Povežite se sa nama

FOKUS

VESELIN PEJOVIĆ, VIP SILEDŽIJA: Nasilje sa državnim žigom

Objavljeno prije

na

Nakon što mu je medijska pješadija utabala put, danima opravdavajući fizički napad tranzicionog biznismena Veselina Pejovića na poslanika DF Nebojšu Medojevića, oglasio se i premijer. Đukanović je po ko zna koji put, sada pozivajući se na običajno pravo i obraz, pozvao na nasilje nad kritičarima.

,,Ne vjerujem ni da nam je krivo zbog toga što u Crnoj Gori postoji još puno ljudi koji drže do svoje i časti svoje porodice i koji ne dozvoljavaju da sistematsko blaćenje prođe bez njihovog pokušaja da na bilo koji način zaštite svoju i čast svoje porodice”, kazao je Đukanović. ,,Građani poput Pejovića očekuju da ga država zaštiti, a ukoliko se to ne dogodi onda uzima stvar u svoje ruke “, ponovio je premijer ono što njegovi novinari i partijski saborci kao papagaji recituju.

,,Imaju li pravo na te metode potomci i roditelji onih muževa i sinova koje su 90-ih Đukanović, Marović, Pobjeda i TVCG poslali u smrt? Oni kojima je njegova kriminalna vlast popljačkala đedovinu? Porodica pokojnog Duška Jovanovića i inspektora Šćekića?”, zapitao se poslanik PzP-a Koča Pavlović nakon Đukanovićevog skandaloznog ispada.

Premijer je precizno locirao kakav je sistem kreirao – država ne funkcioniše, zakoni služe da zaštite poslove privilegovanih, a nasilje da se stane na put svima koji postavljaju pitanja.

Građanin Pejović je tipični predstavnik Đukanovićevog biznisa – strateški partner sa istorijom nasilničkog ponašanja. Nasilništvo mu je gomilalo milione. Na krilima tranzicije je od konduktera dogurao do kupca jednog od najvećih crnogorskih preduzeća. Pejović je vlasnik kompanije Uniprom koja je jedina zainteresovana za privatizaciju KAP-a.

Vlasnik Uniproma nije pokušavao da dokaže u redovnoj sudskoj proceduri da je ,,blaćen”od strane Medojevića. Manipulacija je da Medojevića štiti imunitet od sporova vezanih za klevetu.

Pejović je na beogradskom aerodromu, gdje je ošamario Medojevića koji je putovao sa suprugom, a potom i nasrnuo na njega metalnom šipkom, bio u društvu premijerovog tajkuna, još jednog VIP siledžije nekažnjenog za šamaranje radnika – Zorana Ćoća Bećirovica. Bećirović je vlasnik najluksuznijih hotela u Crnoj Gori od kojih je neke stekao odlukama premijerove sestre Ane Kolarević. On je navodno iznajmljeno ime za Đukanovićev kapital.

Bećirović je rame uz rame sa premijerom proslavio dolazak prethodnog vlasnika KAP-a, ruskog oligarha Olega Deripaske, čiji nas je viski sa Đukanovićem koštao stotine miliona eura dugova koje tek treba da platimo.

Koliko će nas koštati novi aranžman za koji se sada zalažu? Siledžijstvom i hajkom na Medojevića odgovor na to pitanje se pokušava zamagliti. Iz Pokreta za promjene su tokom ovog tenderskog procesa upozoravali da se radi o novoj skupoj prevari, već dogovorenom aranžmanu zbog kog su otjerani inostrani potencijalni kupci. Tužilaštvu ne pada na pamet da provjeri te tvrdnje. Stručnjaci upozoravaju da bi kupac KAP-a, osim utabanog modela isisavanja novca iz Kombinata, na raspolaganju imao i basnoslovne nekretnine, ali i vrijednu metalnu konstrukciju koja bi ako bi se rasprodala, investitoru donijela bogatstvo, znatno više nego što kaže da će uložiti.

Druga je priča što Pejović, ni po kojim kriterijumima, ne može biti investitor u Kombinatu. On ne posjeduje tražene reference, nema istoriju poslova u aluminijskoj industriji. Ako se ne računa otpad. Pejović i ovdje i u Srbiji radi sa otpadom i metalima. Sprema li se da i KAP proda kao otpad?

Nakon što je potvrdio da je ,,zavalio šamarčinu Medojeviću” i komotno, kako se ovdje osjećaju samo građani iz Đukanovićevog reda, kazao da će to nastaviti da radi kad god ga sretne, Pejović je kazao da je napao Medojevića jer ga je poslanik DF povezivao sa kartelom narkobosa Darka Šarića. Režimski mediji i specijalci nastavili su kao mantru da ponavljaju da je Medojević optužio Pejovića da iza njega stoji kapital Šarića. Najdalje je otišao urednik Analitike Draško Đuranović – tvrdio je da je Medojević optužio Pejovića da je član narkokartela i da je samim tim kriv za smrt nevine djece. Gdje je taj citat?

,,Nikada nijesam javno izgovorio ime Veselina Pejovića ni njegove firme. Nakon što sam izrazio sumnje da će preko privatizacije KAP-a biti opran novac Darka Šarića, on se našao prozvan, što je simptomatično”, kaže za Monitor Medojević. Zaista, lider Pokreta za promjene je 11. januara ove godine, nakon što su dostavljene tri ponude za prodaju KAP-a, izjavio da smatra da je ,,to način da se, preko privatizacije, opere novac Darka Šarića.” Nije pominjao imena, ni firme. Na svom FB profilu napisao je i da bi to moglo biti učinjeno preko najbolje ponude. To se dešavalo u prvom krugu prodaje KAP-a, kada je bilo više ponuda. U drugom krugu ostao je samo Pejović.

,,Ovo je jedan u nizu napada na mene i moju porodicu koji su krenuli 2008. godine, nakon što sam počeo javno da govorim o spregama organizovanog kriminala i vlasti. Svi ti napadi imaju političku pozadinu, podršku režimskih medija i direktnu javnu podršku Đukanovića. Odluke tužilaštva i sudova su samo ohrabrivale mafiju da nastavi napade na mene. Prema mojim informacijama 2008. je bio planiran i atentat na mene, ali su na inicijativu jedne strane službe te osobe uhapšene,” kaže Medojević.

Tužilaštvo je pokrenulo postupak protiv Pejovića zbog napada na Medojevića, a on je nakon 48 sati pritvora pušten da se brani sa slobode. To nije prvi put da ovog biznismena, koji je biznis počeo kasnih osamdesetih radeći sa otpadom, da bi tokom Đukanovićeve ere stigao do investiranja desetina miliona u hotele i rudnike, terete za nasilništvo. Protiv Pejovića je 2013. godine podnijeto pet krivičnih prijava zbog prijetnji i pokušaja iznude. Prijave su podnijeli investitori na Zavali Igor Peljuhno i Naum Emilfarb i njihovi saradnici, koji su tada zatražili od Đukanovića i institucija da ih zaštite od Pejovića, jer se, kako su naveli u pismima, boje za svoj život. Na Ju tjubu još postoji snimak Pejovića kako lomi rampu na Zavali, gdje je potom sa obezbjeđenjem upao u dvije vile. Pejović je potvrdio da je prijetio investitorima ,,jer su htjeli da me prevare i promjene postignuti dogovor “.

Peljuhno je u prijavi, koju je 9. februara 2013. dostavio kolašinskoj policiji, naveo da je dobio prijeteći telefonski poziv od Pejovića. ,,Iščupaću ti srce ako odmah ne dođeš u Budvu”, prenio je on, tvrdeći da ih je Pejović presreo na parkingu kolašinskog ski centra. ,,Počinje da me udara i psuje. Rekao mi je da neću imati mira u Crnoj Gori i gura me u svoj automobil da potpišem neki papir. Govorio mi je da mu dugujem 900 hiljada. Sa njim je bio advokat Zoran Vukčević, koji mi je kazao da neću imati mira i da će mi svaki dan biti ovakav. Kako je moja supruga držala telefon, Pejović je mislio da ga ona snima pa je pokušao da joj otme”, navodi se u prijavi. Advokat Vukčević je bio u društvu Pejovića i kada je ovaj napao Medojevića. Prema podacima beogradske Agencije za privredna društva, Vukčević nije samo Pejovićev zastupnik. On je vlasnik jednog od njegovih preduzeća Uniprom metali iz Stare Pazove, pošto je Pejović na Vukčevića 2011. godine prenio akcije preduzeća procijenjene na preko tri miliona eura.

Poslanik Novica Stanić optužio je 2012. godine Pejovića da mu je prijetio nakon što je Stanić u parlamentu pomenuo njegove poslove na sjeveru Crne Gore. Pejović je bio suvlasnik kompanije Gradir Montenego koja je gazdovala rudnikom Šuplja stijena u Pljevljima. Crvenu vrpcu presjekao je Đukanović. Pejović je međutim prošle godine prodao svoj udio suvlasničkoj poljskoj kompaniji koja je sada stopostotni vlasnik Rudnika. Pejović nije saopštio za koliko je novca prodao svoj udio, a nije nemoguće da je prodajom izmirio zajam od 16 miliona eura koliko je Uniprom dugovao poljskom partneru. Stanić je Pejovića prozivao zbog sumnji da rudnik zagađuje okolinu, ali i zbog političkih pritisaka na koje su se žalili zapošljeni. Jedan od njih podnio je prijavu tužilaštvu tvrdeći da ga je Rajko Kovačević, poslovođa rudnika i Pejovićev kum, tjerao da glasa za DPS, o čemu postoji i snimak. Kovačević je to potvrdio, ali je kazao da je to radio u šali. Pejovića su radnici u rudniku teretili i zbog nezakonitih otkaza nakon što su tražili da im poveća plate, pozivajući se na težak posao koji im narušava zdravlje. U maniru ovdašnjih tajkuna, siledžijski i bahato, Pejović ih je otpustio pod obrazloženjem da im se dalje ne narušava zdravlje.

Kako je od nikšićkog otpada Pejović umnožio milione ne zna se. Tek početkom 2000 – ih on počinje da pazari nekretnine i preduzeća širom Crne Gore i Srbije. U Srbiji je 2007. godine za dva miliona eura otkupio Partizan Žarkovo, preko čega je postao i vlasnik vrijednih nekretnina u Buljarici. Potom kupuje šećeranu u Ćurpiji za dva miliona eura. U Crnoj Gori ima livnicu, apoteku, hotele na moru i Podgorici. No, Pejovićeva naoko impozantna imovina, koja se većinom vodi na preduzeće Uniprom, uglavnom je založena zbog desetina miliona eura kredita koje je Pejović podizao kod domaćih i inostranih banaka.

Od kog će novca uložiti obećanih 28 miliona u KAP, Pejović nije objašnjavao. Očito da ne može računati na imovinu Uniproma i preostalih sedam firmi preko kojih posluje u Crnoj Gori. Samo na njegovim nekretinama u Budvi, prema evidenciji Uprave za nekretnine, upisano je oko 40 miliona eura kredita, od čega 23 miliona otpada na kredite u NLB u Cirihu. Ostalo su desetine miliona uzetih u NLB Montenegro i Hipo Alpe adria banci.

Pejovićeve kompanije našle su se i na spisku sumnjivih kredita koje je Hipo banka izdavala u regionu. Spisak je objavljen prije nekoliko godina, a na njemu su tri Pejovićeva kredita: 5,5 milijuna eura koje je Unipromu izdao Hypo Leasing u Crnoj Gori, 2,6 miliona eura kod ovdašnje Hipo banke i 1,5 miliona eura koje su Uniprom metali povukli od Hipo banke u Srbiji.

Imovina Uniproma opterećena je i sudskim procesima. Njegova supruga tužila je njega i Hipo Alpe Adria banku zbog hipoteka nad podgoričkim hotelom Ziya.

Prema izvještaju NLB Montenegro iz 2011. godine, Uniprom je među najvećim dužnicima, sa nenaplaćenim potraživanjima banke od oko tri miliona eura, i kamatom od oko 300 hiljada eura. Zanimljivo je međutim da je Pejović istovremeno jedan od najvećih deponenata banke, prema tom izvještaju, sa višemilionskim depozitima. Preko Pejovićevih kompanija su očito u legalne tokove ušli ogromni novci kroz bankarski sektor, dok su njegovi milioni i nekretnine založeni u bankama. Zašto su preko Uniproma podizani toliki novci i u šta ih je Pejović konkretno ulagao?

Na kraju još jednom – kojim i čijim novcem planira da investira u KAP? Da li su revizori iz Savjeta za privatizaciju utvrđivali to?

Doskorašnji vlasnik KAP-a, Deripaskin CEAC, zatražio je da se poništi tender zbog, kako se navodi, nepoštovanja Zakona o zaštiti državnih interesa u metalskom sektoru, koji je krajem prošle godine usvojio crnogorski parlament.

Parlament svakako treba, u skladu sa zakonom, da da posljednju riječ. Na poslanicima je da odluče hoće li KAP preduzeće preuzeti Đukanovićev investitor zadužen kao Grčka, siledžija koji udara narodne predstavnike.

KOČA PAVLOVIĆ, POKRET ZA PROMJENE
Neprimjereno je da Đukanović govori o časti i obrazu

Koča Pavlović reagovao je na posljednju izjavu Mila Đukanovića. Pavlović smatra da govorom u Nikšiću Đukanović afirmiše mržnju prema svemu što ne uspijeva da kontroliše: ,,To je afirmacija nasilja kao njemu dragog “tradicionalnog metoda”, u situaciji kada, kako reče, pravni sistem i državne institucije ne funkcionišu. Kao da smo taj sistem i te institucije pravili mi iz PZP-a, a ne on?!”

Pavlović navodi da je neprimjereno je da se Milo Đukanović poziva na čast i obraz. ,,On koji je jedini premijer koji je kao kriminalac saslušavan pred istražnim organima druge države”.

,,Đukanović je juče kukavički likovao zbog nasilja nad svojim najvećim političkim protivnikom – nasilja koje sa neskrivenom slašću odobrava, ali koje nikada nije imao hrabrosti da sam počini. To smo makar svi naučili tokom minulih 25 godina. Uvijek su njegove političke omraze i javne prijetnje drugi pretvarali u praktično nasilje, u sačekuše, strijeljanja i bombe. Nikada on lično. Od svog ulaska u politiku Đukanović je okružen tjelohraniteljima i kriminalcima. To je svijet u kome kukavice počnu da afirmišu tradicionalne metode i da razvijaju naklonost ka običajnom pravu”, naveo je Pavlović.

On je upozorio i da je napad na Medojevića podigao strasti među članovima i aktivistima PzP koji traže da se na nasilje odgovori: ,,Upravo je predsjednik PZP-a Nebojša Medojević taj koji nastoji da te strasti smiri i iskontroliše. Đukanovićevo afirmisanje i podsticanje nasilja u Nikšiću predstavlja dolivanje ulja na vatru podignutih tenzija u ovom vrlo osjetljivom trenutku”.

,,Na kraju moram dodati da mi je od svega što je Đukanović juče u Nikšiću rekao ipak najgrotesknija bila njegova kritika zaogrtanja imunitetom. Izgleda da je bijela linija od PG do NK bila toliko duga da je usput zaboravio da se juče u Nikšiću nalazio u svojstvu premijera (a ne iza zatvorskih rešetaka Bariju), samo zato što se pred italijanskim sudom, nakon 6-časovnog saslušanja, pozvao na imunitet!. Danas uvjerljivo zvuči čak i tvrdnja, koju sam nekada smatrao zluradom, da je Đukanović podržao projekat suverene Crne Gore samo zato da bi sebe spasio od optužbi”, kazao je Pavlović.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo