Povežite se sa nama

FOKUS

VESELIN PEJOVIĆ, VIP SILEDŽIJA: Nasilje sa državnim žigom

Objavljeno prije

na

veselin-pejovic-5

Nakon što mu je medijska pješadija utabala put, danima opravdavajući fizički napad tranzicionog biznismena Veselina Pejovića na poslanika DF Nebojšu Medojevića, oglasio se i premijer. Đukanović je po ko zna koji put, sada pozivajući se na običajno pravo i obraz, pozvao na nasilje nad kritičarima.

,,Ne vjerujem ni da nam je krivo zbog toga što u Crnoj Gori postoji još puno ljudi koji drže do svoje i časti svoje porodice i koji ne dozvoljavaju da sistematsko blaćenje prođe bez njihovog pokušaja da na bilo koji način zaštite svoju i čast svoje porodice”, kazao je Đukanović. ,,Građani poput Pejovića očekuju da ga država zaštiti, a ukoliko se to ne dogodi onda uzima stvar u svoje ruke “, ponovio je premijer ono što njegovi novinari i partijski saborci kao papagaji recituju.

,,Imaju li pravo na te metode potomci i roditelji onih muževa i sinova koje su 90-ih Đukanović, Marović, Pobjeda i TVCG poslali u smrt? Oni kojima je njegova kriminalna vlast popljačkala đedovinu? Porodica pokojnog Duška Jovanovića i inspektora Šćekića?”, zapitao se poslanik PzP-a Koča Pavlović nakon Đukanovićevog skandaloznog ispada.

Premijer je precizno locirao kakav je sistem kreirao – država ne funkcioniše, zakoni služe da zaštite poslove privilegovanih, a nasilje da se stane na put svima koji postavljaju pitanja.

Građanin Pejović je tipični predstavnik Đukanovićevog biznisa – strateški partner sa istorijom nasilničkog ponašanja. Nasilništvo mu je gomilalo milione. Na krilima tranzicije je od konduktera dogurao do kupca jednog od najvećih crnogorskih preduzeća. Pejović je vlasnik kompanije Uniprom koja je jedina zainteresovana za privatizaciju KAP-a.

Vlasnik Uniproma nije pokušavao da dokaže u redovnoj sudskoj proceduri da je ,,blaćen”od strane Medojevića. Manipulacija je da Medojevića štiti imunitet od sporova vezanih za klevetu.

Pejović je na beogradskom aerodromu, gdje je ošamario Medojevića koji je putovao sa suprugom, a potom i nasrnuo na njega metalnom šipkom, bio u društvu premijerovog tajkuna, još jednog VIP siledžije nekažnjenog za šamaranje radnika – Zorana Ćoća Bećirovica. Bećirović je vlasnik najluksuznijih hotela u Crnoj Gori od kojih je neke stekao odlukama premijerove sestre Ane Kolarević. On je navodno iznajmljeno ime za Đukanovićev kapital.

Bećirović je rame uz rame sa premijerom proslavio dolazak prethodnog vlasnika KAP-a, ruskog oligarha Olega Deripaske, čiji nas je viski sa Đukanovićem koštao stotine miliona eura dugova koje tek treba da platimo.

Koliko će nas koštati novi aranžman za koji se sada zalažu? Siledžijstvom i hajkom na Medojevića odgovor na to pitanje se pokušava zamagliti. Iz Pokreta za promjene su tokom ovog tenderskog procesa upozoravali da se radi o novoj skupoj prevari, već dogovorenom aranžmanu zbog kog su otjerani inostrani potencijalni kupci. Tužilaštvu ne pada na pamet da provjeri te tvrdnje. Stručnjaci upozoravaju da bi kupac KAP-a, osim utabanog modela isisavanja novca iz Kombinata, na raspolaganju imao i basnoslovne nekretnine, ali i vrijednu metalnu konstrukciju koja bi ako bi se rasprodala, investitoru donijela bogatstvo, znatno više nego što kaže da će uložiti.

Druga je priča što Pejović, ni po kojim kriterijumima, ne može biti investitor u Kombinatu. On ne posjeduje tražene reference, nema istoriju poslova u aluminijskoj industriji. Ako se ne računa otpad. Pejović i ovdje i u Srbiji radi sa otpadom i metalima. Sprema li se da i KAP proda kao otpad?

Nakon što je potvrdio da je ,,zavalio šamarčinu Medojeviću” i komotno, kako se ovdje osjećaju samo građani iz Đukanovićevog reda, kazao da će to nastaviti da radi kad god ga sretne, Pejović je kazao da je napao Medojevića jer ga je poslanik DF povezivao sa kartelom narkobosa Darka Šarića. Režimski mediji i specijalci nastavili su kao mantru da ponavljaju da je Medojević optužio Pejovića da iza njega stoji kapital Šarića. Najdalje je otišao urednik Analitike Draško Đuranović – tvrdio je da je Medojević optužio Pejovića da je član narkokartela i da je samim tim kriv za smrt nevine djece. Gdje je taj citat?

,,Nikada nijesam javno izgovorio ime Veselina Pejovića ni njegove firme. Nakon što sam izrazio sumnje da će preko privatizacije KAP-a biti opran novac Darka Šarića, on se našao prozvan, što je simptomatično”, kaže za Monitor Medojević. Zaista, lider Pokreta za promjene je 11. januara ove godine, nakon što su dostavljene tri ponude za prodaju KAP-a, izjavio da smatra da je ,,to način da se, preko privatizacije, opere novac Darka Šarića.” Nije pominjao imena, ni firme. Na svom FB profilu napisao je i da bi to moglo biti učinjeno preko najbolje ponude. To se dešavalo u prvom krugu prodaje KAP-a, kada je bilo više ponuda. U drugom krugu ostao je samo Pejović.

,,Ovo je jedan u nizu napada na mene i moju porodicu koji su krenuli 2008. godine, nakon što sam počeo javno da govorim o spregama organizovanog kriminala i vlasti. Svi ti napadi imaju političku pozadinu, podršku režimskih medija i direktnu javnu podršku Đukanovića. Odluke tužilaštva i sudova su samo ohrabrivale mafiju da nastavi napade na mene. Prema mojim informacijama 2008. je bio planiran i atentat na mene, ali su na inicijativu jedne strane službe te osobe uhapšene,” kaže Medojević.

Tužilaštvo je pokrenulo postupak protiv Pejovića zbog napada na Medojevića, a on je nakon 48 sati pritvora pušten da se brani sa slobode. To nije prvi put da ovog biznismena, koji je biznis počeo kasnih osamdesetih radeći sa otpadom, da bi tokom Đukanovićeve ere stigao do investiranja desetina miliona u hotele i rudnike, terete za nasilništvo. Protiv Pejovića je 2013. godine podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude. Prijave su podnijeli investitori na Zavali Igor Peljuhno i Naum Emilfarb i njihovi saradnici, koji su tada zatražili od Đukanovića i institucija da ih zaštite od Pejovića, jer se, kako su naveli u pismima, boje za svoj život. Na Ju tjubu još postoji snimak Pejovića kako lomi rampu na Zavali, gdje je potom sa obezbjeđenjem upao u dvije vile. Pejović je potvrdio da je prijetio investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promjene postignuti dogovor “.

Peljuhno je u prijavi, koju je 9. februara 2013. dostavio kolašinskoj policiji, naveo da je dobio prijeteći telefonski poziv od Pejovića. ,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”, prenio je on, tvrdeći da ih je Pejović presreo na parkingu kolašinskog ski centra. ,,Počinje da me udara i psuje. Rekao mi je da neću imati mira u Crnoj Gori i gura me u svoj automobil da potpišem neki papir. Govorio mi je da mu dugujem 900 hiljada. Sa njim je bio advokat Zoran Vukčević, koji mi je kazao da neću imati mira i da će mi svaki dan biti ovakav. Kako je moja supruga držala telefon, Pejović je mislio da ga ona snima pa je pokušao da joj otme”, navodi se u prijavi. Advokat Vukčević je bio u društvu Pejovića i kada je ovaj napao Medojevića. Prema podacima beogradske Agencije za privredna društva, Vukčević nije samo Pejovićev zastupnik. On je vlasnik jednog od njegovih preduzeća Uniprom metali iz Stare Pazove, pošto je Pejović na Vukčevića 2011. godine prenio akcije preduzeća procijenjene na preko tri miliona eura.

Poslanik Novica Stanić optužio je 2012. godine Pejovića da mu je prijetio nakon što je Stanić u parlamentu pomenuo njegove poslove na sjeveru Crne Gore. Pejović je bio suvlasnik kompanije Gradir Montenego koja je gazdovala rudnikom Šuplja stijena u Pljevljima. Crvenu vrpcu presjekao je Đukanović. Pejović je međutim prošle godine prodao svoj udio suvlasničkoj poljskoj kompaniji koja je sada stopostotni vlasnik Rudnika. Pejović nije saopštio za koliko je novca prodao svoj udio, a nije nemoguće da je prodajom izmirio zajam od 16 miliona eura koliko je Uniprom dugovao poljskom partneru. Stanić je Pejovića prozivao zbog sumnji da rudnik zagađuje okolinu, ali i zbog političkih pritisaka na koje su se žalili zapošljeni. Jedan od njih podnio je prijavu tužilaštvu tvrdeći da ga je Rajko Kovačević, poslovođa rudnika i Pejovićev kum, tjerao da glasa za DPS, o čemu postoji i snimak. Kovačević je to potvrdio, ali je kazao da je to radio u šali. Pejovića su radnici u rudniku teretili i zbog nezakonitih otkaza nakon što su tražili da im poveća plate, pozivajući se na težak posao koji im narušava zdravlje. U maniru ovdašnjih tajkuna, siledžijski i bahato, Pejović ih je otpustio pod obrazloženjem da im se dalje ne narušava zdravlje.

Kako je od nikšićkog otpada Pejović umnožio milione ne zna se. Tek početkom 2000 – ih on počinje da pazari nekretnine i preduzeća širom Crne Gore i Srbije. U Srbiji je 2007. godine za dva miliona eura otkupio Partizan Žarkovo, preko čega je postao i vlasnik vrijednih nekretnina u Buljarici. Potom kupuje šećeranu u Ćurpiji za dva miliona eura. U Crnoj Gori ima livnicu, apoteku, hotele na moru i Podgorici. No, Pejovićeva naoko impozantna imovina, koja se većinom vodi na preduzeće Uniprom, uglavnom je založena zbog desetina miliona eura kredita koje je Pejović podizao kod domaćih i inostranih banaka.

Od kog će novca uložiti obećanih 28 miliona u KAP, Pejović nije objašnjavao. Očito da ne može računati na imovinu Uniproma i preostalih sedam firmi preko kojih posluje u Crnoj Gori. Samo na njegovim nekretinama u Budvi, prema evidenciji Uprave za nekretnine, upisano je oko 40 miliona eura kredita, od čega 23 miliona otpada na kredite u NLB u Cirihu. Ostalo su desetine miliona uzetih u NLB Montenegro i Hipo Alpe adria banci.

Pejovićeve kompanije našle su se i na spisku sumnjivih kredita koje je Hipo banka izdavala u regionu. Spisak je objavljen prije nekoliko godina, a na njemu su tri Pejovićeva kredita: 5,5 milijuna eura koje je Unipromu izdao Hypo Leasing u Crnoj Gori, 2,6 miliona eura kod ovdašnje Hipo banke i 1,5 miliona eura koje su Uniprom metali povukli od Hipo banke u Srbiji.

Imovina Uniproma opterećena je i sudskim procesima. Njegova supruga tužila je njega i Hipo Alpe Adria banku zbog hipoteka nad podgoričkim hotelom Ziya.

Prema izvještaju NLB Montenegro iz 2011. godine, Uniprom je među najvećim dužnicima, sa nenaplaćenim potraživanjima banke od oko tri miliona eura, i kamatom od oko 300 hiljada eura. Zanimljivo je međutim da je Pejović istovremeno jedan od najvećih deponenata banke, prema tom izvještaju, sa višemilionskim depozitima. Preko Pejovićevih kompanija su očito u legalne tokove ušli ogromni novci kroz bankarski sektor, dok su njegovi milioni i nekretnine založeni u bankama. Zašto su preko Uniproma podizani toliki novci i u šta ih je Pejović konkretno ulagao?

Na kraju još jednom – kojim i čijim novcem planira da investira u KAP? Da li su revizori iz Savjeta za privatizaciju utvrđivali to?

Doskorašnji vlasnik KAP-a, Deripaskin CEAC, zatražio je da se poništi tender zbog, kako se navodi, nepoštovanja Zakona o zaštiti državnih interesa u metalskom sektoru, koji je krajem prošle godine usvojio crnogorski parlament.

Parlament svakako treba, u skladu sa zakonom, da da posljednju riječ. Na poslanicima je da odluče hoće li KAP preduzeće preuzeti Đukanovićev investitor zadužen kao Grčka, siledžija koji udara narodne predstavnike.

KOČA PAVLOVIĆ, POKRET ZA PROMJENE
Neprimjereno je da Đukanović govori o časti i obrazu

Koča Pavlović reagovao je na posljednju izjavu Mila Đukanovića. Pavlović smatra da govorom u Nikšiću Đukanović afirmiše mržnju prema svemu što ne uspijeva da kontroliše: ,,To je afirmacija nasilja kao njemu dragog “tradicionalnog metoda”, u situaciji kada, kako reče, pravni sistem i državne institucije ne funkcionišu. Kao da smo taj sistem i te institucije pravili mi iz PZP-a, a ne on?!”

Pavlović navodi da je neprimjereno je da se Milo Đukanović poziva na čast i obraz. ,,On koji je jedini premijer koji je kao kriminalac saslušavan pred istražnim organima druge države”.

,,Đukanović je juče kukavički likovao zbog nasilja nad svojim najvećim političkim protivnikom – nasilja koje sa neskrivenom slašću odobrava, ali koje nikada nije imao hrabrosti da sam počini. To smo makar svi naučili tokom minulih 25 godina. Uvijek su njegove političke omraze i javne prijetnje drugi pretvarali u praktično nasilje, u sačekuše, strijeljanja i bombe. Nikada on lično. Od svog ulaska u politiku Đukanović je okružen tjelohraniteljima i kriminalcima. To je svijet u kome kukavice počnu da afirmišu tradicionalne metode i da razvijaju naklonost ka običajnom pravu”, naveo je Pavlović.

On je upozorio i da je napad na Medojevića podigao strasti među članovima i aktivistima PzP koji traže da se na nasilje odgovori: ,,Upravo je predsjednik PZP-a Nebojša Medojević taj koji nastoji da te strasti smiri i iskontroliše. Đukanovićevo afirmisanje i podsticanje nasilja u Nikšiću predstavlja dolivanje ulja na vatru podignutih tenzija u ovom vrlo osjetljivom trenutku”.

,,Na kraju moram dodati da mi je od svega što je Đukanović juče u Nikšiću rekao ipak najgrotesknija bila njegova kritika zaogrtanja imunitetom. Izgleda da je bijela linija od PG do NK bila toliko duga da je usput zaboravio da se juče u Nikšiću nalazio u svojstvu premijera (a ne iza zatvorskih rešetaka Bariju), samo zato što se pred italijanskim sudom, nakon 6-časovnog saslušanja, pozvao na imunitet!. Danas uvjerljivo zvuči čak i tvrdnja, koju sam nekada smatrao zluradom, da je Đukanović podržao projekat suverene Crne Gore samo zato da bi sebe spasio od optužbi”, kazao je Pavlović.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo