Povežite se sa nama

MONITORING

Doba njihovih heroja

Objavljeno prije

na

Dokumentarac Heroj našeg doba najširoj crnogorskoj javnosti je prikazan u Živoj istini na TV IN, sa autorom Šemsudinom Šekijem Radončićem kao gostom. U samo nekoliko mjeseci, to je već drugi put da se pojavljuje u toj emisiji optužujući Slobodana Pejovića za „ratni zločin”. Sada je konkretizovao porijeklo ideje za novi film. Obratio mu se Enver Pačo, koji se, citiramo autora dokumentarca, baš kod njega raspitivao „u smislu: čuo je da su bila obeštećenja za deportovane ljude; da li on, eventualno, da tuži… hapšen je njegov ujak”.

Pačo nije obeštećen. Samo članovi užih porodica koje su tužile državu Crnu Goru su decembra 2008, odlukom Vlade Mila Đukanovića a novcem crnogorskih poreskih obveznika, dobile sudsko poravnanje. No, za utjehu, Pačo dobija ulogu kao uvaženi sagovornik u Heroju našeg doba.

SCENARIO I ULOGE: Naime, Edhem Edo Fejzić, Pačov daidža (ujak), uhapšen je maja 1992. u Herceg Novom. Fejzić je boravio u kući oca svoje supruge. Nije deportovan i umro je šest godina kasnije u Sarajevu.

U dokumentarcu o hapšenju svjedoči i Fejzićeva supruga, Rada Žugić-Fejzić, kao i njihovi rođaci, braća Sijerčići, Nedžib i Nermin, takođe uhapšeni u istoj kući, pa oslobođeni. Pačo je, tvrdi, hapšenje Eda Fejzića i Sijerčića posmatrao skriven.

Inače, Pačo i Fejzićeva u dokumentarcu iskazuju izrazite emocije; plaču, a supruga pljuje u lap-top sa kojeg se (pretpostavljamo, jer nije prikazana slika) vrti svjedočenje Slobodana Pejovića. Fejzićeva tvrdi da se „u kući niko nije krio”. A Pačo?

Ima i drugih nepodudarnosti, no prijeđimo na meritum stvari, barem onakav kakav je prikazan u Heroju našeg doba. Neko je sat-dva sata nakon hapšenja oslobodio Eda Fejzića. Ko? U konfuznoj fabuli dokumentarca – voditelj Žive istine skromno tvrdi da je morao da ga odgleda 10-15 puta, plus premijera kojoj je u Sarajevu prisustvovao – poimenično se ne navodi ko je oslobodio Fejzića i navodno mu naredio da se izjutra javi u policiju „ako ne umreš”. Nedžib Sijerčić iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Milana Jokića identifikuje „sto posto” kao svoga oslobodioca – drugi Sijerčić, Neremin, ne prikazuje se na toj sesiji „prepoznavanja”.

Za tvrdnju Nedžiba Sijerčića autor filma ne dobija potvrdu kod Jokićeve porodice – njegov sin, vaterpolista Predrag Jokić, navodno mu je saopštio da „otac nikad nije govorio o službi”. No, autor konsultuje Ranka Martinovića, bivšeg inspektora, koji u filmu iznosi pretpostavku: „Po činu i po zvanju, (Jokić) nije mogao bez većeg čina, a to bi u konkretnom slučaju mogao da bude sada takođe pokojni Damjan Turković”.

Komandni lanac dobrih duša iz policije, koje su navodno oslobodile jednog ili dvojicu Sijerčića, dopunjen je u Živoj istini. Po verziji autora Heroja našeg doba, ni Damjan Turković – svojevremeno pomoćnik načelnika CB-a Herceg Novi za javnu bezbjednost, „nije mogao bez odobrenja vjerovatno Miće Markovića”, onomad pomoćnika za uniformisanu policiju ministra unutrašnjih poslova, sada optuženog. Ukratko, sva trojica – Jokić, Turković, Marković – predočeni su najprije Sijerčićima tokom „prepoznavanja”, da bi u srdačnoj interpretaciji autora dokumentarca mogli biti i istinski „heroji našeg doba”.

BITNO I NEBITNO: Da razmotrimo činjenice, uporedimo i testiramo iskaze svih aktera u ovom segmentu priče: Slobodan Pejović već 11 godina tvrdi jedno te isto – u kući u Meljinama, pokraj tamošnjeg samačkog hotela, sa pratnjom od dva policajca hapsi trojicu građana BiH. Razlike su u nebitnim detaljima, tipa: da li su policajci ulazili u dnevni boravak ili nijesu; ima li Edo Fejzić 120 kila li nema; je li gospođa Fejzić „stara”… nebitno, jer niko nije osporio Pejovićeve tvrdnje na okolnosti: uhapšena su trojica; kuća po njegovom naređenju nije temeljno pretresena – i to se uklapa, Enver Pačo tvrdi da je ostao skriven.

Jesu li trojica uhapšenih i oslobođeni i preživjeli deportacije? Sijerčići – oslobođeni i živi; Fejzić – oslobođen, 1998. umro u Sarajevu. Bez navođenja imena, ali sa ekstremno uočljivom karakteristikom jednog od uhapšenika – velikim Fejzićevim ožiljkom od operacije srca – Slobodan Pejović svih ovih godina tvrdi: iz kuće u Meljinama pokraj samačkog hotela sva trojica uhapšenika su oslobođeni i nijesu žrtve deportacija. Da li je lagao? Nije.

Ko je oslobodio Fejzića i Sijerčiće? Ako je to bio Miodrag Jokić, sa znanjem ili bez znanja pretpostavljenog Damjana Turkovića, zbog čega neko od njih nije osporio javno izrečene tvrdnje Slobodana Pejovića? Njegovo prvo kompletno svjedočenje o tome je iz 2000. na Radiju Fri Montenegro; Jokić umire tri a Turković sedam godina kasnije. Jesu li demantovali? Nijesu.

I najvažnije: sve ove godine, dok je Damjan Turković bio živ, Pejović ponavlja da je baš kod njega vidio depešu-naređenje tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova de se ova akcija obavi. Nikada niko to nije demantovao: ni u javnosti, ni u sudnici. Da ta depeša postoji navodi se i u optužnici i u oslobađajućoj presudi policajcima u slučaju deportacija.

Imaju li Enver Pačo, Rada Žugić-Fejzić i Sijerčići neku relevantnu ulogu u rasvjetljavanju činjenica u slučaju deportacija? Niko od njih – za razliku od desetina svjedoka i svjedokinja iz BiH, članova familija hapšenih ili deportovanih, koji su saslušani ili su pozvani da svjedoče u istrazi i na procesu pred Višim sudom u Podgorici protiv devetorice crnogorskih policijskih funkcionera i službenika – nije na prijedlog specijalnog tužilaštva niti odbrane pozivan radi davanja iskaza na bitne okolnosti za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Ni Jasenka Perović, đevojačko prezime Titorić, sestra deportovanog i ubijenog Alenka Titorića, još jedna govornica u Heroju našeg doba, nije svjedokinja u slučaju deportacija. Poziva se na iskaz Ranka Martinovića i kolege mu Ranka Mihailovića, takođe aktera dokumentarca, da je „Pejović bio inspektor za potrage”. Laž – objavili smo i faksimil rješenja ministra policije da se Pejović od 1. januara 1992. raspoređuje na dužnost inspektora za imovinski kriminalitet i faksimil rješenja ministra policije da se sa te dužnosti krajem 1994. šalje u penziju.

NOVI SVJEDOK: Mogu li pobrojani svjedočiti o nečemu čime se utvrđuje konkretna uloga nekog od devetorice optuženih policajaca? Na osnovu tvrdnje Šemsudina Radončića – na okolnosti uloge optuženog Duška Bakrača neke stvari bi mogao razjasniti upravo jedan od junaka njegovog doba. Enver Pačo mu je, saopštava u Živoj istini, objasnio da ga je Bakrač isljeđivao na osnovu depeša policije bosanskih Srba. Opisuje njihov navodni dijalog o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića; potom ga oslobađa. Tvrdi da se to desilo maja 1992. godine.

Optužnica Bakrača fiksira kao važnu kariku Službe državne bezbjednosti (SDB) u pripremi akcije hapšenja i deportacija – interesantno, jer ga Šemsudin Radončić u Živoj istini tretira u drukčijem svijetlu, otprilike – eto, Bakrač optužen, a Slobodan Pejović na slobodi!

Prema optužnici, Bakrač, viši inspektor sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom, bio je u akciji deportacija od strane dvojice pretpostavljenih, sada optuženih, šefa SDB-a Boška Bojovića i načelnika sektora za SDB Herceg Novi Radoja Radunovića, zadužen da: „prikuplja podatke o označenim licima i iste, radi dobijanja daljih uputstava, dostavlja Upravi SDB MUP-a”, pa je „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB-a od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”. U optužnici se navodi da je Bakrač, skupa sa Radunovićem, dostavio uniformisanoj policiji podatke o građanima BiH radi protivpravnog hapšenja – poimenično za 16 stradalnika, najmanje.

Kao što je poznato, Bakrač nije prisustvovao suđenju – bio je u bjekstvu. Prije nego što je zbrisao, dao je iskaz istražnom sudiji, različit od tvrdnji autora Heroja našeg doba i narečenog Pača koga je, navodno, Bakrač isljeđivao. Naime, Bakrač je kazao da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena a ne zna na koji način je za nju saznao”!

ČINJENICE: To nas dovodi do slučaja Elvire Rikalo, udate Šljivar, rođene sestre braće Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Ona je, skupa sa majkom, braćom i njihovim porodicama, 1992. izbjegla iz Foče u Baošiće i bila je prisutna kada su joj braća hapšena; sva trojica su mjesec kasnije pobijena u blizini Foče.

Elvira Rikalo je rođena 1974. i u to doba je bila punoljetna. Radončić je citira u svojoj knjizi Kobna sloboda (2005). Iako je napisao da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, tada nema njenog opisa kako su policajac ili policajci izgledali. Ne pominje ni Slobodana Pejovića.

U istoj knjizi je svjedočila i Vahida Rikalo, njihova majka. Kazala je da su njene sinove uhapsila dvojica policajca. Ni ona ih ne opisuje. Saopštava, međutim, važan detalj – prethodno su ta dvojica pokazala nalog. Pokazati nalog – to znači da su, ma ko oni poimenično bili, postupali po naređenju pretpostavljenih; nikako samovoljno – bitno je po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio.

O tome postoje podaci u rijetkim službenim dokumentima koji su, igrom slučaja, isplivali na površinu. U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, potpisao narečeni Duško Bakrač, a koja je upućena 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

Isto se navodi i u trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993. godine, str. 2, potpisao ministar policije Nikola Pejaković, uz dodatak da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije izvršio komandir Milomir Mališ”.

PITANJA: O svemu tome u Heroju našeg doba ni pomena. Elvira Rikalo 18-19 godina nakon hapšenja – za koje kaže da je „brzinski odrađeno” – bez bilo kakvog dokaza, uprkos dokumentaciji koja jasno opisuje liniju subordinacije po kojoj su joj braća uhapšena, zatvorena i isporučena, za Slobodana Pejovića tvrdi: „To je taj čovjek koji je moju braću odveo u smrt”.

Da pogledamo: svi koji se pominju u policijskoj dokumentaciji o stradanju njene braće sada su na slobodi – Bakrač, Šljivančanin, Ivanović… na slobodi su i službenici Odjeljenja bezbjednosti Plužine koji su joj braću u tom gradiću „iz ruke u ruku” predali dželatima.

Zbog čega je ćutala o navodnoj ulozi Slobodana Pejovića gotovo dvije decenije? Što je sprječavalo da o tome ranije progovori? Mogla je o tome riječ-dvije 31. maja 2006, kada je svjedočila pred sutkinjom Natašom Bošković u Osnovnom sudu u Podgorici po tužbi protiv države porodica Rikalo za naknadu štete (tri odštetna zahtjeva; tražili ukupno 4,4 miliona eura, dobili od Vlade Mila Đukanovića daleko manje), ali – nije se još bila sjetila, šta li?

Što Elviru Rikalo sprječava da progovori o specijalnom tužilaštvu i postupajućoj tužiteljki Lidiji Vukčević koja je – u završnoj riječi – umanjila broj deportovanih. Sa spiska stradalih izbrisana su i njena pobijena braća: Husein, Zaim i Midhat!

Ako po toj optužnici Lidije Vukčević, a ona će, prema najavama Radončića, možda pozvati Elviru Rikalo radi terećenja Slobodana Pejovića , neko od optuženih dospije robije zbog ratnog zločina deportacija – to neće biti i zbog smrti njena tri brata.

Advokat

Što osim snimanja filma spaja Šemsudina Radončića i Ranka Martinovića, penzionisanog policajca, karakternog svjedoka koji je dva puta arestovan pod optužbama da je pripadnik organizovanih kriminalnih bandi, pa je od avgusta 2005. do juna 2006. odležao u pritvoru? Odgovor – Zoran Piperović, advokat. Gospodin slučaj je možda tako uredio? Možda. Ili nije? Advokat Piperović je jedan od branilaca u slučaju deportacija. Proljetos je advokat Piperović zastupao Ranka Martinovića po tužbi zbog klevete protiv Slobodana Pejovića pred Osnovnim sudom u Herceg Novom. Upravo je poslije jednog ročišta po ovoj tužbi Radončić napravio „sačekušu” Pejoviću koja je prikazana u Heroju našeg doba. Baš je advokat Piperović nedavno zastupao Radončića po vlastitoj prijavi tužilaštvu da utvrdi da li u SMS porukama koje je slao ima elemenata da bude terećen u krivičnom postupku. U policijskim spisima, sada sudskim dokazima, navodi se da je policija deportovala „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Specijalna tužiteljka 22. februara ove godine saopštava da „upravo ta formulacija” govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom – i u Ulcinju. Zoran Piperović je proljeća 1992, tokom deportacija, radio u tužilaštvu u Ulcinju, odakle su Bošnjaci takođe poslati pravo u smrt. Dva službenika policije iz Ulcinja sada su optuženi za ratni zločin deportacija.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo