Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA FRANCA, SLIKARKA: Suština je u umjetnosti

Objavljeno prije

na

Slikarka Tea Franca rođena je 1989. u Beogradu. Završila je SLŠ Petar Lubarda na Cetinju, gdje je i diplomirala slikarstvo na Fakultetu Likovnih umjetnosti (2011). Do sada je samostalno izlagala u Berlinu, Podgorici, Cetinju i Bijelom Polju. Učestvovala je u brojnim umjetničkim projektima kao što su: street art, murali, gradski mozaik, humanitarne izložbe i kolonije, scenografija i dr.

MONITOR: Vaša izložba Essenz je postavljena početkom septembra u Berlinu. Kojim radovima ste se predstavili publici u njemačkoj prijestonici? Kakvi su utisci?
FRANCA: Izložba Essenz je nastala tokom 2017, publika je imala priliku da vidi sedamnaest slika, različitih formata, rađenih u tehnici ulje na platnu. Održana je u pretižnoj Berlin Blue Art Galeriji u centru grada u sklopu jedne od važnijih umjetničkih nedjelja u Berlinu. Izložbu je otvorio ambasador Crne Gore gospodin Ranko Vujačić, a organizaovana je pod pokroviteljstvom Centra za kulturu manjina Crne Gore. Naziv izložbe Essenz, je moja poruka. Suština je u umjetnosti. Publika je to prepoznala na izložbi i to je za mene važno.

Zadovoljna sam što se Essenz održala u Berlinu, gradu, koji slavi slikarstvo i umjetnost u svom ,,najluđem” i najljepšem obliku. Dio koncepta izložbe bio je upoznavanje sa umjetnikom, pa sam imala zanimljive interakcije sa publikom: kolegama, galeristima, likovnim kritičarima i ljubiteljima umjetnosti, ali i sa zalutalim grupama turista – tinejdžera, koji su pravili selfije sa mojim slikama kroz stakleni zid galerije. Umjetnička kritika je važna. Koliko je umjetnost važna, govore nam činjenice da su jedine informacije koje imamo o nekoj epohi ili civilizaciji, upravo u vidu različitih umjetničkih formi; slika, crtež, reljef ili skulptura, arhitektura, pisana riječ i muzika. To me pretežno i zanima.

MONITOR: O čemu vodite računa u svom umjetničkom radu?
FRANCA: Vodim računa kojim materijalom se koristim, kao o bilo kom drugom likovnom elementu. Isto kao što biram čime se hranim, kakvu muziku slušam, filmove koje gledam ili koju literaturu čitam. Kada je plastika počela da zauzima značajno mjesto u galerijama, pritom mislim i na sintetičke boje, tada je i počela da se događa važna promjena na savremenoj likovnoj sceni. Iako istovremeno u Londonu i Njujorku, a pored mnogih drugih, nastao je jedan od popularnih američkih pokreta avangarde – Pop Art. Dakle, skraćeno: PA-PA. Ne možete manipulisati bojom, ne možete manipulisati linijom, ne možete manipulisati umjetnošću, jer – sve se vidi. Mislim da takva koncepcija u umjetnosti nije nova; i ranije su umjetnici namjerno izazivali skandale (recimo Dišan ili Dali), ali ne zbog reklame ili interesa, već zato što nisu mogli drugačije da stvaraju a da ne izdaju sami sebe. Naprosto, ako je umjetnost sve – onda je umjetnost ništa.

Na savremenoj likovnoj, pored mnogih drugih zanimljivih pokreta, ponikla je ulična umjetnost (street Art). Sve što se događa ima svog značaja i ulična umjetnost (street art) je ušetala u galerije. Poslije pedesetak godina imamo Post Pop, koji bi na neki način trebalo da se bavi ,,filtriranjem” Pop Art-a. Čini mi se da umjetnost sada doživljava velike transformacije, a to se nazire u svim njenim granama. Slikaru je obično najteže da objektivno sagleda svoj rad, jer je na neki način srastao sa njim u procesu stvaranja. Zato je važno kretati se i izlagati, naročito u inostranstvu, gdje si više u stanju da sagledaš i rangiraš sebe na savremenoj likovnoj ljestvici.

MONITOR: Oprobali ste se na različitim likovnim poljima, učestvovali u raznovrsnim umjetničkim projektima, koje tehnike i teme vas najviše privlače?
FRANCA: Kako sam svoje umjetničko obrazovanje započela u radionici slikara i scenografa Tomislava Toma Miladinovića, sa trinaest godina, savladavanje osnova crteža, crtačkih, slikarskih i kombinovanih tehnika, kod mene je nekako išlo brzo. Uljanom tehnikom sam se ozbiljnije počela baviti tokom srednjoškolskih dana, a igrom likovnih elemenata i daljim istraživanjem tokom studija. Moj duh je istraživački, a težište pronalazim u pažljivo građenom koloritu. U zavisnosti od životnog perioda, ambijenta ili situacija u kojima se nalazim, interesuju me i različite teme. Za svoje ideje ponekada pravim skice i u određenom trenutku počinjem na tome da radim. Važan mi je kontinuitet u radu. Najvažnije je da imam materijal za rad. A dešavalo se i da nemam. Tada obično odem u šumu, berem beladonu i druge biljke iz kojih mogu dobiti pigment, koristim kurkumu kao žuti pigment, koji miješam sa vezivima organskog porijekla, pravim boje i radim kombinovane tehnike na papiru. Promijenim percepciju i super mi je.. Ne dozvoljavam sebi da nemam sredstava za rad. Puno je tu odricanja. Provodeći vrijeme sa nekoliko umjetnika sa berlinskog ULU, koji ima dvadeset i četiri odsjeka, ozbiljnije sam se zainteresovala i bavila instalacijom i video radom. Zidna instalacija Noć i svjetlost rađena je u kombinovanoj eksperimentalnoj tehnici; gužvanje papira, impregnacija, lazurna preparatura, vosak, žumanjkova tempera, razrijedjeno vezivo kao fiksativ i svjetlost. Volim saradnju i razmjenu ideja i znanja. Zanima me nepoznato, drugačije, slobodno, svježe i inovativno. Slažem se sa nečim što sam jednom pročitala, da je – ideja najviša valuta. Sloboda izražavanja, ali i riješeno pitanje egzistencije akademskih umjetnika u inostranstvu, za rezultat imaju raznovrsnu i bogatu kulturnu scenu koja diše, živi i inspiriše.

MONITOR: Diplomirali ste na FLU na Cetinju. Kakvi su dalji planovi što se tiče školovanja i karijere?
FRANCA: Multikulturalnost i svaka raznovrsnost je veoma važna. Crnogorska likovna scena je izuzetno plodna. Imamo idealnu podlogu za sve pomenuto. Pored odsjeka slikarstva, vajarstva, grafike i grafičkog dizajna, na FLU na Cetinju, na kojem sam diplomirala slikarstvo, zaista bi bilo vrijeme obogatiti obrazovanje, uvesti još smjerova i na taj način pružiti studentima mogućnost da se studioznije bave oblastima, kao što su: pisanje likovne kritike, istorija umjetnosti, fotografija i instalacija, potrebno je otvoriti ,,kanale”. Isto je i sa drugim umjetničkim fakultetima. Treba raditi ono u čemu si najbolji i ne odustajati od toga. Odstupiti od sigurnih okvira naučenog, ne stagnirati u radu, upustiti se u istraživanje, često se mijenjati, neprekidno istraživati i ići do kraja u tome. Važno je shvatiti snagu djelovanja umjetnosti na pojedinca, a kulturu u svom primarnom obliku, kao sredstvo da utiče na svijest i uzdiže je. Treba krenuti u realizaciju, ne sjutra, niti za dvadeset godina, već sada.

MONITOR: Na čemu trenutno radite i kada će publika u Crnoj Gori imati priliku da vidi vaše radove?
FRANCA: Trenutno radim na pripremi nove izložbe, uglavnom, uvijek na nečemu radim. Dobila sam pozive da izlažem u Berlinu, Londonu i Njujorku i čeka me rad na realizaciji ovih izložbi. Kada će se one realizovati, zavisi od dosta faktora. Radujem se svakoj narednoj izložbi i nadam se nekoj zanimljivoj saradnji i skorijem izlaganju u Crnoj Gori. Najveći uspjeh za slikara je mogućnost da svakodnevno radi u svom ateljeu. Radim u prostoru u kojem živim, gdje je svaka prostorija postala atelje. Često se dogadja da se i na trpezarijskom stolu, nađe svježa slika, pa objedujemo onako ,,s’ nogu”, ali na to smo se navikli, jer pridajemo važnost nekim drugim vrijednostima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo