Povežite se sa nama

MONITORING

Doba njihovih heroja

Objavljeno prije

na

Dokumentarac Heroj našeg doba najširoj crnogorskoj javnosti je prikazan u Živoj istini na TV IN, sa autorom Šemsudinom Šekijem Radončićem kao gostom. U samo nekoliko mjeseci, to je već drugi put da se pojavljuje u toj emisiji optužujući Slobodana Pejovića za „ratni zločin”. Sada je konkretizovao porijeklo ideje za novi film. Obratio mu se Enver Pačo, koji se, citiramo autora dokumentarca, baš kod njega raspitivao „u smislu: čuo je da su bila obeštećenja za deportovane ljude; da li on, eventualno, da tuži… hapšen je njegov ujak”.

Pačo nije obeštećen. Samo članovi užih porodica koje su tužile državu Crnu Goru su decembra 2008, odlukom Vlade Mila Đukanovića a novcem crnogorskih poreskih obveznika, dobile sudsko poravnanje. No, za utjehu, Pačo dobija ulogu kao uvaženi sagovornik u Heroju našeg doba.

SCENARIO I ULOGE: Naime, Edhem Edo Fejzić, Pačov daidža (ujak), uhapšen je maja 1992. u Herceg Novom. Fejzić je boravio u kući oca svoje supruge. Nije deportovan i umro je šest godina kasnije u Sarajevu.

U dokumentarcu o hapšenju svjedoči i Fejzićeva supruga, Rada Žugić-Fejzić, kao i njihovi rođaci, braća Sijerčići, Nedžib i Nermin, takođe uhapšeni u istoj kući, pa oslobođeni. Pačo je, tvrdi, hapšenje Eda Fejzića i Sijerčića posmatrao skriven.

Inače, Pačo i Fejzićeva u dokumentarcu iskazuju izrazite emocije; plaču, a supruga pljuje u lap-top sa kojeg se (pretpostavljamo, jer nije prikazana slika) vrti svjedočenje Slobodana Pejovića. Fejzićeva tvrdi da se „u kući niko nije krio”. A Pačo?

Ima i drugih nepodudarnosti, no prijeđimo na meritum stvari, barem onakav kakav je prikazan u Heroju našeg doba. Neko je sat-dva sata nakon hapšenja oslobodio Eda Fejzića. Ko? U konfuznoj fabuli dokumentarca – voditelj Žive istine skromno tvrdi da je morao da ga odgleda 10-15 puta, plus premijera kojoj je u Sarajevu prisustvovao – poimenično se ne navodi ko je oslobodio Fejzića i navodno mu naredio da se izjutra javi u policiju „ako ne umreš”. Nedžib Sijerčić iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Milana Jokića identifikuje „sto posto” kao svoga oslobodioca – drugi Sijerčić, Neremin, ne prikazuje se na toj sesiji „prepoznavanja”.

Za tvrdnju Nedžiba Sijerčića autor filma ne dobija potvrdu kod Jokićeve porodice – njegov sin, vaterpolista Predrag Jokić, navodno mu je saopštio da „otac nikad nije govorio o službi”. No, autor konsultuje Ranka Martinovića, bivšeg inspektora, koji u filmu iznosi pretpostavku: „Po činu i po zvanju, (Jokić) nije mogao bez većeg čina, a to bi u konkretnom slučaju mogao da bude sada takođe pokojni Damjan Turković”.

Komandni lanac dobrih duša iz policije, koje su navodno oslobodile jednog ili dvojicu Sijerčića, dopunjen je u Živoj istini. Po verziji autora Heroja našeg doba, ni Damjan Turković – svojevremeno pomoćnik načelnika CB-a Herceg Novi za javnu bezbjednost, „nije mogao bez odobrenja vjerovatno Miće Markovića”, onomad pomoćnika za uniformisanu policiju ministra unutrašnjih poslova, sada optuženog. Ukratko, sva trojica – Jokić, Turković, Marković – predočeni su najprije Sijerčićima tokom „prepoznavanja”, da bi u srdačnoj interpretaciji autora dokumentarca mogli biti i istinski „heroji našeg doba”.

BITNO I NEBITNO: Da razmotrimo činjenice, uporedimo i testiramo iskaze svih aktera u ovom segmentu priče: Slobodan Pejović već 11 godina tvrdi jedno te isto – u kući u Meljinama, pokraj tamošnjeg samačkog hotela, sa pratnjom od dva policajca hapsi trojicu građana BiH. Razlike su u nebitnim detaljima, tipa: da li su policajci ulazili u dnevni boravak ili nijesu; ima li Edo Fejzić 120 kila li nema; je li gospođa Fejzić „stara”… nebitno, jer niko nije osporio Pejovićeve tvrdnje na okolnosti: uhapšena su trojica; kuća po njegovom naređenju nije temeljno pretresena – i to se uklapa, Enver Pačo tvrdi da je ostao skriven.

Jesu li trojica uhapšenih i oslobođeni i preživjeli deportacije? Sijerčići – oslobođeni i živi; Fejzić – oslobođen, 1998. umro u Sarajevu. Bez navođenja imena, ali sa ekstremno uočljivom karakteristikom jednog od uhapšenika – velikim Fejzićevim ožiljkom od operacije srca – Slobodan Pejović svih ovih godina tvrdi: iz kuće u Meljinama pokraj samačkog hotela sva trojica uhapšenika su oslobođeni i nijesu žrtve deportacija. Da li je lagao? Nije.

Ko je oslobodio Fejzića i Sijerčiće? Ako je to bio Miodrag Jokić, sa znanjem ili bez znanja pretpostavljenog Damjana Turkovića, zbog čega neko od njih nije osporio javno izrečene tvrdnje Slobodana Pejovića? Njegovo prvo kompletno svjedočenje o tome je iz 2000. na Radiju Fri Montenegro; Jokić umire tri a Turković sedam godina kasnije. Jesu li demantovali? Nijesu.

I najvažnije: sve ove godine, dok je Damjan Turković bio živ, Pejović ponavlja da je baš kod njega vidio depešu-naređenje tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova de se ova akcija obavi. Nikada niko to nije demantovao: ni u javnosti, ni u sudnici. Da ta depeša postoji navodi se i u optužnici i u oslobađajućoj presudi policajcima u slučaju deportacija.

Imaju li Enver Pačo, Rada Žugić-Fejzić i Sijerčići neku relevantnu ulogu u rasvjetljavanju činjenica u slučaju deportacija? Niko od njih – za razliku od desetina svjedoka i svjedokinja iz BiH, članova familija hapšenih ili deportovanih, koji su saslušani ili su pozvani da svjedoče u istrazi i na procesu pred Višim sudom u Podgorici protiv devetorice crnogorskih policijskih funkcionera i službenika – nije na prijedlog specijalnog tužilaštva niti odbrane pozivan radi davanja iskaza na bitne okolnosti za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Ni Jasenka Perović, đevojačko prezime Titorić, sestra deportovanog i ubijenog Alenka Titorića, još jedna govornica u Heroju našeg doba, nije svjedokinja u slučaju deportacija. Poziva se na iskaz Ranka Martinovića i kolege mu Ranka Mihailovića, takođe aktera dokumentarca, da je „Pejović bio inspektor za potrage”. Laž – objavili smo i faksimil rješenja ministra policije da se Pejović od 1. januara 1992. raspoređuje na dužnost inspektora za imovinski kriminalitet i faksimil rješenja ministra policije da se sa te dužnosti krajem 1994. šalje u penziju.

NOVI SVJEDOK: Mogu li pobrojani svjedočiti o nečemu čime se utvrđuje konkretna uloga nekog od devetorice optuženih policajaca? Na osnovu tvrdnje Šemsudina Radončića – na okolnosti uloge optuženog Duška Bakrača neke stvari bi mogao razjasniti upravo jedan od junaka njegovog doba. Enver Pačo mu je, saopštava u Živoj istini, objasnio da ga je Bakrač isljeđivao na osnovu depeša policije bosanskih Srba. Opisuje njihov navodni dijalog o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića; potom ga oslobađa. Tvrdi da se to desilo maja 1992. godine.

Optužnica Bakrača fiksira kao važnu kariku Službe državne bezbjednosti (SDB) u pripremi akcije hapšenja i deportacija – interesantno, jer ga Šemsudin Radončić u Živoj istini tretira u drukčijem svijetlu, otprilike – eto, Bakrač optužen, a Slobodan Pejović na slobodi!

Prema optužnici, Bakrač, viši inspektor sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom, bio je u akciji deportacija od strane dvojice pretpostavljenih, sada optuženih, šefa SDB-a Boška Bojovića i načelnika sektora za SDB Herceg Novi Radoja Radunovića, zadužen da: „prikuplja podatke o označenim licima i iste, radi dobijanja daljih uputstava, dostavlja Upravi SDB MUP-a”, pa je „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB-a od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”. U optužnici se navodi da je Bakrač, skupa sa Radunovićem, dostavio uniformisanoj policiji podatke o građanima BiH radi protivpravnog hapšenja – poimenično za 16 stradalnika, najmanje.

Kao što je poznato, Bakrač nije prisustvovao suđenju – bio je u bjekstvu. Prije nego što je zbrisao, dao je iskaz istražnom sudiji, različit od tvrdnji autora Heroja našeg doba i narečenog Pača koga je, navodno, Bakrač isljeđivao. Naime, Bakrač je kazao da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena a ne zna na koji način je za nju saznao”!

ČINJENICE: To nas dovodi do slučaja Elvire Rikalo, udate Šljivar, rođene sestre braće Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Ona je, skupa sa majkom, braćom i njihovim porodicama, 1992. izbjegla iz Foče u Baošiće i bila je prisutna kada su joj braća hapšena; sva trojica su mjesec kasnije pobijena u blizini Foče.

Elvira Rikalo je rođena 1974. i u to doba je bila punoljetna. Radončić je citira u svojoj knjizi Kobna sloboda (2005). Iako je napisao da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, tada nema njenog opisa kako su policajac ili policajci izgledali. Ne pominje ni Slobodana Pejovića.

U istoj knjizi je svjedočila i Vahida Rikalo, njihova majka. Kazala je da su njene sinove uhapsila dvojica policajca. Ni ona ih ne opisuje. Saopštava, međutim, važan detalj – prethodno su ta dvojica pokazala nalog. Pokazati nalog – to znači da su, ma ko oni poimenično bili, postupali po naređenju pretpostavljenih; nikako samovoljno – bitno je po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio.

O tome postoje podaci u rijetkim službenim dokumentima koji su, igrom slučaja, isplivali na površinu. U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, potpisao narečeni Duško Bakrač, a koja je upućena 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

Isto se navodi i u trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993. godine, str. 2, potpisao ministar policije Nikola Pejaković, uz dodatak da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije izvršio komandir Milomir Mališ”.

PITANJA: O svemu tome u Heroju našeg doba ni pomena. Elvira Rikalo 18-19 godina nakon hapšenja – za koje kaže da je „brzinski odrađeno” – bez bilo kakvog dokaza, uprkos dokumentaciji koja jasno opisuje liniju subordinacije po kojoj su joj braća uhapšena, zatvorena i isporučena, za Slobodana Pejovića tvrdi: „To je taj čovjek koji je moju braću odveo u smrt”.

Da pogledamo: svi koji se pominju u policijskoj dokumentaciji o stradanju njene braće sada su na slobodi – Bakrač, Šljivančanin, Ivanović… na slobodi su i službenici Odjeljenja bezbjednosti Plužine koji su joj braću u tom gradiću „iz ruke u ruku” predali dželatima.

Zbog čega je ćutala o navodnoj ulozi Slobodana Pejovića gotovo dvije decenije? Što je sprječavalo da o tome ranije progovori? Mogla je o tome riječ-dvije 31. maja 2006, kada je svjedočila pred sutkinjom Natašom Bošković u Osnovnom sudu u Podgorici po tužbi protiv države porodica Rikalo za naknadu štete (tri odštetna zahtjeva; tražili ukupno 4,4 miliona eura, dobili od Vlade Mila Đukanovića daleko manje), ali – nije se još bila sjetila, šta li?

Što Elviru Rikalo sprječava da progovori o specijalnom tužilaštvu i postupajućoj tužiteljki Lidiji Vukčević koja je – u završnoj riječi – umanjila broj deportovanih. Sa spiska stradalih izbrisana su i njena pobijena braća: Husein, Zaim i Midhat!

Ako po toj optužnici Lidije Vukčević, a ona će, prema najavama Radončića, možda pozvati Elviru Rikalo radi terećenja Slobodana Pejovića , neko od optuženih dospije robije zbog ratnog zločina deportacija – to neće biti i zbog smrti njena tri brata.

Advokat

Što osim snimanja filma spaja Šemsudina Radončića i Ranka Martinovića, penzionisanog policajca, karakternog svjedoka koji je dva puta arestovan pod optužbama da je pripadnik organizovanih kriminalnih bandi, pa je od avgusta 2005. do juna 2006. odležao u pritvoru? Odgovor – Zoran Piperović, advokat. Gospodin slučaj je možda tako uredio? Možda. Ili nije? Advokat Piperović je jedan od branilaca u slučaju deportacija. Proljetos je advokat Piperović zastupao Ranka Martinovića po tužbi zbog klevete protiv Slobodana Pejovića pred Osnovnim sudom u Herceg Novom. Upravo je poslije jednog ročišta po ovoj tužbi Radončić napravio „sačekušu” Pejoviću koja je prikazana u Heroju našeg doba. Baš je advokat Piperović nedavno zastupao Radončića po vlastitoj prijavi tužilaštvu da utvrdi da li u SMS porukama koje je slao ima elemenata da bude terećen u krivičnom postupku. U policijskim spisima, sada sudskim dokazima, navodi se da je policija deportovala „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Specijalna tužiteljka 22. februara ove godine saopštava da „upravo ta formulacija” govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom – i u Ulcinju. Zoran Piperović je proljeća 1992, tokom deportacija, radio u tužilaštvu u Ulcinju, odakle su Bošnjaci takođe poslati pravo u smrt. Dva službenika policije iz Ulcinja sada su optuženi za ratni zločin deportacija.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo