Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA FRANCA, SLIKARKA: Suština je u umjetnosti

Objavljeno prije

na

Slikarka Tea Franca rođena je 1989. u Beogradu. Završila je SLŠ Petar Lubarda na Cetinju, gdje je i diplomirala slikarstvo na Fakultetu Likovnih umjetnosti (2011). Do sada je samostalno izlagala u Berlinu, Podgorici, Cetinju i Bijelom Polju. Učestvovala je u brojnim umjetničkim projektima kao što su: street art, murali, gradski mozaik, humanitarne izložbe i kolonije, scenografija i dr.

MONITOR: Vaša izložba Essenz je postavljena početkom septembra u Berlinu. Kojim radovima ste se predstavili publici u njemačkoj prijestonici? Kakvi su utisci?
FRANCA: Izložba Essenz je nastala tokom 2017, publika je imala priliku da vidi sedamnaest slika, različitih formata, rađenih u tehnici ulje na platnu. Održana je u pretižnoj Berlin Blue Art Galeriji u centru grada u sklopu jedne od važnijih umjetničkih nedjelja u Berlinu. Izložbu je otvorio ambasador Crne Gore gospodin Ranko Vujačić, a organizaovana je pod pokroviteljstvom Centra za kulturu manjina Crne Gore. Naziv izložbe Essenz, je moja poruka. Suština je u umjetnosti. Publika je to prepoznala na izložbi i to je za mene važno.

Zadovoljna sam što se Essenz održala u Berlinu, gradu, koji slavi slikarstvo i umjetnost u svom ,,najluđem” i najljepšem obliku. Dio koncepta izložbe bio je upoznavanje sa umjetnikom, pa sam imala zanimljive interakcije sa publikom: kolegama, galeristima, likovnim kritičarima i ljubiteljima umjetnosti, ali i sa zalutalim grupama turista – tinejdžera, koji su pravili selfije sa mojim slikama kroz stakleni zid galerije. Umjetnička kritika je važna. Koliko je umjetnost važna, govore nam činjenice da su jedine informacije koje imamo o nekoj epohi ili civilizaciji, upravo u vidu različitih umjetničkih formi; slika, crtež, reljef ili skulptura, arhitektura, pisana riječ i muzika. To me pretežno i zanima.

MONITOR: O čemu vodite računa u svom umjetničkom radu?
FRANCA: Vodim računa kojim materijalom se koristim, kao o bilo kom drugom likovnom elementu. Isto kao što biram čime se hranim, kakvu muziku slušam, filmove koje gledam ili koju literaturu čitam. Kada je plastika počela da zauzima značajno mjesto u galerijama, pritom mislim i na sintetičke boje, tada je i počela da se događa važna promjena na savremenoj likovnoj sceni. Iako istovremeno u Londonu i Njujorku, a pored mnogih drugih, nastao je jedan od popularnih američkih pokreta avangarde – Pop Art. Dakle, skraćeno: PA-PA. Ne možete manipulisati bojom, ne možete manipulisati linijom, ne možete manipulisati umjetnošću, jer – sve se vidi. Mislim da takva koncepcija u umjetnosti nije nova; i ranije su umjetnici namjerno izazivali skandale (recimo Dišan ili Dali), ali ne zbog reklame ili interesa, već zato što nisu mogli drugačije da stvaraju a da ne izdaju sami sebe. Naprosto, ako je umjetnost sve – onda je umjetnost ništa.

Na savremenoj likovnoj, pored mnogih drugih zanimljivih pokreta, ponikla je ulična umjetnost (street Art). Sve što se događa ima svog značaja i ulična umjetnost (street art) je ušetala u galerije. Poslije pedesetak godina imamo Post Pop, koji bi na neki način trebalo da se bavi ,,filtriranjem” Pop Art-a. Čini mi se da umjetnost sada doživljava velike transformacije, a to se nazire u svim njenim granama. Slikaru je obično najteže da objektivno sagleda svoj rad, jer je na neki način srastao sa njim u procesu stvaranja. Zato je važno kretati se i izlagati, naročito u inostranstvu, gdje si više u stanju da sagledaš i rangiraš sebe na savremenoj likovnoj ljestvici.

MONITOR: Oprobali ste se na različitim likovnim poljima, učestvovali u raznovrsnim umjetničkim projektima, koje tehnike i teme vas najviše privlače?
FRANCA: Kako sam svoje umjetničko obrazovanje započela u radionici slikara i scenografa Tomislava Toma Miladinovića, sa trinaest godina, savladavanje osnova crteža, crtačkih, slikarskih i kombinovanih tehnika, kod mene je nekako išlo brzo. Uljanom tehnikom sam se ozbiljnije počela baviti tokom srednjoškolskih dana, a igrom likovnih elemenata i daljim istraživanjem tokom studija. Moj duh je istraživački, a težište pronalazim u pažljivo građenom koloritu. U zavisnosti od životnog perioda, ambijenta ili situacija u kojima se nalazim, interesuju me i različite teme. Za svoje ideje ponekada pravim skice i u određenom trenutku počinjem na tome da radim. Važan mi je kontinuitet u radu. Najvažnije je da imam materijal za rad. A dešavalo se i da nemam. Tada obično odem u šumu, berem beladonu i druge biljke iz kojih mogu dobiti pigment, koristim kurkumu kao žuti pigment, koji miješam sa vezivima organskog porijekla, pravim boje i radim kombinovane tehnike na papiru. Promijenim percepciju i super mi je.. Ne dozvoljavam sebi da nemam sredstava za rad. Puno je tu odricanja. Provodeći vrijeme sa nekoliko umjetnika sa berlinskog ULU, koji ima dvadeset i četiri odsjeka, ozbiljnije sam se zainteresovala i bavila instalacijom i video radom. Zidna instalacija Noć i svjetlost rađena je u kombinovanoj eksperimentalnoj tehnici; gužvanje papira, impregnacija, lazurna preparatura, vosak, žumanjkova tempera, razrijedjeno vezivo kao fiksativ i svjetlost. Volim saradnju i razmjenu ideja i znanja. Zanima me nepoznato, drugačije, slobodno, svježe i inovativno. Slažem se sa nečim što sam jednom pročitala, da je – ideja najviša valuta. Sloboda izražavanja, ali i riješeno pitanje egzistencije akademskih umjetnika u inostranstvu, za rezultat imaju raznovrsnu i bogatu kulturnu scenu koja diše, živi i inspiriše.

MONITOR: Diplomirali ste na FLU na Cetinju. Kakvi su dalji planovi što se tiče školovanja i karijere?
FRANCA: Multikulturalnost i svaka raznovrsnost je veoma važna. Crnogorska likovna scena je izuzetno plodna. Imamo idealnu podlogu za sve pomenuto. Pored odsjeka slikarstva, vajarstva, grafike i grafičkog dizajna, na FLU na Cetinju, na kojem sam diplomirala slikarstvo, zaista bi bilo vrijeme obogatiti obrazovanje, uvesti još smjerova i na taj način pružiti studentima mogućnost da se studioznije bave oblastima, kao što su: pisanje likovne kritike, istorija umjetnosti, fotografija i instalacija, potrebno je otvoriti ,,kanale”. Isto je i sa drugim umjetničkim fakultetima. Treba raditi ono u čemu si najbolji i ne odustajati od toga. Odstupiti od sigurnih okvira naučenog, ne stagnirati u radu, upustiti se u istraživanje, često se mijenjati, neprekidno istraživati i ići do kraja u tome. Važno je shvatiti snagu djelovanja umjetnosti na pojedinca, a kulturu u svom primarnom obliku, kao sredstvo da utiče na svijest i uzdiže je. Treba krenuti u realizaciju, ne sjutra, niti za dvadeset godina, već sada.

MONITOR: Na čemu trenutno radite i kada će publika u Crnoj Gori imati priliku da vidi vaše radove?
FRANCA: Trenutno radim na pripremi nove izložbe, uglavnom, uvijek na nečemu radim. Dobila sam pozive da izlažem u Berlinu, Londonu i Njujorku i čeka me rad na realizaciji ovih izložbi. Kada će se one realizovati, zavisi od dosta faktora. Radujem se svakoj narednoj izložbi i nadam se nekoj zanimljivoj saradnji i skorijem izlaganju u Crnoj Gori. Najveći uspjeh za slikara je mogućnost da svakodnevno radi u svom ateljeu. Radim u prostoru u kojem živim, gdje je svaka prostorija postala atelje. Često se dogadja da se i na trpezarijskom stolu, nađe svježa slika, pa objedujemo onako ,,s’ nogu”, ali na to smo se navikli, jer pridajemo važnost nekim drugim vrijednostima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo