Povežite se sa nama

FOKUS

Uzalud je budim

Objavljeno prije

14 godina

na

monitor20

Nije malo dvadeset godina, polako blijedi vrijeme kad je izašao prvi broj Monitora. Bila je jesen i umirala je Jugoslavija. Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović, na plećima su iznijeli antibirokratsku revoluciju i postali naše mlado rukovodstvo. Crna Gora se pretvarala u prirepak Srbije. Bila je jesen i već se vidjelo da kraj jednopartijskog sistema ovdje neće donijeti nikakvo proljeće. Samo studen.

Te jeseni je Dobrica Ćosić dobio Njegoševu nagradu, pričalo se o vraćanju kapele i rušenju mauzoleja na Lovćenu. Monitor je pisao da to ne bi bilo lijepo i da je Dobrica Ćosić velikosrbin. Ne damo Željezaru, ne damo Radoje Dakić, zaricala se radnička klasa, Monitor je bilježio da Savez komunista, potonji DPS, manipuliše radnicima. Savjesni pojedinci spriječili su da Reformske snage kojima je na čelu bio Ante Marković održe skupove u Crnoj Gori. U Monitoru je pisalo da bi to morao biti znak za uzbunu u demokratskoj javnosti. Glas u pustinji je zameo vjetar.

Na primjedbe da ne piše kritički o opoziciji Monitor je odgovorio: „Kritikovati opoziciju danas to mu dođe kao kad bi se kritikovalo novorođenče što krov u ruiniranoj kući prokišnjava”.

Poslije prvih izbora sve je ostalo isto. Pobijedio je Savez komunista. Zabilježeno je da je nakon prvih višestranačkih izbora u Crnoj Gori Aco Đukanović pokušao da istjera nepodobne novinare iz hotela Crna Gora. Poslije je prešao sa riječi na djela: na istom mjestu tukao je aktiviste Liberalnog saveza.

Uoči jugoslovenskih ratova Monitor je upozoravao kako će „hiljade gladnih, nahranjenih mržnjom, ako zatreba, krenuti jedni na druge”. Krenuli su. Dok su se u Pobjedinom – Ratu za mir nizali stupci o hrabrim ratnicima koji kreću da unište povampireno ustaštvo, Monitor je sa lica mjesta izvještavao da na područuju opštine Dubrovnik ima 11.105 izbjeglica, 8577 u samom gradu i da je među njima 30 odsto bolesnih. „Ogorčeni su na Crnogorce, na opsadno stanje u kome se nalaze, na pljačkanje njihovih domova…”

Ko je htio mogao je da pročita: „Sa petokrakama na epoletama generali takozvane JNA, pozivajući se na Ustav, ne brane ni spoljne, a kamoli unutrašnje u pogrdnom smislu avnojevske granice Jugoslavije, već su njene oslobodilačke akcije usmjerene na memorandumske granice velike Srbije”.

Kad su počeli da stižu mrtvački sanduci Monitor je pitao – zašto su otišli i zbog kojih ideala su pali. I poručivao – jednom ćemo ostati sami i stidjeti se popaljenih Konavala.

„Srbi u Crnoj Gori nijesu narod, nego vitezovi”, grmjela je Narodna stranka, u svojstvu glasnogovornice DPS-a. Monitor je tumačio: „Nijesu Crnogorci omađijani srpstvom koliko to spolja izgleda. Ono im je zapravo, u svom iracionalnom značenju potrebno samo kao ubjedljiv izgovor za nedostatak građanske hrabrosti”. Gdje je bilo srpstvo danas stoji crnogorstvo. Ostalo je isto.

Upozorenja da se napadom na Dubrovnik ispisuje jedna od najsramnijih stranica istorije Crne Gore vlast nije htjela da čuje. Kad su se reformisali, silnu su snagu uložili u to da operu svoju ulogu u ratu. Te nijesmo bili mi nego JNA, te prevario nas je vojni vrh. Trideset hiljada rezervista uz svu moguću podršku, uključujući i gusle, išlo je odavde i tamo su ubijali, pljačkali, palili. Sa koliko entuzijazma je Crna Gora ušla u operaciju oslobađanja Konavala vjerovatno je jedina stvar na svijetu o kojoj bolje svjedoči Pobjeda nego Monitor.

Poslije je gorjela Bosna. Većina građana Crne Gore pravila se da ne zna šta se tamo zbiva. Nije bilo preskupo na prvoj trafici kupiti Monitor i pročitati: „Dok se ređaju ‘najgore noći u istoriji Sarajeva’ na malim ekranima u Beogradu i Podgorici satima se emituje balet, narodna muzika, otežu akademske pasprave ili se smjenjuju ljubavno kriminalni feljtoni. Da vlasti zaista misle da su Srbi žrtve, a ne krivci, ekrani bi bili zamračeni”. Iz ratnog Sarajeva smo svjedočili o ljudima koji su na prilazima gradu padali kao snoplje i o čežnji za normalnim životom kojom je očuvana normalnost uprkos užasima opsade. „ Sarajlije, i sitna đeca i domaćice, postali su artiljerijski stručnjaci. Svako živi razlikuje PAM od PAT-a, minobacač od tenkovske granate”.

U međuvremenu je, u proljeće 1992 održan na brzinu sklepani referendum o državnom statusu Crne Gore. Crna Gora je zakovana u SRJ, bratski smo sa Srbijom zaslužili i otrpjeli hiperinflaciju i sankcije.

Sada, kad u Crnoj Gori postoje tri dnevna lista i kiša radijskih i TV stanica, pomalo je u zaborav palo vrijeme kad su se mediji mogli prebrojati na prste. Pored Monitora, izlazilo je glasilo Liberalnog saveza Liberal i tu je bio kraj medijima koji nijesu svirali u ratne trube. Monitor je u to vrijeme ‘pokrivao’ dnevne događaje o kojima su prethodno državni mediji, osobito Pobjeda, sedam dana temeljno lagali ili su ih prećutkivali. Vlast je Monitor krstila ustaškom novinom, i u skladu s tim bilo je logično da na redakciju padne patriotska bomba.

Javnost je redovno preparirana lažnim informacijama. Otmicu u Štrpcima režimski mediji su pokušali da predstave kao događaj koji nema veze sa nacijom ljudi koji su odvedeni u smrt. Pobjeda je pisala kako su oteti razni ljudi, uključujući i jednog crnca. Monitor je razgovarao sa svjedocima – najteža je rekli su, bila tišina, niko se nije pobunio, niko molio za milost. U vrijeme kad se nije pouzdano znala sudbina otetih, zabilježen je bol Muja Babačića za sinom Ismetom, jednim od putnika voza 671. „Najteže mi je kad me pitaju koliko imam djece”.

Oslobađanje Pljevalja bila je još jedna tema o kojoj se istina mogla pročitati samo u Monitoru. Bošnjaci su iz Pljevalja tiho bježali, gorjele su radnje, životi su zavisili od volje Čeka Dačevića i raspoloženja braće Kornjača iz Čajniča da svrate na kafu. Dačević sad izgleda kao marginalac, 1993. je u Pljevljima bio vlast, nekoliko sati i apsolutna. Crnogorski zvaničnici već su bili dali groš da u to kolo uđu, sve i ako su u duši htjeli van – nije moglo.

Jedna od stvari koju su crnogorski vlastodršci prilično uspješno prekrečili je odnos prema izbjeglicama. Mi važimo kao mjesto koje je pružilo krov nad glavom, udomilo, spasilo desetine hiljada ljudi koji su bježali od rata. Najkrupniji dokaz da je to laž je deportacija bosanskih izbjeglica. Sud ovih dana, kao, pokušava da pohvata konce tog zločina, izvjesno je samo da nikad neće reći prostu istinu: bio je to državni zločin, a državnu vlast su činili Momir Bulatović, predsjednik države, Milo Đukanović, predsjednik vlade, Zoran Žižić, potpredsjednik vlade u čijoj je nadležnosti bilo Ministarstvo unutrašnih poslova, Pavle Bulatović ministar i tako dalje. Sve u svemu, lako bismo, kad bi se Đukanović nekako dao preskočiti. Kako samo o deportacijama istovjetno danas govore Momir i Milo – kao da jedan drugome šapuću na uho.

U Monitoru su ostala zabilježena mnoga gorka iskustva ljudi koji su bjekstvom u Crnu Goru pokušali da spasu glave. Autobusi sa srpskim izbjeglicama mogli su ostati u Crnoj Gori, ostalima je često preporučivano da produže dalje, Srbi su u crnogorskoj policiji mogli da dobiju dokumenta, ostali ne. Za izbjeglice iz Foče utočište je u avgustu 1992, bila podgorička džamija. Tamo ih je, gladne,proslijedio naš Crveni krst „usljed nedostatka sredstava”. Potresna svjedočenja silovanih žena i djevojčica objavljena u Monitoru malo su koga takla.

Iznutra je cvjetala demokratija. Proganjanje liberala trajalo je godinama – od iskonstruisanih filmova na televiziji, do presrijetanja u Mojkovcu. Ispisane su i stranice o hapšenju i mučenju rukovodstva Stranke demokratske akcije, suđenju dvadesetorici cetinjskih mladića i radikalnom poslaniku Aćimu Višnjiću što je izložio poruzi premijera i predsjednika i ružio „ugled” sudova u Crnoj Gori.

Lijepo je kad stvari ostanu zapisane, to je jedini način da sasvim ne zavlada carstvo laži. Kad su Milo Đukanović i Svetozar Marović riješili da se okite kolajnama Internacionalne lige humanista, Monitor je objašnjavao koja su dostignuća njihovoga humanizma. Đukanović je tom prilikom, vidno potrešen, iskovao izraz „sramni ljudi”. Ogledalo zna da zaboli. Čak i 1999. premijer nije znao treba li mi da se izvinjavamo Hrvatima ili oni nama.

Monitor je zabilježio i kakvoj smo istoriji učili sopstvenu djecu i kako se sve teže i teže živi. Na papiru je i najveći broj pljački, podaci i životne priče o siromaštvu običnog svijeta i kako taj običan svijet plaća struju za ruskog oligarha Olega Deripasku.

U sjeni zločina devedesetih tekla je prvobitna akumulacija na naš način. Švercovali su naftu, pa duvan, pa ljude, poslije je krenula rasprodaja. Traje i danas. Ponor između bogatih i siromašnih ipak nije neprelazan – ko umije da pere biografije i spreman je da postane kolaborant treba samo da stupi na put slave. I novca.

Nakon Đukanovićeve pobjede u sukobu s Bulatovićem oko toga da li je dugoročno bolje zaštiti u sjenci ratova zgrnuto bogatstvo s Miloševićem ili protiv njega, i Monitor je otanjio s kritikom režima. Posljedice opšteg žmirenja pred činjenicom da je sukob najboljih drugova u vrijednosnom smislu lažan, danas plaćamo.

Vlast je uspjela da ostvari ideju o crnogorskoj nezavisnosti koju je preuzela od Liberalnog saveza, Monitora i SDP-a, njihova izvedba, takva je da se mnogi zagovornici suverene Crne Gore s početka devedesetih pitaju je li sve imalo smisla.

Taština je dio ljudske prirode, vole ljudi da kažu – jesam li ti rekao. Samo, kad vam to što ste bili u pravu pojede san, ostaje tuga.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

3 dana

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Oktobra, 2024

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UZ PROTIVLJENJE CBCG, BEZ SAGLASNOSTI EK, PONOVO USVOJEN ZAKON O RAZVOJNOJ BANCI: Vladina igračka

Objavljeno prije

2 sedmice

na

11 Oktobra, 2024

Objavio:

Teško je naći stručnjaka koji se protivi ideji formiranja razvojne banke.  Još teže onoga ko bez primjedbi podržava model za koji su se opredijelili Vlada i vladajuća većina, skrivajući potencijalne rizike svog nauma

 

 

Glasovima 42 poslanika vladajuće većine u Skupštini je i drugi put usvojen Zakon o razvojnoj banci, nakon što ga je predsjednik države, krajem avgusta, vratio parlamentu na ponovno izglasavanje. Jakov Milatović  sada je dužan da potpiše novi Zakon.

Prema usvojenom zakonu, osnivač razvojne banke biće Vlada, a banka će  preuzeti sve poslove, imovinu i zaposlene sadašnjeg Investiciono-razvojnog fonda (IRF). Fond će biti ugašen čim se banka upiše u Centralni registar privrednih subjekata, a njegova imovina, 90 miliona eura, postaće osnivački kapital nove banke.

Transformacijom IRF u razvojnu banku planira se primjena dodatnih podsticaja konkurentnosti crnogorske privrede kroz intenziviranje pristupa grantovima dostupnim kroz EU fondove, najavljivali su predlagači ovog Zakona iz poslaničkog kluba pokreta Evropa sad. “Jedna od ključnih prednosti transformacije IRF u razvojnu banku odnosi se na unapređenje modela finansiranja na bazi pristupa EU fondovima, s posebnim fokusom na kombinovane modele koji uključuju i značajne grant komponente”, navedeno je u obrazloženju prijedloga zakona uz očekivanje da će buduća državna banka više pomagati izvoznicima, proizvođačima i poljoprivrednicima.

Najavljuje se i, takođe izdašnija, podrška razvojnim regionalnim projektima. Prema usvojenom Zakonu, Vlada će izdavati garancije na cjelokupan iznos kredita plasiranog iz razvojne banke za projekte koji, prema ocjeni izvršne vlasti, budu doprinosili razvoju određenih područja i djelatnosti, ili će banci nadoknađivati eventualne gubitke. Po slovu novog Zakona, za razliku od komercijalnih banaka, razvojna banka ne posluje sa primarnim ciljem ostvarenja dobiti, a očekivani profit od poslovanja neće ići akcionaru (Vladi) već će se ulagati u dalji razvoj.

Ideja o osnivanju razvojne banke nije nova. Prethodni predlagači su se najčešće fokusirali na sada prihvaćeni model transfromacije IRF u razvojnu banku ali izvršne vlasti ni jednom nijesu zagrizle da uđu u realizaciju te ideje. Zanimljivo je da je prethodnu, nesupješnu, inicijativu za formiranje razvojne banke pokrenuo tadašnji poslanik Branko Radulović a da je ona odbijena od strane Vlade Zdravka Krivokapića.

“Ministarstvo finansija i socijalnog staranja smatra da treba nastaviti sa jačanjem regulatornih i institucionalnih kapaciteta IRF-a i reformom kreditne politike IRF-a, a ideju o transformaciji IRF-a i stvaranju nove institucije na tržištu razmotriti u nekom od narednih ciklusa kreiranja ekonomske politike”, piše u tadašnjem mišljenju Vlade. Ministar finansija u toj vladi bio je aktuelni premijer Milojko Spajić.

Evo je, izgleda,  došlo vrijeme za razvojnu banku. Tim prije što je proistekla iz partije kojoj je Spajić na čelu.

Tri su osnovne razlike između buduće razvojne banke i sadašnjeg Investiciono razvojnog fonda. Dok jedni u tome vide njenu šansu i pogodnost za buduće korisnike kredita a, tako, i  razvoj crnogorske privrede, drugi se plaše mogućih zloupotreba. Prisjećajući se, uz ostale zamjerke, i neslavnog završetka prethodnih banaka kojima su većinski vlasnici  bili država i državna preduzeća.

Među skeptične možemo ubrojati i Savjet Centralne banke Crne Gore kao i Delegaciju EU u Podgorici. Od njih smo početkom septembra saznali da, iako je to bilo očekivano i vjerovatno neophodno, izvršne i zakonodavne vlasti u Podgorici nijesu konsultovale Evropsku komisiju prilikom pripreme i usvajanja Zakona o razvojnoj banci.

Iz Delegacije EU uvijeno, a iz Savjeta CBCG eksplicitno, stigao je stav da pojedine odredbe tog Zakona nijesu usaglašenje sa pravnim tekovinama EU. U Skupštini smo čuli  mišljenja predstavnika opozicije po kojima je Zakon o razvojnoj banci u suprotnosti sa Ustavom Crne Gore. Na sve te primjedbe iz vladajuće većine su odgovorili kako će se zakon popravljati i dotjerivati  “u hodu”. Uglavnom podzakonskim aktima koje treba usvojiti da bi cijela priča o razvojnoj banci prestala biti priča a postala finansijska realnost u Crnoj Gori.

Vratimo se spornim mjestima. Za razliku od Fonda, banka će moći da sakuplja depozite fizičkih i pravnih lica. Za početak, to znači da bi Vlada državne depozite mogla premjestiti iz komercijalnih u buduću razvojnu banku. Isto bi moglo biti sugerisano/naređeno i državnim preduzećima. Tako bi se raspoloživa sredstva u razvojnoj banci mogla dramatično uvećati dok bi mogla biti umanjena profitabilnost ili čak ugrožena likvidnost makar nekih komercijalnih banaka koje posluju u Crnoj Gori. Zaživi li u punoj mjeri, novi zakon bi omogućio i građanima da svoja sredstva deponuju u razvojnu banku. Vjerujući da će ona tamo biti sigurnija nego bilo gdje drugo. A nije tako.

Usvojeni zakon predviđa (član 4) da država garantuje za obaveze razvojne banke osim za depozite! Za deponente ne važe ni garancije koje imaju u “običnim”, komercijalnim bankama gdje im, na primjer, sigurnost ušteđevine garantuje Zakon o zaštiti depozita i istoimeni Fond. Iz njega su, sjetimo se, sa približno 100 miliona eura najvećim dijelom obeštećeni klijenti banaka u vlasništvu Duška Kneževića nakon njihovog posrnuća.

“Postavlja se i pitanje da li će deponenti koji nijesu dovoljno informisani biti u mogućnosti da razlikuju Razvojnu banku od ostalih kreditnih institucija, u koju će plasirati sredstva motivisani očekivano većim kamatnim stopama, rukovodeći se time da je riječ o državnoj kreditnoj instituciji gdje su im depoziti garantovani, ne znajući da nemaju pravo zaštite depozita, u skladu sa Zakonom o zaštiti depozita, odnosno da za njihove depozite neće garantovati Fond za zaštitu depozita”, navodi se u Mišljenju Savjeta CBCG koje su u Vladi imali prije nego je Zakon prvi put usvojen. Ali,  taj dokument nijesu predočili poslanicima.

Dodatno, iz CBCG upozoravaju da bi se pravom razvojne banke na prijem depozita moglo “ugroziti jedno od osnovnih principa funkcionisanja razvojnih državnih finansijskih institucija” -,načela nekonkurencije sa bankarskim sektorom.

“Ova institucija (razvojna banka – prim. Monitora) bi se stavila u privilegovani položaj u odnosu na banke koje su dužne da ispunjavaju sve regulatorne zahtjeve koji se odnose na njih i da pritom uplaćuju naknade po osnovu doprinosa za Fond za zaštitu depozita i Sanacioni fond u skladu sa zakonom. Stavljanjem u privilegovani položaj instituciju koja podliježe manjim prudencijalnim zahtjevima u odnosu na ostale učesnike na finansijskom tržištu moglo bi da dovede do narušavanja stabilnosti finansijskog sistema, posebno uzimajući u obzir njenu veličinu…”, naveli su iz CBCG a Vlada i parlament – prećutali.

Sjećanja na staru deviznu štednju a potom i na mrežu paradržavnih štedionica koje su opljačkale građane Crne Gore (Jezda, Dafina, Inos banka…) bude nespokoj. I morale su biti dovoljan razlog da se ovim zakonskim odredbama pristupi sa mnogo više pažnje, ozbiljnosti i znanja.

Slične dileme vezane su i za pravo razvojne banke da obavlja platni promet. Takvu mogućnost – pravo da otvaraju račune klijentima preko kojih se vrše naplate potraživanja, isplate računa, plata, poreza… – nemaju razvojne banke koje su mogle poslužiti kao primjer predlagačima novog zakona. Uz to, opominju iz CBCG, važećim EU direktivama “nije data mogućnost da pružaoci platnih usluga, odnosno platnog prometa budu i subjekti kao što je predložena Razvojna banka”.

Da li bi to nesaglasje sa EU standardima i direktivama moglo uticati i na očekivani priliv sredstava iz EU fondova na koja promoteri razvojne banke bezrezervno računaju? I šta ako tog novca ne bude? Tim prije što smo već čuli naum izvršnih vlasti da se neki najavljeni projekti (naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice…), čiji gabariti prelaze realne mogućnosti Crne Gore, značajnim dijelom finansiraju preko razvojne banke. Ne bi bilo prvi put da stvarni novac državnih preduzeća, po naređenju odozgo deponovan na računima kod određenih (uglavnom državnih) banaka,  pojedu tuđi megalomanski projekti.

Treća, jednako važna razlika između IRF-a i buduće razvojne banke jeste pitanje imenovanje upravljačkog kadra i kontrola poslovanja. Iz tog procesa će, kada je buduća banka u pitanju, biti isključeni ne samo CBCG već i parlament. Za imenovanje Nadzornog i Upravnog odbora, koji će upravljati bankom i račune polagati isključivo vladi, predviđena je jedna teško prevodiva šema čija je suština da oni samo određuju kriterijume i međusobno se biraju na funkcije. CBCG, kao  monetarna vlast, u tom procesu nema nikakvo učešće. Dok, recimo, ima pravo veta na imenovanje članova top menadžmenta svake od komercijalnih banaka koje posluju u Crnoj Gori.

Zapravo, iz CBCG ne moraju znati ni kome razvojna banka daje kredite, ni koliki su iznosi u pitanju. Pošto, ako se nešto ne izmijeni tzv. podzakonskim aktima,  razvojna banka nema obavezu dostavljanja podataka za Registar kreditnih zaduženja koje vodi CBCG. Umjesto toga, navodi se u mišljenju Savjeta CBCG, Zakon predviđa da se javnost rada razvojne banke “ostvaruje dostavljanjem izvještaja o radu i godišnjih finansijskih iskaza sa mišljenjem revizora Vladi na upoznavanje, kao i objelodanjivanjem uslova za korišćenje sredstava Razvojne banke”.

Mogu li najavljene niže kamate i duži rokovi otplate (sve su to za sada samo obećanja) za finansiranje razvojnih projekata države, privrednike i poljoprivrednike nadomjestiti moguće rizike. Podsjetimo, razvojna banka će, samo sa imovinom IRF-a, biti veća od značajnog broja postojećih komercijalnih banaka, od kojih su neke i sistemske, što znači da mogu da utiču na kretanja u ukupnom finansijskom i privrednom sistemu Crne Gore.

Dok to ne saznamo, ostaje da se divimo vlastima koje su još jednom pokazale sposobnost da i najbolje, već sasvim razrađene ideje, pretvore u rizičnu praksu. Uz bojazan da bi nas nova igračka u vladinim rukama mogla (pre)skupo koštati.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo