Povežite se sa nama

MONITORING

Važne crnogorske karike

Objavljeno prije

na

Naser Keljmendi, koga mnogi označavaju kao vođu najjače albanske kriminalne porodice na Balkanu, sa širokom mrežom saradnika preko zapadne Evrope do SAD, u Crnoj Gori se „poslovno” najviše oslanjao na rožajski kriminalni klan. Monitorov izvor iz policije smatra da otkidanjem vrha, taj klan nije prestao da radi, i da je i dalje Keljmendiju na usluzi.

„Njegovi najbliži saradnici u Crnoj Gori su bili Safet Kalić i Samir i Suad Musić. Prvi je sada u bjekstvu, druga dvojica u zatvoru u Srbiji. U zatvoru je i Safetov brat Mersudin. Ali, Safet Kalić je za sobom imao oko trista ljudi, i akcija razbijanja ovog klana se ne može smatrati uspješnom ako nije uhapšeno odjednom makar stotinu značajnijih članova. Ostali članovi rožajskog klana i dalje rade za Nasera Keljmendija”, tvrdi policijski izvor.

Prema njegovim riječima Keljmendiju su na usluzi i barski i podgorički klanovi, koji su do sada praktično neokrznuti u policijskim akcijama, osim što su pomenuti u dokumentu pod nazivom Procjena opasnosti od organizovanog kriminala koji je sačinila Uprava policije Crne Gore.

„Njemu su oduvijek pokušavali da se zbog poslova i novca dodvore mnogi kriminalci koji su vrlo poznati u Crnoj Gori, ali su za Keljmendija bili sitni igrači. Njegova mreža zaštitnika i saradnika, od kriminalaca, preko biznismena do političara, vrlo je moćna i brojna u našoj državi i sigurno nema ispod petsto ljudi”, kaže ovaj policijski službenik.

Keljmednijev klan prema policijskim procjenama broji od pet do osam hiljada članova, a od preko pedeset njegovih najbližih saradnika i mnogi drugi su na različite načine direktno ili indirektno povezani sa Crnom Gorom.

„Tako je, na primjer, malo poznato da je Keljmendijeva glavna veza za Makedoniju, za drogu i oružje, Fljorim Maljoku, zvani Fljoki, devedesetih godina bio glavna crnogorska veza za šverc cigareta iz Crne Gore na Kosovo i Makedoniju. Ovaj čovjek je imao i crnogorsko i hrvatsko državljanstvo. Imao je dva registrovana auta na podgoričke tablice. Na Kosovu je posjedovao firmu Salbatonik, koja mu je služila kao paravan za šverc duvana”, objašnjava ovaj policijski izvor.

Takođe je skoro nepoznato da je Fljorim Maljoku za vrijeme bivše Jugoslavije završio kontraobavještajnu akademiju u Pančevu, i da je sve do rata na Kosovu, bio pripadnik specijalnih jedinica MUP Srbije. U šverc cigareta iz Crne Gore bio je uključen u vrijeme kada je bio u aktivnoj policijskoj službi.

„Ovaj čovjek je trenutno u zatvoru u Skoplju, ali mu je Keljmendi odmah našao zamjenu, tako da sada u Makedoniji radi preko klana Sulja. Kada neko od Keljmendijevih ljudi padne, posao ne trpi, a tragovi prilikom hapšenja još nikada nijesu doveli do Nasera Keljmendija”, kaže Monitorov izvor.

Naser Sadrija, Keljmendijev blizak čovjek za transport droge, svojevremeno je preko Crne Gore dovlačio prostitutke iz Ukrajine za rad u mnogobrojnim barovima na Kosovu. U tom poslu mu je pomagao jedan pripadnik UNMIK policije.

„Sadrija vjerovatno ima i mrežu prostitutki u Crnoj Gori. Bio je u posjedu mercedesa bijele boje registrovanog na Podgoricu”, kaže policijski službenik.

I Valjdet Keljmendi, kaže naš policijski izvor, često boravi po sjeveru Crne Gore, gdje ima mrežu saradnika za distribuciju droge. Valjdet je ranjen u jednoj pucnjavi u Peći, u diskoteci Siti, na sam doček 2010. godine, mada se vjeruje da je na meti bio Devdžet Keljmendi. „Postoje policijski podaci da je ovaj pokušaj atentata bio naručen iz Podgorice, kao i da je revolveraš, koji je uspio da umakne, bio porijeklom iz Crne Gore”, tvrdi izvor Monitora.

Ram Keljmendi i Hisen Kurtbogaj, koji rade sa drvnom građom iz Crne Gore, kao dio Naserovog klana, imaju direktne saradnike među crnogorskim državljanima, o čemu je Monitor, pozivajući sa na obaviještene izvore, ranije pisao. „Oni na tuđa imena kupuju i firme sa koncesijama na šume i preuzimaju te poslove, tako da čitava drvna industrija Kosova počiva na sirovini iz Crne Gore, iako je našim zakonima izvoz sirovih trupaca dozvoljen samo iz privatnih šuma.”

Vrlo jak i moćan klan preko kojeg Keljmendi drži poslove u zapadnoj Evropi je klan braće Osmani, Burima, Baškima i Ćazima poznatijeg pod nadimkom Feliks. Naš izvor napominje da su braća Osmani, porijeklom iz Đakovice, 1979. godine otišli za Hamburg i za kratko se našli među najbogatijim ljudima u tom gradu. To njemačkoj policiji i medijima nije bilo neinteresantno, kao i tamošnjoj obavještajnoj službi koja ih je dovodila u vezu sa poslovima sa drogom, ali nikada nijesu mogli da dokažu takve tvrdnje.

Ćazim je na pitanje odakle mu toliko novca, odgovorio – „od ruleta i marljivog rada”. Tada je i dobio nadimak Feliks ili Srećković.

Ono što je iz crnogorske perspektive zanimljivo je to da Feliks Osmani vrlo često boravi u našoj državi, između ostalog i zbog ličnih razloga.

Neki mediji su zabilježili da je Feliks Osmani, „biznismen”, posljednji put u Crnoj Gori bio u avgustu ove godine.

Braća Osmani su pod pritiskom njemačke policije i medija dio kapitala prebacili u Hrvatsku, gdje su napravili imperiju. Stekli su i hrvatsko državljanstvo.

„Logistika klanu Osmani i Keljmendijeva veza u Hrvatskoj bio je Dražen Golemović, koji je u Crnoj Gori bio u direktnoj vezi sa braćom Šarić u poslovima sa drogom. Keljmendijev švercer droge iz Hrvatske, opet preko braće Osmani, je i Vlado Brkić koji je istovremeno radio i šverc cigara iz Crne Gore”, tvrdi Monitorov policijski izvor.

Keljmendi u Hrvatskoj direktne veze ostvaruje i preko Valdeta Hake iz Pule, koji je više puta hvatan kako prebacuje heroin iz Češke za Italiju. Takođe preko Petrita Keljmendija, koji je promijenio ime u Pero Atlija, zatim Vulneta Sadolija i Avdi Alija i Fabijana Pinija.

„Njegov vrlo značajan čovjek u Hrvatskoj je Januz Derviši, poznat kao Januz Alibaba ili Bos. On se smatra vrlo značajnim na balkanskoj traznitnoj heroinskoj ruti”, navodi pripadnik crnogorske policije.

On tvrdi da policija zna da je Naser Keljmendi pružio pipke u Albaniji preko četiri mafijaška klana ili porodice – Kula, Borci, Abazi i Brokaj.

„Sve ove porodice imaju tačno podijeljene poslove. Borci se bave prostitucijom i toliko su jaki da kontrolišu cjelokupni jug Italije, kada je prostitucija u pitanju”.

Prema našem izvoru, krak hobotnice Keljmendi stiže i preko okeana, gdje njegov bliski rođak Skender Kaljmendi, uz pomoć Naserovog klana Murići, u Njujorku, odnosno Bruklinu, kontroliše prodaju droge i oružja.

Keljmendi djeluje kao kao poslodavac neke velike kompanije, i ne može ne može poznavati baš svakog radnika, već samo glavne šefove.

„Treba pogledati šemu njegovih najbližih saradnika, kojih je preko pedeset. Svaki do njih iza sebe ima još stotinu ljudi. To je čitava armija legalno ili ilegalno naoruža. Na vrhu te piramide, kao Naserove desne ruke, su Ramiz Murići, Redžep Džeko Keljmendi, Mehmed Sadrija, Sadik Murići, Hisen Kurtbogaj, Skender Murići, Ahmed Mala i Muhamed Ali Gaši zvani Žuti”, kaže policijski izvor.

Keljmendi poslove vodi uglavnom iz Sarajeva i Peći. Monitor je ranije detaljno opisao njegov klan u glavnom gradu BiH. Između Bosne i Kosova je Crna Gora važna karika u Naserovom biznisu. Prirodom „posla” često boravi u našoj državi gdje ima veliku imovinu i ostavlja značajan novac. Izvor iz policije kaže da granice prolazi bez problema, i da je ove godine u Crnoj Gori bio makar četiri-pet puta.

Vjeruje se da je Keljmendi „težak” desetak milijardi eura, što u novcu, što u nekretninama. Milijardama se mjeri bogatstvo i njegovih bliskih saradnika.

„ To su ljudi koji ne pitaju ‘koliko košta’ i koji mogu da kupe cijelu Crnu Goru. To je moćan klan. Teško ga je razbiti i zbog zakona bese i zavjeta ćutanja”, kaže policijski izvor.

Svjetske agencije koje se bore protiv organizovanog kriminala i droge odavno su označile Kosovo kao distributivni centar na takozvanoj „avganistanskoj transverzali”. Vrijednost heroina koji kroz Tursku, Makedoniju, Kosovo i Albaniju putuje na zapadnoevropsko tržište još prije deset godina procijenili na 400 milijardi američkih dolara godišnje.

Naser Keljmendi je u poslu punih trideset i pet godina. Danas ima pedeset četiri godine i vodi najveću „kompaniju” na Balkanu. Vjeruje se da su mnogi biznismeni i političari iz regiona u njegovoj sjenci. Ili da je on njihova svjetlost.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo