Povežite se sa nama

FOKUS

Uzalud je budim

Objavljeno prije

na

monitor20

Nije malo dvadeset godina, polako blijedi vrijeme kad je izašao prvi broj Monitora. Bila je jesen i umirala je Jugoslavija. Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović, na plećima su iznijeli antibirokratsku revoluciju i postali naše mlado rukovodstvo. Crna Gora se pretvarala u prirepak Srbije. Bila je jesen i već se vidjelo da kraj jednopartijskog sistema ovdje neće donijeti nikakvo proljeće. Samo studen.

Te jeseni je Dobrica Ćosić dobio Njegoševu nagradu, pričalo se o vraćanju kapele i rušenju mauzoleja na Lovćenu. Monitor je pisao da to ne bi bilo lijepo i da je Dobrica Ćosić velikosrbin. Ne damo Željezaru, ne damo Radoje Dakić, zaricala se radnička klasa, Monitor je bilježio da Savez komunista, potonji DPS, manipuliše radnicima. Savjesni pojedinci spriječili su da Reformske snage kojima je na čelu bio Ante Marković održe skupove u Crnoj Gori. U Monitoru je pisalo da bi to morao biti znak za uzbunu u demokratskoj javnosti. Glas u pustinji je zameo vjetar.

Na primjedbe da ne piše kritički o opoziciji Monitor je odgovorio: „Kritikovati opoziciju danas to mu dođe kao kad bi se kritikovalo novorođenče što krov u ruiniranoj kući prokišnjava”.

Poslije prvih izbora sve je ostalo isto. Pobijedio je Savez komunista. Zabilježeno je da je nakon prvih višestranačkih izbora u Crnoj Gori Aco Đukanović pokušao da istjera nepodobne novinare iz hotela Crna Gora. Poslije je prešao sa riječi na djela: na istom mjestu tukao je aktiviste Liberalnog saveza.

Uoči jugoslovenskih ratova Monitor je upozoravao kako će „hiljade gladnih, nahranjenih mržnjom, ako zatreba, krenuti jedni na druge”. Krenuli su. Dok su se u Pobjedinom – Ratu za mir nizali stupci o hrabrim ratnicima koji kreću da unište povampireno ustaštvo, Monitor je sa lica mjesta izvještavao da na područuju opštine Dubrovnik ima 11.105 izbjeglica, 8577 u samom gradu i da je među njima 30 odsto bolesnih. „Ogorčeni su na Crnogorce, na opsadno stanje u kome se nalaze, na pljačkanje njihovih domova…”

Ko je htio mogao je da pročita: „Sa petokrakama na epoletama generali takozvane JNA, pozivajući se na Ustav, ne brane ni spoljne, a kamoli unutrašnje u pogrdnom smislu avnojevske granice Jugoslavije, već su njene oslobodilačke akcije usmjerene na memorandumske granice velike Srbije”.

Kad su počeli da stižu mrtvački sanduci Monitor je pitao – zašto su otišli i zbog kojih ideala su pali. I poručivao – jednom ćemo ostati sami i stidjeti se popaljenih Konavala.

„Srbi u Crnoj Gori nijesu narod, nego vitezovi”, grmjela je Narodna stranka, u svojstvu glasnogovornice DPS-a. Monitor je tumačio: „Nijesu Crnogorci omađijani srpstvom koliko to spolja izgleda. Ono im je zapravo, u svom iracionalnom značenju potrebno samo kao ubjedljiv izgovor za nedostatak građanske hrabrosti”. Gdje je bilo srpstvo danas stoji crnogorstvo. Ostalo je isto.

Upozorenja da se napadom na Dubrovnik ispisuje jedna od najsramnijih stranica istorije Crne Gore vlast nije htjela da čuje. Kad su se reformisali, silnu su snagu uložili u to da operu svoju ulogu u ratu. Te nijesmo bili mi nego JNA, te prevario nas je vojni vrh. Trideset hiljada rezervista uz svu moguću podršku, uključujući i gusle, išlo je odavde i tamo su ubijali, pljačkali, palili. Sa koliko entuzijazma je Crna Gora ušla u operaciju oslobađanja Konavala vjerovatno je jedina stvar na svijetu o kojoj bolje svjedoči Pobjeda nego Monitor.

Poslije je gorjela Bosna. Većina građana Crne Gore pravila se da ne zna šta se tamo zbiva. Nije bilo preskupo na prvoj trafici kupiti Monitor i pročitati: „Dok se ređaju ‘najgore noći u istoriji Sarajeva’ na malim ekranima u Beogradu i Podgorici satima se emituje balet, narodna muzika, otežu akademske pasprave ili se smjenjuju ljubavno kriminalni feljtoni. Da vlasti zaista misle da su Srbi žrtve, a ne krivci, ekrani bi bili zamračeni”. Iz ratnog Sarajeva smo svjedočili o ljudima koji su na prilazima gradu padali kao snoplje i o čežnji za normalnim životom kojom je očuvana normalnost uprkos užasima opsade. „ Sarajlije, i sitna đeca i domaćice, postali su artiljerijski stručnjaci. Svako živi razlikuje PAM od PAT-a, minobacač od tenkovske granate”.

U međuvremenu je, u proljeće 1992 održan na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore. Crna Gora je zakovana u SRJ, bratski smo sa Srbijom zaslužili i otrpjeli hiperinflaciju i sankcije.

Sada, kad u Crnoj Gori postoje tri dnevna lista i kiša radijskih i TV stanica, pomalo je u zaborav palo vrijeme kad su se mediji mogli prebrojati na prste. Pored Monitora, izlazilo je glasilo Liberalnog saveza Liberal i tu je bio kraj medijima koji nijesu svirali u ratne trube. Monitor je u to vrijeme ‘pokrivao’ dnevne događaje o kojima su prethodno državni mediji, osobito Pobjeda, sedam dana temeljno lagali ili su ih prećutkivali. Vlast je Monitor krstila ustaškom novinom, i u skladu s tim bilo je logično da na redakciju padne patriotska bomba.

Javnost je redovno preparirana lažnim informacijama. Otmicu u Štrpcima režimski mediji su pokušali da predstave kao događaj koji nema veze sa nacijom ljudi koji su odvedeni u smrt. Pobjeda je pisala kako su oteti razni ljudi, uključujući i jednog crnca. Monitor je razgovarao sa svjedocima – najteža je rekli su, bila tišina, niko se nije pobunio, niko molio za milost. U vrijeme kad se nije pouzdano znala sudbina otetih, zabilježen je bol Muja Babačića za sinom Ismetom, jednim od putnika voza 671. „Najteže mi je kad me pitaju koliko imam djece”.

Oslobađanje Pljevalja bila je još jedna tema o kojoj se istina mogla pročitati samo u Monitoru. Bošnjaci su iz Pljevalja tiho bježali, gorjele su radnje, životi su zavisili od volje Čeka Dačevića i raspoloženja braće Kornjača iz Čajniča da svrate na kafu. Dačević sad izgleda kao marginalac, 1993. je u Pljevljima bio vlast, nekoliko sati i apsolutna. Crnogorski zvaničnici već su bili dali groš da u to kolo uđu, sve i ako su u duši htjeli van – nije moglo.

Jedna od stvari koju su crnogorski vlastodršci prilično uspješno prekrečili je odnos prema izbjeglicama. Mi važimo kao mjesto koje je pružilo krov nad glavom, udomilo, spasilo desetine hiljada ljudi koji su bježali od rata. Najkrupniji dokaz da je to laž je deportacija bosanskih izbjeglica. Sud ovih dana, kao, pokušava da pohvata konce tog zločina, izvjesno je samo da nikad neće reći prostu istinu: bio je to državni zločin, a državnu vlast su činili Momir Bulatović, predsjednik države, Milo Đukanović, predsjednik vlade, Zoran Žižić, potpredsjednik vlade u čijoj je nadležnosti bilo Ministarstvo unutrašnih poslova, Pavle Bulatović ministar i tako dalje. Sve u svemu, lako bismo, kad bi se Đukanović nekako dao preskočiti. Kako samo o deportacijama istovjetno danas govore Momir i Milo – kao da jedan drugome šapuću na uho.

U Monitoru su ostala zabilježena mnoga gorka iskustva ljudi koji su bjekstvom u Crnu Goru pokušali da spasu glave. Autobusi sa srpskim izbjeglicama mogli su ostati u Crnoj Gori, ostalima je često preporučivano da produže dalje, Srbi su u crnogorskoj policiji mogli da dobiju dokumenta, ostali ne. Za izbjeglice iz Foče utočište je u avgustu 1992, bila podgorička džamija. Tamo ih je, gladne,proslijedio naš Crveni krst „usljed nedostatka sredstava”. Potresna svjedočenja silovanih žena i djevojčica objavljena u Monitoru malo su koga takla.

Iznutra je cvjetala demokratija. Proganjanje liberala trajalo je godinama – od iskonstruisanih filmova na televiziji, do presrijetanja u Mojkovcu. Ispisane su i stranice o hapšenju i mučenju rukovodstva Stranke demokratske akcije, suđenju dvadesetorici cetinjskih mladića i radikalnom poslaniku Aćimu Višnjiću što je izložio poruzi premijera i predsjednika i ružio „ugled” sudova u Crnoj Gori.

Lijepo je kad stvari ostanu zapisane, to je jedini način da sasvim ne zavlada carstvo laži. Kad su Milo Đukanović i Svetozar Marović riješili da se okite kolajnama Internacionalne lige humanista, Monitor je objašnjavao koja su dostignuća njihovoga humanizma. Đukanović je tom prilikom, vidno potrešen, iskovao izraz „sramni ljudi”. Ogledalo zna da zaboli. Čak i 1999. premijer nije znao treba li mi da se izvinjavamo Hrvatima ili oni nama.

Monitor je zabilježio i kakvoj smo istoriji učili sopstvenu djecu i kako se sve teže i teže živi. Na papiru je i najveći broj pljački, podaci i životne priče o siromaštvu običnog svijeta i kako taj običan svijet plaća struju za ruskog oligarha Olega Deripasku.

U sjeni zločina devedesetih tekla je prvobitna akumulacija na naš način. Švercovali su naftu, pa duvan, pa ljude, poslije je krenula rasprodaja. Traje i danas. Ponor između bogatih i siromašnih ipak nije neprelazan – ko umije da pere biografije i spreman je da postane kolaborant treba samo da stupi na put slave. I novca.

Nakon Đukanovićeve pobjede u sukobu s Bulatovićem oko toga da li je dugoročno bolje zaštiti u sjenci ratova zgrnuto bogatstvo s Miloševićem ili protiv njega, i Monitor je otanjio s kritikom režima. Posljedice opšteg žmirenja pred činjenicom da je sukob najboljih drugova u vrijednosnom smislu lažan, danas plaćamo.

Vlast je uspjela da ostvari ideju o crnogorskoj nezavisnosti koju je preuzela od Liberalnog saveza, Monitora i SDP-a, njihova izvedba, takva je da se mnogi zagovornici suverene Crne Gore s početka devedesetih pitaju je li sve imalo smisla.

Taština je dio ljudske prirode, vole ljudi da kažu – jesam li ti rekao. Samo, kad vam to što ste bili u pravu pojede san, ostaje tuga.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo