Povežite se sa nama

INTERVJU

PRANJE PARA: I Šarić nevin, Knežević na tapetu

Objavljeno prije

na

Je l’ u redu Duško?

Ovako je, prije nekih pet godina, sudija Višeg suda u Bijelom Polju Šefkija Đešević provjeravao da li je optuženi Duško Šarić saglasan sa načinom na koji on vodi proces protiv njega i Jovice Lončara.

Šarić i Lončar optuženi su početkom 2011. godine. Specijalna tužiteljica za organizovani kriminal i ratne zločine, Đurđina Đina Ivanović optužila je mlađeg Šarića za krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i neovlašćenu prizvodnju i stavljanje u promet opojnih droga. Šarić i Lončar optuženi su i za krivično djelo pranje novca (oko 20 miliona eura).

Tri puta je sudsko vijeće Šefkije Đeševića donosilo osuđujuću presudu. Tri puta je padala na Apelacionom sudu.

Prvo se ispostavilo da su specijalna tužiteljica Ivanović i njen pomoćnik Milisav Veličković Šariću na teret stavili krivično djelo (stvaranje kriminalne organizacije) koje nije postojalo u vrijeme navodnog izvršenja.

Apelacioni sud je ukazao da stvaranje kriminalne organizacije postoji kao krivično djelo od 2010, dok se optužbom protiv Duška Šarića navodi da je on to djelo izvršio u periodu oktobar 2007. godine do maja 2009. Jedan od osnovnih principa krivičnog prava je da se krivični zakon ne može retroaktivno primijeniti, osim kada je povoljniji za učinioca krivičnog djela. U crnogorskom Specijalnom tužilaštvu nijesu znali za to? Možda.

,,Neodrživ je zaključak Apelacionog suda da je Duško Šarić morao biti oslobođen, zato što je optužen zbog krivičnog djela koje po zakonu nije krivično i to nije bilo ključno pitanje kojim se trebao baviti Apelacioni sud, već da li je bilo dokaza da je optuženi Duško Šarić izvršio krivično djelo koje je činjenično opisano optužnicom ili nije”, piše u izvještaju tadašenjeg Vrhovnog državnog tužioca Ranke Čarapić za 2012.

Niko se nije bavio banalnom činjenicom da bi možda sve bilo drugačije samo da su se u Tužilaštvu „dosjetili” i Šarića optužili za krivično djelo izvršeno na organizovan način. Podrazumijeva se da niko iz Tužilaštva nije odgovorao za propust koji je promakao Višem sudu ali ga je uočio Apelacioni sud.

I druga, osuđujuća, presuda Šariću i Lončaru ponovo pada na Apelacionom sudu. I pored pregršt dokaza, pored ostalog i snimaka telefonskih razgovora braće Duška i Darka Šarića o velikim gubicima nakon što je policija u Italiji zaplijenila pošiljku od 250 kilograma kokaina. Prepričano, Apelacioni sud je sudiji Đeševiću spočitao da u presudi nije na zakonit način opisao biće krivičnog djela. Umjesto toga je, izgleda, prepisao dio optužnice. „U presudi se navodi identična radnja koju je specijalni tužilac stavio na teret Šariću i koja se ne odnosi na neovlašćenu proizvodnju, preradu, prodaju… niti bio koji drugi način stavljanja u promet opojne droge, a kako je to definisano u Krivičnom zakoniku”.

Potom je Apelacioni sud poništio i treću, osuđujuću presudu istog sudskog vijeća Višeg suda u Bijelom Polju. Samostalno je presudio da Darko Šarić i Jovica Lončar nijesu krivi ni za treće krivično djelo koje im je stavljano na teret – pranje para.

Dakle, u redu je.

Kao što je, godinu dana ranije, bilo redu da su Safet, Mersudin i Amina Kalić pravosnažno oslobođeni optužbi za pranje novca, u postupku koji je veoma ličio na već opisano suđenje Šariću i Lončaru. Možda se najveća osobenost tog slučaja ogleda u činjenici da je njihovu nevinost uvidjelo još sudsko vijeće Višeg suda u Bijelom Polju kojim je predsjedavao sudija Vidomir Bošković.

Advokat odbrane Borivoje Borović pohvalio se kako su tokom postupka pružili dokaze da sporni novac (8,5 miliona eura) nije stečen kriminalnim već legalnim privrednim aktivnostima. „Dokazali smo da su prodavali imovinu, da su imali državne kredite, čak smo dokazali da je Vlada Crne Gore dodijelila Kalićima kredit svojevremeno od 300.00 eura i da ga je potpisao budući premijer Igor Lukšić”, kazao je Borović. Vlast je ćutala.

Tako je Crna Gora zvanično legalizovala biznise porodica Kalić i Šarić. Preostaje da se utvrdi i iz budžeta isplati iznos materijalne i nematerijalne štete koju su trpjeli (nepravedno) optuženi. Hm, biznismeni.

Je l’ u redu Duško?

U sedmici kada su Duško Šarić i Jovica Lončar postali za korak bliži zvaničnoj potvrdi da nijesu kršili zakon, švercovali narkotike i prali novac, država je krenula u novi pohod na sumnjiva lica. Ili je, nanovo, pokrenut postupak za izadavanje potvrde o nevinosti?

Specijalno državno tužilaštvo uhapsilo je šest zaposlenih Atlas grupe Duška Kneževića. Privedeni se sumnjiče da su prali novac kao članovi kriminalne grupe koju je formirala još neimenovana osoba. Iz postupka koji prati oznaka tajnosti (svi postupci Specijalnog tužilaštva su tajni) procurilo je da su službenici Atlas grupe u eure konvertovali dolare koji su, preko jedne kiparske banke, legli na njihove račune u Atlas banci. Svakome po 16 hiljada, ili 106 hiljada ukupno.

„Sumnja u pranje novca postoji kada se novac stavlja na račun i uvodi u bankarske tokove, a ne kada je došao iz jedne banke u drugu”, kazao je Aleksandar Đurišić, advokat dvoje od šestoro osumnjičenih. „Krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije podrazumijeva jasan plan sa jasnim ulogama, a krivično djelo pranje novca jasno saznanje da je porijeklo novca iz kriminalnih aktivnosti, kao što su trgovina drogom, oružjem,prostitucija, finansiranje terorizma…”, navodi Đurišić.

Duško Knežević tvrdi da je sporni novac njegov – legalno zarađen u inostranstvu. Zašto je uplaćivan na račune ljudi kojima ne pripada – nije objašnjavao. „To su moji zaposleni i ja stojim iza njih. Čak i ako ima bilo kakvih elemenata krivičnog djela, a uvjeren sam da nema, ja sam taj koji je spreman da odgovara”, kazao je Knežević u obraćanju javnosti. ,,Ako nekoga morate da privodite zbog toga, ja vam stojim na raspolaganju čim se oporavim od operacije, obavljene nedavno u Beogradu”.

Koji dan kasnije, Knežević je proširio odbranu. „Svjestan sam da bodem oči kao neko ko ima tijesne međunardone konekcije, kao i zbog glasina da me zanima uključivanje u politiku”. Demantujući „gluposti” o političkom angažmanu (politiku je kao krivca za svoj usud imenovao i Darko Šarić – vidjeti antrfile) podsjetio je na svoj patriotizam: „Dobro je poznato koliko sam investitora povezao sa Crnom Gorom i radio na njenoj promociji. Sve to sam iz svog džepa finansirao”. Nije pominjao dugove prema zaposlenima. U nekadašnjoj Atlas televiziji, recimo.

Biznismen Knežević, još nije pominjao veze sa međunarodnim i ovdašnjim establišmentom. Gostovanje Bila Klintona u Budvi, u njegovoj organizaciji i, valjda, na njegov račun. Ili poslovnu turneju od prije desetak godina koja je njega i tadašnjeg poslanika i novopečenog biznismena Mila Đukanovića vodila preko Dubaija i Jugoistoka Azije do Londona. Gdje je, u jednoj njemu bliskoj banci, realizovan jedan do danas sporan kredit. Pomoću koga je Đukanović ozvaničio status milionera.

Knežević ponavlja: „Odmah sam saopštio da su moji zaposleni novac koji pripada meni i za koji ja u svakom momentu imam dokaze odakle mi je, po mom nalogu, konvertovali u eure”. Tužiteljka Lidija Vukčević je na potezu.

Tužilaštovo nema „nijedan slučaj korupcije na visokom nivou ili slučaj organizovanog kriminala koju su uspjeli da procesuiraju, dokažu u postupku pred sudom i da obezbijede osuđujuću presudu i oduzimanje imovine stečene kriminalom”, ističe Veselin Radulović, advokat NVO MANS. Uz upozorenje: „Neprihvatljiva je dosadašnja praksa po kojoj su svi propusti u crnogorskom pravosuđu, bilo da su slučajni ili namjerni, ostajali bez ikakve reakcije i bez pokušaja utvrđivanja odgovornosti bilo koje vrste”.

On postavlja pitanje: Da li je neznanje razlog što izostaju osuđujuće presude za organizovani kriminal ili je pravosuđe pod kontrolom organizovanog kriminala, pa greške u ovakvim predmetima pravi namjerno? Nažalost, na njega još nema valjanog odgovora.

Je l’ u redu Duško?

Pad „ozbiljnih predmeta” zabrinuo je i premijera Duška Markovića. Najavio je da će, nakon pravosnažnosti tih presuda biti utvrđeno da li su za neuspjeh pravosuđa krivi Viši ili Apelacioni sud. Ta najava je izrečena u aprilu 2013. kada se Marković kao ministar pravde u vladi Mila Đukanovića zalagao za otvaranje pregovara o poglavljima 23 i 24. Premijer danas ima prečih briga. Traži petlju.

Odgovor na pitanje da li naše tužilaštvo i pravosuđe za najteže zločine optužuju nevine ljude, ili ne umiju da dokažu krivicu počiniteljima (odbacimo makar za tren pretpostavku da ti predmeti padaju nečijom namjerom) obećali su VDT Ivica Stanković i Vrhovni specijalni tužilac Milivoje Katnić. U septembru prošle godine.

Nakon što je oslobađajuća presuda porodici Kalić postala pravosnažna, iz Katnićevog kabineta stigla je najava: „Odluka nadležnog suda se u Specijalnom državnom tužilaštvu analizira, nakon čega će SDT donijeti odluku o pravcima daljeg postupanja”. Onda su došli izbori. Državni udar i talik crnogorski. Prioriteti su se promijenili.

Duško, saberi pa da platimo?

Lopov, diler i patriota

Koliko je, i da li je, na oslobađajuću presudu Dušku Šariću i Jovici Lončaru uticala tvrdnja Darka Šarića „balkanskog narkobosa” kome se sudi u Beogradu, a koji tvrdi da je bio u dobrim vezama sa državnim vrhom Srbije i Crne Gore. Njegov nekadašnji advokat Radovan Štrbac (takođe optužen za pranje novca) u sudnici tvrdi da je Šarić „poznavao i finansijski i politički vrh obje države”.

Darko Šarić u svojoj odbrani iznosi novu dimenziju operacije Balkanski ratnik.

„Deo javnosti ovde ne zna da je ovo cirkus bivše vlasti (Srbije – prim. Monitora) protiv Crne Gore”, pripovjeda čovjek koji je javnosti postao poznat kada je iz magacina prodavnice u pljevaljskom zaseoku ukrao suhomesnate proizvode (drugi kažu tek koju godnu kasnije, kad je opljačkao kuću lokalnog krojača). Kako god, ne krije patriotizam. „Ovo je montirani politički proces. Htjeli su da svjedočim protiv Crne Gore, ali ja neću biti zaštićeni svedok. Sve tajne koje Darko Šarić ima odnijeće sa sobom u grob.”

Darko Šarić se, na vrhuncu moći, odrekao crnogorskog državljanstva. Kad je pokušao da ga povrati, bilo je kasno. I pored najbolje volje moćnih prijatelja iz Podgorice.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović saopštio je nedavno da je ova Vlada za vrijeme otkako je formirana napravila rezultate za koji su neophodne godine. Slažete li se sa tim stavom?

ĐUKIĆ: Nemoguće je složiti se sa izjavama iz domena samoreklame. Mogli bismo je preformulisati – drugim vladama su bile potrebne godine da plasiraju ovoliko PR sadržaja vezanog za sopstveni rad. U tome zaista prednjači ova garnitura – o neprestanom samoreklamerstvu.

MONITOR: Mjesece smo potrošili na debate o inicijativi Otvoreni Balkan. Kako Vi vidite tu inicijativu, i način na koji se u Crnoj Gori o tome razgovara?

ĐUKIĆ: Dobro je što, nakon perioda u kom se o OB govorilo besmislenim terminima, ta debata prešla u razumne okvire gdje stvarno raspravljamo da li su postojeći ugovori (i oni budući) u našem interesu. Televizije koje su organizovale kvalitetne rasprave na tu temu su odigrale dobru ulogu, mada je to tek početak. Sada je na onima koji podržavaju inicijativu da nam razložno predstave benefite ulaska u OB , jer naravno da svi želimo manja zadržavanja na granicama, otvoreni platni promet sa regionom, poslovne olakšice. Neophodno je zato da znamo kako bi to funkcionisalo i da li postoje negativni aspekti.

MONITOR:  Neke suštinske promjene, prvenstveno u pravosuđu, još čekaju. Šta to govori?

ĐUKIĆ: Govori da je teško, maltene nemoguće dogovarati se sa DPS-om oko tako važne stvari i da je bila iluzija pri formiranju ove Vlade da će to ići lako. Kroz zapošljavanja i imenovanja vidimo da najjača partija u CG ne namjerava da se oslobodi balasta korumpiranih kadrova te je još teže očekivati da dignu ruku za tužioce i sudije koji bi trebalo prvenstveno da češljaju poslove njihovih poslanika i članova glavnog odbora. Istovremeno, imali smo sistem kojim je rukovodila Vesna Medenica, iz kog su istjerani mnogi kvalitetni kadrovi, ljudi koji su pronašli karijere van državnog tužilaštva i sudstva i koji sad ne žele da se tamo  vrate. Zato je teško probrati među već tankim kadrom nekoga u koga imate povjerenja, jer je danas nezavisno sudstvo grana vlasti za kojom građani Crne Gore najviše čeznu, i još dogovoriti ta imenovanja sa DPS-om, koji računa na sebi lojalne.

MONITOR:  Dvije velike afere, Telekom i Carine, pale su pred sudovima, a odgovornost za to niko nije preuzeo.  Koliko je od  avgusta i pada DPS-a urađeno na suštinskim reformama koje se tiču vladavine prava?

ĐUKIĆ: Urađeno je zaista nedovoljno. Izgubili smo mjesece u prepucavanju nove većine, u zakonodavnim rješenjima koja nisu bila dobra, pa onda u neglasanju za predložena imenovanja. Pokazalo se da partije tadašnje većine nisu ni vjerovale u pobjedu, a kada su im je građani donijeli, da nisu baš znali šta će sa njom, sem da sebi dodijele funkcije.

MONITOR: I dalje je aktuelno partijsko zapošljavanje i popunjavanje dubina.

ĐUKIĆ: Očigledno je da će nam biti potrebno  još mnogo vremena da promijenimo modus po kom su partije ustrojene. Iako smo bjesomučno partijsko zapošljavanje vidjeli kao poseban kancer izrastao iz DPS-a, ali i iz SDP-a (pa SD-a), BS-a uvjerili smo se da partije nove većine od 30. 08. 2020. nisu imale bolju viziju do zamjene ovih kadrova sopstvenim. Oni su poručili građanima ,,sada je malo na nas red” pritom postavljajući kadrove čija je ključna kvalifikacija bila partijski staž, a ne znanje. Ovim su usporili demokratiju i pluralizam u Crnoj Gori ali učinili i sebi medveđu uslugu jer su propustili priliku da privuku sebi kvalitetne ljude koji su do tad bili van partija. Istovremeno, mislim da nikoga ne čudi što ova posljednja vladajuća garnitura kandiduje u javna preduzeća očeve, partnerke, i prije svega kadrove pod sumnjom da su vršili koruptivne radnje te kadrove koji su konstantno imali negativan poslovni rezultat.

MONITOR: Kako vidite poziciju DPS-a danas, dvije godine nakon gubitka izbora?

ĐUKIĆ: DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima ove države i u poziciji je da uputi svojim biračima poruku – ,,mi se opet pitamo”, mi zapošljavamo, radi naš ,,teren”. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020, da nikad više neće biti dominatna partija te da, ako ne odustanu od retorike podjela i mržnje, ne mogu privući sebi nove birače. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena za to je vjerovatno što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana ove zemlje. Iz zaborava blijede Koverta, Snimak, Telekom, Zavala, Možura, Primorka, KAP itd.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Poznati ste i kao oštar i inventivan polemičar. Kakvo je Vaše iskustvo: doprinosi li javna polemika međusobnom razjašnjenju i razumijevanju između polemičara i „prosvećivanju“ javnosti u vezi sa meritumom polemike?

VISKOVIĆ: Za  razliku od Mandića i Matvejevića koji su polemičari po vokaciji; baš su svjesno njegovali taj žanr, ja sam bio „polemičar iz nužde“, polemizirao sam onda kad sam bio napadnut ili sam nekoga želio zaštititi. Naposljetku, ispada da sam napisao možda i više polemičkih tekstova od spomenute dvojice. Prije 15-tak godina poveo sam polemiku za  spas „Hrvatske književne enciklopedije“,protiv Jergovića i Bogišića; u tu se poemiku uključilo valjda pedesetak pisaca iz cijele bivše Jugoslavije. Iz te polemike je proistekla i moja knjiga Rat za Enciklopediju. Trebalo bi napisati i nastavak o polemici nakon pojave Enciklopedije. Problem mi je samo što bih pritom, da bi se mogla razumijeti narav spora, morao ekstenzivno citirati i tekstove svojih  protivnika,  a tu se pojavljuje problem autorskih prava. U svakom slučaju ispada da sam napisao preko stotinu polemičkih tekstova, sve ne htijući, suzdržavajući se.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Ukrajinsko je vodstvo, nažalost, dobilo pomoć i poticaj samo za rat, a prije toga godinama nije imalo konkretnu pomoć u investicijama koje bi unaprijedile ukrajinsku privredu i izvukle je iz siromaštva. Pa Ukrajina godinama ekonomski stravično zaostaje: ruski je dohodak per capita 270 posto veći od ukrajinskog, bjeloruski duplo, a u doba raspada SSSR-a bili su približni. Zašto Zapad nije pomagao Ukrajini, recimo, osnivanjem pogona Tesle i sličnih propulzivnih firmi, nego ih je poticao da postanu njegov proturuski bastion?

MONITOR: Francuski predsjednički i parlamentarni izbori su pokazali, pored već ranije izraženog uspona Marin Le Pen, i još brži napredak lijeve koalicije koju predvodi Žan-Lik Melanšon. Da li bi rezultati najnovijih izbora u Francuskoj, ali i uspon zeleno-lijevih partija i koalicija u više zemalja EU i Evrope, mogli biti znak reagovanja na niz kriza od kojih se neke produbljuju?

VISKOVIĆ: Ishod francuskih parlamentarnih izbora potencijalno ugrožava evropsku proturusku jedinstvenost. Koliko god se razlikovali desničarski nacionalisti Mari Le Pen od Melanšonovih ljevičara, i jedni i drugi su antinatovski orijentirani.

Evropa će imati tešku zimu jer sad je već posve očito da je Rusija bila dobro ekonomski pripremljena za ratni sukob, puno bolje nego Evropa. Sankcije, bar zasad, neusporedivo jače pogađaju Evropu nego Rusiju. Evropski problem ove zime neće biti samo nedostatak plina za grijanje, već prije svega izuzetno poskupljenje ulaznih komponernti u industriji, posebno kemijskoj. Osim silnog poskupljenja cijena plina pa i nafte, tu je drastično poskupljenje cijena nikla i drugih metala, posebno onih koji su nužni za automobilsku industriju. Da ne spominjem daljnje poskupljenje poljoprivrednih proizvoda s kojim se svakodnevno suočavamo kad odemo u dućan.

Govorilo se dosta o tome kako će onemogućavanje izvoza sofisticirane kompjutorske tehnologije onemogućiti rusku vojnu  proizvodnju, zaustaviti proizvodne trake. Sumnjam – jer skoro sve što je Rusija uvozila može supstituirati Kina, a ako ona ne može, uvijek postoji mogućnost uvoza preko trećih zemalja. Predviđan je na Zapadu strmoglav pad rublje, pad zaposlenosti, pad BDP-a 8–15 posto. Ne znam, stvarnost to demantira.

Makron je proteklih mjeseci dosta govorio o tome kako Putina treba poraziti, ali ne i poniziti. OK, lijepo to zvuči, ali što ako Putin odnese pobjedu u ukrajinskom ratu, a Evropa poklekne u svojem jedinstvu pod teretom sankcija i nemira antinatovskih snaga?

Kako se stvari razvijaju, bojim se da će ukrajinski narod biti velika žrtva anglosaksonskih nastojanja da se destabilizira  Rusija i da joj se pokaže kako je tek trećerazredna ekonomska, pa i vojna sila, dostojna da bude tek opskrbljivač Zapada jeftinim sirovinama.

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Pri tome valja voditi računa da je Zapad možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob.

 

Napadi na Krležu devedestih učinili su ga živim piscem

MONITOR: Kao saradnik Miroslava Krleže i urednik enciklopedijskih izdanja – samim tim i „posjednik“ velike dokumentarne građe, kako vidite ulogu „fenomena Krleža“ u istorijskoj kodifikaciji hrvatske kulturne, ali i državne, politike?

VISKOVIĆ: Došavši u Leksikografski zavod 1976, nekoliko sam godina izravno surađivao s Krležom jer mi je on bio šef u „Enciklopediji Jugoslavije“. Bio je već u visokim godinama, prešao je osamdesetu, nije više bio operativni urednik, više neka vrsta supervizora.

Bio je živi spomenik, mnoge je mlađe književnike to smetalo, njega je to dosta boljelo. Ni tzv. krugovaši, ni tzv. razlogovci nisu se previše osvrtali na njegov golemi opus, nisu ga ni napadali (to bi teško prošlo u nadziranim medijima), ali nisu ni govorili o njemu. To ga je vodilo prema svojevrsnoj osvetoljubivosti i osornosti. Antun Šoljan i Slobodan Novak svjedoče kako je odbio njihov poziv da im se pridruži u inicijativi da pokrenu časopis „Književnik“ početkom šezdesetih. Govorili su mu o njihovoj grupi mladih književnika i njihovu zalaganju za umjetničke slobode. Osjetivši da oni žele imati Krležu samo kao „politički kišobran“, a ne kao važnog suradnika, rekao im jer uvrijeđeno i  nabusito: „Znate, postoji vaša krugovaška grupa pisaca, ali postoji u hrvatskoj književnosti i jedna duga grupa koja se zove Miroslav Krleža“!

Od devedesetih i promjene režima Krleža više nije zaštićeni pisac, dapače, češće ga napadaju nego brane, ali po mojem mišljenju to je intelektualno produktivnija situacija, koja ga je učinila živim piscem, a ne samo muzealnim eksponatom. On je danas prisutan ponajprije u našem kazališnom životu. Svake godine pojavi se nekoliko intrigantnih novih postava njegovih drama (sustavno se njime bavi prije svega Ivica Buljan).

 

Zapad smatra da je Hrvatska namirena i da zahtjevi Hrvata u BiH nisu vrijedni pažnje

MONITOR: Nedavno su i glavne institucije EU odlučile da Ukrajina i Moldavija dobiju status kandidata. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je poslije svoje neuspješne agitacije za status kandidata i za BiH, ponašanje hrvatskih predstavnika nazvao „izdajom“. Kako Vi razumijete Milanovićeve prilično „nametljive“ izjave i solo akcije?

VISKOVIĆ: Hrvatski narod u BiH jest objektivno u teškom položaju. Činjenica da svi imaju dvojno državljanstvo te da im je otvoreno radno tržište EU, utjecala je da se rapidno smanjuje postotak radno produktivnog hrvatskog korpusa u samoj BiH. Budući da je Dejtonskim sporazumima hrvatski korpus ostao bez vlastitog teritorijalnog entiteta, doveden je objektivno u inferioran položaj u odnosu prema druga dva naroda. Bošnjaci, osim toga, svojom brojnošću mogu uvijek osigurati svoja dva predstavnika u Predsjedništvu BiH. Milanović svim silama, povremeno i na grub način, pokušava utjecati na popravljanje hrvatskog položaja. S malim ili nikakvim uspjehom jer međunarodna zajednica očito smatra da je hrvatska namirena etnički skoro čistom vlastitom državom te da zahtjevi Hrvata u BiH nisu vrijedni pažnje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TIHA K. GUDAC, REDITELJKA: Velik raspon intenzivnih emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žica je posljedica migrantske krize, kao nekog novog trenutka koji se počeo događati u Europi nakon 2010 . Htjela sam se s njom baviti na razini mjere koju je Evropa postavila u pogranično područje kao rješenje te krize

 

Film Tihe K. Gudac Žica nedavno je prikazan na UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Podgorici. Dokumentarac donosi priču o žilet-žici urezanoj na hrvatsko-slovenačkoj granici u kanjonu rijeke Kupe, na samoj zadnjoj liniji šengenske zone.

Tiha K. Gudac diplomirala je produkciju na Akademiji dramske umjetnosti i ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu. Pohađala je niz filmskih radionica (Berlinale Talent Campus, Sarajevo City of Film, Sarajevo Talent Campus), a godinama je radila i u nevladinom sektoru na projektima razvoja dijaloga u konfliktnim regijama. S rediteljskim prvijencem Goli osvojila je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film te niz drugih međunarodnih nagrada i priznanja. Film Žica je premijerno prikazan na DocFestu u Minhenu, a na ZagrebDoxu je nagrađen priznanjem Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI.

MONITOR: Film Žica se bavi veoma kompleksnim pitanjima globalne izbjegličke krize, a data su kroz priču o sudbini mjesta predviđenom za opuštanje lokalnog stanovništva i turista. Film je nastajao više od pet godina. Kako je krenuo proces rada na filmu?

GUDAC: Proces rada na filmu je krenuo s idejom belgijskog producenta koji je u odrasloj dobi, iz njemu slobodne Europe bez granica, došao na vanjske granice kontinenta i začudio se time koliko su one danas i kroz povijest bile čvrste. Tako je nastala ideja o seriji filmova o granicama i ja sam angažirana da napravim hrvatski dio priče. Sve što se na početku znali je da postoji žica na hrvatsko-slovenskoj granici i da trebam zaguliti ispod površine kako bih našla priču i snimila film. Trebalo je pet godina da se pređe taj put.

MONITOR: Koja je bila prvobitna ideja? Niste planirali da se bavite migrantskom krizom? Kako je došlo do preokreta?

GUDAC: Žica je posljedica migrantske krize, kao nekog novog trenutka koji se počeo događati u Europi nakon 2010. Htjela sam se s njom baviti na razini mjere koju je Europa postavila u pogranično područje kao rješenje te krize. Točnije, htjela sam snimati zajednicu ljudi koji kroz povijest žive zajedno s dvije strane prekrasne pogranične rijeke Kupe, a sada ih je na jednoj strani rijeke ogradila i odvojila žilet žica koja bi trebala riješiti velike europske teme. Ipak jedino što je napravila je da je donijela probleme i sukobe u do tada miran kraj.

Na početku priče ljudi tog kraja nisu vjerovali da bi u teško prohodan kanjon rijeke ikada mogli doći emigranti, no trasa je promijenila smijer i oni su zaista počeli prelaziti preko Kupe u sela koje sam snimala. Tada sam odlučila da moram naću način da snimim i svjedočanstva migranata i izbleglica i zato sam priču proširila  i na hrvatsko–bosansku granicu koja predstavlja prva vrata ulaska u Europsku uniju i s koje ilegalni migranti kreću pješice prema Šengenu, to jest rijeci Kupi.

MONITOR: U filmu vidimo ljude različitih profesija – od mještana, ljevičara, turističkih radnika, paravojne ekipe…. Kako ste pridobili njihovo povjerenje?

GUDAC: Često sam odlazila u  mjesta koja sam na kraju snimala  i razgovarala s ljudima, pratila situaciju. To je razlika između filma i reportaže ili vijesti. Film zahtjeva vrijeme u kojem se uspostavlja povjerenje između svih koji u njemu sudjeluju. Mislim da se to međusobno povjerenje stiče spontano, barem je tako u mom slučaju.

MONITOR: Koji su bili najveći izazovi tokom rada na filmu?

GUDAC: Velik izazov je bio dobiti financiranje jer pitanje granica Europe nije bilo neko goruće kada smo počeli predlagati ideju raznim fondovima. Mi smo na terenu lako mogli vidjeti da se Europa mijenja i fortificira, ali daleko od medijske pažnje, a što nije u medijima kao da ne postoji.  Zato je trebalo puno upornosti i strpljenja za pokretanje snimanja. Mislim da je tek pri kraju snimanja ova tema postala aktualna i za main stream interese, jer mediji više ne mogu ignorirati razne turbulencije na granicama i tlu Europe. Moj film je pozornica na kojoj se u malom vide promjene europskog društva nad kojima se trebamo zapitati.

MONITOR: Da li je bilo i nezgodnih situacija, šta Vas je najviše potreslo?

GUDAC: Proces je bio dug, pripremali smo se dugo, a  snimali smo godinu i pol, tako da sam zaista prošla velik raspon intenzivnih emocija i situacija koje nikada ranije ne bih mogla zamisliti. No, anegdote na stranu, najbitniji je film. Nadam se da sam dio intenziteta s terena, emocije koju sam prolazila, uspjela pretočiti u film.

MONITOR: “Žica” je imala svjetsku premijeru u Minhenu. Prikazana na mnogim prestižnim festivalima? Kakve su bile reakcije nakon filma?

GUDAC: Film najčešće pokreće intenzivne rasprava o promjenama koje prolazi europsko društvo zbog nezaustavljivog vala migracija i sve intenzivnije polarizacije društva. Najšeće se razgovor koji pokreće dotiče tema puno većih od naših malih zemalja koje su se ponovo našle u ulozi „vrata Europe“. Film sam oblikovala kroz intimne ljudske situacije i zato mislim da on  ima univerzalnu vrijednost i dimenziju zbog koje je razumljiv i daleko od naših prostora.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo