Povežite se sa nama

MONITORING

Doba njihovih heroja

Objavljeno prije

na

Dokumentarac Heroj našeg doba najširoj crnogorskoj javnosti je prikazan u Živoj istini na TV IN, sa autorom Šemsudinom Šekijem Radončićem kao gostom. U samo nekoliko mjeseci, to je već drugi put da se pojavljuje u toj emisiji optužujući Slobodana Pejovića za „ratni zločin”. Sada je konkretizovao porijeklo ideje za novi film. Obratio mu se Enver Pačo, koji se, citiramo autora dokumentarca, baš kod njega raspitivao „u smislu: čuo je da su bila obeštećenja za deportovane ljude; da li on, eventualno, da tuži… hapšen je njegov ujak”.

Pačo nije obeštećen. Samo članovi užih porodica koje su tužile državu Crnu Goru su decembra 2008, odlukom Vlade Mila Đukanovića a novcem crnogorskih poreskih obveznika, dobile sudsko poravnanje. No, za utjehu, Pačo dobija ulogu kao uvaženi sagovornik u Heroju našeg doba.

SCENARIO I ULOGE: Naime, Edhem Edo Fejzić, Pačov daidža (ujak), uhapšen je maja 1992. u Herceg Novom. Fejzić je boravio u kući oca svoje supruge. Nije deportovan i umro je šest godina kasnije u Sarajevu.

U dokumentarcu o hapšenju svjedoči i Fejzićeva supruga, Rada Žugić-Fejzić, kao i njihovi rođaci, braća Sijerčići, Nedžib i Nermin, takođe uhapšeni u istoj kući, pa oslobođeni. Pačo je, tvrdi, hapšenje Eda Fejzića i Sijerčića posmatrao skriven.

Inače, Pačo i Fejzićeva u dokumentarcu iskazuju izrazite emocije; plaču, a supruga pljuje u lap-top sa kojeg se (pretpostavljamo, jer nije prikazana slika) vrti svjedočenje Slobodana Pejovića. Fejzićeva tvrdi da se „u kući niko nije krio”. A Pačo?

Ima i drugih nepodudarnosti, no prijeđimo na meritum stvari, barem onakav kakav je prikazan u Heroju našeg doba. Neko je sat-dva sata nakon hapšenja oslobodio Eda Fejzića. Ko? U konfuznoj fabuli dokumentarca – voditelj Žive istine skromno tvrdi da je morao da ga odgleda 10-15 puta, plus premijera kojoj je u Sarajevu prisustvovao – poimenično se ne navodi ko je oslobodio Fejzića i navodno mu naredio da se izjutra javi u policiju „ako ne umreš”. Nedžib Sijerčić iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Milana Jokića identifikuje „sto posto” kao svoga oslobodioca – drugi Sijerčić, Neremin, ne prikazuje se na toj sesiji „prepoznavanja”.

Za tvrdnju Nedžiba Sijerčića autor filma ne dobija potvrdu kod Jokićeve porodice – njegov sin, vaterpolista Predrag Jokić, navodno mu je saopštio da „otac nikad nije govorio o službi”. No, autor konsultuje Ranka Martinovića, bivšeg inspektora, koji u filmu iznosi pretpostavku: „Po činu i po zvanju, (Jokić) nije mogao bez većeg čina, a to bi u konkretnom slučaju mogao da bude sada takođe pokojni Damjan Turković”.

Komandni lanac dobrih duša iz policije, koje su navodno oslobodile jednog ili dvojicu Sijerčića, dopunjen je u Živoj istini. Po verziji autora Heroja našeg doba, ni Damjan Turković – svojevremeno pomoćnik načelnika CB-a Herceg Novi za javnu bezbjednost, „nije mogao bez odobrenja vjerovatno Miće Markovića”, onomad pomoćnika za uniformisanu policiju ministra unutrašnjih poslova, sada optuženog. Ukratko, sva trojica – Jokić, Turković, Marković – predočeni su najprije Sijerčićima tokom „prepoznavanja”, da bi u srdačnoj interpretaciji autora dokumentarca mogli biti i istinski „heroji našeg doba”.

BITNO I NEBITNO: Da razmotrimo činjenice, uporedimo i testiramo iskaze svih aktera u ovom segmentu priče: Slobodan Pejović već 11 godina tvrdi jedno te isto – u kući u Meljinama, pokraj tamošnjeg samačkog hotela, sa pratnjom od dva policajca hapsi trojicu građana BiH. Razlike su u nebitnim detaljima, tipa: da li su policajci ulazili u dnevni boravak ili nijesu; ima li Edo Fejzić 120 kila li nema; je li gospođa Fejzić „stara”… nebitno, jer niko nije osporio Pejovićeve tvrdnje na okolnosti: uhapšena su trojica; kuća po njegovom naređenju nije temeljno pretresena – i to se uklapa, Enver Pačo tvrdi da je ostao skriven.

Jesu li trojica uhapšenih i oslobođeni i preživjeli deportacije? Sijerčići – oslobođeni i živi; Fejzić – oslobođen, 1998. umro u Sarajevu. Bez navođenja imena, ali sa ekstremno uočljivom karakteristikom jednog od uhapšenika – velikim Fejzićevim ožiljkom od operacije srca – Slobodan Pejović svih ovih godina tvrdi: iz kuće u Meljinama pokraj samačkog hotela sva trojica uhapšenika su oslobođeni i nijesu žrtve deportacija. Da li je lagao? Nije.

Ko je oslobodio Fejzića i Sijerčiće? Ako je to bio Miodrag Jokić, sa znanjem ili bez znanja pretpostavljenog Damjana Turkovića, zbog čega neko od njih nije osporio javno izrečene tvrdnje Slobodana Pejovića? Njegovo prvo kompletno svjedočenje o tome je iz 2000. na Radiju Fri Montenegro; Jokić umire tri a Turković sedam godina kasnije. Jesu li demantovali? Nijesu.

I najvažnije: sve ove godine, dok je Damjan Turković bio živ, Pejović ponavlja da je baš kod njega vidio depešu-naređenje tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova de se ova akcija obavi. Nikada niko to nije demantovao: ni u javnosti, ni u sudnici. Da ta depeša postoji navodi se i u optužnici i u oslobađajućoj presudi policajcima u slučaju deportacija.

Imaju li Enver Pačo, Rada Žugić-Fejzić i Sijerčići neku relevantnu ulogu u rasvjetljavanju činjenica u slučaju deportacija? Niko od njih – za razliku od desetina svjedoka i svjedokinja iz BiH, članova familija hapšenih ili deportovanih, koji su saslušani ili su pozvani da svjedoče u istrazi i na procesu pred Višim sudom u Podgorici protiv devetorice crnogorskih policijskih funkcionera i službenika – nije na prijedlog specijalnog tužilaštva niti odbrane pozivan radi davanja iskaza na bitne okolnosti za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Ni Jasenka Perović, đevojačko prezime Titorić, sestra deportovanog i ubijenog Alenka Titorića, još jedna govornica u Heroju našeg doba, nije svjedokinja u slučaju deportacija. Poziva se na iskaz Ranka Martinovića i kolege mu Ranka Mihailovića, takođe aktera dokumentarca, da je „Pejović bio inspektor za potrage”. Laž – objavili smo i faksimil rješenja ministra policije da se Pejović od 1. januara 1992. raspoređuje na dužnost inspektora za imovinski kriminalitet i faksimil rješenja ministra policije da se sa te dužnosti krajem 1994. šalje u penziju.

NOVI SVJEDOK: Mogu li pobrojani svjedočiti o nečemu čime se utvrđuje konkretna uloga nekog od devetorice optuženih policajaca? Na osnovu tvrdnje Šemsudina Radončića – na okolnosti uloge optuženog Duška Bakrača neke stvari bi mogao razjasniti upravo jedan od junaka njegovog doba. Enver Pačo mu je, saopštava u Živoj istini, objasnio da ga je Bakrač isljeđivao na osnovu depeša policije bosanskih Srba. Opisuje njihov navodni dijalog o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića; potom ga oslobađa. Tvrdi da se to desilo maja 1992. godine.

Optužnica Bakrača fiksira kao važnu kariku Službe državne bezbjednosti (SDB) u pripremi akcije hapšenja i deportacija – interesantno, jer ga Šemsudin Radončić u Živoj istini tretira u drukčijem svijetlu, otprilike – eto, Bakrač optužen, a Slobodan Pejović na slobodi!

Prema optužnici, Bakrač, viši inspektor sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom, bio je u akciji deportacija od strane dvojice pretpostavljenih, sada optuženih, šefa SDB-a Boška Bojovića i načelnika sektora za SDB Herceg Novi Radoja Radunovića, zadužen da: „prikuplja podatke o označenim licima i iste, radi dobijanja daljih uputstava, dostavlja Upravi SDB MUP-a”, pa je „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB-a od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”. U optužnici se navodi da je Bakrač, skupa sa Radunovićem, dostavio uniformisanoj policiji podatke o građanima BiH radi protivpravnog hapšenja – poimenično za 16 stradalnika, najmanje.

Kao što je poznato, Bakrač nije prisustvovao suđenju – bio je u bjekstvu. Prije nego što je zbrisao, dao je iskaz istražnom sudiji, različit od tvrdnji autora Heroja našeg doba i narečenog Pača koga je, navodno, Bakrač isljeđivao. Naime, Bakrač je kazao da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena a ne zna na koji način je za nju saznao”!

ČINJENICE: To nas dovodi do slučaja Elvire Rikalo, udate Šljivar, rođene sestre braće Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Ona je, skupa sa majkom, braćom i njihovim porodicama, 1992. izbjegla iz Foče u Baošiće i bila je prisutna kada su joj braća hapšena; sva trojica su mjesec kasnije pobijena u blizini Foče.

Elvira Rikalo je rođena 1974. i u to doba je bila punoljetna. Radončić je citira u svojoj knjizi Kobna sloboda (2005). Iako je napisao da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, tada nema njenog opisa kako su policajac ili policajci izgledali. Ne pominje ni Slobodana Pejovića.

U istoj knjizi je svjedočila i Vahida Rikalo, njihova majka. Kazala je da su njene sinove uhapsila dvojica policajca. Ni ona ih ne opisuje. Saopštava, međutim, važan detalj – prethodno su ta dvojica pokazala nalog. Pokazati nalog – to znači da su, ma ko oni poimenično bili, postupali po naređenju pretpostavljenih; nikako samovoljno – bitno je po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio.

O tome postoje podaci u rijetkim službenim dokumentima koji su, igrom slučaja, isplivali na površinu. U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, potpisao narečeni Duško Bakrač, a koja je upućena 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

Isto se navodi i u trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993. godine, str. 2, potpisao ministar policije Nikola Pejaković, uz dodatak da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije izvršio komandir Milomir Mališ”.

PITANJA: O svemu tome u Heroju našeg doba ni pomena. Elvira Rikalo 18-19 godina nakon hapšenja – za koje kaže da je „brzinski odrađeno” – bez bilo kakvog dokaza, uprkos dokumentaciji koja jasno opisuje liniju subordinacije po kojoj su joj braća uhapšena, zatvorena i isporučena, za Slobodana Pejovića tvrdi: „To je taj čovjek koji je moju braću odveo u smrt”.

Da pogledamo: svi koji se pominju u policijskoj dokumentaciji o stradanju njene braće sada su na slobodi – Bakrač, Šljivančanin, Ivanović… na slobodi su i službenici Odjeljenja bezbjednosti Plužine koji su joj braću u tom gradiću „iz ruke u ruku” predali dželatima.

Zbog čega je ćutala o navodnoj ulozi Slobodana Pejovića gotovo dvije decenije? Što je sprječavalo da o tome ranije progovori? Mogla je o tome riječ-dvije 31. maja 2006, kada je svjedočila pred sutkinjom Natašom Bošković u Osnovnom sudu u Podgorici po tužbi protiv države porodica Rikalo za naknadu štete (tri odštetna zahtjeva; tražili ukupno 4,4 miliona eura, dobili od Vlade Mila Đukanovića daleko manje), ali – nije se još bila sjetila, šta li?

Što Elviru Rikalo sprječava da progovori o specijalnom tužilaštvu i postupajućoj tužiteljki Lidiji Vukčević koja je – u završnoj riječi – umanjila broj deportovanih. Sa spiska stradalih izbrisana su i njena pobijena braća: Husein, Zaim i Midhat!

Ako po toj optužnici Lidije Vukčević, a ona će, prema najavama Radončića, možda pozvati Elviru Rikalo radi terećenja Slobodana Pejovića , neko od optuženih dospije robije zbog ratnog zločina deportacija – to neće biti i zbog smrti njena tri brata.

Advokat

Što osim snimanja filma spaja Šemsudina Radončića i Ranka Martinovića, penzionisanog policajca, karakternog svjedoka koji je dva puta arestovan pod optužbama da je pripadnik organizovanih kriminalnih bandi, pa je od avgusta 2005. do juna 2006. odležao u pritvoru? Odgovor – Zoran Piperović, advokat. Gospodin slučaj je možda tako uredio? Možda. Ili nije? Advokat Piperović je jedan od branilaca u slučaju deportacija. Proljetos je advokat Piperović zastupao Ranka Martinovića po tužbi zbog klevete protiv Slobodana Pejovića pred Osnovnim sudom u Herceg Novom. Upravo je poslije jednog ročišta po ovoj tužbi Radončić napravio „sačekušu” Pejoviću koja je prikazana u Heroju našeg doba. Baš je advokat Piperović nedavno zastupao Radončića po vlastitoj prijavi tužilaštvu da utvrdi da li u SMS porukama koje je slao ima elemenata da bude terećen u krivičnom postupku. U policijskim spisima, sada sudskim dokazima, navodi se da je policija deportovala „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Specijalna tužiteljka 22. februara ove godine saopštava da „upravo ta formulacija” govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom – i u Ulcinju. Zoran Piperović je proljeća 1992, tokom deportacija, radio u tužilaštvu u Ulcinju, odakle su Bošnjaci takođe poslati pravo u smrt. Dva službenika policije iz Ulcinja sada su optuženi za ratni zločin deportacija.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo