Povežite se sa nama

MONITORING

Doba njihovih heroja

Objavljeno prije

na

Dokumentarac Heroj našeg doba najširoj crnogorskoj javnosti je prikazan u Živoj istini na TV IN, sa autorom Šemsudinom Šekijem Radončićem kao gostom. U samo nekoliko mjeseci, to je već drugi put da se pojavljuje u toj emisiji optužujući Slobodana Pejovića za „ratni zločin”. Sada je konkretizovao porijeklo ideje za novi film. Obratio mu se Enver Pačo, koji se, citiramo autora dokumentarca, baš kod njega raspitivao „u smislu: čuo je da su bila obeštećenja za deportovane ljude; da li on, eventualno, da tuži… hapšen je njegov ujak”.

Pačo nije obeštećen. Samo članovi užih porodica koje su tužile državu Crnu Goru su decembra 2008, odlukom Vlade Mila Đukanovića a novcem crnogorskih poreskih obveznika, dobile sudsko poravnanje. No, za utjehu, Pačo dobija ulogu kao uvaženi sagovornik u Heroju našeg doba.

SCENARIO I ULOGE: Naime, Edhem Edo Fejzić, Pačov daidža (ujak), uhapšen je maja 1992. u Herceg Novom. Fejzić je boravio u kući oca svoje supruge. Nije deportovan i umro je šest godina kasnije u Sarajevu.

U dokumentarcu o hapšenju svjedoči i Fejzićeva supruga, Rada Žugić-Fejzić, kao i njihovi rođaci, braća Sijerčići, Nedžib i Nermin, takođe uhapšeni u istoj kući, pa oslobođeni. Pačo je, tvrdi, hapšenje Eda Fejzića i Sijerčića posmatrao skriven.

Inače, Pačo i Fejzićeva u dokumentarcu iskazuju izrazite emocije; plaču, a supruga pljuje u lap-top sa kojeg se (pretpostavljamo, jer nije prikazana slika) vrti svjedočenje Slobodana Pejovića. Fejzićeva tvrdi da se „u kući niko nije krio”. A Pačo?

Ima i drugih nepodudarnosti, no prijeđimo na meritum stvari, barem onakav kakav je prikazan u Heroju našeg doba. Neko je sat-dva sata nakon hapšenja oslobodio Eda Fejzića. Ko? U konfuznoj fabuli dokumentarca – voditelj Žive istine skromno tvrdi da je morao da ga odgleda 10-15 puta, plus premijera kojoj je u Sarajevu prisustvovao – poimenično se ne navodi ko je oslobodio Fejzića i navodno mu naredio da se izjutra javi u policiju „ako ne umreš”. Nedžib Sijerčić iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Milana Jokića identifikuje „sto posto” kao svoga oslobodioca – drugi Sijerčić, Neremin, ne prikazuje se na toj sesiji „prepoznavanja”.

Za tvrdnju Nedžiba Sijerčića autor filma ne dobija potvrdu kod Jokićeve porodice – njegov sin, vaterpolista Predrag Jokić, navodno mu je saopštio da „otac nikad nije govorio o službi”. No, autor konsultuje Ranka Martinovića, bivšeg inspektora, koji u filmu iznosi pretpostavku: „Po činu i po zvanju, (Jokić) nije mogao bez većeg čina, a to bi u konkretnom slučaju mogao da bude sada takođe pokojni Damjan Turković”.

Komandni lanac dobrih duša iz policije, koje su navodno oslobodile jednog ili dvojicu Sijerčića, dopunjen je u Živoj istini. Po verziji autora Heroja našeg doba, ni Damjan Turković – svojevremeno pomoćnik načelnika CB-a Herceg Novi za javnu bezbjednost, „nije mogao bez odobrenja vjerovatno Miće Markovića”, onomad pomoćnika za uniformisanu policiju ministra unutrašnjih poslova, sada optuženog. Ukratko, sva trojica – Jokić, Turković, Marković – predočeni su najprije Sijerčićima tokom „prepoznavanja”, da bi u srdačnoj interpretaciji autora dokumentarca mogli biti i istinski „heroji našeg doba”.

BITNO I NEBITNO: Da razmotrimo činjenice, uporedimo i testiramo iskaze svih aktera u ovom segmentu priče: Slobodan Pejović već 11 godina tvrdi jedno te isto – u kući u Meljinama, pokraj tamošnjeg samačkog hotela, sa pratnjom od dva policajca hapsi trojicu građana BiH. Razlike su u nebitnim detaljima, tipa: da li su policajci ulazili u dnevni boravak ili nijesu; ima li Edo Fejzić 120 kila li nema; je li gospođa Fejzić „stara”… nebitno, jer niko nije osporio Pejovićeve tvrdnje na okolnosti: uhapšena su trojica; kuća po njegovom naređenju nije temeljno pretresena – i to se uklapa, Enver Pačo tvrdi da je ostao skriven.

Jesu li trojica uhapšenih i oslobođeni i preživjeli deportacije? Sijerčići – oslobođeni i živi; Fejzić – oslobođen, 1998. umro u Sarajevu. Bez navođenja imena, ali sa ekstremno uočljivom karakteristikom jednog od uhapšenika – velikim Fejzićevim ožiljkom od operacije srca – Slobodan Pejović svih ovih godina tvrdi: iz kuće u Meljinama pokraj samačkog hotela sva trojica uhapšenika su oslobođeni i nijesu žrtve deportacija. Da li je lagao? Nije.

Ko je oslobodio Fejzića i Sijerčiće? Ako je to bio Miodrag Jokić, sa znanjem ili bez znanja pretpostavljenog Damjana Turkovića, zbog čega neko od njih nije osporio javno izrečene tvrdnje Slobodana Pejovića? Njegovo prvo kompletno svjedočenje o tome je iz 2000. na Radiju Fri Montenegro; Jokić umire tri a Turković sedam godina kasnije. Jesu li demantovali? Nijesu.

I najvažnije: sve ove godine, dok je Damjan Turković bio živ, Pejović ponavlja da je baš kod njega vidio depešu-naređenje tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova de se ova akcija obavi. Nikada niko to nije demantovao: ni u javnosti, ni u sudnici. Da ta depeša postoji navodi se i u optužnici i u oslobađajućoj presudi policajcima u slučaju deportacija.

Imaju li Enver Pačo, Rada Žugić-Fejzić i Sijerčići neku relevantnu ulogu u rasvjetljavanju činjenica u slučaju deportacija? Niko od njih – za razliku od desetina svjedoka i svjedokinja iz BiH, članova familija hapšenih ili deportovanih, koji su saslušani ili su pozvani da svjedoče u istrazi i na procesu pred Višim sudom u Podgorici protiv devetorice crnogorskih policijskih funkcionera i službenika – nije na prijedlog specijalnog tužilaštva niti odbrane pozivan radi davanja iskaza na bitne okolnosti za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Ni Jasenka Perović, đevojačko prezime Titorić, sestra deportovanog i ubijenog Alenka Titorića, još jedna govornica u Heroju našeg doba, nije svjedokinja u slučaju deportacija. Poziva se na iskaz Ranka Martinovića i kolege mu Ranka Mihailovića, takođe aktera dokumentarca, da je „Pejović bio inspektor za potrage”. Laž – objavili smo i faksimil rješenja ministra policije da se Pejović od 1. januara 1992. raspoređuje na dužnost inspektora za imovinski kriminalitet i faksimil rješenja ministra policije da se sa te dužnosti krajem 1994. šalje u penziju.

NOVI SVJEDOK: Mogu li pobrojani svjedočiti o nečemu čime se utvrđuje konkretna uloga nekog od devetorice optuženih policajaca? Na osnovu tvrdnje Šemsudina Radončića – na okolnosti uloge optuženog Duška Bakrača neke stvari bi mogao razjasniti upravo jedan od junaka njegovog doba. Enver Pačo mu je, saopštava u Živoj istini, objasnio da ga je Bakrač isljeđivao na osnovu depeša policije bosanskih Srba. Opisuje njihov navodni dijalog o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića; potom ga oslobađa. Tvrdi da se to desilo maja 1992. godine.

Optužnica Bakrača fiksira kao važnu kariku Službe državne bezbjednosti (SDB) u pripremi akcije hapšenja i deportacija – interesantno, jer ga Šemsudin Radončić u Živoj istini tretira u drukčijem svijetlu, otprilike – eto, Bakrač optužen, a Slobodan Pejović na slobodi!

Prema optužnici, Bakrač, viši inspektor sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom, bio je u akciji deportacija od strane dvojice pretpostavljenih, sada optuženih, šefa SDB-a Boška Bojovića i načelnika sektora za SDB Herceg Novi Radoja Radunovića, zadužen da: „prikuplja podatke o označenim licima i iste, radi dobijanja daljih uputstava, dostavlja Upravi SDB MUP-a”, pa je „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB-a od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”. U optužnici se navodi da je Bakrač, skupa sa Radunovićem, dostavio uniformisanoj policiji podatke o građanima BiH radi protivpravnog hapšenja – poimenično za 16 stradalnika, najmanje.

Kao što je poznato, Bakrač nije prisustvovao suđenju – bio je u bjekstvu. Prije nego što je zbrisao, dao je iskaz istražnom sudiji, različit od tvrdnji autora Heroja našeg doba i narečenog Pača koga je, navodno, Bakrač isljeđivao. Naime, Bakrač je kazao da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena a ne zna na koji način je za nju saznao”!

ČINJENICE: To nas dovodi do slučaja Elvire Rikalo, udate Šljivar, rođene sestre braće Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Ona je, skupa sa majkom, braćom i njihovim porodicama, 1992. izbjegla iz Foče u Baošiće i bila je prisutna kada su joj braća hapšena; sva trojica su mjesec kasnije pobijena u blizini Foče.

Elvira Rikalo je rođena 1974. i u to doba je bila punoljetna. Radončić je citira u svojoj knjizi Kobna sloboda (2005). Iako je napisao da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, tada nema njenog opisa kako su policajac ili policajci izgledali. Ne pominje ni Slobodana Pejovića.

U istoj knjizi je svjedočila i Vahida Rikalo, njihova majka. Kazala je da su njene sinove uhapsila dvojica policajca. Ni ona ih ne opisuje. Saopštava, međutim, važan detalj – prethodno su ta dvojica pokazala nalog. Pokazati nalog – to znači da su, ma ko oni poimenično bili, postupali po naređenju pretpostavljenih; nikako samovoljno – bitno je po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio.

O tome postoje podaci u rijetkim službenim dokumentima koji su, igrom slučaja, isplivali na površinu. U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, potpisao narečeni Duško Bakrač, a koja je upućena 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

Isto se navodi i u trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993. godine, str. 2, potpisao ministar policije Nikola Pejaković, uz dodatak da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije izvršio komandir Milomir Mališ”.

PITANJA: O svemu tome u Heroju našeg doba ni pomena. Elvira Rikalo 18-19 godina nakon hapšenja – za koje kaže da je „brzinski odrađeno” – bez bilo kakvog dokaza, uprkos dokumentaciji koja jasno opisuje liniju subordinacije po kojoj su joj braća uhapšena, zatvorena i isporučena, za Slobodana Pejovića tvrdi: „To je taj čovjek koji je moju braću odveo u smrt”.

Da pogledamo: svi koji se pominju u policijskoj dokumentaciji o stradanju njene braće sada su na slobodi – Bakrač, Šljivančanin, Ivanović… na slobodi su i službenici Odjeljenja bezbjednosti Plužine koji su joj braću u tom gradiću „iz ruke u ruku” predali dželatima.

Zbog čega je ćutala o navodnoj ulozi Slobodana Pejovića gotovo dvije decenije? Što je sprječavalo da o tome ranije progovori? Mogla je o tome riječ-dvije 31. maja 2006, kada je svjedočila pred sutkinjom Natašom Bošković u Osnovnom sudu u Podgorici po tužbi protiv države porodica Rikalo za naknadu štete (tri odštetna zahtjeva; tražili ukupno 4,4 miliona eura, dobili od Vlade Mila Đukanovića daleko manje), ali – nije se još bila sjetila, šta li?

Što Elviru Rikalo sprječava da progovori o specijalnom tužilaštvu i postupajućoj tužiteljki Lidiji Vukčević koja je – u završnoj riječi – umanjila broj deportovanih. Sa spiska stradalih izbrisana su i njena pobijena braća: Husein, Zaim i Midhat!

Ako po toj optužnici Lidije Vukčević, a ona će, prema najavama Radončića, možda pozvati Elviru Rikalo radi terećenja Slobodana Pejovića , neko od optuženih dospije robije zbog ratnog zločina deportacija – to neće biti i zbog smrti njena tri brata.

Advokat

Što osim snimanja filma spaja Šemsudina Radončića i Ranka Martinovića, penzionisanog policajca, karakternog svjedoka koji je dva puta arestovan pod optužbama da je pripadnik organizovanih kriminalnih bandi, pa je od avgusta 2005. do juna 2006. odležao u pritvoru? Odgovor – Zoran Piperović, advokat. Gospodin slučaj je možda tako uredio? Možda. Ili nije? Advokat Piperović je jedan od branilaca u slučaju deportacija. Proljetos je advokat Piperović zastupao Ranka Martinovića po tužbi zbog klevete protiv Slobodana Pejovića pred Osnovnim sudom u Herceg Novom. Upravo je poslije jednog ročišta po ovoj tužbi Radončić napravio „sačekušu” Pejoviću koja je prikazana u Heroju našeg doba. Baš je advokat Piperović nedavno zastupao Radončića po vlastitoj prijavi tužilaštvu da utvrdi da li u SMS porukama koje je slao ima elemenata da bude terećen u krivičnom postupku. U policijskim spisima, sada sudskim dokazima, navodi se da je policija deportovala „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Specijalna tužiteljka 22. februara ove godine saopštava da „upravo ta formulacija” govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom – i u Ulcinju. Zoran Piperović je proljeća 1992, tokom deportacija, radio u tužilaštvu u Ulcinju, odakle su Bošnjaci takođe poslati pravo u smrt. Dva službenika policije iz Ulcinja sada su optuženi za ratni zločin deportacija.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GODINU DANA PROTESTA MJEŠTANA KRALJSKIH BARA: Male HE – agonija koja traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja  problema od strane Vlade. Tako su na protestu koji je održan prošlog mjeseca istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine

,,Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su prije godinu dana mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova. Od tada traju njihovi protesti u cilju zaustavljanja gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz.

Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare. Koncesiju na jedina tri preostala vodotoka u Parku prirode Komovi, koja nijesu stavljena u cijevi, dobilo je preduzeće Dekar energy. Vlasnik Dekara je Momčilo Miranović, suprug Vesne Miranović bivše pomoćnice ministra zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a.

Od prošle jeseni mještani Bara Kraljskih imaju podršku mještana Rečina, koje je snašla ista muka. Oni se protive gradnji mini hidrocentrale na Rečinskoj rijeci. Na Rečinskoj rijeci mHE Skrbuša gradi kompanija Hydro logistics. Vlasnik ove kompanije je Slaven Burzanović, koji je i ovlašćeni zastupnik u firmi BB hidro Blaža Đukanovića, sina predsjednika države,  koji je takođe u poslu sa malim HE.

Na ovonedjeljnom protestu mještani Kraljskih Bara i Rečina su pozvali potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića da ,,dođe i potvrdi ili porekne ono što je obećao u septembru prošle godine”. Abazović je tada prisustvovao protestu u Kraljskim Barama i, između ostalog, rekao da ,,buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”. On je tada tvrdio i da je ,,svaka gradnja mHE korupcija sama po sebi”.

Do sada su raskinuti svi ugovori o mHE za koje je postojao zakonski osnov, a za sve ostale traži se rješenje koje neće ići na štetu države, odgovoreno je mještanima iz Abazovićevog kabineta. Podsjetili su da je Abazović obećao moratorijum na izgradnju mHE, što je Vlada učinila odmah nakon konstituisanja.

,,Inspekcija će u saradnji sa geometrima uskoro posjetiti Bare Kraljske i sačiniti detaljan elaborat kojim će se utvrditi jasna pozicija objekata male HE, najavljeno je iz Kabineta poptredsjednika Vlade. To je, kako su precizirali, osnovni preduslov razmatranja pravnog osnova za raskid ugovora.

Dok se čeka nova inspekcijska posjeta, nedavno je Direktorat za inspekcijske poslove privremeno zabranio koncesionarima nastavak radova.

Na protestu su mještani Bara Kraljskih i Rečina iskazali zabrinutost i tražili od vicepremijera da im garantuje da niko neće krenuti silom na one koji se protive gradnji mini-hidroelektrana na tom području.

Milovan – Mišo Labović, predsjednik Savjeta MZ Kraljske Bare, za Monitor kaže da mještani trpe pravno nasilje jer se privremenim mjerama koje donosi Osnovni sud u Kolašinu ugrožavaju ljudska prava: ,,Kad investitor podnese zahtjev za 24 sata se odlučuje, a mještanima za krivične tužbe preko dva mjeseca traje istraga”. On objašnjava da se koncesionar bori svim silama za svoj profit, pa da je bilo i prijetnji, ali da se nesigurnost  sada provlači kroz institucije.

Labović ističe da su više puta nadležnima predočili dokaze o tome da su u odluci o koncesiji pogrešno tretirani slivovi rječica, da nijesu riješeni građevinsko pravni odnosi, da je ugovor sa koncesionarom koji je trebao da završi radove 2016. na volšeban način bivša Vlada, na osnovu zaključka, produžila 2019. godine…

,,Očigledno da će ovo trajati”, kaže Labović i napominje da ugovor koncesionaru ističe krajem godine. ,,Imali smo  dva sastanka u Vladi.  Nijesmo dobili bilo kakve garancije. Oni se drže  priče da ne žele da plaćaju milionske odštete. Mi smatramo da se na osnovu člana 23 koncesionog ugovora i člana 18 – nesaglasnost mještana, ugovori mogu oboriti. Član 23 jasno kaže – da se dozvole koje su dobijene na osnovu pogrešnih podataka odmah mogu raskinuti. Onda bi trebalo da onaj koji je potpisao takve ugovore pozove na odgovornost”.

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja ovog problema od strane Vlade. Tako su na protestu, koji je održan prošlog mjeseca, istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine.

Krajem maja su pozvali ministra ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Ratka Mitrovića da podnese ostavku „iz moralnih razloga“. Ministar Mitrović je autor studija tehničko-ekonomske opravdanosti izgradnje i idejnih rješenja za 20 mHE, među kojima i Crnja, Ljubaštica i Čestogaz u Barama Kraljskim.

U Crnoj Gori rade 32 mHE, a njihov udio u ukupnoj proizvodnji električne energije manji je od tri odsto. Građani su na osnovu podsticaja investitorima do sada platili preko 19 miliona eura. Zahvaljujući subvencijama, koje plaćaju potrošači kroz račune za struju, firma BB Hidro, čiji je suvlasnik  Blažo Đukanović, projektovala je za 12 godina rada  mHE Bistrica u Kolašinu, profit od tri miliona eura, a za to vrijeme će državi biti plaćeno samo 250 hiljada koncesione naknade, izračunali su u NVO Akcija za socijalnu pravdu.

Ines Mrdović, pravna savjetnica ove organizacije nedavno je izjavila da je  nova Vlada obećala reviziju projekata mHE ,,ali politički rastrzana između ličnih sujeta i pizmi političara sa svih strana, ni šest mjeseci od imenovanja, nije se ozbiljnije zagreblo po ovom gorućem pitanju, sa ciljem da se potrošači zaštite od neopravdanog nameta ispoljenog u subvencijama, odnosno biznisi privilegovanih do danas su neokrnjeni, dok se građanima i dalje žestoko zavlači ruka u džep”.

Nova Vlada je odlučila da zaustavi odobravanje izgradnje malih HE dok ne okonča postupak do sada zaključenih ugovora. A to ide vrlo sporo. Zbog ove odluke investitori tuže državu i hoće da naplate navodnu 30-godišnju štetu – ceh bi za crnogorske građane mogao da bude veći od 50 miliona eura.

Ministarstvo kapitalnih investicija je u decembru formiralo radnu grupu koja treba da sagleda i preispita ugovore o koncesijama za male HE. Monitoru su ranije iz ovog ministarstva odgovorili da je potrebno razumijevanje jer taj postupak nije jednostavan ni brz. Rezultata još nema.

Niko od nadležnih ne pridaje važnosti na uporne tvrdnje Vasilija Miličkovića, predstavnika manjinskih akcionara EPCG koji pokušava da dokaže da je cijeli posao oko malih HE i subvencija nezakonit i protivan Ustavu. On ponavlja da se zarad interesa ljudi iz Đukanovićeve familije i okruženja, EPCG obavezala da struju otkupljuje po cijeni tri puta većoj od tržišne. Navodi i da će nas prema procjenama stručanjaka to reketiranje i pljačka građana kroz OIE 1 i 2 za 30 godina koštati 600 miliona ili 20 miliona godišnje.

Vlada je početkom ovog mjeseca donijela odluku da milion eura iz budžeta dodijeli za podsticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (OIE). Prema uredbi koju je donijela prethodna vlast, vlasnici obnovljivih izvora energije imaju status povlašćenih proizvođača kojima se plaća podsticajna cijena struje.

Prošle godine je 13 povlašćenih vlasnika mini HE od građana i privrede
dobilo blizu četiri miliona eura podsticaja, a imali su ukupan profit od 1,6 miliona eura. Da nije bilo podsticaja od građana, vlasnici mHE bi godinu završili sa dva miliona gubitka.

I dok čekaju šta će  se i kako prelomiti u Podgorici, u Kraljskim Barama su više puta istakli da nijesu i neće dati da se politika umješa u njihovu borbu. Labović ističe: ,,Mi branimo naše živote, naše selo je mrtvo ako se desi da nam se uzme voda, tu više nema života”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNOGORSKI DUG IZMEĐU ZAPADA I ISTOKA: Kako smo hedžovani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pokazuje se da je Vlada Zdravka Krivokapića prilično uspješna kada treba pozajmiti novac. Brine izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji

 

Prošlog četvrtka, kad je broj Monitora stigao u štampariju, ministar finansija Milojko Spajić pohvalio se na vanredno sazvanoj konferenciji za medije: „Crna Gora je uz pomoć američkih i evropskih partnera uspjela da hedžing aranžmanom smanji kamatu na kredit Exim banke sa dva odsto u dolarima na 0,88 odsto u eurima. Samo u julu ušteda će biti četiri, a godišnje osam miliona eura“.

Spajić je ponudio i objašnjenja: „Imali smo tešku naslijeđenu situaciju, jer taj dug (kredit za gradnju prioritetne dionice autoputa, prim. Monitora) koji je bio u dolarima nikad nije bio pretvoren u eure i za sve ove godine smo zbog toga imali oko 109 miliona eura gubitka“. Prigovorio je prethodnicima: „Ovaj hedžing aranžman je morao biti urađen mnogo ranije…“. I najavio svjetliju budućnost: „Javni dug neće imati valutni rizik koji je predstavljao omču oko vrata sve ove godine.“

Kamermani su još pakovali opremu nakon ministrovog obraćanja, a krenule su hvale i čestitke. Da pritvrde vijesti o dobru koje nas je  zadesilo, desetak dana prije roka za plaćanje prve rate kineskog kredita.

Prvo iz kuće. „Vlada Crne Gore i Ministarstvo finansija su postigli nevjerovatan uspjeh i realizovali hedžing transakciju sa zapadnim partnerima…“, objavljeno je na zvaničnom tviter nalogu Vlade Zdravka Krivokapića. Pa, praktično istovremeno, čestitke su stigle i sa one najvažnije adrese. „Svaka čast, ministre“, pohvalili su Spajića na tviter nalogu Ambasada SAD u Crnoj Gori, čestitajući mu što je „osigurao finansijsku stabilnost Crne Gore u partnerstvu sa američkim bankama“. I pokazujući da su potpuno upućeni u dešavanja. Za razliku od crnogorske javnosti, računajući tu članove parlamenta, monetarne vlasti (Centralnu banku) i, kako izgleda, dobar dio Vlade.

Kineze taj aranžman mnogo i ne interesuje. „Povjerilac je i dalje kineska Exim banka, ali dvije američke banke i jedna francuska banka su učestvovale u transakciji“, kazao je ministar Spajić, ne otkrivajući o kojim bankama je riječ. Pošto, objašnjavaju iz Ministarstva finansija, pregovori traju. „Nastavljaju se pregovori o refinansiranju i optimizaciji javnog duga, a ovim aranžmanom se daje prijeko potrebno vrijeme da se to uradi na najbolji mogući način“, objasnio je ministar.

Mi treba da nadamo najboljem, ne obraćajući pažnju na određene nepoznanice iz ove priče.

Ako ćemo 21. jula, kada na naplatu dospijeva prva polugodišnja rata zajma uzetog od Kineza 2014, platiti četiri miliona manje nego što smo računali, to je dobra vijest. To zna svaki dužnik. Kao što zna i da svako privremeno umanjenje ili odlaganje rate ima cijenu. I tu počinju problemi.

Mi ne znamo ništa o cijeni koju ćemo platiti za prošlonedjeljni aranžman. Izuzev što možemo pretpostaviti da ona neće biti mala. U svijetu finansija, hedžing predstavlja aranžman kojim se dio rizika preuzetog posla, u dijelu ili cjelini, prenosi na nekoga ko je spreman da se sa tim rizikom nosi (obično su to investicioni fondovi ili banke). Ta se usluga dobro plaća. Naš problem, jedan od njih nekoliko, sa zaduženjem kod Exim banke odnosio se na valutu plaćanja. Kredit je ugovoren u dolarima i svaka promjena kursa euro – dolar mijenjala je njegovu vrijednost u domaćoj valuti (euro). Za sada smo, po tom osnovu, u minusu nekih 110 miliona. Kredit je računajući u eurima, do danas, postao za toliko skuplji u odnosu na vrijeme kada je ugovoren.

U budućnosti, cijena kredita može rasti ili padati. A možemo ga i zaključati  ugovorom u hedžingu, plaćajući ozbiljnu naknadu. Procjene troškova hedžovanja kineskog kredita kretale su se od nekoliko desetina do više od 100 miliona eura. U tim okvirima treba tražiti cijenu aranžmana kojim se prošle nedjelje pohvalio ministar Spajić. Pod uslovom da je u pitanju finansijska a ne politička pogodba. U drugom slučaju, učinjenu uslugu nećemo platiti samo novcem.

Među dokumentima Vlade, objavljenim na njenom zvaničnom sajtu, nema ni pomena o tom nevjerovatnom uspjehu kojim su se pohvalili na društvenim mrežama. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, postoji mogućnost da je u ponedjeljak, na telefonskoj sjednici Vlade, bilo  priče o Spajićevom poslu. Nema, međutim, informacija da li je Ministarstvo finansija premijeru i članovima Vlade predočilo ugovor spreman za verifikaciju i potpis ili samo informaciju o pregovorima uz procjenu ishoda. Dok se dio naših sagovornika izgovarao minulim praznicima, drugi su nabacili mogućnost da je na taj materijal stavljena oznaka tajnosti za internu upotrebu.

Nagađanja traju, poslanički klub DF je tražio skupštinsko saslušanje kako bi Spajić objasnio pod kojim je uslovima dogovorio smanjenje kamatne stope na kredit za autoput Bar–Boljare, a traju i dalji pregovori o refinansiranju istog duga. Tako, makar, tvrdi ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović.

„Premijer Zdravko Krivokapić nastoji da smanji troškove kineskog duga“, kazao je ministar Milatović u intervjuu Rojtersu, objavljenom krajem prošle nedjelje, uz najavu da nas nedjelje dijele od dogovora. „Postoje dvije mogućnosti: prva je refinansiranje, druga zamjena kredita, ili kombinacija prethodne dvije. Vjerujemo da možemo dobiti mnogo bolje uslove, vrlo sam optimističan po tom pitanju“, saopštio je ministar. Dodajući kako je siguran da će dogovor biti sklopljen sa zapadnim bankama.

Ispada da Vlada, istovremeno, pregovara i o anuliranju valutnog rizika postojećeg kredita (hedžing) i o njegovoj prijevremenoj otplati kreditom neke druge banke/banaka (refinansiranje). Iako se ta dva posla međusobno isključuju. Šta ako ispregovaramo oba? Da li će to biti dvostruka korist ili dvostruka šteta (dva puta plaćamo za isto). Pa, recimo, parlament ne prihvati ugovor o hedžingu. Ili, Exim banka zategne sa uslovima prijevremene otplate duga.

Od kada je ministar Spajić došao u Skupštinu sa amandmanom o refinansiranju kineskog duga, da bi se voljom DF-a iz nje vratio neobavljena posla, naši sagovornici iz Vlade apeluju, u nezvaničnim razgovorima, da se ovim temama za sada ne pridaje previše pažnje „kako ne bi otežali ili ugrozili našu poziciju u pregovorima koji još nijesu do kraja završeni“. A onda su ministri Spajić i Milatović krenuli da se hvale nezavršenim poslom. Prezentujući probrane izvode iz aranžmana koji ili još nije završen, ili neko želi sakriti njegove djelove (ko, pošto, zašto…) bez kojih je nemoguće sagledati cjelinu.

Ministar Milatović vjeruje i siguran je da će započeti posao biti završen brzo i usješno. Iskustvo uči – ne treba njegov optimizam prihvatiti zdravo za gotovo.  I to ne samo ono stečeno na osnovu ponašanja DPS vlada. „Sasvim sam siguran da će Crna Gora i Kina naći način da se dogovore“, najavljivao je Milatović krajem aprila za HTV, govoreći o pregovorima sa Exim bankom o reprogramu duga iz 2014. „Mislim i da će se naći način da se ispregovara odlaganje otplate glavnice”. I – ništa. Makar da mi znamo. Pa su počeli pregovori na drugoj (zapadnoj) strani.

Taj detalj sa zapadnim bankama je i te kako važan u priči o Crnoj Gori u raljama kineskog duga. On naglašava da je ova tema, iz perspektive naših zapadnih saveznika, prije svega političko, pa tek onda ekonomsko pitanje. I da ga treba posmatrati u kontekstu rastuće borbe za međunarodnu prevlast između SAD i Kine. U kojoj se Crna Gora našla svojom voljom ali bez mogućnosti da značajnije utiče na ishod.

Prošle vlasti zatvorile su ruska, ova vlada može zalupiti i kineska vrata, pa postati osuđena na zapadne investitore. Primjer Grčke s kraja pretprošle decenije svjedoči koliko to može biti bolno – oni nijesu založili Luku Solun, ali su ostali bez nje kako bi vratili kredite. Zapadnim bankama. Bolja je, dakle, ikakva nego nikakva alternativa. Kada smo uzeli kredit od Kineza, uz sve njegove mane (valutna klauzula, insistiranje da kineske firme realizuju projekat, osiguranje kredita državnom imovinom, arbitraža u Pekingu…) nigdje drugo nijesmo mogli dobiti ni takav. Iako cio svijet o Crnoj Gori govori kao o saobraćajnom ostrvu do koga se može stići samo avionom.

Ova Vlada je prilično uspješna kada novac treba pozajmiti. Njegova distribucija je veći problem. Brine i izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji. I hedžovanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSKUPLJENJA: Strategija traženja krivca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rast cijena ne može se posmatrati bez adekvatnih podataka o zaradama. Da shvatimo kako zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. Pa bi im od tadašnjeg minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. Političari za to ne mare. Njih more durge brige

 

Gorivo je, od utorka, ponovo skuplje. Pekari su već u srijedu najavili poskupljenje kvalitetnijih vrsta hljeba. Očekuje se da će dodatno poskupiti i druge vrste prehrambenih proizvoda, cijena prevoza, usluge svih vrsta.

Hrana je od prošle jeseni već skuplja za nekih 20–25 odsto. I golim okom je vidljivo da su osnovne životne namirnice: ulje, brašno, šećer… značajno skuplje. Poskupila je i stočna hrana, vještačko đubrivo, građevinski materijal, obuća, odjeća.

Podaci MONSTAT-a pokazuju da je cijena stanova u novogradnji i komercijalnoj prodaji u prvom tromjesečju ove godina veća za 8,5 (na nivou države) do 11,5 odsto (u Podgorici) u odnosu na isti period prošle godine. Potražnja je ostala  približno ista dok su cijene građevinskog materijala u odnosu na kraj prošle godine uvećane i za 100 odsto, objašnjava Mileta Grujić, predsjednik Odbora za građevinarstvo Privredne komore Crne Gore. „Građevinskom željezu cijena je uvećana za preko 50 odsto, stiroporu i bakru za preko 70 odsto. Zbog rasta cijena nafte povećani su i troškovi prevoza kao i cijene bitumena…“.  Grujić naglašava da je od svih materijala korišćenih u novogradnji naš samo pijesak. I nešto stolarije proizvedene u domaćim fabrikama i radionicama. Pored željezare Toščelik mi i armaturu – uvozimo.

Pojeftinila je struja (politička odluka predstavnika novih vlasti koji rukovode EPCG). Bijeli je hljeb zadržao staru cijenu. Na sreću onih koji većom potrošnjom hljeba pokušavaju nadomjestiti odsustvo drugih, skupljih, namirnica. Ali i tu imamo drugu stranu medalje. Neobičnu koliko i potencijalno opasnu.

„Trgovci uvoze smrznuti hljeb iz Rumunije, skidaju etiketu, podgrijavaju ga i tako prodaju“, tvrdi u ovdašnjim medijima Svetozar Radonjić, predsjednik Udruženja pekara Crne Gore, „Nijedna država na svijetu to ne bi tolerisala“.

Javnost je najglasnije odreagovala na poskupljenje goriva. Iako je, prije nekih pet-šest godina tadašnji premijer Milo Đukanović tvrdio da je gorivo luksuz, pravdajući odluku vlade da poveća namete na naftne derivate. Kasnije je taksa ukinuta, odlukom Ustavnog suda, ali su državni nameti uključeni u cijenu goriva i dalje vrlo visoki (preko 60 odsto maloprodajne cijene). To gorivo u Crnoj Gori čini bitno skupljim u odnosu na zemlje slične kupovne moći: BiH, Albanija, Makedonija.

Oni koji su prećutali Đukanovićevu priču o luksuzu, dok su bili dio DPS vlasti, zahtijevaju od nove vlade da se odrekne dijela akciza i tako utiče na smanjenje cijena. Optužuju Vladu za nesposobnost da kreira podnošljiv ekonomski ambijent, iako „stari rekord“ cijena goriva u Crnoj Gori svjedoči da njihovi izabranici nijesu bili ni bolji ni drugačiji. Makar kada je akcizna politika u pitanju. Opet, oni koji su do 30. avgusta rado govorili o neophodnom smanjenju državnih nameta na naftne derivate, sada imaju preča posla. Uglavnom, i jedni i drugi putuju u službenim (državnim) automobilima koje „hrane“ novcem iz državne kase.

Mnogima nije svejedno. „Zbog ukupne krize izazvane pandemijom koronavirusa koja je prouzrokovala gubitak radnih mjesta, smanjenje zarada, pad ekonomske i kupovne moći pojedinca i porodica, došlo je do urušavanje životnog standarda naših građana“, navodi se u saopštenju Unije saveza sindikata (USSCG) povodom najnovijeg rasta cijena goriva. „Od januara je cijena nafte i naftnih derivata drastično porasla, pa je krajnje vrijeme da se preispita njena politika utvrđivanja“,  konstatuju sindikalci podsjećajući da je minimalna cijena rada u Crnoj Gori najniža u regionu. Zbog čega bi očekivani novi talas poskupljenja mogao donijeti još veće probleme.

Nove cijene goriva nijesu prećutali ni u Uniji poslodavaca. „Efekti povećanja cijene bilo kog energenta, a posebno goriva, proizvode rast ostalih cijena“, upozorio je i Predrag Mitrović, predsjednik Unije i prvi čovjek Socijalnog savjeta (čine ga članovi vlade, sindikata i poslodavaca). On se nada da će već  na narednioj rednoj sjednici Savjeta doći do zajedničkih rješenja kako bi „zaštitili standard građana i pomogli očuvanju likvidnosti privrede“.

„Isključivi razlog za rast cijena goriva u proteklih nekoliko mjeseci je konstantan porast cijena nafte i energenata na svjetskim berzama, zbog zagrijevanja svjetske ekonomije nakon krize izazvane pandemijom“, saopšteno je iz Ministarstva kapitalnih investicija. Oni podsjećaju da je aktuelna vrijednost akciza usklađena sa minimalnim iznosima koji su propisani direktivama EU. Moguća rješenja vide u smanjenju akciza (za tu odluku Vladi treba podrška većine u parlamentu, pošto treba mijenjati Zakon o akcizama) i formiranju strateških rezervi naftnih rezervata. Zato iz Ministarstva kapitalnih investicija najavljuju pripremu zakona o državnim rezervama. Mada je veliko pitanje koliko bi i on, u dogledno vrijeme, mogao pomoći. Pošto bi i tu naftu nečim trebalo dopremiti, negdje skladištiti, pa distribuirati. Država je odavno ostala bez kapaciteta neophodnih za takve aktivnosti. Jednako, i smanjenje akciza zvuči lijepo, sve do momenta dok ne shvatimo da bi ta odluka dovela do nedostatka novca za zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, penzije i plate državnih službenika i javnih službi.

Iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja su, paralelno, odlučili da se pozabave rastom cijena životnih namirnica. Ministar Milojko Spajić, skupa sa predstavnicima Ministarstva ekonomskog razvoja, sredinom nedjelje sastao se  sa predstavnicima najvećih trgovačkih lanaca. „Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Ministarstvo ekonomskog razvoja intenzivno razmatraju jedan broj kriznih mjera, koje bi bile vremenski ograničene i koje bi dovele do regulacije i snižavanja maloprodajnih cijena osnovnih životnih namirnica“, saopštio je ministar Spajić obraćajući se trgovcima. I poručio: „Na tom putu, neophodna je zajednička saradnja svih nas“.

Onda smo od razmatranih kriznih mjera saznali jednu: Vlada od trgovačkih lanaca traži da smanje marže. Argumentujući svoj zahtjev računicom da su one znatno veće od sedam odsto, koliko na ime PDV-a na osnovne životne namirnice prihoduje država. Od predstavnika trgovačkih lanaca stigli su kontraargumenti. Troškovi pomorskog transporta porasli su za 2-3 puta u posljednjih 12 mjeseci, tvrde, ukazujući i na trend globalnog poskupljenja cijena hrane za oko 25 odsto, počev od 2020.

Tome svjedoče i podaci Agencije UN za hranu i poljoprivredu, prema kojima (majski izvještaj) cijene hrane na svjetskim tržištima rastu, u kontinuitetu, 11 mjeseci. Dostigle su najveći nivo od 2014.

„Bilježimo konstantan rast cijena stočne hrane na tržištu“, piše i u vladinoj Informaciji o potrebi pružanja pomoći crnogorskim proizvođačima mlijeka. Uz  važan detalj: „Upoređujući cijene u Crnoj Gori sa regionom, cijena stočne hrane je u prosjeku veća 12–18 odsto. Osnovni razlog veće cijene je to što se cjelokupna koncentrovana stočna hrana uvozi“.

Baš kao i manje-više sve ostalo u Crnoj Gori. Uz bojazan da će i postojaća proizvodnja, posebno poljoprivredna, biti smanjena ili ugašena zbog izostanka adekvatne pomoći države. Tada bi i hrana mogla postati još skuplja. A manje kvalitetna.

Rast cijena se ne može se posmatrati bez podataka o zaradama. Tek tako dobijemo valjan kontekst. Zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva da mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. U oba slučaja nedovoljno. Ali bi im lani od minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. A sada, nakon dugo čekanog povećanja, ništa.

Prema podacima koje je Monitor dobio od Uprave za prihode, ukupan fond bruto zarada koje su u aprilu ove godine isplaćene zaposlenima u Crnoj Gori (podaci za maj i jun još nijesu kompletni) iznosi nešto više od 95,1 miliona eura. To je za 20 miliona manje od bruto zarada u istom mjesecu prošle godine, a za 23,3 manje od aprila 2019. Da problem bude veći, broj obračunatih (legalnih) zarada u aprilu ove godine manji je za 40.000 od prošle, a za 50.000 od broja zarada isplaćenih u istom mjesecu 2019.

Ako su cijene porasle za 20–25 odsto, ukupan fond isplaćenih bruto zarada smanjen je za 20–25 odsto, dok je broj onih koji (zvanično) primaju platu manji za 50.000 za 24 mjeseca – kako živi Crna Gora? Na to pitanje trebamo brz odgovor. Tonemo.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo