Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, POLITIČARKA I SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Srbiju je progutala Vučićeva vlast

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošle nedjelje premijerka Ana Brnabić predstavila je rezultate prvih stotinu dana Vlade Srbije. Kako ocjenjujete njen rad?
PEŠIĆ: Po mom mišljenju to je lažna tema, jer premijerka Brnabić nije formirala svoju vladu, nego je nasledila Vučićevu. Po njegovoj direktivi je dodat jedan ministar za ekologiju da se učini SPS-u, koalicionom partneru, da dobije dva ministra više. A druge promene u Vladi se svode na to što su dva ministra promenila ministarstva, opet ne po njenoj volji. Ona ne vodi Vladu, nema svoju politiku ni samostalnost, nego Vladu vodi i dalje Vučić. Ana Brnabić se doživljava kao „fikus”, jer je na to mesto stigla voljom Vučića. Kad se Vučić prebacio na mesto Predsednika Republike, otvoreni su rasgovori sa strankama oko Vlade, a tokom tih razgovora ona uopšte nije bila ni pomenuta. Vučić je odlučio da nju postavi na to mesto. Sada on i kao Predsednik Republike kontroliše Vladu, a preko većine u Skupštini koja pripada njegovoj stranci kontroliše i parlament i sve ostale institucije. U ovakvom kontekstu ona ništa nije ni radila, nije ni trebalo da radi. Odlazila je na nekoliko službenih putovanja, a za tih tobože njenih 100 dana Vlade ništa nije preduzela. Nije bilo nikakvih reformi nije bilo ni novih inicijativa, nego se raspravljalo u Skupštini oko nekoliko zakona koji su ranije bili pripremljeni: o vojsci, BIA i obrazovanju. Ti zakoni su prilično skandalozni, a i rasprava o njima je bila incidentna, jer je predsednica Skupštine maltretirala predstavnike opozicije. Ona je poslanike opozicije tretirala tako što im nije dozvolila da učestvuju u raspravi i nekolicinu poslanika je kaznila izbacivanjem sa sednica Skupštine. Ti zakoni predstavljaju ogromnu koncetraciju moći, jer su ministrima data velika ovlašćenja, što u prevodu znači da se moć u totalu predaje jednom čoveku – Aleksandru Vučiću.

MONITOR: Na tribini „Javni sektor – crna rupa Srbije”, održanoj prije nekoliko dana u Užicu, konstatovano je da u javnom sektoru rukovode partijski i nekompetentni kadrovi, vlada korupcija i Srbija postaje neprijateljska država prema svojim građanima. Vaš komentar?
PEŠIĆ: Slažem se sa izvodom koji ste naveli iz te rasprave, i to što ste citirali je izgovorila naša poznata pravnica i političarka Vesna Rakić Vodinelić. Ona potiče iz Građanskog saveza Srbije, stranke koju sam ja vodila i koja je jedina bila građanska i antiratna. U javnom sektoru nije bilo nikakvih reformi, naprotiv, situacija se tu pogoršava. Što je najgore, javni sektor se širi i na njemu se zasniva moć sadašnjeg političkog vrha u Srbiji. Svi direktori i rukovodioci postavljaju se isključivo po partijskoj liniji i Vučićevoj volji, javni sektor služi za zapošljavanje nekompetentnih kadrova SNS-a. Tako je i sa administracijom i ostalim državnim službama. Srbija je postala neprijateljska prema građanima zato što i preduzeća i državni organi gube kapacitet da obavljaju poslove i projekte u interesu građana, nego služe sami sebi, masovnoj korupciji i održavanju nedemokratske autoritarne vlasti. EPS kao najaveće javno preduzeće je podbacilo upravo zbog lošeg rada i hiljada nepotrebno zaposlenih partijskih kadrova, preko kojih se skupljaju „kapilarni glasovi” za Vučića, što se u teoriji naziva političkim klijentelizmom. Umesto da rast bude oko tri posto, upravo zbog ovakvog vođenja države rast će jedva dostići dva posto i najniži je u ovom delu Evrope. Po ovim parametrima Srbija zaostaje čak i okviru Zapadnog Balkana i tu se nalazi na poslednjem mestu, ne znam, možda je po nekom indikatoru samo Albanija iza Srbije.

MONITOR: Slažete li se sa tvrdnjama političkih analitičara da je Vučić i predsjednik, i premijer, i ministar, i direktor… koji je uništio sve nezavisne mehanizme za kontrolu vlasti, a građani Srbije postali taoci njegove autokratske vladavine?
PEŠIĆ: Nažalost, to je tačno. Srbija je opet u velikoj regresiji. Mi danas u Srbiji imamo čistu autokratiju u obliku lične vlasti i jedne grupe oko Vučića koji uživaju materijalne i svake druge privilegije. Oni ne odgovaraju ni za šta i kad su uhvaćeni sa rukama u medu to jest kad krše zakone. Kad je u pitanju ta klika i kad su pitanju njeni pripadnici, tužilaštvo i policija su mrtvi. Oni ne mogu biti kažnjeni, čak ni ispitani od strane organa javne vlasti i ne stižu do suda. Kad je ministar vojni Aleksandar Vulin uhvaćen da ne može da opravda odakle mu novac za kupovinu stana i kad izjavi da mu je novac pozajmila ženina tetka iz Kanade i kad novinari utvrde da nema tragova da je taj novac iz Kanade stigao u zemlju, Vučić ode na televiziju i izjavi „Vulin ništa nije ukrao” – i eto, pojeo vuk magarca. Institucije ne mrdaju kad su povlašćeni u pitanju, iz čega lako možete zaključiti i kakvo je stanje u pravosuđu. Pa, ipak, u današnje vreme teško je sakriti takve stvari. Imamo nekoliko organizacija za istraživačko novinarstvo koje otkrivaju malverzacije ove povlašćene grupe (privilegije se ne svode samo na njih nego se šire do lokalnih bosova). Rezultati njihovih istraživanja šire se preko društvenih mreža i nekoliko nezavisnih listova (Vreme, NIN, Danas, TV N1 i nekoliko portala), ali do šire javnosti ne stižu. Naravno da se ovakve nezavisne grupe, baš kao i oslabljena opozicija i noviji građanski pokreti, smatraju neprijateljima i izdajnicima kojima rad i život nije ni malo lak. Sloboda izražavanja je drastično ograničena i svedena na marginu. Glavni mediji koji stižu do svih građana su pod strogom kontrolom i na njima Vučić gostuje kad hoće i koliko hoće. Institucije su rasturene jer ih vode Vučićevi ljudi, a pravosuđe je na najnižoj tački od kad ja pratim politiku. Od pravne države nema ni traga ni glasa, dok je celokupno društvo progutala vlast Aleksandra Vučića.

MONITOR: Da li u Srbiji postoje snage koje se mogu suprotstaviti svemu tome?
PEŠIĆ: Nažalost, nema takvih snaga. Prethodne stranke koje su vladale posle Petog oktobra su propale, prokazane da su za sve krive i što se u Srbiji loše živi, da su to bili sve sami lopovi i moralne nakaze, a, eto, oni na čelu sa Vučićem su naši spasioci. Narod je toliko osiromašio da je izgubio političku svest i rasuđivanje,čeka samo da dobije neku crkavicu od države, i sada više nego ikad važi ona izreka: „Kad dođeš na vlast, glasaću za tebe”. Pri tom i ono što od opozicije postoji teško se probija u medijskom mraku i neprekidnoj kampanji vlasti da je svaka opozicija neprijatelj naroda. Narod – pa to je samo Vučić, svi drugi su izdajnici.

MONITOR: Zašto intelektualci mahom ćute?
PEŠIĆ: Sve se to istanjilo, mnogi velikani naše građanske scene su pomrli, razišli se, iselili se, ili se ućutali od umora. Neki intelektualci se i dalje čuju, sada su to najčešće umetnici, glumci i karikaturisti i preostala „stara garda”. I da hoće, nemaju gde mnogo da se čuju, jer glas ne može daleko da se čuje. A i narod, obični ljudi, uglavnom veruju propagandi vlasti koja neprekidno obećava da će biti bolje, hvali samu sebe, a kad nemaš ništa, sklon si takvoj manipulaciji. Neki boljestojeći i pripadnici poraženih stranaka priklanjaju se takvoj vlasti i rade za vlast, a neki su se povukli u sebe, razočarani u politiku, ne verujući da će za njihova života išta bolje biti.

MONITOR: Kako komentarišete premijerkin stav koji je predočila poslanicima Evrpskog parlamenta da u Srbiji nema objektivnog novinarstva – nego su svi mediji za ili protiv vlasti?
PEŠIĆ: Pa to je donekle tačno. Ona čita Vučićeve tabloide i gleda tv stanice koji direktno rade za vlast, a tu nema nikakvog novinarstva, a najmanje objektivnog i istinitog. A ono što je slobodno i koje je kritički nastrojeno (navela sam ih), i to je za nju neobjektivno „negativno komentarisanje”. Podela za i protiv Vučića zaista postoji, to su dva nepomirljiva tabora, a sredine nema, sem onih totalno nezainteresovanih za politički i javni život.

Radikalski primitivizam

MONITOR: Nedavno ste rekli da se u Srbiji u posljednjih pet godina živi u radikalskom primitivizmu. Šta pod tim podrazumijevate?
PEŠIĆ: Na vlasti je radikalska škola politike, mišljenja i ponašanja. Ta škola vulgarizuje javni život korišćenjem laži, ružnih reči, panjkanjem, vređanjem i sramoćenjem ljudi i pripadnici te škole to čine bukvalno svuda – od Skupštine do tabloida koji moralno nagrđuju svakog ko digne glas protiv vlasti i Vučića. Vučić je odrastao u Šešeljevoj školi koja se odlikuje agresivnošću, primitivizmom, lažima, žestokim nacionalizmom i sukobima sa okruženjem. Upravo po tom prostakluku se razlikuju i od Miloševića. Radikali nastoje da kontrolišu celokupno društvo, a i pojedince izdvajaju i proganjaju. Takva je bila i ona Pašićeva stranka, čiji cilj nije bila modernizacija i demokratizacija Srbije, već velikosrpske teritorijalne pretenzije. Ni devedestih godina nikada nije spadala u tabor demokratskih stranaka. Okupljala je kao članstvo najneobrazovanije ljude, bez znanja i kompetencije, i otvarala je kanal društvnog napredovanja i zapošljavanja za takave ljude, ali i za sve one koji prihvate člansku kartu stranke. SNS je uglavnom okupio bivše radikale. Tako da mi danas u Srbiji imamo vladavinu najgorih, onih koji su bahati i gledaju isključivo sopstvne interese, najpre one finansijske, ali i sve druge privilegije u koje spada i zaštita od odgovornosti i zakona. SNS je navukao tanku košuljicu proevropske stranke da bi došao na vlast, ali je potkošulja ostala ista. Imaju sreću da je EU i SAD slabo interesuju za ovaj deo sveta, gledajući samo to da neko ne krene u ratove, i to je dovoljno. Interesuje ih samo otvoreni sukob oko Kosova, da se to zatvori i to je sve.

Veličanje haških osuđenika

MONITOR: U regionu jača desnica, u Srbiji i Hrvatskoj se rehabilituju četništvo i ustaštvo, vlasti su naklonjene osuđenim za ratne zločine iz devedesetih… Kakve su šanse građanskih snaga da se tome uspješno suprotstave?
PEŠIĆ: Stvari stoje loše. Krenulo se i u reviziju nedavne prošlosti. Govori se kako nemamo čega više da se stidimo, to kaže ministar vojni Vulin po nalogu Vučića koji inicira i podržava takvu politiku. Navodno je došlo vreme da odbacimo krivicu i budemo ponosni na naše heroje koji su vodili ratove devedestih godina. Povratnici iz Haškog tribunala se slave kao branioci domovine, nastupaju na tribinama i skupovima zajedno sa zvaničnim državnim funkcionerima. Čini mi se da sada ne postoje nikakve šanse da se suočimo sa ratnim zločinima i ožalimo žrtve koje su pale za nezavisne države i srpske pretenzije da se ratom stvori velika Srbija. Građanska opozicija je gotovo nestala. Možda je ima donekle u nekim strankama i u nekim građanskim pokretima kao što je Ne(da)vimo Beograd, pokretu mladih antifašista, levičara, demokrata i iskrenih boraca protiv autokratije. Od suočavanja sa prošlošću smo sve dalje, a bez toga teško ćemo se oporaviti i pronaći izlaz iz haosa u kome živimo već tri decenije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo