INTERVJU
VESNA PEŠIĆ, POLITIČARKA I SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Srbiju je progutala Vučićeva vlast
MONITOR: Prošle nedjelje premijerka Ana Brnabić predstavila je rezultate prvih stotinu dana Vlade Srbije. Kako ocjenjujete njen rad?
PEŠIĆ: Po mom mišljenju to je lažna tema, jer premijerka Brnabić nije formirala svoju vladu, nego je nasledila Vučićevu. Po njegovoj direktivi je dodat jedan ministar za ekologiju da se učini SPS-u, koalicionom partneru, da dobije dva ministra više. A druge promene u Vladi se svode na to što su dva ministra promenila ministarstva, opet ne po njenoj volji. Ona ne vodi Vladu, nema svoju politiku ni samostalnost, nego Vladu vodi i dalje Vučić. Ana Brnabić se doživljava kao „fikus”, jer je na to mesto stigla voljom Vučića. Kad se Vučić prebacio na mesto Predsednika Republike, otvoreni su rasgovori sa strankama oko Vlade, a tokom tih razgovora ona uopšte nije bila ni pomenuta. Vučić je odlučio da nju postavi na to mesto. Sada on i kao Predsednik Republike kontroliše Vladu, a preko većine u Skupštini koja pripada njegovoj stranci kontroliše i parlament i sve ostale institucije. U ovakvom kontekstu ona ništa nije ni radila, nije ni trebalo da radi. Odlazila je na nekoliko službenih putovanja, a za tih tobože njenih 100 dana Vlade ništa nije preduzela. Nije bilo nikakvih reformi nije bilo ni novih inicijativa, nego se raspravljalo u Skupštini oko nekoliko zakona koji su ranije bili pripremljeni: o vojsci, BIA i obrazovanju. Ti zakoni su prilično skandalozni, a i rasprava o njima je bila incidentna, jer je predsednica Skupštine maltretirala predstavnike opozicije. Ona je poslanike opozicije tretirala tako što im nije dozvolila da učestvuju u raspravi i nekolicinu poslanika je kaznila izbacivanjem sa sednica Skupštine. Ti zakoni predstavljaju ogromnu koncetraciju moći, jer su ministrima data velika ovlašćenja, što u prevodu znači da se moć u totalu predaje jednom čoveku – Aleksandru Vučiću.
MONITOR: Na tribini „Javni sektor – crna rupa Srbije”, održanoj prije nekoliko dana u Užicu, konstatovano je da u javnom sektoru rukovode partijski i nekompetentni kadrovi, vlada korupcija i Srbija postaje neprijateljska država prema svojim građanima. Vaš komentar?
PEŠIĆ: Slažem se sa izvodom koji ste naveli iz te rasprave, i to što ste citirali je izgovorila naša poznata pravnica i političarka Vesna Rakić Vodinelić. Ona potiče iz Građanskog saveza Srbije, stranke koju sam ja vodila i koja je jedina bila građanska i antiratna. U javnom sektoru nije bilo nikakvih reformi, naprotiv, situacija se tu pogoršava. Što je najgore, javni sektor se širi i na njemu se zasniva moć sadašnjeg političkog vrha u Srbiji. Svi direktori i rukovodioci postavljaju se isključivo po partijskoj liniji i Vučićevoj volji, javni sektor služi za zapošljavanje nekompetentnih kadrova SNS-a. Tako je i sa administracijom i ostalim državnim službama. Srbija je postala neprijateljska prema građanima zato što i preduzeća i državni organi gube kapacitet da obavljaju poslove i projekte u interesu građana, nego služe sami sebi, masovnoj korupciji i održavanju nedemokratske autoritarne vlasti. EPS kao najaveće javno preduzeće je podbacilo upravo zbog lošeg rada i hiljada nepotrebno zaposlenih partijskih kadrova, preko kojih se skupljaju „kapilarni glasovi” za Vučića, što se u teoriji naziva političkim klijentelizmom. Umesto da rast bude oko tri posto, upravo zbog ovakvog vođenja države rast će jedva dostići dva posto i najniži je u ovom delu Evrope. Po ovim parametrima Srbija zaostaje čak i okviru Zapadnog Balkana i tu se nalazi na poslednjem mestu, ne znam, možda je po nekom indikatoru samo Albanija iza Srbije.
MONITOR: Slažete li se sa tvrdnjama političkih analitičara da je Vučić i predsjednik, i premijer, i ministar, i direktor… koji je uništio sve nezavisne mehanizme za kontrolu vlasti, a građani Srbije postali taoci njegove autokratske vladavine?
PEŠIĆ: Nažalost, to je tačno. Srbija je opet u velikoj regresiji. Mi danas u Srbiji imamo čistu autokratiju u obliku lične vlasti i jedne grupe oko Vučića koji uživaju materijalne i svake druge privilegije. Oni ne odgovaraju ni za šta i kad su uhvaćeni sa rukama u medu to jest kad krše zakone. Kad je u pitanju ta klika i kad su pitanju njeni pripadnici, tužilaštvo i policija su mrtvi. Oni ne mogu biti kažnjeni, čak ni ispitani od strane organa javne vlasti i ne stižu do suda. Kad je ministar vojni Aleksandar Vulin uhvaćen da ne može da opravda odakle mu novac za kupovinu stana i kad izjavi da mu je novac pozajmila ženina tetka iz Kanade i kad novinari utvrde da nema tragova da je taj novac iz Kanade stigao u zemlju, Vučić ode na televiziju i izjavi „Vulin ništa nije ukrao” – i eto, pojeo vuk magarca. Institucije ne mrdaju kad su povlašćeni u pitanju, iz čega lako možete zaključiti i kakvo je stanje u pravosuđu. Pa, ipak, u današnje vreme teško je sakriti takve stvari. Imamo nekoliko organizacija za istraživačko novinarstvo koje otkrivaju malverzacije ove povlašćene grupe (privilegije se ne svode samo na njih nego se šire do lokalnih bosova). Rezultati njihovih istraživanja šire se preko društvenih mreža i nekoliko nezavisnih listova (Vreme, NIN, Danas, TV N1 i nekoliko portala), ali do šire javnosti ne stižu. Naravno da se ovakve nezavisne grupe, baš kao i oslabljena opozicija i noviji građanski pokreti, smatraju neprijateljima i izdajnicima kojima rad i život nije ni malo lak. Sloboda izražavanja je drastično ograničena i svedena na marginu. Glavni mediji koji stižu do svih građana su pod strogom kontrolom i na njima Vučić gostuje kad hoće i koliko hoće. Institucije su rasturene jer ih vode Vučićevi ljudi, a pravosuđe je na najnižoj tački od kad ja pratim politiku. Od pravne države nema ni traga ni glasa, dok je celokupno društvo progutala vlast Aleksandra Vučića.
MONITOR: Da li u Srbiji postoje snage koje se mogu suprotstaviti svemu tome?
PEŠIĆ: Nažalost, nema takvih snaga. Prethodne stranke koje su vladale posle Petog oktobra su propale, prokazane da su za sve krive i što se u Srbiji loše živi, da su to bili sve sami lopovi i moralne nakaze, a, eto, oni na čelu sa Vučićem su naši spasioci. Narod je toliko osiromašio da je izgubio političku svest i rasuđivanje,čeka samo da dobije neku crkavicu od države, i sada više nego ikad važi ona izreka: „Kad dođeš na vlast, glasaću za tebe”. Pri tom i ono što od opozicije postoji teško se probija u medijskom mraku i neprekidnoj kampanji vlasti da je svaka opozicija neprijatelj naroda. Narod – pa to je samo Vučić, svi drugi su izdajnici.
MONITOR: Zašto intelektualci mahom ćute?
PEŠIĆ: Sve se to istanjilo, mnogi velikani naše građanske scene su pomrli, razišli se, iselili se, ili se ućutali od umora. Neki intelektualci se i dalje čuju, sada su to najčešće umetnici, glumci i karikaturisti i preostala „stara garda”. I da hoće, nemaju gde mnogo da se čuju, jer glas ne može daleko da se čuje. A i narod, obični ljudi, uglavnom veruju propagandi vlasti koja neprekidno obećava da će biti bolje, hvali samu sebe, a kad nemaš ništa, sklon si takvoj manipulaciji. Neki boljestojeći i pripadnici poraženih stranaka priklanjaju se takvoj vlasti i rade za vlast, a neki su se povukli u sebe, razočarani u politiku, ne verujući da će za njihova života išta bolje biti.
MONITOR: Kako komentarišete premijerkin stav koji je predočila poslanicima Evrpskog parlamenta da u Srbiji nema objektivnog novinarstva – nego su svi mediji za ili protiv vlasti?
PEŠIĆ: Pa to je donekle tačno. Ona čita Vučićeve tabloide i gleda tv stanice koji direktno rade za vlast, a tu nema nikakvog novinarstva, a najmanje objektivnog i istinitog. A ono što je slobodno i koje je kritički nastrojeno (navela sam ih), i to je za nju neobjektivno „negativno komentarisanje”. Podela za i protiv Vučića zaista postoji, to su dva nepomirljiva tabora, a sredine nema, sem onih totalno nezainteresovanih za politički i javni život.
Radikalski primitivizam
MONITOR: Nedavno ste rekli da se u Srbiji u posljednjih pet godina živi u radikalskom primitivizmu. Šta pod tim podrazumijevate?
PEŠIĆ: Na vlasti je radikalska škola politike, mišljenja i ponašanja. Ta škola vulgarizuje javni život korišćenjem laži, ružnih reči, panjkanjem, vređanjem i sramoćenjem ljudi i pripadnici te škole to čine bukvalno svuda – od Skupštine do tabloida koji moralno nagrđuju svakog ko digne glas protiv vlasti i Vučića. Vučić je odrastao u Šešeljevoj školi koja se odlikuje agresivnošću, primitivizmom, lažima, žestokim nacionalizmom i sukobima sa okruženjem. Upravo po tom prostakluku se razlikuju i od Miloševića. Radikali nastoje da kontrolišu celokupno društvo, a i pojedince izdvajaju i proganjaju. Takva je bila i ona Pašićeva stranka, čiji cilj nije bila modernizacija i demokratizacija Srbije, već velikosrpske teritorijalne pretenzije. Ni devedestih godina nikada nije spadala u tabor demokratskih stranaka. Okupljala je kao članstvo najneobrazovanije ljude, bez znanja i kompetencije, i otvarala je kanal društvnog napredovanja i zapošljavanja za takave ljude, ali i za sve one koji prihvate člansku kartu stranke. SNS je uglavnom okupio bivše radikale. Tako da mi danas u Srbiji imamo vladavinu najgorih, onih koji su bahati i gledaju isključivo sopstvne interese, najpre one finansijske, ali i sve druge privilegije u koje spada i zaštita od odgovornosti i zakona. SNS je navukao tanku košuljicu proevropske stranke da bi došao na vlast, ali je potkošulja ostala ista. Imaju sreću da je EU i SAD slabo interesuju za ovaj deo sveta, gledajući samo to da neko ne krene u ratove, i to je dovoljno. Interesuje ih samo otvoreni sukob oko Kosova, da se to zatvori i to je sve.
Veličanje haških osuđenika
MONITOR: U regionu jača desnica, u Srbiji i Hrvatskoj se rehabilituju četništvo i ustaštvo, vlasti su naklonjene osuđenim za ratne zločine iz devedesetih… Kakve su šanse građanskih snaga da se tome uspješno suprotstave?
PEŠIĆ: Stvari stoje loše. Krenulo se i u reviziju nedavne prošlosti. Govori se kako nemamo čega više da se stidimo, to kaže ministar vojni Vulin po nalogu Vučića koji inicira i podržava takvu politiku. Navodno je došlo vreme da odbacimo krivicu i budemo ponosni na naše heroje koji su vodili ratove devedestih godina. Povratnici iz Haškog tribunala se slave kao branioci domovine, nastupaju na tribinama i skupovima zajedno sa zvaničnim državnim funkcionerima. Čini mi se da sada ne postoje nikakve šanse da se suočimo sa ratnim zločinima i ožalimo žrtve koje su pale za nezavisne države i srpske pretenzije da se ratom stvori velika Srbija. Građanska opozicija je gotovo nestala. Možda je ima donekle u nekim strankama i u nekim građanskim pokretima kao što je Ne(da)vimo Beograd, pokretu mladih antifašista, levičara, demokrata i iskrenih boraca protiv autokratije. Od suočavanja sa prošlošću smo sve dalje, a bez toga teško ćemo se oporaviti i pronaći izlaz iz haosa u kome živimo već tri decenije.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost
Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana
MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?
PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.
Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.
Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.
MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?
PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)
Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast
MONITOR: Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?
VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.
Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.
Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi, možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.
Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.
MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?
VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.
Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.
MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?
VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.
Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?
MONITOR: Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha – od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.
Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.
Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.
MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?
VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima Vlade.
Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.
Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.
MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?
VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.
MONITOR: Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?
VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.
MONITOR: Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?
VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.
Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.
Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.
Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.
Milena PEROVIĆ
Komentari
NOVA TRAGEDIJA NA CRNOGORSKIM PUTEVIMA: Drumovi straha
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
KAKO SE REGION BORI SA CIJENAMA: Snagom države protiv poskupljenja
-
FOKUS4 sedmiceFORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno4 danaPREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno3 sedmiceRASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmiceDR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmiceKAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmiceNADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmiceRupa pravde
-
Izdvojeno3 sedmiceIZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke