Povežite se sa nama

Uncategorized

URBANIZAM U BUDVI, UBIJANJE GRADA: Stari planovi – novi soliteri

Objavljeno prije

na

Budva se definitivno pretvara u megalopolis, grad solitera, hotelskih i stambenih zgrada koje svojim visinom streme ka nebu, uredno poređane uz morsku obalu. Građani nijemo posmatraju kako se prostor oko njih neumitno urušava, bez mogućnosti da bilo šta učine kako bi to spiječili. Poslednja nada da se zaustavi dalja degradacija prostora i gradnja nebodera na svakoj neizgrađenoj parceli u prostoru budvanskog akvatorija i šire opštinske teritorije, bila je glasanje za promjenu vlasti na lokalnim izborima u oktobru 2016., za odlazak predstavnika Demokratske partije socijalista, u čijem su aranžmanu prirodne vrijednosti Budve sa okolinom, pretvorene u najveće građevinsko područje u državi, u poligon za ulaganje i pranje kapitala moćnog građevinskog lobija.

Vlast u Budvi je promijenjena, donijet je i novi Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, ali oblast urbanizma i gradnje i dalje nije regulisana na način kako je to većina građana očekivala.

Prve odluke nove vlasti, u skladu sa predizbornim obećanjima, bile su uvođenje moratorijuma na gradnju stanova u zahvatu detaljnih urbanističkih planova Budve i Petrovca, koji je i dalje na snazi. Zabrana se, međutim, ne odnosi na izgradnju hotela. Nekoliko mjeseci kasnije odlučeno je da se u Petrovcu, koji je u posljednjoj deceniji doživio najveću devastaciju prostora od svog postojanja, uvede zabrana gradnje i za hotele.

No i pored tih ograničenja investitori su našli prolaz za plasman kapitala u gradnji stambenih zgrada izvan zone DUP-a Budva-centar, u svim ostalim djelovima grada. Neometano se i dalje može graditi i u Bečićima, Pržnu, Svetom Stefanu, širem području Petrovca, po okolnim selima….

Budva je opet veliko gradilište, grade se soliteri, hoteli, apartmanska naselja… Uslovi za gradnju hotela koje izdaje Ministarstvo održivog razvoja i turizma, izdaju se na osnovu kontroverznog plana DUP-Budva-centar, čiji je obrađivač Arhitektonski fakultet u Beogradu, na osnovu kojeg je Budva planski oblikovana kao gusto naseljeni grad solitera, po modelu kanadskog Vankuvera.

Ovaj urbanistički plan za čiju je izradu zaslužan isto toliko kontroverzan planer, profesor Miodrag Ralević, jedinstven je po odrednici koja je investitorima omogućila neograničenu visokogradnju. Riječ je o – preporučenoj spratnosti.

Prilikom izdavanja uslova za gradnju ne mora se poštovati spratnost određena planskim dokumentom, kakav je usvojen u lokalnom parlamentu, nego svaki investitor može graditi onoliko spratova koliko mu odgovara. Otuda u Budvi onoliki urbanistički haos u kome nikakva pravila o gradnji, arhitekturi ili vizuelnoom izgledu, o ideji cjelokupnog izgleda i strukture primorskog grada – ne postoje.

Nova vlast nije uspjela da DUP Budva-centar stavi van snage. Ili da uz moratorijum na stanogradnju uvede i zabranu primjene nakaradne odrednice o preporučenoj spratnosti. Zato je gradnja solitera u našem malom mistu – nastavljena. Plan DUP Budva-centar uveliko živi iako ga je po svojoj mjeri radila budvanska organizovana kriminalna grupa.

Započeti su radovi na novom hotelskom kompleksu u zaleđu Slovenske plaže pod nazivom Falcons i kategorijom od 5 plus zvjezdica. Sastoji se od tri zgrade nejednake visine, od 8, 10 i 14 nadzemnih etaža, ukupne izgrađene površine od 20.650 kvadrata. Autori idejnog rješenja ovog gabaritnog konglomerata, jesu poznati beogradski arhitekta Branislav Mitrović i arhitektica Jelena Kuzmanović.

Mitrović je istovremeno i autor idejnog projekta stambene zgrade u centru grada koja takođe broji petnaestak spratova. Ova, po svojoj veličini vodeća monstrum-zgrada na rivijeri, čija se izgradnja privodi kraju, trajno je devastirala uži centar grada i kontakt zonu Starog grada Budve.

Uska ulica razdvaja Mitrovićev valoviti stambeni blok od budućeg condo hotela čiju gradnju planira Branislav Brano Mićunović, na mjestu zgrade Zeta filma, čiji je vlasnik. Autor idejnog rješenja Mićunovićevog condo hotela je arhitekta Đorđe Gregović iz Petrovca.

Centar Budve dobiće još jednu, 11 spratova visoku, neprilagođenu zgradu, nalik mnogim administrativnim zdanjima u velikim gradovima.

Nijedan od pomenutih objekata nema mediteranskih odlika, nemaju ničeg zajedničkog sa prostorom na kojem niču, posebno sa Starim gradom u čijoj se blizini nalaze. Zanimljivo je da su autori tih projekata primorci porijeklom, ali su njihove građevine primjerenije velikim urbanim centrima nego maloj Budvi koja broji oko 18.000 stanovnika.

Po mišljenju mnogih Budvana optimalnu mjeru spratnosti i sklada u prostoru, primjere kako je trebalo planirati i graditi, predstavljaju tri nova objekta: Hotel Budva i nedavno otvoreni hoteli Moskva i Mažestik.

Dozvole za gradnju hotela-nebodera potpisao je ministar Pavle Radulović, uprkos onolikom angažmanu na donošenju novog Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata. Ministrovi argumenti u prilog novom zakonu bili su upravo loša praksa u urbanizmu i planiranju prostora po opštinama, koju će centralizacija svih poslova u toj oblasti u njegovom Ministarstvu, navodno dovesti u red.

Za sada ništa od toga. Dozvole za betoniranje Budve i dalje se izdaju i to na osnovu planova kojima je istekao rok važnosti. Jedino je GUP Budva-Bečići još na snazi.

Svim važnijim, strateškim urbanističkim planovima Opštine Budva istekao je vremenski rok od 5 godina za koji su donijeti. Riječ je o DUP-u Budva-centar, Petrovac-centar, DUP-u Bečići, DUP Pržno… Kako bi izbjegli donošenje novih, bivša opštinska vlast je naručila izmjene i dopune tih planova 2013 godine, koje nisu završene. Propisano je da se revizija postojećih lokalnih planova mora završiti do jula ove godine, što će biti gotovo neizvodljivo. Nakon toga nema više izrade novih lokalnih planova. Ostaje prazan prostor do usvajanja nove planske regulative, što će potrajati.

Opština nema ni prvi i najvažniji Prostorni plan Opštine. Nastao je vakuum iz kojeg se ne vidi izlaz. Novim zakonom svi lokalni urbanistički planovi se ukidaju, postojaće samo dva plana, prostorni plan Crne Gore i Plan generalne regulacije, čija izrada nije ni počela.

Nije završen ni Plan Obalnog područja koji treba da sublimira planove lokalnih samouprava. Ne funkcioniše savjetodavno tijelo u kojem participraju predsjednici šest primorskih opština. Nije izvršena zamjena gradonačelnika nakon lokalnih izbora u kojima je u tri opštine, Budvi, Kotoru i Herceg Novom, promijenjena vlast.

Zakon ministra Radulovića o planiranju prostora i gradnji objekata unio je neviđenu konfuziju u oblast planiranja i urbanizma, pravne i bespravne gradnje po opštinama, kojoj se ne nazire kraj.

Na radost investitora koji koriste šansu.

Branka PLAMENAC

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo