Povežite se sa nama

INTERVJU

VERAN MATIĆ, PREDSJEDNIK KOMISIJE ZA ISTRAŽIVANJE UBISTVA NOVINARA: Ne smijemo odustati

Objavljeno prije

12 godina

na

veran-matic-2

U Srbiji su, po prvi put od 11. aprila 1999, kada je u Beogradu ubijen novinar Slavko Ćuruvija, privedene i zadržane u pritvoru dvije osobe radi ispitivanja u vezi sa ovim ubistvom. Milan Radonjić, bivši šef Beogradskog centra RDB i Ratko Romić, bivši operativac RDB, sumnjiče se da su učestvovali, jedan u organizaciji a drugi u egzekuciji Ćuruvije, dok se pored njih kao osumnjičeni nalaze i Radomir Marković (izdržava kaznu od 40 godina zatvora), tadašnji šef RDB Srbije i radnik te službe Miroslav Kurak (van zemlje), prvi kao organizator a drugi kao saučesnik u ubistvu. U javnosti su nakon svega podgrijane velike nade da će se konačno rasvijetliti ne samo ubistva novinara već i brojna druga politička ubistva tokom 90-ih, ali i kasnije. O iskustvima na ovom teškom poslu razgovarali smo sa glavnim i odgovornim urednikom B92, Veranom Matićem, koji je na poziciji predsjednika Komisije za istraživanje ubistava novinara.

„Bez obzira na bombastične verbalne izjave, mislim da jednostavno nije bilo dovoljno svesti o tome kolika je važnost rešavanja ovih ubistava, jer da je postojala, onda bi se i dogodila, ili bi bio ostavljen jasan trag o tome da je sve učinjeno, a to nisam imao prilike da vidim. Neorganizovan pristup, stalno menjanje fokusa, timova, nedostatak lustracije u samim institucijama bezbednosti… Samo u slučaju istrage o ubistvu kolege Milana Pantića promenjeno je sedam radnih grupa u dvanaest godina, što znači da su se na manje od dve godine menjali timovi koji su radili na razotkrivanju ovog ubistva, verovatno kako su se menjali odnosi snaga unutar MUP-a ili u Vladi Republike Srbije. Na takav način je apsolutno nemoguće rešavati komplikovane slučajeve, odnosno politička ubistva, jer što više vremena prolazi, sve se više dokaza uništava i smanjuje se količina mogućih relevantnih svedočenja. Institucije su pokazale veliku slabost, i pored političke volje nije bilo ozbiljnog iskoraka. Zbog toga sam pre pet godina postao svestan da je potreban dodatni element i tada sam došao na ideju da bi to mogla da bude grupa koja će omogućiti sinergiju svih dosadašnjih saznanja i svih snaga koje bi mogle da pomognu da se napravi konkretan iskorak. Tada sam predložio predsedniku Tadiću osnivanje Komisije, ali se to nije dogodilo iz meni nepoznatih razloga. Pre godinu i po dana, isto sam predložio Aleksandru Vučiću i on je odmah pristao. Komisija je, evo posle godinu dana od osnivanja, napravila određeni rezultat kontinuiranim radom i velikim pritiskom prema svim institucijama, ali i objedinjavajući njihovu snagu. Imali smo i podršku međunarodne zajednice, naročito Dunje Mijatović i OEBS-a, što je rezultiralo i globalnom kampanjom koju je kreirala agencija Sači i Sači, a OEBS ponudio svima u svetu za korišenje upravo u borbi protiv nekažnjivosti nasilja nad novinarima. Potrebno je napraviti inovativne i hrabre iskorake i biti dosledan u pronalaženju rešenja. (U rešavanje slučaja ubistva novinara Gogandzea u Ukrajini, uključili su se svojevremeno i međunarodni istražitelji uz pomoć Saveta Evrope)”, kaže na početku razgovora za Monitor Matić.

MONITOR: Do sada je očigledna bila nesposobnost pravosuđa, a i snažan uticaj izvršne vlasti na tužilaštva. To se, na neki način, vidi i u slučaju Ćuruvija koji počinje da se procesuira tek sada, a specijalni tužilac Miljko Radisavljević je na tom mjestu još od 2007. Nade u pravdu su ponovo probuđene, ali da li su i izvjesne?
MATIĆ: To jeste veoma važno pitanje. Mislim da je ovaj slučaj i njegova sudbina možda preloman za vladavinu prava u Srbiji i izgradnju pravne države kroz ozdravljenje pravosudnog sistema. I ja bih želeo da imamo jake nezavisne ličnosti sa izraženim kredibilitetom na mestima tužilaca, kao i na pozicijama sudija. Želeo bih da imamo policiju koja je pravi servis ne samo vlasti već i građana. Veoma je važno da specijalni tužilac obavi temeljnu brzu istragu i napiše verodostojnu optužnicu. Samo suđenje vidim i kao katarzičan proces i za predstavnike Vlade koji su učestvovali u vlasti kada je ubijen Slavko Ćuruvija, ali ne samo ubijen, već i mrcvaren mesecima enormnim kaznama, zatvorskim kaznama protiv zaposlenih u Dnevnom telegrafu. Ovo mora biti i suđenje tom sistemu, režimu, porodici, koja je donela puno zla na ovim prostorima. Jako je važno da ovaj proces, uz sve to, ne bude incident već snažna poluga za uspostavljanje institucija u funkciji vladavine prava.

MONITOR: Novina u istrazi u vezi sa ubistvom Slavka Ćuruvije jeste i javno objavljen podatak, da je jedan od tri važna svjedoka i Milorad Luković Legija. On je sada i „učesnik i svjedok” brojnih zločina?
MATIĆ: Nisam imao uvid u njegov iskaz specijalnom tužiocu (mislim da je ovo prva tužilačka istraga u Srbiji i praktično sve konce u svojim rukama drži specijalni tužilac, dok je policija tu samo servis tužioca). Dakle, nema dovoljno informacija o njegovim motivima, ali sam siguran da može dati ključan doprinos da se napravi kvalitetna optužnica, jer su njegovi iskazi ukrštani sa iskazima drugih svedoka koji su takođe dali svoje svedočenje. Verujem i da ovde nije kraj u procesu prikupljanja dodatnih činjenica i nadam se da će sve biti učinjeno da se utvrdi uloga porodice Milošević-Marković i da se donesu presude.

Mislim da Ulemek može pružiti važne činjenice i o nizu drugih ubistava, čime bi se jasno utvrdilo da je postojao još jedan odred smrti u okviru državnog sistema. Verujem da tužilac neće propustiti tu šansu, jer je neophodno razjasniti i druga politička ubistva, bilo da su žrtve bili pripadnici ili protivnici režima.

MONITOR: Koliko je relevantna izjava Ćuruvijine supruge Branke Prpe da osumnjičeni Miroslav Kurak nije onaj kojeg je vidjela kako puca u glavu njenog muža? Iz njene izjave proizlazi da ona nije ispitivana za posljednjih godinu dana, a bila je svjedok a ne samo žrtva.
MATIĆ: Gospođa Prpa je dala iskaz policiji, tužilaštvu ranije. I ova izjava će svakako biti deo rada specijalnog tužioca u narednim nedeljama prilikom sastavljanja kredibilne optužnice. Ja nisam u prilici da komentarišem ovu izjavu upravo zbog toga što nisam svedok ovog zločina, a do sada davane izjave predstavljaju deo materijala tužilaštva koji ne može biti iznošen u javnost. Tužilac će u svakom slučaju morati da pribavi ubedljive činjenice i svedočenja kako bi sam proces rezultirao osuđujućim presudama.

MONITOR: Vaša Komisija je zajedno sa tužilačkom istragom došla i do nekih indicija u vezi sa ubistvom novinara Večernjih novosti Milana Pantića, koje se desilo nakon pada Miloševića, u junu 2001. Sumnja se da je povod za taj zločin pisanje Pantića o privatizacijama u Jagodini, posebno o onoj Cementare, a istrazi su, kako je objavljeno, bili interesantni Zoran Janjušević i Nemanja Kolesar, ljudi iz centra Vlade Zorana Đinđića. Da li je možda ta istraga zbog eventualnog negativnog svijetla na snage koje su zamijenile Miloševića, kočila i ove druge istrage?
MATIĆ: Videćemo na kraju istrage ko je i na koji način kočio razotrkivanje ovog ubistva. Tih meseci, kolega Pantić je napisao ogroman broj kritičkih tekstova o prljavim privatizacijama u tom regionu. Bukvalno je iz dana u dan pokretao novu temu jer se pljačka državne-društvene imovine histerično odvijala, kao da je gledao ko će što pre da ugrabi što više preduzeća. Čitajući te tekstove iz Večernjih novosti, ali i iz lokalnog lista Štampa, u kojem je sarađivao pod pseudonimom, mogli smo da identifikujemo niz mogućih motiva različitih učesnika u tom pljačkaškom pohodu. Ipak, izdvojila su se dva moguća pravca na kojima istraga sada radi, a to su privatizacije Jagodinske pivare, kao i privatizacija Cementare. Sigurno je da je veoma važno u istrazi, u što kraćem vremenskom periodu od ubistva, razotkriti i uhapsiti ubice jer se svakim danom smanjuje verovatnoća. I zbog toga ono što je urađeno tih prvih dana nije donelo nikakve rezultate. Verujem i da je bilo direktne opstrukcije. U svakom slučaju, kasnije su se menjale radne grupe na svake dve godine i sve su se više udaljavali od rešavanja ovog slučaja. Danas, radna grupa radi intenzivno u kontinuitetu godinu dana, proveravaju se sve opcije, saslušavaju mogući svedoci, počinioci (ovih dana će biti saslušan u zatvoru u Foči jedan od mogućih počinilaca koji je inače osuđen na 35 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Srebrenici), čekamo saradnju sa službama u nekim drugim zemljama u kojima su sklonjeni drugi mogući počinioci.

MONITOR: Javnost je uvjerena da „svi putevi vode u Moskvu” tj. do Mirjane Marković, kada je riječ o pozadini ubistva Slavka Ćuruvije. Od valjanih dokaza, međutim, nema ništa. Pristup srpskog pravosuđa do Markovićeve sprečava jedna moćna država. Za sada izgleda da će razotkrivanje uloge Miloševićeve udovice biti moguće samo u nekoj dobro napisanoj „fikciji” ili možda „stvarnosnoj prozi”?
MATIĆ: Ja verujem u to da ćemo i to saznati, kad tad, a za to je važno da nikada ne zaboravimo, da uporno podsećamo, tražimo, insistiramo… Naša je obaveza da vršimo pritisak i iskoristimo svaku moguću šansu koja može u različitim okolnostima da se pojavi. Ako dignemo ruke, onda takvu šansu nećemo iskoristiti.

Misteriozni motivi ubistva Pukanića

MONITOR: Hrvatsko pravosuđe je „prepustilo” srpskom da ispita pozadinu – motiv i naručioca, ubistava hrvatskog novinara Iva Pukanića i njegovog saradnika Nika Franića, prije svega kroz postupak protiv Sretena Jocića – Joce Amsterdama koji se tereti za organizaciju ovih ubistava. Zašto je tako teško, pa često i sasvim nemoguće, otkriti nalogodavce?
MATIĆ: Najčešće se nalozi za političke likvidacije izdaju usmeno, bez svedoka. I zbog toga je jedino na šta se možete osloniti samo priznanje onoga ko je primio i prosledio nalog. Da li se to priznanje može dobiti nekom nagodbom jeste stvar zakonodavstva, tužilaštva, ali i samog počinioca. Zbog toga je važno da, pored pravosudnih organa, na utvrđivanju okolnosti ubistava rade i novinari, istraživači, istoričari, kako bi opisali i dokumentovali okolnosti i razloge koji su doveli do surovih ubistava, kako bi se razotkrila sama suština zločina, a ne samo onaj mehanički deo – način organizovanja egzekucije i akteri. Društvo onda može najsnažnije da osudi one za koje je potpuno jasno da su nalogodavci i da to postane deo kolektivne svesti, da se ne zaboravi, i da se insistira na stvaranju mehanizama i institucija da se nikada ne ponovi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Nije poenta da padne prezime

Objavljeno prije

7 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Spektakularno hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio

 

 

MONITOR: Brat Mila Đukanovića, Aleksandar, ime pominjano u milionskim aferama,  uhapšen je nakon što  mu je tokom pretresa imovine pronađeno oružje. Vladavina prava funkcioniše, ili?

DABIŽINOVIĆ: Hapšenje Aca Đukanovića ne treba čitati kroz to da li je neko našao oružje, nego kroz pitanje: da li institucije imaju snage da uđu u zonu koja je decenijama bila politički zaštićena? Bojim se da ovdje nije riječ o vladavini prava.  Nije poenta da “padne” prezime, nego da se standard primijeni na sve: na stare centre moći, ali i na nove. Ako se ovo završi kao “jedno spektakularno hapšenje”, a paralelno ne vidimo dosljedne postupke prema ljudima bliskim aktuelnoj vlasti, onda to nije vladavina prava nego promjena mete.U javnosti  prezime Đukanović je vezano za mnogo krupnije teme: političko-ekonomsku moć, privilegije, mreže, finansijske tokove. Zato je ključno: da li će sistem ići dalje od oružja ka suštini zarobljene države: novac, veze, uticaj, institucije. Ako se ne otvore ta pitanja to djeluje kao kontrolisana demonstracija sile, a ne demontaža sistema.

Ako političari unaprijed presuđuju, likuju ili koriste slučaj za dnevnu mobilizaciju i dozu izbornog marketinga, to je znak da institucije služe političkom narativu, a ne pravdi.

Ovo hapšenje je test, ne dokaz da je pravda dostižna a pravo primjenjivo u svim primjerima, onih onda i ovih danas. Biće dokaz vladavine prava samo ako se pretvori u princip: dosljednost, jednaki aršini, šire istrage i proces bez političkog trijumfalizma.
Ako ostane izolovani “trofej” i medijski događaj, onda gledamo političku dramaturgiju, a ne institucionalnu zrelost. Hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio.

MONITOR: Vidite li nešto znakovito u Đukanovićevom hapšenju,  jednom u nizu  nakon bjekstva Miloša Medenice?

DABIŽINOVIĆ: Može se uočiti jedan važan pomak: urušava se percepcija nedodirljivosti ljudi koji su bili dio političko-pravosudnog vrha države. To je psihološki i politički značajno, jer u društvima sa dugom tradicijom koncentrisane moći upravo ta percepcija nedodirljivosti održava sistem. Međutim, ti događaji više liče na pojedinačne pukotine u staroj strukturi moći nego na jasan znak da je sistem u potpunosti promijenjen.

Bjekstvo Miloša Medenice je pokazalo dvije stvari: da su otvoreni procesi protiv ljudi koji su nekada bili vrlo blizu vrhu institucija, ali i da su institucionalne slabosti  duboke,  dok odgovornost izmiče jer je moguće da neko ko je osuđen na deceniju zatvora napusti zemlju. Zato je važno ove slučajeve posmatrati  kao indikator stanja institucija. Ako  ostanu  izolovani događaji, onda govore o sporadičnim lomovima unutar sistema. Ako postanu dio dosljedne i dugoročne prakse procesuiranja političko-ekonomskih mreža, onda bi mogli označiti početak stvarne promjene, što sumnjam da je stanje stvari trenutno. Za ljude u Crnoj Gori  je važno da li će institucije pokazati kontinuitet i jednak odnos prema svim centrima moći.

MONITOR: Prošle sedmice obilježena je godišnjica zločina u Štrpcima. Mijenja li se šta kad je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

DABIŽINOVIĆ:  I nakon više od tri decenije od tog zločina, teško je reći da je došlo do suštinske promjene. Ono što vidimo uglavnom su komemoracije, saopštenja i simbolična priznanja, ali mnogo manje sistemske spremnosti da se odgovornost za ratne zločine dosljedno istraži i politički artikuliše. Zločin u Štrpcima je posebno bolan primjer jer pokazuje koliko je dugo trebalo da pravosuđe ozbiljnije počne da se  bavi tim slučajem. Proces je bio spor, fragmentiran i često vođen pod pritiskom međunarodnih institucija. To govori da suočavanje sa prošlošću u Crnoj Gori nikada nije bilo rezultat jasne političke odluke države, već prije spore i često nevoljne institucionalne reakcije, iznuđena pod pritiskom.

Politički diskurs u regionu i dalje često relativizuje ratne zločine ili ih koristi za dnevne političke obračune, što dodatno otežava stvaranje prostora za suočavanje sa prošlošću. Aktuelne politike da svi brane svoje žrtve zloupotrebljavajući nacionalni identitet, udaljavaju nas od procesa utvrđivanja odgovornosti na svim nivoima.  Bez političkog konsenzusa da su ratni zločini moralna i pravna granica preko koje društvo ne smije prelaziti, komemoracije ostaju važan čin sjećanja, ali ne i dokaz da je društvo naučilo lekciju. Zato se promjena neće mjeriti brojem godišnjica koje obilježavamo, brojem prisutnih predstavnika institucija sistema koji se u marketinške službe okoriste žrtvama i inicijativama civilnog društva, nego spremnošću države da dosljedno utvrdi odgovornost, prizna žrtve i jasno se distancira od politika koje su takve zločine omogućile.

MONITOR: Evropska komesarka Marta Kos saopštila je da je vrijeme da  se počne sa razgovorima o ugovoru o pristupanju Crne Gore EU. Ličimo li na zemlju koja bi uskoro mogla ući u EU?

DABIŽINOVIĆ: Izjava Marte Kos je politički važna jer pokazuje da Evropska unija i dalje vidi Crnu Goru kao kandidata za naredno proširenje. Između političke poruke iz Brisela i stvarnog stanja u državi često postoji velik jaz. Formalno, Crnu Goru domaće i evropske politike vide odmaklu u pregovorima. Mislim da dužina ovog procesa pokazuje da  suština evropskih integracija nikada nije bila u pregovaračkoj tehnici, nego u kvalitetu institucija – u vladavini prava, nezavisnosti pravosuđa, stabilnosti institucija i sposobnosti države da se odupre političkom uticaju i korupciji.

Ako pogledamo našu političku stvarnost, vidimo duboku polarizaciju, česte institucionalne blokade, spor tempo reformi i snažan politički uticaj na ključne državne strukture. Put do članstva ne zavisi toliko od političkih izjava iz Brisela koliko od toga da li će Crna Gora uspjeti da izgradi funkcionalne i stabilne institucije . EU se ne osvaja političkim pamfletima i licemerjem, nego dubokom transformacijom institucija – a taj proces u Crnoj Gori sabotiraju politike na vlasti i nekad i sad.

MONITOR: Koliko Evropa danas liči na Evropu?

DABIŽINOVIĆ: To je zapravo pitanje koliko još  živi ideja na kojoj je ona nastala. Evropski projekat je poslije Drugog svjetskog rata nastao kao mirovni i antiratni projekat, zasnovan na uvjerenju da se sigurnost ne gradi kroz militarizaciju nego kroz saradnju, socijalnu pravdu i zaštitu ljudskih prava.

Danas Evropa sve češće progovara jezikom bezbjednosti, oružja i geopolitičkog nadmetanja. Rat u Ukrajini, Gazi, Iranu, globalne krize i rast autoritarnih politika gurnuli su u drugi plan neke od vrijednosti koje su činile moralnu osnovu projekta zvanog Evropa: kulturu mira, solidarnost, socijalnu državu i univerzalnost ljudskih prava. To ne znači da je ta ideja nestala, ali znači da je pod ozbiljnim pritiskom realne politike i straha. Mirovna politika se mjeri sposobnošću da čuva ljudsko dostojanstvo i u najtežim vremenima, da štiti civile, da brani međunarodno pravo i da ne prihvati rat kao normalno stanje svijeta. Kada ti standardi počnu da slabe, onda je legitimno pitanje koliko Evropa ostaje vjerna vlastitom identitetu. Zato danas možda više nego ikada vrijedi podsjećati da Evropa nije samo geografski prostor ili politička unija, nego prije svega etički projekt mira i ljudskih prava.Što je Evropa bliža militarizaciji i politici sile, to je dalje od ideje zbog koje je nastala.

MONITOR: Kako vidite odnos zemalja EU prema napadima SAD I Izraela na Iran i situaciju na Bliskom istoku?

DABIŽINOVIĆ: Reakcije pokazuju prije svega nedostatak političke autonomije Evrope. Evropski lideri formalno pozivaju na uzdržanost, diplomatiju i poštovanje međunarodnog prava, a u stvarnosti ostaju vezani za bezbjednosni okvir predvođen SADi NATO. Zbog toga ih čitam kao retoriku bez stvarnog političkog uticaja. Evropa govori jezikom međunarodnog prava, ali istovremeno prihvata geopolitičku logiku sile, što slabi njen kredibilitet kao prostora koji je nastao upravo na ideji mira i saradnje.

Iz antimilitarističke perspektive, problem je dublji od jedne konkretne krize. Evropa se sve češće ponaša kao akter koji reaguje na ratove, a ne kao politički prostor koji ih sprječava, ne štiteći vrijednosti na koje se poziva. Kada su vojne operacije dominantni jezik međunarodne politike, prostor za diplomatiju, međunarodno pravo i civilnu zaštitu nestaje .Ratna politika nije apstraktna strategija nego konkretna tragedija za civile, posebno  žene, djecu i najranjivije zajednice. Upravo je zato  problematično kada evropske vlade prihvataju logiku “nužnih ratova” ili “preventivnih udara”. Takva logika gotovo uvijek završava spiralom nasilja čije posljedice najviše snose društva koja nemaju moć da odlučuju. Pravo pitanje nije na čijoj je strani Evropa, nego da li je uopšte spremna da ponovo govori jezikom mira – a ne  jezikom savezništava i vojnih blokova.

 

Sigurnost ne može počivati na dominaciji

MONITOR: A Trampov svijet?

DABIŽINOVIĆ: To je metafora za dublju promjenu globalne politike koja se nije pojavila samo sa Donaldom Trampom, ali je kroz njega dobila vrlo jasan oblik. On dolazi u trenutku kada se otvaraju velike moralne i političke krize zapadnih elita – poput novih otkrića Epsteinovih fajlova, koji otvaraju pitanje odgovornosti i saučesništva moćnih.

Istovremeno vidimo žestoku militarizaciju međunarodnih odnosa: rat u Ukrajni,  u Gazi, američko-izraelske operacije protiv Irana i širenje sukoba na cijeli region.U toj logici “svjetova” uvijek postoji hijerarhija: neko je centar moći, a drugi su periferija koja treba da mu pripada politički, kulturno ili bezbjednosno. Takvi koncepti nose snažan nacionalistički ili imperijalni naboj, jer polaze od pretpostavke da je legitimno širiti uticaj i definisati identitete drugih ljudi iz jednog političkog centra.Problem nije samo u jednoj administraciji ili jednoj državi, nego u obrascu politike u kojem se moć, tajne mreže i militarizam međusobno hrane. Kada političke elite pokušavaju da upravljaju krizama kroz spektakl sile,ljudi, posebno civili,postaju kolateralna šteta velikih političkih igara.

Zato je možda važnije pitanje kako obnoviti političku ideju koja je nastala poslije najvećih katastrofa 20. vijeka: da sigurnost ne može počivati na dominaciji i blokovima, nego na miru, međunarodnom pravu i solidarnosti među društvima.

Što je više političkih “svjetova” koji se takmiče za moć, to je manje prostora za mir.

Miena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IDA MARKOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Mržnja iz virtuelnog lako prelazi u stvarni život

Objavljeno prije

7 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje

 

MONITOR: Ponovo ste bili meta napada. O čemu se tačno radi i da li ste napad prijavili?


MARKOVIĆ: Ovog puta sam dobila poruke prijetećeg i zastrašujućeg sadržaja sa lažnog profila na Instagramu. Prijetnje su sadržale dovoljno elemenata da se osjetim ugroženo, naročito zato što sam prije samo tri mjeseca bila žrtva fizičkog napada, koji tada nijesam prijavila zbog dubokog nepovjerenja u institucije. Uprkos tome, ove najnovije prijetnje jesam prijavila jer se ne osjećam bezbjedno i smatram da takve situacije ne smiju proći bez institucionalne reakcije.

MONITOR: Govor mržnje je normalizovan na društvenim mrežama, a čest je i u javnosti. Kako to komentarišete i da li postoji opasnost da se ta mržnja iz virtuelnog prelije u realni život?

MARKOVIĆ: Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje.

Nažalost, mržnja iz virtuelnog prostora vrlo lako prelazi u stvarni život. To se već desilo prije tri godine nakon što sam bila izložena medijskom linču, stvorena je atmosfera pogodna za fizički napad grupe mladića. Zato smatram da je iluzorno praviti jasnu granicu između onoga što se dešava online i onoga što nas čeka na ulici.

MONITOR: Da li ste zadovoljni reakcijom nadležnih prilikom ranijih prijetnji i napada?

MARKOVIĆ: Ne. Prije tri godine, kada sam bila žrtva fizičkog napada grupe momaka, policija nije preduzela ništa. To je bila kulminacija medijskog linča kojem sam prethodno bila izložena, a koji je stvorio ambijent u kojem je nasilje protiv mene postalo društveno prihvatljivo. Ni kasnije reakcije nadležnih nijesu ulivale povjerenje.I dalje je očigledna disproporcija u postupanju prema ženama i queer osobama u odnosu na privilegovane muškarce.

MONITOR: Kao psihološkinja, sa kojim problemima vam klijenti najčešće dolaze?

MARKOVIĆ: Najčešći problemi su anksioznost, osjećaj preopterećenosti, narušeni odnosi u porodici ili partnerstvima, kao i hroničan osjećaj nesigurnosti u sopstveni identitet i vrijednost. Mladi i žene posebno često donose teret društvenih očekivanja i pritisaka, dok queer osobe dolaze zbog kontinuiranog stresa koji proizilazi iz diskriminacije i neprihvatanja.

MONITOR: Koji su najteži problemi LGBTIQ osoba i koliko je sistem spreman da im pomogne?

MARKOVIĆ: LGBTIQ osobe najčešće se suočavaju sa institucionalnom i društvenom diskriminacijom, nevidljivošću i nedostatkom osnovne zaštite. Sistem, nažalost, često nije spreman da im pomogne. Ponekad je upravo sistem izvor problema.

Primjer toga je zdravstvena radnica koja odbija da mi izda hormonsku terapiju uz obrazloženje da sam ,,protivprirodna”, iako se istovremeno estetski koriguje bez ikakvih dilema. Ili policijski službenik koji je mom partneru otkrio moj rodni identitet, iako mu je dužnost da me štiti. To su samo djelići diskriminacije s kojom se suočavam i koje, sudeći po komentarima ispod vijesti o prijetnjama i napadima, dio javnosti čak odobrava.

MONITOR: Da li vas reakcije nakon najnovijih prijetnji ohrabruju ili obeshrabruju? Očekujete li da će počinioci biti procesuirani?

MARKOVIĆ: Reakcije javnosti su podijeljene: dio građana izražava solidarnost, a dio otvoreno podržava nasilje. To je poražavajuće, ali ne i neočekivano u društvu u kojem je žena, naročito queer žena, kažnjena svaki put kada zauzme ,,nedozvoljeno mjesto” u patrijarhalno skrojenom poretku.

Uprkos svemu, očekujem i zahtijevam da institucije identifikuju i procesuiraju počinioce. Ne zbog mene lično, već zato što svaka nekažnjena prijetnja normalizuje nasilje i otvara put novim napadima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JOVO BAKIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U BEOGRADU: Službe bezbjednosti, bezuspješno, daju sve od sebe da podijele studentski pokret

Objavljeno prije

7 dana

na

6 Marta, 2026

Objavio:

Kako vrijeme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti. Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrijednosti. U okviru toga posebno mjesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće

 

 

MONITOR: U Nišu je održan studentsko-građanski skup „ Država to smo mi“. Govori se, povremeno, da je elan pobunjenih studenata i građana opao.  Kako Vama izgleda pobunjenička dinamika i hoće li „čuvari vatre“ moći da za predstojeće lokalne i očekivane vanredne parlamentarne izbore, pridobiju još pristalica?

BAKIĆ: Naravno da se ne može držati isti ritam tokom više od godine dana skoro svakodnevnog protestovanja. No, čak i u takvim okolnostima, broj ljudi koji je pokrenut studentskim pokretom je i dalje impresivan. Pored toga, protesti se neretko održavaju istovremeno na nekoliko tačaka. Primerice, dok su niški studenti obeležavali godinu dana od velikog protesta u tom gradu, dotle su seljaci blokirali dobar deo zapadne Srbije. Uopšte nije bilo malo ljudi na oba protesta. Naprotiv, u Nišu je to bio još jedan impresivan skup, a seljaci su svojom borbom izazvali kriminalno ponašanje policije. Važno je da svima bude jasno da našu borbu mora da odlikuju strpljenje, upornost i borbenost. Takve vrline će  uroditi plodom, jer sve je vidljivije da autoritarni režim organizovanog kriminala-koji je zarobio republiku, ratuje protiv značajnog dela društva Srbije: celokupne kulture, prosvete, nauke, umetnosti, ali i seljaštva. U tom ratu protiv mladosti, pameti i žuljevitih seljačkih ruku Srbije, režim nema nikakvih izgleda. Zbog toga i odugovlači, pokušavajući da kupi vreme i iscrpi protivnike, nadajući se nekom čudu koje bi moglo da ga održi i tako spasi njegove čelnike od izvesne robije. Kako vreme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti podršku studentskom i građanskom pokretu.

MONITOR: Nedavno je jedan bivši visoko pozicionirani bezbjednosni funkcioner rekao da aktuelne bezbjednosne strukture u Srbiji, pokušavaju da-na razne načine, naprave razdor u studentskom pokretu.Ko se posebno „trudi“ da utiče na odluke studentskih plenuma?

BAKIĆ: Izvesno je da službe bezbednosti daju sve od sebe da podele studentski pokret-ali za sada nisu bile naročito uspešne. Pokret je jedinstven, iako je unutar sebe veoma ideološki raznorodan (ima levičara, liberala, konzervativaca, pa čak i radikalnihdesničara), a prevashodni razlog tome leži u demokratskoj kulturi koju mladost Srbije pokušava da razvije. Jednostavno, ko ima većinu na plenumima-nakon iscrpnih diskusija, taj odlučuje. O raznim temama su u različita vremena, različite struje imale većinu. Dosadašnja ograđivanja od pojedinaca ili stranaka bila su podstaknuta prevashodno činjenicom da ima onih koji bi da spolja utiču na odlučivanje studentskog pokreta. Nijedna strana služba nema uticaja na studentski pokret. Uostalom, da li znate da je ijedna strana vlada podržala studente? No, za dobrim konjem prašina se diže.

MONITOR: Pobunjeni studenti Srbije podržali su studente i građane u Sarajevu, koji traže odgovornost za žrtve tramvajske nesreće. I BiH i Srbija su visoko na listi najkorumpiranijih zemalja. To je i regionalni problem. Da li je za promjene neophodna i regionalna solidarnost žrtava korupcije i organizovanog kriminala?

BAKIĆ: Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrednosti. U okviru toga posebno mesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Mislio sam da u svom veku neću doživeti njihovo pomirenje, a studenti su doveli do toga da sam to dočekao pre sopstvene starosti. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće, gledajući prizore naše uporne i međusobno pomirene mladosti. Ako su mladi pomireni, onda stariji moraju da ih slede, pod uslovom da imaju srca i mozga. Izgleda da, posle decenija provedenih u nacionalističkom bunilu, ratovima i pod vlašću kriminalaca koji manipulišu nacionalizmom kako bi olakšano mogli da kradu, polako dolazimo sebi. Možemo se nadati da će solidarnost sve jače da se preliva preko granica naših ojađenih post-jugoslovenskih država i njihovih provincijalizovanih društava, jer jedino tako možemo uspešno da pariramo organizovanom kriminalu, čija prekogranična saradnja nikada nije ni prestajala.

MONITOR: Široke demonstracije poljoprivrednika još traju,  država neke od njih hapsi…Dio njihovih predvodnika daje izjave da se ne bave politikom već da štite svoju egzistenciju. Otklon od politike je česta parola na ovakvim protestima. Da li je dominacija stava kojim se  traži da se  ispune konkretni „apolitični“ zahtjevi, jedan od faktora održavanja statusa kvo u Srbiji?

BAKIĆ: Kod nas je politika postala najprljavije zanimanje, pa otuda imam razumevanje za ovakav stav. Naročito zbog toga što svedočimo činjenici da nisu malobrojni glasači vladajućih stranaka koji aktivno učestvuju u protestu seljaka. Druga je stvar što se bez politike ne može upravljati jednom državom, a osnovno je pitanje da li je neka politika rđava ili korisna za društvo. Ostaje nada da će pomenuti glasači SNS-a i drugih vladajućih stranaka shvatiti da politika koja se s najvišeg mesta vodi u Srbiji nije u njihovom interesu, nego u interesu organizovanog kriminala. Verujem da će tako i biti, te da ćemo uskoro imati i promenu nakaradnog režima.

MONITOR: Glavna državna tužiteljka, Zagorka Dolovac, konačno je, kako neki to nazivaju, „progovorila“. Ona je sada gotovo povjerovala da je na vrhove državnih tužilaštava u Srbiji vršen pritisak od strane BIA, prilikom nedavnih ponovljenih izbora za VST. Kako razumijete ovu, bar javno, veliku promjenu u radu tužiteljke Dolovac?

BAKIĆ: Pretpostavljam da je pritisak njenih čestitih koleginica i kolega bio prilično jak-a i da su spolja pristigli signali, da režim zacelo gubi podršku koju je dosad sa Zapada uživao.

MONITOR: EU i UK su skoro najavili da će zajedno osnaživati Evropu. Iako se o potrebi jačanja evropske bezbjednosti govorilo i prije rata u Ukrajini, tek su najnoviji potezi Donalda Trampa, „otvorili oči“. Trampov povratak, smatra se i glavnim podstrekom za ultradesnicu u Francuskoj i Njemačkoj. Može li EU odbraniti vrijednosti na kojima je, deklarativno, nastala?

BAKIĆ: Mislim da je ona odavno na stranputici, a postojani rast krajnje desnice u poslednje skoro četiri decenije, govori da je ova stranputica dovela EU do same provalije. Ako imamo na umu i autoritarnog br(b)ljivca na čelu SAD-a, koji otvoreno prezire međunarodno pravo-ratujući gde stigne i podržavajući autoritarni zločinački režim Netanjahua, kao i eksponencijalni rast društvenih nejednakosti u poslednje četiri decenije u centru svetskog kapitalističkog sistema-te privredno snaženje Kine, onda možemo da zaključimo da je svetski kapitalistički sistem u najozbiljnijoj krizi od kraja Drugog svetskog rata, a da stanje umnogome podseća na ono pred Prvi svetski rat.

 

Vučić i Rama prave račun bez krčmara

MONITOR: Predsjednik Srbije i premijer Albanije, Aleksandar Vučić i Edi Rama, traže od EU da se Srbiji i Albaniji odobri ulazak u članstvo Šengen zone i specijalni ekonomski odnos sa Briselom, bez čekanja na članstvo. Oni nude-odustajanje od prava veta. Ako je za Vučića dosta jasan razlog za ovaj „proaktivan“ pristup, zašto ga je u tome podržao Premijer Albanije?

BAKIĆ: U oba slučaja reč je o lovcima u mutnom koji prave račun bez krčmara. Da li su uopšte pomislili šta o toj inicijativi misle građanke i građani Srbije i Albanije, kao i građanke i građani zemalja-članica? Očevidno-nisu, jer navikli su da građanke i građane ne zarezuju, vodeći isključivo računa o ličnim interesima. Za mene je njihov predlog izrazito uvredljiv, jer sami predlažu drugorazredni status za stanovništvo država koje ima nesreću da ih takvi ljudi predstavljaju.

 

Tramp izvozi primitivni i ogoljeni imperijalizam

MONITOR: Tramp po drugi put napada Iran. Kako ocjenjujete Trampov način „izvoza demkratije“, i kada se radi o Venecueli i u postizanju mira u Ukrajini i Gazi?

 BAKIĆ: Reč je, svakako, o jednom narcisoidnom i po međunarodni mir opasnom čoveku. Takvoga klovna na čelu najveće sile u svetu još bilo nije-a bilo je ratnih zločinaca, nedovoljno obrazovanih i moralno pokvarenih, pa i izlapelih ljudi. On je pet u jedan. Jedini političari s kojima bi se on-iako u ovom trenutku još uvek uz neophodan oprez, mogao porediti jesu oni koji su vladali Trećim Rajhom odnosno sebe smatrali naslednicima Rimskog Carstva. Razume se- kada već pominjem Rim, tu su takođe Neron i Kaligula, za koje se može kazati da ih Tramp uspešno oponaša. To što on izvozi nikako nije demokratija, nego primitivni i ogoljeni imperijalizam. Naročito je nečovečna i neoprostiva otvorena podrška genocidu i etničkom progonu koje sprovodi zločinački režim Netanjahua nad Palestincima u Gazi odnosno na Zapadnoj obali. Naravno, pomenuti prezir međunarodnog prava u slučaju otmice predsednika Venecuele i ubistva ajatolaha Hamneia, pa i u njegovim javnim istupima povodom Grenlanda, pokazuje da je ceo svet pretvoren u džunglu u kojem vlada zakon jačeg. Niko razuman, kada se suoči s tom činjenicom, ne može da ostane spokojan i bezbrižan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo