Povežite se sa nama

Uncategorized

ŠVAJCARSKA VALUTA I BALKANSKI DUŽNICI: Do posljednjeg franka

Objavljeno prije

na

Švajcarski franak trese jugoistočnu Evropu.

O kursu franak-euro-domaće valute govori se u Varšavi, Budimpešti, Beogradu, Sarajevu… Hrvatska Vlada Zorana Milanovića predložila je Saboru Zakon kojim će odnos švajcarske i hrvatske valute biti političkim dekretom zamrznut u narednih godinu dana (uzet je kurs sa kraja prošle godine, a prije januarskih valutnih lomova), kako bi se olakšao položaj korisnika 60 hiljada uglavnom stambenih, kredita sa klauzulom obračuna u švajcarskoj valuti.

Nadležni Odbor u hrvatskom parlamentu prihvatio je Vladin prijedlog uz samo jedan glas protiv (za su glasali poslanici vladajuće koalicije ali i opozicionog HDZ-a) dok će Sabor o prijedlogu glasati u petak, kada ovaj broj Monitora već bude u vašim rukama.

 

U isto vrijeme, u Beogradu će vlast, bankari i zvaničnici Centralne banke Srbije tražiti model po kome bi oko 100 hiljada srpskih građana, takođe korisnika uglavnom stambenih kredita obračunatih u francima, a vrijednih oko milijardu eura, iz cijele priče izašli sa što manjom štetom. Preciznije, sa štetom koju oni i njihove porodice mogu ekonomski preživjeti.

U Budimpešti je već mirnije. Četiri petine stambenih kredita, u ukupnoj vrijednosti od 26,6 milijardi švajcarskih franaka podigli su građani Mađarske do 2011. godine. Kada ih je rast franka u odnosu na forintu doveo u bezizlaznu situaciju, reagovala je vlada Viktora Orbana odlukom kojom je korisnicima kredita sa deviznom klauzulom omogućeno da svoje dugove konvertuju u forinte, po kursu koji je važio u vrijeme stvaranja zaduženja. Pride, banke su prinuđene da svojim klijentima plate odštetu zbog naplate ,,previsokih rata”. Ipak, konačan ceh ove finansijske akrobatike platiće poreski obveznici Mađarske, pošto je proces konverzije kredita počeo odlukom kojom se CB Mađarske obavezuje da bankarskom sektoru obezbijedi devet milijardi eura potrebnih za realizaciju ovog posla.

Vlada u Poljskoj nije posegla za sličnim rješenjem, iako je i tamo u igri oko 700 hiljada hipotekarnih kredita (dvije petine ukupnog broja isplaćenih kredita). I njihovi korisnici su suočeni sa ogromnim skokom mjesečnih rata za otplatu kredita. Međutim, monetarne i izvršne vlasti su procijenile da njihove nevolje ,,ne predstavljaju sistemsku opasnost za poljski finansijski sektor i privredu”. Zato su svoju intervenciju sveli na preporuku bankama da svojim klijentima ne traže dodatne garancije za kredite koji su preko noći poskupjeli nekih 20 odsto. Banke će, takođe, na molbu vlasti, klijentima omogućiti reprogram i dužu otplatu kredita kako bi rate, koliko toliko, bile finansijski prihvatljive.

Napetost se osjeća i u Bosni i Hercegovini u kojoj je tek nešto manje od deset hiljada ljudi uzelo stambene kredite računate u švajcarskim francima. ,,Naša vlada nije uradila ništa da nas zaštiti”, žale se medijima članovi NVO Švajcarac, najavljujući da će – ako se hitno nešto ne uradi – na ulicama povesti borbu za zaštitu svojih prava.

Stižemo do Crne Gore. ,,Uticaj rasta kursa švajcarskog franka neće bitnije uticati na kretanja ekonomskog i privrednog rasta u Crnoj Gori, niti će imati negativne posljedice na finansijsku stabilnost”, stoji u saopštenju koje je prošle nedjelje upućeno iz Centralne banke Crne Gore. U nastavku, ipak, stoji kako će to pogoršati poziciju korisnika kredita sa valutnom klauzulom. ,,Taj rast će usloviti povećanje kreditnih obaveza korisnika kredita, naravno, pod uslovom da se ovaj rast uključi u dalji obračun obaveza”, saopštili su iz CBCG precizirajući kako ,,u crnogorskom bankarskom sistemu samo jedna banka ima odobrene kredite sa valutnom klauzulom u švajcarskim francima i to sa 493 odobrene partije kredita u ukupnom iznosu od 31,5 miliona eura”.

Slični su i podaci koje nam je, prije nekih godinu i po dana, prezentovao bankarski ombudsman Halil Kalač. On se u svom godišnjem izvještaju osvrnuo na nevolje 518 korisnika stambenih kredita isplaćenih u eurima ali indeksiranih u švajcarskim francima. ,,Hipo Alpe-Adrija banka, jedina koja je u Crnoj Gori odobravala tu vrstu kredita, to je činila kroz nedopustivo marketinško zavođenje ljudi koji naprosto nijesu znali da procijene rizik, a mnogi to nijesu ni mogli znati. Klijenti tvrde da im je banka, jednostavno, svojevoljno nametnula valutnu klauzulu…”, navodi Kalač upozoravajući da korisnici kredita sve teže izmiruju svoje (enormno uvećane) obaveze. I upozorava: ,,Banka zaboravlja da je sav rizik prebacila na korisnike kredita”.

A šta to znači objašnjava Dragan Senić, iz Centra za zaštitu potrošača (CEZAP), inače jedan od korisnika HAAB-ovih kredita sa deviznom klauzulom ,,Od HAAB sam dobio pogrešne, netačne i zavaravajuće informacije. U njima je valutni rizik trivijalizovan kao ‘izmišljen’. Na dan potpisivanja ugovora sam u jednom dokumentu pročitao da se kredit veže uz švajcarski franak, gdje je pisalo i da su u pitanju dvije stabilne valute gdje kurs može da varira jedan do dva odsto”. Senić je jedan od 300 korisnika ovih kredita koji su, uz pomoć CEZAP-a, poveli sudsko spor protiv Hipo banke. No, skoro godinu dana od kako je održano prvo ročište glavni pretres još nije započeo. A računica CEZAP-a pokazuje nevolje crnogorskih korisnika švajcarskih kredita: ,,Na primjer, klijent koji je uzeo kredit 2007. godine u iznosu od 120 hiljada eura i kupio stan od 55 metara kvadratnih, a vraća uredno kredit već sedam godina i vratio je preko 86 hiljada eura, danas duguje, na ime glavnice bez kamata, oko 170 hiljada eura”.

Ekonomski i pravni stručnjaci koje je u pomenutom sudskom sporu angažovao CEZAP spore ,,švajcarske” kredite po dva osnova. Oni, za razliku od glasnogovornika HAAB-a, tvrde da austrijska banka zapravo nije koristila švajcarske franke, već je vlastita sredstva preračunala u tu valutu uvjerena da će ,,švajcarac” koji se tada nalazio u zoni istorijskog minimima u odnosu na dolar i zajedničku EU valutu, značajno rasti u narednom periodu. Druga primjedba zasniva se na tvrdnji da korisnici spornih kredita nijesu dovoljno upoznati sa valutnim rizikom, dok ga mnogi od njih ne bi mogli ni shvatiti u punoj mjeri – sve da su im i predočeni podaci koje je, drže u CEZAPU, HAAB sakrio od svojih klijenata.

Prema njima prvo upozorenje u vezi ovih kredita stiglo je sredinom 2005. godine. Tada je Boris Vujučić, viceguverner HNB upozorio da „građani nijesu svjesni kakav kursni rizik preuzimaju vezujući svoje dugoročne kredite uz CHF”. Mjesec, dva kasnije slično upozorenje stiže i od guvernera NBS Radovana Jelašića. On je, govoreći o stambenim kreditima vezanim za franak, izjavio da „novi bankarski proizvod može kupcu da donese najblaže glavobolju, a u goroj varijanti i veliku štetu”. U julu 2007. NBS dodatno upozorava svoje građane da MMF ukazuje na rizike zaduženja sa valutnom klauzulom. Slična upozorenja prethodno su uputile monetarne vlasti Mađarske Austrije i Hrvatske.

Crnogorski zvaničnici su sve ovo dosljedno – ignorisali. Zanimljivo je, otud, pogledati kako se prema ovom problemu odnosio većinski vlasnik HAAB – država Austrija. Njihova borba sa kreditima u ,,švajcarcima” počela je 2006. godine kada je izdata brošura (morala je biti dostupna na svim šalterima banaka) kojom se zainteresovani za kredite u francima upozoravaju da se radi o ,,visokorizičnim proizvodu”. Uz to, građani koji bi se, ipak, odlučili za takav kredit morali su potpisati izjavu da prihvataju visoki valutni rizik. Istovremeno, bankama je zabranjeno da ovu vrstu kredita daju klijentima sa niskom kreditnom sposobnošću. Konačno, 2008. godine, austrijske vlasti zabranjuju davanje kredita u CHF svim licima koja nemaju primanja u istoj valuti.

U Podgorici stvari su bitno drugačije. ,,HAAB AD Podgorica je odobravala namjenske stambene kredite u CHF tokom 2007. i 2008. godine”, saopšteno je iz banke. ,,Banka je aktivno informisala sve klijente o rizicima koje preuzimaju i posljedicama eventualne promjene kursa koje mogu uslijediti. Banka je nabavljala izvore sredstava u valutama u kojima ih je svojevremeno i odobravala, čime nije ostvarila bilo kakav prihod po osnovu promjena u kursu, pa nema govora o ekstraprofitu.”

Nakon nedavnih promjena na deviznom tržištu koje su dodatno otežale položaj zajmoprimaca kredita u CHF, iz HAAB-a su medijima saopštili da nemaju dodatni komentar. ,,Hipo Alpe Adria ne želi da vrši pritisak na javnost, povodom aktuelnog slučaja za koji je zakazano sudsko ročište. Sigurni smo da će se dokazati da smo u svakom momentu postupali u skladu sa zakonom i ugovorom”, stoji u saopštenju.

Vlada Crne Gore će, prema navodima njoj naklonjenih medija, tek razmotriti nastalu situaciju. Ne zna se da li će im prioritet biti opšte dobro ili parcijalni interesi uticajnih pojedinaca. Možda ne znate – jedan od korisnika HAAB-ovih kredita sa deviznom klauzulom je i aktuelni premijer Milo Đukanović. Kompanija Global Montenegro kojom gazduju Đukanović i njegov prijatelj Vuk Rajković uzela je 2008. godine od Hipo banke kredit od pet miliona eura, ,,u protivvrijednosti CHF (švajcarski franci) po srednjem kursu na dan puštanja kredita u korišćenje”. Danas taj dug, bez kamata, samo po osnovu kursnih razlika iznosi približno devet miliona eura. Đukanovića od ostalih 500-tinjak građana Crne Gore sa sličnom kreditnom glavoboljom razlikuje samo jedno: prema onome što se čulo u crnogorskom parlamentu, premijer nije isplatio ovaj kredit iako je prvi rok za njegovo vraćanje istekao 2009. a drugi 2011. godine. Zato se, možda, vlastima i ne žuri da se uhvate u koštac sa nevoljom koja tišti stotine i(li) hiljade stanovnika Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo