Povežite se sa nama

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Moj direktor Krleža

Objavljeno prije

2 godine

na

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića

Velimir Visković

Visković je hrvatski književni kritičar i leksikograf. Gimnaziju je završio u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. diplomirao jugoslavistiku i komparativnu književnost, te magistrirao 1977. Od 1976. do penzije 2016. zaposlen u Leksikografskom zavodu, gdje je bio član uredništva Enciklopedije Jugoslavije, Filmske enciklopedije i Hrvatske enciklopedije, te glavni urednik Krležijane i Hrvatske književne enciklopedije.

Uređivao je časopise Off i Republika, glavni je urednik Sarajevskih sveski i Književne republike. Bio je utemeljiteljski predsjednik Hrvatskoga društva pisaca. Književne kritike, osvrte i eseje redovno je objavljivao u Vjesniku, Danasu, Politici, NIN-u, Vijencu, Feral Tribuneu, Književnoj republici i dr.

Pisao je o piscima koji se vežu za noviju hrvatsku fikcionalnu književnost (tzv. hrvatski fantastičari), što ga je na prelazu iz 1970-ih u ’80-te uvrstilo kao vodećeg generacijskog hrvatskog književnog kritičara. Uredio je ili priredio mnogobrojne knjige hrvatskih pisaca, a trajno je zaokupljen Krležinim opusom i prelomnim trenucima njegove biografije – Krležološki fenomeni, 2001; Sukob na ljevici, 2001; Rat za Enciklopediju, 2015).

 

 

Kada me danas javno predstavljaju na tribinama ili u medijima, često za mene kažu da sam krležijanac. Pomalo se nelagodno osjećam kad me tako nazovu, jer meni su krležijanci – recimo – Marijan Matković ili Slobodan Šnajder, pa čak i oni koji su se protiv svojega duhovnog oca pobunili, poput Stanka Lašića i Igora Mandića. Sve su to pisci i intelektualci pojačane gestualnosti, svestrani, skloni radikalnome intelektualnom angažmanu; društvo koje mi imponira, ali ne znam pripadam li mu.

Krležijanci u pravilu to postaju vrlo rano, Krleža ih opčini već u gimnaziji. Ja sam, pak, u doba školovanja volio Krležu, čitao ga i mimo naslova koje je zahtjevao program školske lektire; cijenio sam njegov opus, ali bilo je to daleko, recimo, od strastvenog obožavanja kakvo sam gajio u gimnaziji prema Kafki, a na studiju prema Borhesu, koji je (priznavao to ili ne, zaludio cijelu moju generaciju hrvatskih pisaca, koje je Donat nazvao borhesovcima).

Možda će zazvučati razmetljivo, ali bio sam jako dobar student, diplomirao sam s dvadeset i dvije godine i odmah upisao postdiplomski studij. Dobio sam i stipendiju u iznosu manje početničke profesorske plaće, koja mi je omogućavala da se u miru posvetim studiranju. Iščekivao sam zapravo da se otvori mjesto na Katedri za povijest novije hrvatske književnosti, na koju sam računao s popriličnom sigurnošću, jer su me profesori hvalili kao ponajboljeg studenta, obećavajući mi još na trećoj godini studija asistenturu. No, kako se asistensko mjesto nije otvaralo, odlučio sam se u proljeće 1976. godine prijaviti na natječaj koji sam slučajno primjetio u Vjesniku: Jugoslovenski leksikografski zavod raspisao je natječaj za deset mladih saradnika. Hm, pa ne bi bilo loše doći u Krležin zavod, čuveni Leks!

Znao sam da će se na natječaju prijaviti gomila mladih ljudi, bit će strašna konkurencija, traže se ljudi svih profila, za književnost jedan ili možda dvojica, ali zašto ne iskušati sreću! Odslušao sam predavanja na postdiplomskom, napisao radnju i čekam odbranu. Dvogodišnja stipendija mi je prestala pritjecati; uređivao sam kulturu u Studentskom listu, pisao kritiku za OKO, i svi ti prihodi nisu bili baš mali, ali bili su nestabilni i nesigurni. Mislio sam, ako me prime, radit ću u Zavodu dok ne raspišu natječaj na Filozofskom fakultetu, ipak me faks više privlačio.

I tako sam se prijavio na zavodski natječaj; uz diplomu i biografiju priložio sam i popriličnu bibliografiju; već sam bio objavio desetak studija i eseja u književnim časopisima i zbornicima te pedesetak kritika u novinama. Usto sam za izdanje Larousseova leksikona, koje je za jugoslavensko tržište pripremao beogradski izdavač Vuk Karadžić, napisao biografije dvjestotinjak hrvatskih pisaca; zapravo odradio sam cijelu hrvatsku književnost (a angažirali su me i uredili moje članke prominentni profesori Jovan Deretić i Mate Lončar). Vjerovao sam da će to biti dovoljna ulaznica za Leks.

I bila je, zapravo sam glatko primljen; u komisiji su bili Krležin zamjenik dr Ivo Cecić, pomoćnik direktora Otto Opitz i sekretarica partijske organizacije SK Mirjana Petričević. Moji rukopisi složeni u velikoj kutiji rasturenoj na stolu za sastanke u uredu Ive Cerića doista su iznenadili komisiju. Cerić me pogledao onako ispod obrve, malo podozrivo:

-Puno ste vi toga napisali, kako to da već negdje ne radite; da niste imali problema sedamdeset i prve?

Pitanje mi je bilo neobično, nisam ga očekivao; nisam se previše petljao s politikom; iskreno, sedamdeset i prve bio sam dvadesetogodišnjak kojemu su u glavi više bile djevojke, francuski Novi val i strukturalizam nego nekakvi studentski lideri iz Zagore i Hercegovine, opijeni žestokom nacionalnom retorikom.

Nije Cerić bio kukavica, primao je on tih godina i ljude koji su ,,zglajzali” sedamdeset i prve, ali bio je stari partijski kadar koji je prošao mnogo kreševa; o primanju nekog ,,politički sumnjivog” želio se prethodno konzultirati ne samo s Krležom nego i s nekim iz Komiteta. Takvi baš i nisu dolazili izravno s ulice, morao je neko iz politike za njih jamčiti!

  • Ne, nisam imao nikavih problema te vrste! – odgovorio sam, a Cerićevo lice se razvuklo u zadovoljan osmijeh, kao da mu je laknulo.
  • Zamislite, kolega je pisao i o Krleži! I to dva teksta! – ushićeno se javio Otto Opitz; predratni sveučilišni profesor geografije, u ratu domobranski pukovnik, kojega je Krleža spasio od poratnih nevolja i dao mu urednički posao u Zavodu.

Kad sam kasnije čuo tu priču, bilo mi je jasno zašto ga je oduševila činjenica da sam u beogradskom časopisu Književna istorija objavio dvije studije o Krleži. Krleža mu možda nije spasio život, ali sasvim sigurno jest građansku egzistenciju i karijeru. Njemu stotine mojih enciklopedijskih člančića nije značilo baš ništa u usporedbi s tekstovima o božanskom Krleži!

-Znate, ovo je natječaj za mlade stručne suradnike, a vi imate dovoljno radova da budete urednik, ali morat ćete malo počekati da se otvori uredničko mjesto!-nastavio je Opitz.

-Ma, meni je drago što me uopće hoćete primiti. Znam da sam se javio na natječaj za mlade stručne suradnike, nisam ni očekivao da biste me mogli odmah primiti za urednika!-sav ushićen odcvrkutao sam, doista veseo jer su me tako lijepo dočekali u Krležinom Zavodu.

Nekoliko dana potom došao sam na posao, prema dogovoru, javio sam se Ceciću. On je, pak, pozvao Tomislava Ladana:

-Tomo, povjeravam ti ovog mladića, neka sjedi s tobom; obojica ste literati, sigurno ćete se dobro složiti, a mladi kolega će od tebe valjda nešto i naučiti, nadam se ne samo kako zafrkavati kolege s posla!

Cecić je bio silno ponosan na svoje ,,konkretno” radno iskustvo, bio je ekonomist, direktor u nekoliko firmi prije nego što su ga poslali u Zavod Krleži, bio je direktor Radničkog sveučilišta; doktorirao je na temi ,,iz prakse”, koliko se sjećam, na problematici studentskih domova i njihova financiranja. Silno bistar, oštrouman, ali sa stanovitim rupama u općoj naobrazbi, čemu su se zavodski urednici znali krišom podsmijavati. A on se, pak, osjećao nadmoćnim nad nama ,,trubadurima”, ne samo zbog svoje nadređene funkcije, već i zbog toga što je radio nešto životno, a ne samo prevrtao knjige.

Kada smo izlazili iz Cecićeva ureda, Ladan mi pogledom pokaže na vrata do Cecićevih.

-E, tu vam stoluje neokrunjeni kralj jugoslovenske književnosti. Znate, mi smo vam zemlja koja ima apsolutnog monarha u politici, pa je sve to preslikano i na književnost; ima prostora samo za jednoga!

Odveo me u svoj ured u potkrovlju Leksa, pokazao stol sučelice svome:

-Eto, kolega, tu vam je godinama sjedio Danko Grlić, naslijedili ste njegov stol. On je upravo prešao na Filozofski fakultet, iako ja nisam siguran da mu je to najpametnije; ovdje smo ipak svi mi pod Krležinim kišobranom, Krleža je okupio nas stare grješnike. Kad sam ja tu došao šezdesetih, bio je to pravi zvjerinjak, imali ste tu austrougarske mornaričke časnike, klierikalce i domobrane, jugomonarhiste, informbirovce, a zadnjih nam godina pristižu ovi koji su nastradali u hrvatskom proljeću. I Danko je prošao Goli otok, godinama smo dijelili ovaj ured, ali nikad nije govorio kako mu je tamo bilo. Oni s Gologa i inače ne vole pričati o tome. A Krleža mu je ponudio utočište i zaštitu, njemu i svima drugima. Dobio je placet od svoga prijatelja, vladara Jugoslavije da može zapošljavati razne ,,narodne neprijatelje” i onima koje je on izabrao nije loše. Uostalom, plaće su u Leksu znatno veće nego na Sveučilištu. Naše se enciklopedije sjajno prodaju, Opća enciklopedija je dosad otišla u 200 tisuća kompleta, a i druge se prodaju u golemim nakladama, nema enciklopedije koja je prodana u manje od 30 tisuća primjeraka. Svaka tri mjeseca je kvartalni obračun i uvijek se podijeli bar pola plaće viška.

(Nastaviće se)

 

 

 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

7 dana

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

3 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo