Povežite se sa nama

MONITORING

Važne crnogorske karike

Objavljeno prije

na

Naser Keljmendi, koga mnogi označavaju kao vođu najjače albanske kriminalne porodice na Balkanu, sa širokom mrežom saradnika preko zapadne Evrope do SAD, u Crnoj Gori se „poslovno” najviše oslanjao na rožajski kriminalni klan. Monitorov izvor iz policije smatra da otkidanjem vrha, taj klan nije prestao da radi, i da je i dalje Keljmendiju na usluzi.

„Njegovi najbliži saradnici u Crnoj Gori su bili Safet Kalić i Samir i Suad Musić. Prvi je sada u bjekstvu, druga dvojica u zatvoru u Srbiji. U zatvoru je i Safetov brat Mersudin. Ali, Safet Kalić je za sobom imao oko trista ljudi, i akcija razbijanja ovog klana se ne može smatrati uspješnom ako nije uhapšeno odjednom makar stotinu značajnijih članova. Ostali članovi rožajskog klana i dalje rade za Nasera Keljmendija”, tvrdi policijski izvor.

Prema njegovim riječima Keljmendiju su na usluzi i barski i podgorički klanovi, koji su do sada praktično neokrznuti u policijskim akcijama, osim što su pomenuti u dokumentu pod nazivom Procjena opasnosti od organizovanog kriminala koji je sačinila Uprava policije Crne Gore.

„Njemu su oduvijek pokušavali da se zbog poslova i novca dodvore mnogi kriminalci koji su vrlo poznati u Crnoj Gori, ali su za Keljmendija bili sitni igrači. Njegova mreža zaštitnika i saradnika, od kriminalaca, preko biznismena do političara, vrlo je moćna i brojna u našoj državi i sigurno nema ispod petsto ljudi”, kaže ovaj policijski službenik.

Keljmednijev klan prema policijskim procjenama broji od pet do osam hiljada članova, a od preko pedeset njegovih najbližih saradnika i mnogi drugi su na različite načine direktno ili indirektno povezani sa Crnom Gorom.

„Tako je, na primjer, malo poznato da je Keljmendijeva glavna veza za Makedoniju, za drogu i oružje, Fljorim Maljoku, zvani Fljoki, devedesetih godina bio glavna crnogorska veza za šverc cigareta iz Crne Gore na Kosovo i Makedoniju. Ovaj čovjek je imao i crnogorsko i hrvatsko državljanstvo. Imao je dva registrovana auta na podgoričke tablice. Na Kosovu je posjedovao firmu Salbatonik, koja mu je služila kao paravan za šverc duvana”, objašnjava ovaj policijski izvor.

Takođe je skoro nepoznato da je Fljorim Maljoku za vrijeme bivše Jugoslavije završio kontraobavještajnu akademiju u Pančevu, i da je sve do rata na Kosovu, bio pripadnik specijalnih jedinica MUP Srbije. U šverc cigareta iz Crne Gore bio je uključen u vrijeme kada je bio u aktivnoj policijskoj službi.

„Ovaj čovjek je trenutno u zatvoru u Skoplju, ali mu je Keljmendi odmah našao zamjenu, tako da sada u Makedoniji radi preko klana Sulja. Kada neko od Keljmendijevih ljudi padne, posao ne trpi, a tragovi prilikom hapšenja još nikada nijesu doveli do Nasera Keljmendija”, kaže Monitorov izvor.

Naser Sadrija, Keljmendijev blizak čovjek za transport droge, svojevremeno je preko Crne Gore dovlačio prostitutke iz Ukrajine za rad u mnogobrojnim barovima na Kosovu. U tom poslu mu je pomagao jedan pripadnik UNMIK policije.

„Sadrija vjerovatno ima i mrežu prostitutki u Crnoj Gori. Bio je u posjedu mercedesa bijele boje registrovanog na Podgoricu”, kaže policijski službenik.

I Valjdet Keljmendi, kaže naš policijski izvor, često boravi po sjeveru Crne Gore, gdje ima mrežu saradnika za distribuciju droge. Valjdet je ranjen u jednoj pucnjavi u Peći, u diskoteci Siti, na sam doček 2010. godine, mada se vjeruje da je na meti bio Devdžet Keljmendi. „Postoje policijski podaci da je ovaj pokušaj atentata bio naručen iz Podgorice, kao i da je revolveraš, koji je uspio da umakne, bio porijeklom iz Crne Gore”, tvrdi izvor Monitora.

Ram Keljmendi i Hisen Kurtbogaj, koji rade sa drvnom građom iz Crne Gore, kao dio Naserovog klana, imaju direktne saradnike među crnogorskim državljanima, o čemu je Monitor, pozivajući sa na obaviještene izvore, ranije pisao. „Oni na tuđa imena kupuju i firme sa koncesijama na šume i preuzimaju te poslove, tako da čitava drvna industrija Kosova počiva na sirovini iz Crne Gore, iako je našim zakonima izvoz sirovih trupaca dozvoljen samo iz privatnih šuma.”

Vrlo jak i moćan klan preko kojeg Keljmendi drži poslove u zapadnoj Evropi je klan braće Osmani, Burima, Baškima i Ćazima poznatijeg pod nadimkom Feliks. Naš izvor napominje da su braća Osmani, porijeklom iz Đakovice, 1979. godine otišli za Hamburg i za kratko se našli među najbogatijim ljudima u tom gradu. To njemačkoj policiji i medijima nije bilo neinteresantno, kao i tamošnjoj obavještajnoj službi koja ih je dovodila u vezu sa poslovima sa drogom, ali nikada nijesu mogli da dokažu takve tvrdnje.

Ćazim je na pitanje odakle mu toliko novca, odgovorio – „od ruleta i marljivog rada”. Tada je i dobio nadimak Feliks ili Srećković.

Ono što je iz crnogorske perspektive zanimljivo je to da Feliks Osmani vrlo često boravi u našoj državi, između ostalog i zbog ličnih razloga.

Neki mediji su zabilježili da je Feliks Osmani, „biznismen”, posljednji put u Crnoj Gori bio u avgustu ove godine.

Braća Osmani su pod pritiskom njemačke policije i medija dio kapitala prebacili u Hrvatsku, gdje su napravili imperiju. Stekli su i hrvatsko državljanstvo.

„Logistika klanu Osmani i Keljmendijeva veza u Hrvatskoj bio je Dražen Golemović, koji je u Crnoj Gori bio u direktnoj vezi sa braćom Šarić u poslovima sa drogom. Keljmendijev švercer droge iz Hrvatske, opet preko braće Osmani, je i Vlado Brkić koji je istovremeno radio i šverc cigara iz Crne Gore”, tvrdi Monitorov policijski izvor.

Keljmendi u Hrvatskoj direktne veze ostvaruje i preko Valdeta Hake iz Pule, koji je više puta hvatan kako prebacuje heroin iz Češke za Italiju. Takođe preko Petrita Keljmendija, koji je promijenio ime u Pero Atlija, zatim Vulneta Sadolija i Avdi Alija i Fabijana Pinija.

„Njegov vrlo značajan čovjek u Hrvatskoj je Januz Derviši, poznat kao Januz Alibaba ili Bos. On se smatra vrlo značajnim na balkanskoj traznitnoj heroinskoj ruti”, navodi pripadnik crnogorske policije.

On tvrdi da policija zna da je Naser Keljmendi pružio pipke u Albaniji preko četiri mafijaška klana ili porodice – Kula, Borci, Abazi i Brokaj.

„Sve ove porodice imaju tačno podijeljene poslove. Borci se bave prostitucijom i toliko su jaki da kontrolišu cjelokupni jug Italije, kada je prostitucija u pitanju”.

Prema našem izvoru, krak hobotnice Keljmendi stiže i preko okeana, gdje njegov bliski rođak Skender Kaljmendi, uz pomoć Naserovog klana Murići, u Njujorku, odnosno Bruklinu, kontroliše prodaju droge i oružja.

Keljmendi djeluje kao kao poslodavac neke velike kompanije, i ne može ne može poznavati baš svakog radnika, već samo glavne šefove.

„Treba pogledati šemu njegovih najbližih saradnika, kojih je preko pedeset. Svaki do njih iza sebe ima još stotinu ljudi. To je čitava armija legalno ili ilegalno naoruža. Na vrhu te piramide, kao Naserove desne ruke, su Ramiz Murići, Redžep Džeko Keljmendi, Mehmed Sadrija, Sadik Murići, Hisen Kurtbogaj, Skender Murići, Ahmed Mala i Muhamed Ali Gaši zvani Žuti”, kaže policijski izvor.

Keljmendi poslove vodi uglavnom iz Sarajeva i Peći. Monitor je ranije detaljno opisao njegov klan u glavnom gradu BiH. Između Bosne i Kosova je Crna Gora važna karika u Naserovom biznisu. Prirodom „posla” često boravi u našoj državi gdje ima veliku imovinu i ostavlja značajan novac. Izvor iz policije kaže da granice prolazi bez problema, i da je ove godine u Crnoj Gori bio makar četiri-pet puta.

Vjeruje se da je Keljmendi „težak” desetak milijardi eura, što u novcu, što u nekretninama. Milijardama se mjeri bogatstvo i njegovih bliskih saradnika.

„ To su ljudi koji ne pitaju ‘koliko košta’ i koji mogu da kupe cijelu Crnu Goru. To je moćan klan. Teško ga je razbiti i zbog zakona bese i zavjeta ćutanja”, kaže policijski izvor.

Svjetske agencije koje se bore protiv organizovanog kriminala i droge odavno su označile Kosovo kao distributivni centar na takozvanoj „avganistanskoj transverzali”. Vrijednost heroina koji kroz Tursku, Makedoniju, Kosovo i Albaniju putuje na zapadnoevropsko tržište još prije deset godina procijenili na 400 milijardi američkih dolara godišnje.

Naser Keljmendi je u poslu punih trideset i pet godina. Danas ima pedeset četiri godine i vodi najveću „kompaniju” na Balkanu. Vjeruje se da su mnogi biznismeni i političari iz regiona u njegovoj sjenci. Ili da je on njihova svjetlost.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo