Povežite se sa nama

FOKUS

Uzalud je budim

Objavljeno prije

na

Nije malo dvadeset godina, polako blijedi vrijeme kad je izašao prvi broj Monitora. Bila je jesen i umirala je Jugoslavija. Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović, na plećima su iznijeli antibirokratsku revoluciju i postali naše mlado rukovodstvo. Crna Gora se pretvarala u prirepak Srbije. Bila je jesen i već se vidjelo da kraj jednopartijskog sistema ovdje neće donijeti nikakvo proljeće. Samo studen.

Te jeseni je Dobrica Ćosić dobio Njegoševu nagradu, pričalo se o vraćanju kapele i rušenju mauzoleja na Lovćenu. Monitor je pisao da to ne bi bilo lijepo i da je Dobrica Ćosić velikosrbin. Ne damo Željezaru, ne damo Radoje Dakić, zaricala se radnička klasa, Monitor je bilježio da Savez komunista, potonji DPS, manipuliše radnicima. Savjesni pojedinci spriječili su da Reformske snage kojima je na čelu bio Ante Marković održe skupove u Crnoj Gori. U Monitoru je pisalo da bi to morao biti znak za uzbunu u demokratskoj javnosti. Glas u pustinji je zameo vjetar.

Na primjedbe da ne piše kritički o opoziciji Monitor je odgovorio: „Kritikovati opoziciju danas to mu dođe kao kad bi se kritikovalo novorođenče što krov u ruiniranoj kući prokišnjava”.

Poslije prvih izbora sve je ostalo isto. Pobijedio je Savez komunista. Zabilježeno je da je nakon prvih višestranačkih izbora u Crnoj Gori Aco Đukanović pokušao da istjera nepodobne novinare iz hotela Crna Gora. Poslije je prešao sa riječi na djela: na istom mjestu tukao je aktiviste Liberalnog saveza.

Uoči jugoslovenskih ratova Monitor je upozoravao kako će „hiljade gladnih, nahranjenih mržnjom, ako zatreba, krenuti jedni na druge”. Krenuli su. Dok su se u Pobjedinom – Ratu za mir nizali stupci o hrabrim ratnicima koji kreću da unište povampireno ustaštvo, Monitor je sa lica mjesta izvještavao da na područuju opštine Dubrovnik ima 11.105 izbjeglica, 8577 u samom gradu i da je među njima 30 odsto bolesnih. „Ogorčeni su na Crnogorce, na opsadno stanje u kome se nalaze, na pljačkanje njihovih domova…”

Ko je htio mogao je da pročita: „Sa petokrakama na epoletama generali takozvane JNA, pozivajući se na Ustav, ne brane ni spoljne, a kamoli unutrašnje u pogrdnom smislu avnojevske granice Jugoslavije, već su njene oslobodilačke akcije usmjerene na memorandumske granice velike Srbije”.

Kad su počeli da stižu mrtvački sanduci Monitor je pitao – zašto su otišli i zbog kojih ideala su pali. I poručivao – jednom ćemo ostati sami i stidjeti se popaljenih Konavala.

„Srbi u Crnoj Gori nijesu narod, nego vitezovi”, grmjela je Narodna stranka, u svojstvu glasnogovornice DPS-a. Monitor je tumačio: „Nijesu Crnogorci omađijani srpstvom koliko to spolja izgleda. Ono im je zapravo, u svom iracionalnom značenju potrebno samo kao ubjedljiv izgovor za nedostatak građanske hrabrosti”. Gdje je bilo srpstvo danas stoji crnogorstvo. Ostalo je isto.

Upozorenja da se napadom na Dubrovnik ispisuje jedna od najsramnijih stranica istorije Crne Gore vlast nije htjela da čuje. Kad su se reformisali, silnu su snagu uložili u to da operu svoju ulogu u ratu. Te nijesmo bili mi nego JNA, te prevario nas je vojni vrh. Trideset hiljada rezervista uz svu moguću podršku, uključujući i gusle, išlo je odavde i tamo su ubijali, pljačkali, palili. Sa koliko entuzijazma je Crna Gora ušla u operaciju oslobađanja Konavala vjerovatno je jedina stvar na svijetu o kojoj bolje svjedoči Pobjeda nego Monitor.

Poslije je gorjela Bosna. Većina građana Crne Gore pravila se da ne zna šta se tamo zbiva. Nije bilo preskupo na prvoj trafici kupiti Monitor i pročitati: „Dok se ređaju ‘najgore noći u istoriji Sarajeva’ na malim ekranima u Beogradu i Podgorici satima se emituje balet, narodna muzika, otežu akademske pasprave ili se smjenjuju ljubavno kriminalni feljtoni. Da vlasti zaista misle da su Srbi žrtve, a ne krivci, ekrani bi bili zamračeni”. Iz ratnog Sarajeva smo svjedočili o ljudima koji su na prilazima gradu padali kao snoplje i o čežnji za normalnim životom kojom je očuvana normalnost uprkos užasima opsade. „ Sarajlije, i sitna đeca i domaćice, postali su artiljerijski stručnjaci. Svako živi razlikuje PAM od PAT-a, minobacač od tenkovske granate”.

U međuvremenu je, u proljeće 1992 održan na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore. Crna Gora je zakovana u SRJ, bratski smo sa Srbijom zaslužili i otrpjeli hiperinflaciju i sankcije.

Sada, kad u Crnoj Gori postoje tri dnevna lista i kiša radijskih i TV stanica, pomalo je u zaborav palo vrijeme kad su se mediji mogli prebrojati na prste. Pored Monitora, izlazilo je glasilo Liberalnog saveza Liberal i tu je bio kraj medijima koji nijesu svirali u ratne trube. Monitor je u to vrijeme ‘pokrivao’ dnevne događaje o kojima su prethodno državni mediji, osobito Pobjeda, sedam dana temeljno lagali ili su ih prećutkivali. Vlast je Monitor krstila ustaškom novinom, i u skladu s tim bilo je logično da na redakciju padne patriotska bomba.

Javnost je redovno preparirana lažnim informacijama. Otmicu u Štrpcima režimski mediji su pokušali da predstave kao događaj koji nema veze sa nacijom ljudi koji su odvedeni u smrt. Pobjeda je pisala kako su oteti razni ljudi, uključujući i jednog crnca. Monitor je razgovarao sa svjedocima – najteža je rekli su, bila tišina, niko se nije pobunio, niko molio za milost. U vrijeme kad se nije pouzdano znala sudbina otetih, zabilježen je bol Muja Babačića za sinom Ismetom, jednim od putnika voza 671. „Najteže mi je kad me pitaju koliko imam djece”.

Oslobađanje Pljevalja bila je još jedna tema o kojoj se istina mogla pročitati samo u Monitoru. Bošnjaci su iz Pljevalja tiho bježali, gorjele su radnje, životi su zavisili od volje Čeka Dačevića i raspoloženja braće Kornjača iz Čajniča da svrate na kafu. Dačević sad izgleda kao marginalac, 1993. je u Pljevljima bio vlast, nekoliko sati i apsolutna. Crnogorski zvaničnici već su bili dali groš da u to kolo uđu, sve i ako su u duši htjeli van – nije moglo.

Jedna od stvari koju su crnogorski vlastodršci prilično uspješno prekrečili je odnos prema izbjeglicama. Mi važimo kao mjesto koje je pružilo krov nad glavom, udomilo, spasilo desetine hiljada ljudi koji su bježali od rata. Najkrupniji dokaz da je to laž je deportacija bosanskih izbjeglica. Sud ovih dana, kao, pokušava da pohvata konce tog zločina, izvjesno je samo da nikad neće reći prostu istinu: bio je to državni zločin, a državnu vlast su činili Momir Bulatović, predsjednik države, Milo Đukanović, predsjednik vlade, Zoran Žižić, potpredsjednik vlade u čijoj je nadležnosti bilo Ministarstvo unutrašnih poslova, Pavle Bulatović ministar i tako dalje. Sve u svemu, lako bismo, kad bi se Đukanović nekako dao preskočiti. Kako samo o deportacijama istovjetno danas govore Momir i Milo – kao da jedan drugome šapuću na uho.

U Monitoru su ostala zabilježena mnoga gorka iskustva ljudi koji su bjekstvom u Crnu Goru pokušali da spasu glave. Autobusi sa srpskim izbjeglicama mogli su ostati u Crnoj Gori, ostalima je često preporučivano da produže dalje, Srbi su u crnogorskoj policiji mogli da dobiju dokumenta, ostali ne. Za izbjeglice iz Foče utočište je u avgustu 1992, bila podgorička džamija. Tamo ih je, gladne,proslijedio naš Crveni krst „usljed nedostatka sredstava”. Potresna svjedočenja silovanih žena i djevojčica objavljena u Monitoru malo su koga takla.

Iznutra je cvjetala demokratija. Proganjanje liberala trajalo je godinama – od iskonstruisanih filmova na televiziji, do presrijetanja u Mojkovcu. Ispisane su i stranice o hapšenju i mučenju rukovodstva Stranke demokratske akcije, suđenju dvadesetorici cetinjskih mladića i radikalnom poslaniku Aćimu Višnjiću što je izložio poruzi premijera i predsjednika i ružio „ugled” sudova u Crnoj Gori.

Lijepo je kad stvari ostanu zapisane, to je jedini način da sasvim ne zavlada carstvo laži. Kad su Milo Đukanović i Svetozar Marović riješili da se okite kolajnama Internacionalne lige humanista, Monitor je objašnjavao koja su dostignuća njihovoga humanizma. Đukanović je tom prilikom, vidno potrešen, iskovao izraz „sramni ljudi”. Ogledalo zna da zaboli. Čak i 1999. premijer nije znao treba li mi da se izvinjavamo Hrvatima ili oni nama.

Monitor je zabilježio i kakvoj smo istoriji učili sopstvenu djecu i kako se sve teže i teže živi. Na papiru je i najveći broj pljački, podaci i životne priče o siromaštvu običnog svijeta i kako taj običan svijet plaća struju za ruskog oligarha Olega Deripasku.

U sjeni zločina devedesetih tekla je prvobitna akumulacija na naš način. Švercovali su naftu, pa duvan, pa ljude, poslije je krenula rasprodaja. Traje i danas. Ponor između bogatih i siromašnih ipak nije neprelazan – ko umije da pere biografije i spreman je da postane kolaborant treba samo da stupi na put slave. I novca.

Nakon Đukanovićeve pobjede u sukobu s Bulatovićem oko toga da li je dugoročno bolje zaštiti u sjenci ratova zgrnuto bogatstvo s Miloševićem ili protiv njega, i Monitor je otanjio s kritikom režima. Posljedice opšteg žmirenja pred činjenicom da je sukob najboljih drugova u vrijednosnom smislu lažan, danas plaćamo.

Vlast je uspjela da ostvari ideju o crnogorskoj nezavisnosti koju je preuzela od Liberalnog saveza, Monitora i SDP-a, njihova izvedba, takva je da se mnogi zagovornici suverene Crne Gore s početka devedesetih pitaju je li sve imalo smisla.

Taština je dio ljudske prirode, vole ljudi da kažu – jesam li ti rekao. Samo, kad vam to što ste bili u pravu pojede san, ostaje tuga.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

FOKUS

SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava za državnu imovinu raspisala je oglas za nabavku 30 službenih automobila ukupne vrijednosti blizu 700.000 eura. Morsko dobro potrošiće  400.000 eura na manju luksuznu motornu jahtu, a Vlada će ove godine pazariti avion za 25 miliona eura. Reprezentacije i ostala troškarenja iz budžeta više niko i ne broji

 

 

,,Dok građani sami plaćaju terapije i ljekove, dok čekaju mjesecima na refundacije za bolovanja, dok se roditelji snalaze da kupe ono što im sistem duguje – Vlada Crne Gore troši skoro 700.000 eura na 30 novih vozila za državne službenike. Toliko o prioritetima. Za narod – nema. Za njihove udobne fotelje i vozila – ima”, ovako je Ana Leković, članica Odbora DPS Prijestonice propratila najavu o kupovini novih službenih automobila.

,,Kad zdravlje postane luksuz, a limuzine politička norma – to je jasan znak da vlast ne služi narodu, već sebi. A vlast koja izgubi dodir sa narodom – gubi i pravo da vlada”, zaključila je.

Znaju to u DPS-u dobro. Građani su se, međutim, nadali da trošenje, bahatos i razmetanje sa državnom kasom nakon njih ne može da se ponovi. Bili su u zabludi.

Stranke sadašnje vlasti, dok su bili opozicija, upućivali su slične prijekore DPS-u zbog trošenja državnog novca na limuzine – ,,Za djecu nema, a za automobile ima para”. Najavljivali su da će luksuzne audije i mercedese prodati i taj novac potrošiti na rješavanje socijalnih problema. Da pokažu da će biti drugačija vlast od prethone, prvih su dana dolazili na posao taksijem. Kad su zadužili službena vozila i ostale privilegije, sve se promijenilo.

Uprava za državnu imovinu raspisala je ovog mjeseca javni oglas za nabavku 30 službenih vozila za potrebe više državnih organa, čija je ukupna procijenjena vrijednost blizu 700.000 eura s uračunatim PDV-om. Nabavka obuhvata 27 novih i tri polovna vozila.

Tako recimo Zavod za zapošljavanje planira nabavku dvije limuzine – vrijednosti 41.322 i 26.925 eura. Nije jasno za koje potrebe Zavodu trebaju  luksuzni automobil vrijedni desetine hiljada eura. . Iste nejasnoće važe i za planirani SUV od 42.939 eura koje će dobiti Ministarstvo javne uprave.

Zanimljive su i cijene polovnih automobila koji će biti kupljeni za više ministarstava. Polovni auto za Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava koštaće 15.702 eura, Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa NVO planira kupovinu polovnog automobila vrijednog 30.000 eura, dok će Uprava za igre na sreću nabaviti vozilo za 21.347 eura. Za te pare mogu se kupiti i novi automobili.  Doduše, ne tako luksuzni kakvi očigledno dolikuju državnim institucijama i njihovim čelnicima.

Ponude za ova vozila mogu se dostavljati do 21. jula, a 1. jula ističe tender za popunu voznog parka Skupštine Crne Gore. Za pet novih crnih limuzina Skupština će platiti preko 150 hiljada eura.

Skupština je doduše u tome revnosna. Tokom 2022, 2023. i prošle godine najviši zakonodavni dom je za kupovinu novih vozila izdvojio preko 400 hiljada eura. Sve ukupno sa ovom najnovijom kupovinom, od dolaska novih vlasti, Skupština je na limuzine potrošila blizu 600.000 eura.

Poslanicima i zaposlenima u Skupštini na raspolaganju je vozni park od 37 vozila, od kojih je najveći dio starosti ispod 10 godina. Ako nastave ovim tempom Skupština će moći da svakom predstavniku naroda uz ostale privilegije ponudi i lični-službeni automobil.

Valja podsjetiti kako je javnost bila šokirana, a opozicija zgrožena kada se 2015. godine saznalo da tadašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica treba da dobije novo službeno vozilo vrijedno 70.000 eura, iako je već koristila luksuzni audi A6 star svega osam godina.

Deset godina potom, skoro neprimjetno je prošla vijest da je Budžetom predviđeno da Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović dobije novi službeni auto u vrijednosti od 60.000 evra. Istina, dobio ga je na jedvite jade. Vlada je tokom prošle godine ignorisala zahtjev kabineta predsjednika Milatovića za kupovinu vozila za njega i njegovu porodicu. Konačno se ipak smilovala, pošto se službeni auto  podrazumjeva i za ,,obične” službenike a kamoli  predsjednika države.

Statistika govori da je nova vlast po pitanju kupovine automobila tri puta raskalašnija od stare. Institut Alternativa je početkom protekle godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na 2020, veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se ove godine planira kupiti, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000

Pored limuzina, pazare se i druga prevozna sredstva.

Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom najavilo je da će potrošiti 400.000 eura na kupovinu manje luksuzne motorne jahte  za protokolarne potrebe te državne firme.

Ovim preduzećem rikovodi funkcioner Nove srpske demokratije (NSD) Mladen Mikijelj. A ono je pod Ministarstvom prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem čelu je takođe kadar NSD Slaven Radunović.

Iz Radunovićevog ministarstva su objasnili da će se ovo plovilo koristiti za edukativne i naučne obilaske u zaštićenim područjima, terenske aktivnosti sa domaćim i stranim institucijama i organizacijama, prezentaciju obale stranim delegacijama i potencijalnim investitorima, potrebe Morskog dobra i drugih državnih institucija Crne Gore.

Naglasili su ,,kao što je poznato, Crna Gora, iako izlazi na more, nema nijedno adekvatno plovilo za potrebe države, kad je u pitanju reprezentacija”, te da se ministar ,,saglasio sa ovom inicijativom nadležnih organa Morsko dobro”.

Morsko dobro raspolaže jednim brzim čamcem dužine 7,8 metara, sa vanbrodskim motorom snage 200 konja. Dobilo ga je s ciljem – ,,promovisanje upravljanja zaštićenim područjima kroz integrisanu zaštitu morskih i priobalnih ekosistema u obalnom području Crne Gore”. A što ćeš pokazati i promovisati sa čamcem koji vrijedi samo 170.000 eura, jahta je jahta.

Ima tu i tradicije. Sadašnji ministar Radunović i njegov stranački lider Andrija Mandić u ljeto 2017. uslikani su na jahti Mila Božovića. Božović je kasnije kao kadar NSD postao gradonačelnik Budve, a potom je uhapšen zbog sumnje da je švercovao drogu i stvorio kriminalnu organizaciju.

Kada su za funkcionere obezbijedili adekvatan vodeni i kopneni prevoz, nije u redu da manjka i u vazduhu.

Tako je za ovu godinu planirana kupovina aviona za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade. Cijena, sitnica, 25 miliona eura.

Iako su stručnjaci upozorili  da je avion koji se sada koristi kupljen 1999. i da može da se koristi još deceniju, iz Vlade su obrazložili da zbog starosti, čestih kvarova i skupog održavanja, treba kupiti novi. Avion za državni vrh kupiće se od kredita, a u Budžetu se navodi da će se kreditor utvrditi tokom ove godine.

Nezavisna poslanica Radinka Ćinćur, je u Skupštini, u februaru, predložila zajednički amandman sa poslanicom Jevrosimom Pejović, i navela da bi kupovina Vladinog aviona bila ,,luksuzni projekat”. Ona ističe da za tu kupovinu nema mjesta u budžetu Crne Gore, budući da, kako je kazala, košta 25 miliona eura. Ministar ekonomije Novica Vuković objasnio joj je da avion neće koštati 25 nego do 20 miliona eura. Naglasio je da to neće biti samo Vladin avion, nego će ga koristiti i predsjednik države i Skupština. To je već nešto  drugo. Svaka grana vlasti zahtijeva bar po jednu jahtu i avion.

Nedavno je javnost upoznata i sa tim da je Skupština Crne Gore, kojom predsjedava Andrija Mandić, za reprezentaciju u 2024. potrošila 78 hiljada eura. Riječ je uglavnom o restoranskim računima za svečane ručkove i večere priređene u čast gostiju koji su dolazili u Crnu Goru. Iznosi se kreću od 1.000 do 3,7 hiljada eura.

Za razliku od poslanika, ministri i ostali funkcioneri, iako ih ima znatno više manje troše. Za svaku ,,pohvalu” je što su za godinu, od 1. novembra 2023. godine do 1. novembra 2024. godine, 12 ministarstava Vlade Crne Gore potrošilo ukupno na reprezentaciju samo 58,7 hiljada eura.

Kako god bilo, crnogorska centralna administracija, bez lokalne administracije, državnih i javnih preduzeća, je samo u prošloj godini za troškove reprezentacije (ručkovi, večere, jela, zakuske) potrošila oko 950 hiljada eura.

Po ovome ispada da funkcioneri malo jedu i piju, kada se pogledaju troškovi za prevoz. Štedi se, odvaja od usta, ulaže strateški u limuzine, jahtu i avion.

 

Skromna imovina partija

Kako im je na raspolaganju državna imovina koju nemilice koriste, partije raspolažu sa dosta skromnom vlastitom imovinom.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja za prošlu godinu, samo Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijalistička narodna partija (SNP) imaju nekretnine.

DPS, prema podacima iz finansijskog izvještaja za 2024. objavljenom na sajtu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), ima zemljište i pomoćni građevinski objekat u Podgorici, kao i poslovne prostore u Tivtu, Bijelom Polju, Beranama, Danilovgradu i Andrijevici. Ova partija koja je na vlasti bila tri decenije ima 18 vozila, a najskuplji je audi A6 iz 2018. godine,  procijenjene vrijednosti 27.214 eura.

SNP, koji je nastao raskolom u DPS-u krajem 90-ih, prema podacima iz finansijskog izvještaja, ima poslovne prostore u Podgorici, Andrijevici i Danilovgradu. Ta partija ima deset vozila, ukupno vrijedna 44.800 eura. Najskuplje vozilo je škoda oktavija iz 2015. godine, procijenjena na 13.500 eura.

Nova srpska demokratija (NSD) nema nepokretne imovine, a od pokretne posjeduje tri automobila ukupne procijenjene vrijednosti 19.567 eura. Prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, NSD ima mercedes iz 2012. godine vrijedan 17.395 eura, reno iz 2010 (2.100 eura) i citroen 5  iz 2008. vrijedan svega, kako je navedeno, 72,6 eura. Skromno, narodski.

Demokrate, prema izvještaju za 2024, nemaju nekretnine, ali imaju šest vozila procijenjene vrijednosti od ukupno 38.163 eura. U voznom parku najskuplja su dva automobila marke nisan kaškai od 15.000 i 10.950 eura.

DNP Milana Kneževića, prema izvještaju, ima samo dva automobila (audi A6 iz 2007. i 2018), ukupne procijenjene vrijednosti 48.489 eura. A6 iz 2018. godine, skuplji je od DPS-ovog i  procijenjen je na 43.706 eura, a iz 2007. na 4.782 eura.

Bošnjačka stranka (BS) posjeduje tri automobila ukupne vrijednosti 45.197 eura. Najskuplji je mercedes benz S 350 iz 2017. godine (32.873 eura). Mercedes E 350 iz 2013. godine procijenjen je na 10.906 eura, a pasat 6 iz 2006. godine na 1.416 eura.

GP URA, prema izvještaju, posjeduje tri automobila – škodu superb iz 2019. godine vrijednu 23.500 eura, zatim škodu oktaviju (2011) procijenjene vrijednosti 4.980 eura i pežo (2008) vrijedan 3.062 eura.

Socijaldemokrate (SD) imaju četiri automobila, procijenjene vrijednosti od ukupno 21.309 eura. Najskuplje vozilo SD-a je škoda iz 2018. godine, čija je vrijednost procijenjena na 11.677 eura.

Pokret Evropa sad (PES), prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, nema nikakvu imovinu. A i što će im, imaju većinu državnih resursa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAPAD IZRAELA NA IRAN I  PODRŠKA ZAPADA: Pravo agresora na odbranu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između ova dva dugogodišnja neprijatelja. U priču su se upleli i zapadni saveznici Tel Aviva. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada

 

 

Opet se dešava ono čega se svijet odavno pribojava. Scenario viđen više puta ponovio se na Bliskom istoku prije nekoliko dana, ali u mnogo strašnijem obliku. Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između dugogodišnjih neprijatelja. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada.

Izraelski udari usmrtili su više od 200 ljudi u Iranu, uključujući visoke generale, naučnike, ali i civile. Iran je uzvratio jače nego što je to ranije bio slučaj. Hvaljena Gvozdena kupola, poznati izraelski sistem vazdušne odbrane, probijen je.

Izrael je napao oko 100 ciljeva, uključujući glavnu nuklearnu fabriku u Natanzu, istraživački centar u Isfahanu, radarske instalacije i lansere PVO sistema. Nakon iranskog odgovora Izrael je proširio napade i na naftne rafinerije i vladine zgrade u Iranu. Mnogi Iranci su rekli da ovakve napade ne pamte još od  iransko-iračkog rata iz 1980-ih.

Izrael je naveo da je napad bio neophodan kako bi spriječili da Iran izgradi atomsku bombu. Iran tvrdi da mu je nuklearni program isključivo u mirnodopske svrhe. Američke obavještajne agencije i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) više puta su saopštile da Iran nije aktivno razvijao nuklearno oružje. Međutim, IAEA je izrazila zabrinutost zbog iranskih zaliha obogaćenog uranijuma i prošle nedjelje ih zvanično ukorila zbog nesaradnje.

Dok Tel Aviv i zapadni saveznici ovo nazivaju preventivnim ratom, može se desiti da se radi o opasnom presedanu. Preventivni udari se preduzimaju kao odgovor na neposrednu prijetnju. U ovom slučaju, Izrael je opravdao svoj napad tvrdnjom da Iran može brzo proizvesti određen broj nuklearnih bombi. Napad je izveden uprkos upozorenju direktora IAEA Rafaela Grosija da bi izraelska akcija, umjesto da zaustavi, mogla dodatno osnažiti iranske nuklearne ambicije. Ali i dovesti do povlačenja iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Par dana nakon napada Iran je objavio da priprema zakon uz pomoć kojeg bi napustio ovaj sporazum. Teško je povjerovati da Tel Aviv I Vašington nijesu ovo očekivali.

Na raznim stranama se analizira opasna situacija i traži kakav takav izlaz iz nje.  Bernard Avišaj, autor knjiga Tragedija cionizma i Jevrejska republika, živi na relaciji između Jerusalima i Nju Hempšira, gdje predaje političku ekonomiju na Dartmut koledžu, vidi malo nade za mirno rješenje. „Za naše sigurnosne stručnjake, analiza se svodi na to da motivacija postoji čim postoji kapacitet. Po njima, ako neprijatelj može da vas povrijedi, on će to i htjeti. Zaključak? Preventiva, zastrašivanje, odvraćanje. Razgovor o diplomatskim opcijama djeluje im mekano“, piše Avišaj.

Mediji prenose da je u napadima ubijen veliki broj visokopozicioniranih vojnih staješina Irana. Kakvi su  načelnik generalštaba, komandant Revolucionarne garde, komandant regularne vojske. Ubijeni su i istaknuti nuklearni naučnici Benjamin Netanjahu, koji usput kasapi Gazu već dvadeset mjeseci, se predstavlja kao oslobodilac i poručuje Irancima: „Dok ostvarujemo naš cilj, otvaramo put vama da ostvarite svoj, slobodu”. Njegov cilj je smjena režima u Iranu. Po riječima jednog američkog zvaničnika koje je prenio AP, američki predsjednik stavio je veto na izraelski plan za ubistvo vrhovnog lidera ajatolaha Ali Hamneija. U objavi na društvenim mrežama, Tramp će kasnije istaći: „Znamo tačno gdje se skriva ajatolah Ali Hamnei. Nećemo ga ukloniti, bar ne za sada“.

Kelsi Davenport, direktorka za politiku neširenja oružja pri Američkom udruženju za kontrolu naoružanja rekla je ovih dana da čak ni smjena režima u Teheranu ne bi bila garancija: „Promjena režima nije strategija za sprječavanje nuklearnog naoružanja. Ne znamo šta bi došlo poslije. Ako vojska preuzme vlast, vjerovatnoća da će se krenuti ka oružju je još veća. Čak i ako bude demokratija – ni to nije garancija. I demokratije grade nuklearno oružje“. Lako je provjeriti: demokratije zapada posjeduju najviše nuklearnih bojevih glava.

Još je svježe pitanje o uključenosti SAD-a u ovu ratnu priču, ali i mogućem direktnom učešću u sukobu. Predsjednik SAD pozvao je u utorak Iran na bezuslovnu kapitulaciju i koristio riječ „mi“ kada je govorio o izraelskim ratnim udarima. Takođe se hvalio izraelskom nadmoći u vazduhu, sugerišući da je ona rezultat američke tehnologije.

Sve u vezi sa njegovim izjavama je problematično. I često kontradiktorno. Prethodnih dana slao je različite poruke: od pristupa bez uplitanja, preko poziva na diplomatiju, do naznaka da razmatra dublje uključivanje SAD-a u sukob. Na dan kada je rat počeo, izraelske napade nazvao je izvrsnim i veoma uspješnim i istovremeno rekao da vjeruje da je moguće diplomatsko rješenje. Savjetovao je evakuaciju Teherana i poslao je nosač aviona Nimitz u region.

U jednoj od poslednjih izjava koja je stigla pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, Tramp je rekao da su mu se Iranci obratili, ali da smatra da je veoma kasno za razgovore, te da je velika razlika između sada i prije nedjelju dana. Potom je na pitanje o akcijama SAD-a u svom stilu konstatovao: „Niko ne zna šta ću da uradim“.

Izraelski zvaničnici su vršili pritisak na SAD da se direktno uključe u rat upotrebom svoje ogromne bombe za probijanje bunkera za koju se vjeruje da je jedina sposobna da uništi duboko ukopano iransko nuklearno postrojenje Fordo.

Prema riječima američkih zvaničnika koji su pregledali obavještajne izvještaje, Iran je u slučaju američkog ulaska u rat već pripremio rakete i drugu vojnu opremu za  odmazde protiv američkih baza na Bliskom istoku. Ali Hamnei poručio je da se njegova zemlja ne može predati i upozorio na „nepovratne posljedice“ ukoliko SAD intervenišu vojno. „Upozoravamo Ameriku na posljedice rata, jer će pretrpjeti teške štete ako se odluči na takav korak“, rekao je Hamnei u obraćanju naciji. „Na rat se odgovara ratom, na bombardovanje – bombardovanjem, na udarac – udarcem“.

Dosadašnji Trampov bilans pokazuje mnogo oštre retorike i želju da izgleda snažno, ali malo konkretne akcije. U martu je pokrenuo zračne napade na Hute, ali se povukao dva mjeseca kasnije bez značajnog učinka. Zbunjujuće su i njegove veze u spoljnoj politici. Favorizuje Netanjahua koji napada Iran, ali i Vladimira Putina, koji je saveznik Irana i sa kojim je ovih dana pričao o rješenju ove krize.

Sve se događa u periodu kada je administracija Donalda Trampa pokušavala da obnovi pregovore sa Iranom o ograničavanju obogaćivanja uranijuma u zamjenu za ukidanje sankcija. Sada su razgovori u zastoju. Novi krug pregovora u Omanu, zakazan za nedjelju, otkazan je zbog izraelskog napada.

Analitičari se ne slažu u vezi sa učešćem SAD-a u izraelskim napadima na Iran. Dok jedni smatraju da je Vašington i pored negiranja tamošnje administracije znao da će se oni sprovesti, ima i drugačijih tumačenja. Jedan dio politikologa i analitičara smatra da je Izrael vjerovatno bio zabrinut da bi diplomatija između SAD i Irana mogla uspjeti. To se ne bi uklapalo u interese Tel Aviva vezane za Iran. Ričard Nefju, profesor na Kolumbija univerzitetu i bivši direktor za Iran u Savjetu za nacionalnu bezbjednost SAD, za Al Džaziru sumira: „Dosljednost Trampove administracije u pravcu dogovora uznemirila je Izrael“.

Mnogo oštrijim riječima je sve ovo objasnio senator Berni Sanders. „Ovaj napad je bio namjerno osmišljen da sabotira američke diplomatske napore. Izrael je izvršio atentat na čovjeka koji je predvodio iranski tim za nuklearne pregovore, uprkos tome što su dalji razgovori sa SAD bili zakazani za nedjelju. Bez obzira na to šta mislite o korumpiranom i autoritarnom iranskom režimu, ovaj napad očigledno krši međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih nacija. Netanjahuov nezakoniti, jednostrani napad na Iran samo je njegovo najnovije kršenje međunarodnog prava. Pod njegovom ekstremističkom vladom, Izrael sve više postaje odmetnička država i parija među narodima. SAD ne smiju biti dio ovog rata”.

Ni republikanci nijesu jedinstveni. Mat Klink, strateg ove političke opcije, rekao je za Newsweek da je većina republikanaca protiv slanja američkih trupa na teren, ali su i pragmatični, i vide da je Izrael učinio SAD-u značajnu uslugu.

Najglasnije etrom odzvanjaju opasne poruke. U poruci Trampu, ambasador SAD-a u Izraelu Majkl Hakabi je predsjednika opisao kao najznačajnijeg u posljednjih sto godina. Možda i u istoriji. „Odluke koje su na tvojim plećima ne bih želio da donosi iko drugi. Nijedan predsjednik u mom životu nije bio u situaciji kao ti. Ne još od Trumana 1945“, napisao je ambasador, jasno praveći paralele vezane za opasne odluke dva predsjednika.

Zbog bojazni od vojnog sukoba, američki senator Tim Kejn podnio je rezoluciju o ratnim ovlašćenjima kojom bi Kongres morao da odobri svaki vojni napad na Iran.

Dok su neki evropski lideri pozivali na maksimalnu uzdržanost, skoro niko nije osudio početne izraelske udare. Rusija i Kina su ih osudile, ali nijesu preduzele konkretne akcije. Iskoristili su trenutak da budu „dobri momci“. Savjet bezbjednosti UN-a izrazio je zabrinutost zbog eskalacije, a Antonio Gutereš pozvao na nemiješanje trećih strana u konflikt. Riječi na vjetru.

I avganistanski talibani pozivaju na mir i suzdržanost. A Evropa?

Francuski predsjednik Emanuel Makron u prvim danima ovog rata stao je uz Tel Aviv. „Francuska je više puta osudila iranski nuklearni program koji je u toku i preduzela je sve odgovarajuće diplomatske mjere kao odgovor na to. U tom kontekstu, Francuska ponovo potvrđuje pravo Izraela da se brani i obezbijedi svoju bezbjednost“.

A onda opasna izjava novog njemačkog kancelara Fridriha Merca. Izrael ima hrabrost da obavi, kako je rekao, prljavi posao za sve nas napadom na Iran, čija je moć donijela smrt i razaranje u svijetu. Ovakve rečenice su gotovo doslovno prepisane iz nacističke matrice. Svijet ćuti i na ovo.

Rijetki su oni koji kritikuju Izrael ovih dana. Među prvima se oštrom kritkom oglasio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović: „Izrael trenutno vodi zločinačka klika i želi svijet uvući u rat“. Usput je istakao da je njegov stav drugačiji od stava vladajuće stranke i  premijera Andreja Plenkovića.

Sukob Izraela i Irana predstavlja mnogo više od još jedne krize na Bliskom istoku. On označava pojavu opasnog novog poglavlja u nuklearnim rivalstvima, koje može oblikovati svijet na potpuno drugačiji način u narednim decenijama, piše Farah N. Jan, viši predavač za međunarodne odnose, na Univerzitetu u Pensilvaniji. „Ono što je počelo izraelskim napadima na iranske nuklearne objekte i druge ciljeve 13. juna 2025, sada se pretvorilo u prvi svjetski potpuni primjer onoga što ja, kao stručnjak za nuklearnu bezbjednost, nazivam ‘ratom na pragu’ – novim i zastrašujućim oblikom sukoba u kojem nuklearna sila nastoji vojnom silom spriječiti neprijatelja na ivici nuklearizacije da taj korak i napravi“, piše ovaj istraživač.

Vrlo je moguće da Iran, satjeran u tjesnac, sve više vjeruje da ne može odvratiti izraelsku agresiju bez nuklearnog oružja. Istovremeno, svaki korak ka njegovom sticanju izaziva dodatnu agresiju Tel Aviva. Gotovo je sigurno da Izrael ne može trajno uništiti iranske nuklearne snove vojnim sredstvima. Njegove vojne akcije će najvjerovatnije podstaći Iran da još odlučnije krene ka svojim ciljevima. Slikovito je Farah N. Jan pojasnio ovaj opasni perpetuum mobile.

Zbog svega ovoga, znakovito je zapažanje istaknutog izraelskog novinara Gideon Levija koji za Haaretz piše: „Dokle Tel Aviv može da izdrži pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rešenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo vidjeli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj mjeri od hirovitog predsjednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije“.

Rat Izraela i Irana postavlja opasne presedane za druge regionalne i svjetske nuklearne sile. Ovi „preventivni“ napadi mogli bi podstaći slične akcije drugdje, urušavajući ionako krhke diplomatske napore. Na kraju krajeva slične scenarije smo već gledali. Samo što se sve češće u svjetskom vokabularu pojavljuje riječ : nuklearno.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog šverca cigareta, tužilaštvo je do sada pokrenulo istrage  koje uključuju brojne uspješne crnogorske kompanije, od Bemaxa, preko Tehnomaxa, do Rokšpeda. Istrage  pokazuju da su u švercu učestvovali i privrednici i biznismeni,podzemlje,  ali i visoki policijski funkcioneri. I da on nije stao nakon 2020., odnosno pada DPS-a

 

 

Istraga Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u okviru koje je početkom mjeseca uhapšen dugogodišnji tajni agent Duško Golubović, stigla je i do moćnih crnogorskih kompanija Rokšped i Rokšped auto centar u vlasništvu porodice Stanaj. SDT tvrdi da su Golubović i Sander Stanaj, vlasnik Rokšped auto centra,glavni organizatori šverca cigareta sa međunarodnim karakterom,  kojim je u nekoliko poslednjih godina Crna Gora oštećena za skoro 20 miliona eura.

Osim Sandera Stanaja, SDT za organizovanje šverca cigareta tereti i njegovog brata Nua, vlasnika Rokšpeda. Za braćom Stanaj će, kako je saopšteno, biti raspisana potjernica, pošto se nalaze van zemlje i nijesu dostupni istražnim organima. Po nalogu tužilaštva ove sedmice, uhapšen je Prokopije Perić, srpski državljanin,  dugogodišnji komercijalni direktor Rokšpeda i izvršni direktor firme Plus,jedne od kompanija koju je osnovala porodica Stanaj,  kao i još šest osoba koje se sumnjiče da su dio iste kriminalne grupe koja je švercovala cigarete.

Osim Perića uhapšeni su vlasnik firme za pevoz drumskog tereta Adnan Suković, vlasnik MP šped trans Predrag Madžgalj,  Ivan Turčinović, koji se sam predao policiji, Radoje Dakić i Mileta Simanić. Tužilaštvo je  kao člana kriminalne grupe Stanaja i Golubovića označilo i Andriju Petanovića, vlasnika apoteka Petanović, koji je nedostupan istražnim organima.  Na spisku za hapšenje nalaze se i Vukota Vujošević, koji je u bjekstvu,  Đoko Lješković, Veton Berišaj i Abedin Pepić, takođe  u bjekstvu.  Madžgalj, Milić, Turčinović i Dakić su odlukom istražnog sudije pušteni na slobodu, ali im je naloženo da ne napuštaju stan. Sukoviću, Simaniću i Periću određen je pritvor.

“Iz personalnih, pisanih i elektronskih dokaza prikupljenih u izviđaju proizilazi osnovana sumnja da su okrivljeni D.G. i S.S. organizovali kriminalnu organizaciju, čiji pripadnici su postali ostali okrivljeni i druga nepoznata lica, sa ciljem da se bavi prenošenjem preko carinske linije, uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora, neocarinjenih cigareta iz slobodne carinske zone Luke Bar i njihovom prodajom, prikrivanjem i rasturanjem u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, pa su, tokom 2020. i 2021.godine, neplaćanjem carina, akciza i poreza za najmanje 23.580 paketa krijumčarenih cigareta, pribavili kriminalnoj organizaciji nezakonitu dobit, a oštećenoj Crnoj Gori nanijeli štetu u visini od najmanje 18.260.352 eura”, saopštili su iz SDT.

U tužilačkim spisima, u koje je Monitor imao uvid, navodi se da je „u djelovanju organizacije postojala spremnost za primjenu nasilja ili zastrašivanja“, kao i da su „korišćene privredne i poslovne strukture i pranje novca“. Tužilaštvo navodi da je organizacija imala uticaj na izvršnu vlast.

„I druge važne društvene činioce – Upravu policije i Upravu Carina, na način da su okrivljeni Duško Golubović i Sander Stanaj osmislili kriminalni plan da se  bave prenošenjem cigareta, kao robe čiji je promet ograničen, preko carinske linije, uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora i potom njihovom prodajom, rasturanjem i prikrivanjem“.

Prema sumnjama tužilaštva, grupa je funkcionisala tako što je Sander Stanaj  bio zadužen za nabavljanje cigareta iz inostranstva i njhovo dopremanje u Crnu Goru, dok je Golubović  organizovao da se cigarete,  skladištene u Slobodnoj carinskoj zoni Luke Bar prenesu preko carinske linije uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora, na carinsko područje Crne Gore. Ostali članovi preuzimali su i prevozili cigarete u magacine u Podgorici i Tuzima.   Nuo Stanaj bio je zadužen „da organizuje pripadnike kriminalne organizacije da se kamionima dovezu do Bara i tamo preuzmu cigarete“, navodi se u spisima. Nuo Stanaj, vlasnik Rokšpeda,  prema tužilaštvu bio je zadužen i za distribuciju cigareta, odnosno njihovu prodaju.  Tužilaštvo navodi  da je vlasnik Rokšpeda imao ulogu i da prenosi naredbe brata Sandera Stanaja članovima organizacije, kao i da „organizuje druga lica da komuniciraju o nabavkama cigareta iz Bugarske, Libije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Indije“.

„I da organizuje mrežu posrednika i preprodavaca  i posrednika za rasturanje necarinjenih cigareta u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji“, navodi tužištvo.

Kada je početkom maja uhapšen Duško Golubović, njegov branilac Velibor Marković problematizovao je to što se njegovom klijentu „stavlja na teret krivično djelo pranje novca od kriminalne aktivnosti putem krijumčarenja cigareta, ali je potpuno nepoznato kada se ta kriminalna aktivnost dešavala”. Tužilaštvo je sada izašlo sa konkretnijim podacima o švercu cigareta, odnosno porijeklu novca za koji je Golubović ranije osumnjičen da ga je prao, označivši ga kao jednog od organizatora šverca cigareta u periodu 2020 i 2021. godine.

Istraga pokazuje i veze kompanija porodice Stanaj sa navodnim klanom Grand, koji se vezivao za prethodni režim i moćnu građevinsku kompaniju Bemax, ali i političke figure poput bivših ministara inostranih poslova Đukanovićevih vlada, Milana Roćena i Igora Lukšića, koji su to demantovali. Monitor je o tome više puta pisao. Osim što je Golubović navodno pripadao klanu Grand,  još jedan od osumnjičenih,  Mileta Simanić, vezuje se za istragu tzv ekipe Grand,  na čijem je čelu bio Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika građevinske kompanije Bemax, kog  tužilaštvo takođe tereti za šverc cigareta. Simanić, koji je sada uhapšen, hapšen je i 2024. u okviru tog predmeta.

Tužilaštvo je protiv okrivljenih pokrenulo  i finansijski izviđaj. “Naredbom Specijalnog državnog tužilaštva im je zabranjeno raspolaganje nepokretnostima, a naloženo je kreditnim, finansijskim i drugim institucijama da im uskrate isplate novčanih iznosa sa računa”, navodi SDT.

Braći Stanaj blokirana je vrijedna imovina u Podgorici, Dinoši i Ulcinju. Radi se o hiljadama kvadrata poslovnih i porodičnih zgrada, kao i zemljišta. Na neke od nekretnina upisane su hipoteke zbog milionskih kredita. Na porodičnoj kući Sandera Stanaja upisan je teret zbog kredita od tri i po miliona eura, koji je on, prema podacima Uprave za nekretnine, uzeo kod Prve banke braće Đukanović. Korisnik kredita je Rokšped auto centar.  Neki od milionskih kredita uzeti su od hrvatske Podravske banke.

Kompanija Rokšped osnovana je 1992.  Osnovao ju je otac Sandera i Nua, Roko.  Preduzeće je 1992. godine  registrovano i za djelatnost uvoza i izvoza cigareta.  Kompanija je nastavila da se širi u brojne oblasti, poslujući uspješno decenijama, ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu.   Iz nje su u Crnoj Gori izrasle firme Rokšped auto-centar, Rokšped distributivni centar, Tobacco S press +ŠtampaPlus, Balkan Group Montenegro, Home Depo, Prive petrol.. Tokom sankcija SRJ porodica Stanaj bavila se uvozom i prodajom nafte i naftnih derivata. Prvu pumpu otvorili su 2000, a 2008. lanac pumpi prodali  ruskom Lukoilu za 26,5 miliona eura..

Kompanije, različitih djelatnosti, od prodaje automobile, do distribucije cigareta i štampe,  sa državom su tokom decenija ostvarivale milionske poslove.

Prema podacima portala Moj novac, samo je kompanija Rokšed auto centar, koju danas vodi Sander Stanaj, sa državom od 2015. godine poslovala u vrijednosti od preko 1.250 000 eura, a Rokšed preko 1. 890 000 eura. Prema istim podacima, najveći dio poslova kompanije porodice Stanaj sa državom su imale  u periodu 2011. godine, u vrijeme režima Mila Đukanovića. Nije bilo gotovo nijedne institucije, od pravosuđa do policije koja sa njima nije sarađivala.

U isto vrijeme, protiv jednog od braće Stanaj, Antona, koji je kasnije ubijen u Sudanu, u Beogradu se vodio proces zbog šverca cigareta. Specijalni sud u Beogradu osudio ga je u maju 2011. godine na šest i po godina zatvora i novčanu kaznu 100.000 eura jer se kao šef kriminalne grupe bavio međunarodnim švercom cigareta.

“I pored toga što je Anton Stanaj bio uhapšen i sudilo mu se za šverc cigareta, kompanija Rokšped je nesmetano privatizovala poljoprivredne kompanije i vinarije u Srbiji, učestvovala u javnim nabavkama i vodila velike poslove u Crnoj Gori vezane za distribuciju štampe, cigareta i automobile”, pisao je tada  Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS).

“Prema sudskoj dokumentaciji, švercerska grupa koju je predvodio Stanaj koristila je poslovnu strukturu i veze podgoričke kompanije Rokšped, ekskluzivnog uvoznika cigareta za Crnu Goru”, navodi CINS.

Prema njihovom istraživanju “grupa Antona Stanaja uspjela da u privatizaciji u Srbiji, kupi više preduzeća nego Šarićev narko kartel…Pri tome su partnerstva sklapali sa uticajnim biznismenima i političarima. Srpsko tužilaštvo nikada nije istražilo ove poslove”.

Jedan od glavnih partnera Antona Stanaja  bio je Zoran Ćopić, saradnik Darka Šarića.  Ćopić je optužen u Srbiji i Bosni i Hercegovini da je prao novac za Šarića. CCRP/CINS je otkrio da je većinu preduzeća u Srbiji Ćopić kupio u partnerstvu sa kompanijom Rokšped i njenim ćerkama firmama u Srbiji.

Rokšped  je u Srbiji, u partnerstvu sa Ćopićem i samostalno, kupio udjele u:  Agrovojvodina, Industrija kotrljajućih ležajeva, Agrocoop, Zmaj, Stanišić, Banat seme, Mlinpek, Erdevik, Šećer +, M.E.A i Panonliv..

CINS je objavioi  da posjeduje izveštaj Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA) u kome se navodi da je porodica Stanaj blisko sarađivala sa Naserom Keljmendijem. U istom izvještaju navodi se i da je Anton Stanaj imao bliske poslovne veze sa Ekrem Lukom, jednim od najbogatijih ljudi na Kosovu, koji “kontroliše srpsko-albansku mafiju, kao i šverc droge na relaciji Priština-Beograd-Priština”.

I Nuo Stanaj, optužen je 2011. u Srbiji za zloupotrebe u privatizaciji beogradske Industrija kortljajućih ležajeva u kojoj je ta firma oštećena za 9.2 miliona evra.

U Crnoj Gori vođena je samo jedna istraga protiv Sandera Stanaja. U januara 2021. SDT je pokrenuo istragu protiv njega i privremeno mu blokiralo nešto više od dva miliona eura. Istraga je pokrenuta zbog podataka policije da je Sander  u legalne tokove ubacio više od dva miliona eura . On je tvrdio da mu je taj novac prije više od deceniju dao otac  a da je sad odlučio da ih “čuva u banci”.

Finansijskom istragom, policija je utvrdila da 2,1 milion eura koje je Sander uplatio na svoj račun nije novac njegovog oca. Do oktobra 2023. godine, istraga protiv Sandera Stanaja, pišu mediji, prema dostupnim podacima, nije bila završena.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković ocijenila je povodom istrage imovine porodice Stanaj da je to  “pokazatelj da je dio crnogorske privrede napravljen zahvaljujući novcu stečenom od kriminalne aktivnosti”. Ona smatra da država može imati ogromnu korist ukoliko se imovina koja je stečena raznim vidovima šverca zaplijeni i stavi u budžet.

Zbog šverca cigareta, tužilaštvo je do sada pokrenulo istrage a koje uključuju brojne uspješne crnogorske kompanije, od Bemaxa, preko Tehnomaxa, do Rokšpeda. Istrage  pokazuju da su u švercu učestvovali i privrednici i biznismeni, podzemlje, ali i visoki policijski funkcioneri. I da on nije stao nakon 2020, odnosno pada DPS-a.

Dim u krvotoku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo