAP, ili bilo koju njegovu proizvodnu jedinicu bez saglasnosti Vlade. Kao što bez saglasnosti Vlade nije mogao da zaduži Kombinat. Na drugoj strani, Đukanović i njegovi izvršioci nikada nijesu odgovorili na najjednostavnije pitanje: zašto ugovor sa Deripaskom nije raskinut onog momenta kada je bilo izvjesno da CEAC nema namjeru da ga poštuje. A to je postalo jasno najkasnije krajem 2008. i početkom 2009. godine kada su vlasnici KAP-a ispunjavali makar dva od tri uslova koji automatsku dovode do raskida ugovora: Smanjenje proizvodnje za više od 50 odsto, dug prema radnicima veći od pet ili dugovanja prema EPCG veća od 10 miliona eura. Golema je tajna zašto je Vlada sve to tolerisala i pride finansirala krajnje nepouzdanog partnera. Prema zvaničnim podacima Deripaska je za približno dvije trećine akcija KAP-a platio manje od 50 miliona eura. Vlada je kroz oprost i odlaganje dugova, kreditne garancije, subvencije i direktnu finansijsku pomoć u KAP i Boksite od početka prošle godine investirala više od 200 miliona eura. Za uzvrat je dobila polovinu akcija koje u ovim preduzećima ima CEAC. Da je raskinula ugovor sa neodgovornim partnerom, uz isti novac, Vlada i Crna Gora bi imali mnogo povoljnije i ekonomske i finansijske efekte. Zašto, onda, to nijesu uradili?
Očekivano bi bilo da isto pitanje postavi, na primjer, potpredsjednik Vlade i ministar finansija Igor Lukšić. Valjda je i njemu čudno da se sa ovoliko državnog novca pomaže stranac, vlasnik kompanije za koju je Lukšić prije godinu dana tvrdio: ,,KAP danas, čak i pod punim iskorišćenjem njegovih kapaciteta, nije više toliko relevantan kao što je nekada bio za crnogorsku ekonomiju”.
Lukšiću bi, da je što pripitao, valjda bezrezervnu podršku dao i drugi potpredsjednik Vlade -Vujica Lazović. Niko bolje od njega ne zna koliko je štete Crna Gora pretrpjela zbog CEAC-ovog neizvršavanja obaveza iz kupoprodajnog ugovora. Lazović je bio na čelu Vladinog tima koji je u proljeće prošle godine pripremao kontratužbu protiv CEAC i njegovih vlasnika zbog pričinjene štete ,,veće od 200 miliona eura”!
Da li je to partner kome želite da date dodatnih 200 miliona? U slučaju Vlade Crne Gore jeste.
PREGOVARAČKA FARSA: CEAC je u novembru 2007. pokrenuo arbitražu zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u procesu privatizacije KAP-a i Rudnika boksita 2005. godine. Rusi su tužbom u Frankfurtu tražili oko 350 miliona odštete zbog navodno lažno prikazanog stanja o ekologiji, vrijednosti kapitala, osnovnih sredstava i starih dugova tokom privatizacionih pregovora. Posjeta ministar Šojgua Crnoj Gori dala je dodatnu težinu toj tužbi.
Vlada se prvo izrugivala sa ovom tužbom, onda spremila kontru tešku 200 miliona, da bi, nakon još jedne Šojgujeve posjete i susreta sa Đukanovićem i Roćenom u Vili Gorica napravila zaokret od 180 stepeni.
Od tada do danas od vlasnika Kombinata aluminijuma tražilo se samo jedno – da povuče zahtjev za arbitražu u Frankfurtu. I da, ako baš ne mora, ne bije radnike i Vladine pregovarače (psovke su dozvoljene). Za uzvrat, Vlada je obezbijedila sve što su Deripaska, Šojgu ili neko treći poželjeli. Spremna je i na nove ustupke.
Nije tek tako glavna poruka koju su nam, nakon potpisivanja Sporazuma o poravnanju, prenijeli Vujović i Krilov kako još nije riješeno pitanje jeftinog snabdijevanja strujom za KAP. Rusi još nijesu dobili sve ono što im je, uz čivas, obećano 2005. Nastavak slijedi.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
Objavljeno prije
4 danana
8 Novembra, 2024Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe
Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.
Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.
Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.
Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.
Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za formiranje podgoričkih vlasti.
Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
3 sedmicena
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
INTERVJU3 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
FOKUS4 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA4 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!
-
HORIZONTI4 sedmice
ANDRIJA MANDIĆ – VOJVODA DIOBA: Od Ace do Ace
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Žeđ, 35
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ NAČELNIKA GENERALŠTABA ZORANA LAZAREVIĆA: Politizacija bez pauze
-
ANKETA4 sedmice
TRI I PO DECENIJE MONITORA: Luča slobodnog novinarstva